Књижевне новине

Robert KOEN

TILOZOPIJA je stalno nastojanje da se čovek bavi, pa čak i bori sa osnovama — osnovama prakse i osnovama misli. Kada se ti osnovi poljujaju, onđa filozofija postaje praktična i neophodna. U revolucionarno vreme i filozofija se revolucionizuje. A kađa osnovi nauke prolaze kroz revolucionarne preobražaje tada se i pred filozofiju nauke i tehnologije postavljaju izvanredni zahtevi. Ako filozofi uspešno odgovore tim zahtevima, onda i .uzajmno „delovanje na naučnu misao može da bude plodonosno i oslobađajuće. Ali put prema tom oslobođenju od starih mentalnih navika vodi kroz šumu teških problema. Ti problemi mogu biti u okviru nauke, a i izvan nje.

Ovde freba nešto reći i o mnogim slojevima revolucionarnih promena. Ako je posmatramo u svetlosti ostalih i starijih društava, zapadnoevropska civilizacija nikad nije bila stabilizovana. A ako civilizaciju dvadesetog veka posmatramo u svetlosti naše sopstvene istorije, videćemo da se ona brzo i opasno menja. Sve se menja. Privredni i društveni život brzo se industrijalizuje — u tolikoj meri da bi nas samo najdalekovidiji posmatrači iz devetnaestog veka mogli prepoznati. Ovde mislim na Marksa, i to posebno na njegovu izvanrednu raspravu o automatizaciji kao budućnosti primenjene nauke u njegovom Grunđrisse, i na proročkog američkog ekonomistu Veblena i njegovu teoriju tehnološke elite i mesfa nauke. Ali u prvoj polovini našeg veka revolucije su takođe značile i političku domina-– ciju i psihološki pritisak kao i velike promene u religiosznom životu, moralu, raznim umetnostima i u načinu na koji se, prema Vinerovoj sumornoj formulaciji, koriste ljudska bića. Pored topa, gotovo stabilizovani mehanizam galilejevskonjiutnovskih pogleda na svet izmenjen je, u dve generacije posle Bolemana i'Gibsa, apsorbovan, transformisan, aufgehoben.

Kao posledica ovih dveju revolucija, filozofila se polarizovala u dve moderne tradicije. Prvo, odanost savremenoj nauci stvorila je želju za preciznošću, analizom i specijalizacijom u okviru same filozofske struke, želiu za stvaranjem pokreta naučne filozofije. Ali, s druge strane, nezadovoljstvo zbog sveta prožetog fehnmologijom dovelo je do čitavog dijapazona raznih protivnaučnih stavova. Nedostatak osnovnog naučnog obrazovanja naškodio je mnogim američkim i evropskim naučnicima na polju humanitarnih nauka, na Istoku kao i na Zapadu. Osim toga, mođerna protiv-nauka ima defetističke pa čak i dezerterske aspekte ali istovremeno ponovo stvara brigu za čoveka i tačku gledišta sa koje se posmatra ne samo šta je društvo postalo nego i šta je nauka učinila. Filozofija suviše često prihvata nauku kao nešto što je dato, kao jevan= đelje. Za razliku od takve tendencije, protivna-– učni filozofi vratili su filozofiji njen klasični zadatak — zadatak sudije i kritičara. A to i jeste najviši cilj, jer filozofija nikada nije bila slaba nauka ili teoretska religija. Prava filozofija je kritika, a pravi filozof nauke nije sluga nauke nego njen kritičar.

Ali čemu uopšte filozofija? Mi naučnici i inženjeri imamo svoje sopstvene autokritične postupke; logičnu i doslednu razradu teorija, pažlijvo posmatranje i vešto eksperimentisanje, testiranje i ponovno festiranje. Naučnicima filozofija uglavnom nije potrebna, mada +reba možda pomoći našim kolegama da. nas ocene. Ali u vreme krize pojmova, filozofija može pomoći čak i nauci. Ako filozofiju zamislimo kao teoriju osnova nauke, onda nam ona može pružiti tri sasvim određena preimućstva: analitičko, sintetičko i kritičko. a

Ona je, pre svega, analitička. Analitička filozofija nauke izvodi se iz epistemologije, teorije percepcije i matematičke logike. Ona može da nam objasni šta mi naučnici u stvari znamo. kako znamo, do koje smo mere sigurni u to a do koje nesigurni i — možda, da nam pokaže dokle naše pretpostavke i definicije, naši mode~

li i metafore određuju i iskrivliuju naše poglede ~

na stvarmosft, Kako se naši. pojedini pojmovi odmose prema teorijama u kojima su sadržani? Čak i praktičnim naučnicima i inženjerima, a naročito profesorima i nastavnicima prirodnih mauka može se činiti da im niko sa strane, nikakav filozof ne može reći šta je u stvari nauka, da im to može reći samo naučnik ili inženjer. Ali u podeli intelektualnog rada ima mesta i za filozofa. Ajnštajn je jednom rekao da ako čovek želi da sazna šta rade naučnici, onda nikako ne

NAJSTARIJI POČECI nauke ne mogu se tačno odrediti. Gde susrećemo naučno saznanje, nalazimo ga već u relativno razvijenom stanju. Ma koliko naučni napori u Babilonu, Egiptu i Kitaju izazivali divljenje, ipak tu nije izgrađen Ssistem nauka. Ima samo jedan narod u istoriji koji je stekao slavu što je naučno saznanje shva-– tio kao zadatak i spontano se latio njega: to su Heleni, koji su nauku otpočeli ispitivanjem spoljašnjeg sveta i matematičkim studijama i odmah zasnovali proučavanje cele vaseljene.

U toku tri veka.nastale su nauke koje se i danas neguju i razvijaju. Talet, koji je nauku oslobodio od mitologije i teologije, rodio se 624. god., a Aristotel, čija naučna saznanja predstavljaju vrhunac helenskog umovanja, umro je 322. god. Između ta dva datuma'· nastale su fiziologija, zoologija, botanika, astronomija, fizika, meteorologija, algebra, geometrija, istoriografija, nauka o Jeziku, nauka o pravu, geografija, ekonomika, psihologija, logika, teorija saznanja, metafizika, filosofija religije, esletika, etika, nauka o državi. Helensku nauku i posle Aristotela unapređuju Euklid, Arhimed, Hiparh, Eratosten.

Među svima naukama po ideji ističe se filosofija. Ona teži„za sveobuhvatnom naučno zasnovanom slikom sveta i života, i time bi po ideji sadržavala u sebi sve druge nauke. Ona je to isprva i bila. Kad se u maloažijskoj Joniji i balkanskoj Heladi izgrađivala evropska nauka na osnovu objašnjavanja prirođe prirodnim putem, uvođenjem prirodne uzročnosti i posledič-

8

9

OPSTI

CILJEVI

FILOZOFIJA NAUKE TREBA DA NEGUJE UNUTRAŠNJE NAPREGNUTOSTI

sme da ih to pitay umesto, toga treba da ih po-

smatra A"to.je filozofski zadatak. O

Nekoliko filozofskih pitanja o kojima se danas diskutuje ilustrovaće, makar u opštim crtama, dostignuća „najnovije filozofske analize nauke.

U kojoj meri mogu uspešna predviđanja učiniti da neka teorija važi? IT u kojoj meri mogu negativni rezultati da učine da teorija ne važi? Ni jednom pitanju iz logike nauke nije posvećena veća pažnja, i ni jedno pitanje nije toliko podložno ispitivanjima naučnika na svim područjima, u svim fazama ispitivanja. Pitanje proveravanja često služi kao nemirni uvod u samoispitivanje i filozofsko razmišljanje, jer čak i početnik može, pomoću nekoliko dobrih primera, da vidi kako se teorija može rastegnuti tako da obuhvati prividno neprihvatljive činjenice. Osim toga on može uvideti poluistinost predviđanja koja se zasnivaju na delimičnom sagledavanju teorijskih modela i čestoj nerešivosti alternativnih koncepcija, pa će se upitati kako da dovede stvarnost u sklad s teorijom,

Naveli. smo ·dosta primera koji..daju zbunjujiuću sliku filozofske analize nauke. Ali treba spomenuti još nešto, jer filozofija nije samo analitička: ona ima i sintetički karakter. Uprkos interdisciplinarnim graničnim oblastima — biofizičkoj hemiji, astrobotanici, neuropsihijatriji, istoriskoj sociologiji, hemijskoj genetici — mi smo u nauci još uvek odvojeni jedni od drugih i pohlepno, pa čak i požudno posmatramo rezime članka kolege iz susedne oblasti, nadajući se da ćemo tako probati zeleniju travu sa njegove li-

nosti, načelom prjrodnog diferenciranja i načelom prirodnog razvitka i uvitka, nauka i filosofija bile su sasvim istovetne, Tek postepeno počele su se nauke oslobođavati od filosofije i

- postajati samostalne. U Aristotela se još održava

prvobitno jedinstvo. Ovaj najobimniji helenski mislilac obuhvatio je ceo helenski svet u SVOjim političkim i celu prirodu u svojim prirodnjačkim spisima: on je pisao o metafizici, logici, etici, psihologiji, poetici, politici, državnom pravu, astronomiji, fizici, meteorologiji, zoologiji, botanici. Takva universalnost nije docnije sticana, ali je u filosofiji bilo težnje za njom, bar u velikih mislilaca.

Daleko izvan oblasti filosofije prostire se delatnost R. Dekarta, oca ne samo novije, nezavis-

ne od autoriteta religije, nego i egzaktne filoso- ·

fije uopšte. On je u isti mah i tvorac analitičke geometrije, bez koje se ne bi mogla razviti moderna fizika. On se odlikovao i kao fizičar, astronom, anatom i fiziolog, te se može zaključiti da je on isto tako značajan prirodnjak kao što je i značajan filosof i kao što je velik matematičar. 'U Lajbnica, najvećeg nemačkog mislioca, nauka i filosofija penju se na svoj vrhunac. Universalan genije kao Aristotel, on je bio pravnik, istoričar, astronom, fizičar, geograf, antropolog, meteorolog, matematičar, filosof, teolog itd. Pored teorijske on se odlikovao i praktičnom delatnošću: bio je diplomat, političar, bibliotekar, poznavalac umetnosti, a pored toga interesovao se za celokupan kulturni život svojega vremena, O-

vade» Pa i/ove interdisciplinarne oblasti stvaraju

nove specijaliste..koji su opet delitelji a neuje-

dinitelji. Jedino filozofski temperament daje nauci jedinstvo, pa i on samo svojim načinom mišljenja, a ne i svojim navodnim sveznalaštvom. Taj način mišljenja pita se šta je značajno, a ne kako se određuje značajnost. Koje su metode zajedničke svim ispitivanjima, pita se filozof, ali se sa ne manje interesovanja pita i koje su metode i istraživanja specifične za svaku granu nauke, Osnovna pažnja filozofa nauke upravljena je na jeđinstvo nauka i na njihovu komparativnu metodologiju, na njihovo povezivanje, Ali sinteza znači i povezivanje nauke sa svim ljudskim potrebama i brigama. Ako filozofska analiza i jedinstvo nauka mogu da pruže dublje objašnjenje strukturne prirode nauke nego što ih pružaju pojedini naučnici, onda će filozofska sinteza pokušati da pruži dublje objašnjenje ljudske prirode nauke. Ovaj zadatak postaje sve važniji, On predstavlja odgovor na Strah od nauke kao dehumanizacije i na oklevajuću ljubav „prema nauci zbog njene snažne i maštovite radoznalosti. Nekima se to čini običan strah, čak praznoverica ili preterivanje; drugima izgleda da upravo u tome i leži intelektualnost. Strah se može sasvim lako objasniti. Za većinu ljudi naučnici su čarobnjaci sa svojim nerazumljivim jezikom, i baš zbog toga odlučna uloga jezika u spoznaji odlučuje i o isključenju drugih koji ne spadaju u nauku. Naučnici rukuju ljudima isto kao i virusima ili molekulima. Naučna radoznalost nema

uruwwWENNWWWWIGIuIIIIAIAIRIIAAuIORIGRuI LIGI ILIR IIunIIuI mumu a InIIR mu uu Inu iuuI„AAAI umu uu mu II minu Ian arii riniI im OGIrIRIR ILA gi IKi8

[me | _ Nauka i filozofijzm

Miloš N. ĐURIĆ

sim toga, treba imati na umu i održavanje mnogobrojnih veza: njegova prepiska s najznamenitijim naučnicima onoga doba bila je tolika da ga je najviše vremena stala. ?

Težnja za universalnošću primećuje se i u drugih filosofa: u I. Kanta, H. Locea, E. {on Hartmana i V. Vunta.

Ovlađivanje svima pojedinim naukama onako kao u Aristotela danas je nemogućno. Ali poznavanje osnovne strukture svvarnosti jeste mogućno, i filosofija koja ne bi to sadržavala u sebi ne bi nikako predstavljala shvatanje sveta i života. Zadatak je filosofije da na različitim stepenima saznanja neprestano pokušava da izgrađuje takvu celokupnu sintezu. Od pojedinih nauka: logike, metafizike, filosofije, religije, etike i aksiologije, koje se danas nahode u sklopu filosofije, delimično su se oslobodile psihologija i estetika. .

Dok nauka ne poznaje istinu, nego samo istine, filosofija ne traži istine, nego samo istinu. Pilosofija, kao što joj i ime kaže, voli mudrost. Ona nije nauka ni u kojem smislu, ali ie, umetnost, i to naročita umetnost, načelno različna od pesništva, likoviih umetnosti ili muzike: ona je umetnost saznavanja. Podvrgavanje filosofije pod nauku isto je što i podvrgavanje slobode pod nužnost. Filosofija je samostalna oblast kulture, ali nije samostalna oblast nauke, Nauka i filosofija nisu drugo, kaže Branislav Petronijević. nego dva simetrična dela samog celokupnog sistema ljudskog saznanja.

u sebi granica, nije naklonjena dobrom i koris. nom, niti teži zlu i svireposti. Ali ova radoznalost nije samo etički neutralna da bi služila kao oružje u rukama nekih ljudi. Prema ovom shvatanju, nauka je neodgovorna, moralno ne. odgovorna, kao dete koje ima snagu diva. I baš ta dečja radoznalost, to strahopoštovanje i za. čuđenost, ta težnja prema znanju i ispitivanju i sakupljanju svih vrsta stvari može da «zaplaši posmatrača. Robert, Bojl je to vrlo tačno izrazio: čovek mora da muči prirodu. I kako, pita se strastveno posmatrač, da pomogne tom čudovišnom detetu da odraste? Ako je metafora ispravma, on bi možda mogao da uči to dete, da ga uči s ljubavlju i razumevanjem, sa poštovanjem prema. toj maštovitoj radoznalosti i radnom instinktu. Ali ko je taj posmatrač? I ko je taj uči. telj? Svaki humani čovek dvadesetog veka bj trebalo da oseća makar jedan deo tog straha i na taj način da instiktivno bude filozof.

Naša civilizacija je i naučna i Varvarska, Kako se te dve osobine mogu povezati? Neke stvari, znaci i ljudi kreću se brže; većina bi se mogla kretati brže: neke stvari ili ljudi mogle bi da imaju duži vek, Dobar deo prirode je pripitomljen. Mogućnosti izgledaju beskrajne, vedre i divne, ako bi se samo nauka mogla povezati sa ispunjenjem života, Te mogućnosti su kratke, ponižavajuće i konačne kada se nauka poveže sa negacijom života. Koja će se od ovih mogućnosti ostvariti? Ovo političko pitanje može se bar delimično razjasniti pomoću razmišljanja o samoj nauci, Dvosmislenosti i alternative u korišćenju nauke imaju protivteže unutar same nauke,

Nauka je stalna škola, stalno učenje i sumnjanje. Ako. nauka ima filozofski duh, onda je to duh racionalne i empirijske samokritike. Njegova parola mora biti: antidogmatičnost. Oslanjanje na samog sebe, inicijativa, racionalna saradnja, imaginativni realizam — sVi fi elementi nauke predstavljaju klasični obrazac ljudskog života. Moramo se zapitati šta sprečava da ovaj istorijski model vodi našu civilizaciju. Zašto, uprkos svemu, postoji očigledna. mogućnost, pa čak i aktivna praksa suzbijanja tog humanog života koji je sadržan u nauci dvadesetog veka,

U društvenom smislu, sadašnje tendencije prema nehumanim uslovima pojavile su se s modernom naukom i fehnikom, industrijskom revolucijom kao i pojavom velikog stanovništva — industrijskog ili ne. — Sve ove tendencije slične su po tome što ljude tretiraju kao stvari, Još ie humanija standardizacija ljudi koja se ponekad vrši na veoma visokom kulturnom nivou (kao na primer u rasprostranjenosti muzičkih snimaka, reprodukcija slika, književnih dela), a najčešće na najnižem nivou. Masovno društvo odražava u svojoj masovnoj kulturi efikasni, standardni i kontrolisani postupak svoje baze industrijsku proizvodnju i masovnu distribuciju, Isto. kao što istraživač.upravlja svojim mernim instrumentom, posmatra i podešava prirodne pojave i kao što inženjer primenjuje nauku za ekonomično postizanje materijalnih ciljeva tako moćni ljudi mere i usmeravaju druge ljude radi postizanja određenih ciljeva. Ti ciljevi mogu biti naravno dobri, loši ili etički neutralni. Etika nije nauka. Zato se humanisti ne moraju složiti o moralnim standardima, a i specifičnu moralnu situaciju je teško proceniti. Ali osefliiv čovek će se opravđano uplašiti od navike mišljenja ili kriterijuma delovanja koji mogu da omoguće mehanizaciju ljudskog bića. Ako se nauka koja deluje u društvenoj stvarnosti zadovoljava time da .zaziva ovako zanemarivanje pojedinca bez ikakvog poštovanja, ako sadrži svojstva koja teže da podrže takav stav, onda ie sama nauka postala deo procesa dehumanizacije. Da li je moguće da nauka, čija su pozitivna pa čak i idealna ljudska svojstva izgledala tako očigledna, dovede do tako negativnih posledica?

Videli smo da intelektualni stav koji omogućuje tu manipulativnu moć to postiže uspešnim ispitivanjem uzročnih zakona ljudi i prirode. Najuočljiviji kontrast koji je priroda ispoljila jeste izvanredno stanje zakonitosti i elastičnosti u našem svetu. On je utvrđen ali se može transformisati i preudesiti. Bilo to dobro ili zlo, ljudskim svetom i svetom prirode može se manipulisati. Koje društvene ustanove mogu da prihvate naučni duh saradnje u istraživanju i ljubavi prema prirodi, ali istovremeno da odbace isto tako naučni duh bezosećajne manipulativne vlasti? Kakva se vrsta naučnog obrazovanja, pa i celokupnog obrazovanja može predložiti za takvu diferencijaciju reakcije? Šta će nas naučii naučnom i humanom moralu?

Ipak, zar ne bi mogli da postoje i drugi stavovi prema prirođi, zar ne bi priroda mogla da ima drugih svojstava osim onih koje mi, naučni radnici, ističemo još od Galileja? Ako. je tako, onda mogu da se poštuju i druge alternativne formulacije racionalnog istraživanja i razumnih postupaka. Ako treba istraživati takve alterna

.tive, onda nejasnoće u nauci freba da su vrlo

žive. One se ne smeju sakriti ili apsorbovati. Da li su te nejasnoće znak protivurečnosti i nedoslednosti? Vajhed je jednom rekao da sukob doktrina ne znači propast — on daje nove mogućn0• sti. Protivurečnost zaista može da bude znak propasti u formalnoj logici, ali u nauci prava kontradđikcija ukazuje na prvi korak puta prema pobedi. Zato, ako f wzofija nauke treba da bu de korisna, ona tr _uw da neguje unutrašnje na“ pregnutosti u nauch naučnom životu. Tijlozofija nauke mora da pr“*aziđe sadašnje jalove, brutalne i ograničavajuće aspekte one velike civilizacije sa kojom je nauka doživela zajednički procvat; ali samo uz uslov da zadrži razumni dostignuća same nauke. |

Ovo je izgleda najvažnije. Nema povrat prednaučni način života. Odbaciti sada Na značilo bi ponovo otpočeti borbu za tehnološku vlast nađ prirodom. A baš humani, estetski etički aspekti nauke mogu još uvek da pruže osnovu za gajenje humanističkog društvenoE PS našanja. U tom slučaju, hrabri naučnici ne tre ba da doprinose jačanju visoko razvijene nehu“ mianosti ovog veka. T nauka tađa ne treba da 78 strašuje.

ka na uku

Nastavak na 9. strani

KNJIŽEVNE NOVINF

e — A. ia _–· ie poje i — — i i a i i ~ Za: