Књижевне новине

Pljh,} ILI KOLIKO SMO

Petar VOLK

NEMAMO GLADIJATORE ali ima= mo filmove tako da je i u ovom trenutku Vespazijanovo drevno borilište za nekog tek nađa, sredstvo ili cilj. U Arenu se teško pouzdati, sačuvati iznuđeni optimizam i odluke neautoritativnog i po običaju kolebljivog žirija primiti sa zadovoljstvom i ushićenjem, Otuda je gotovo nemoguće otkriti pravi smisao pulskog festivala. Sve je dozvoljeno, pravila igre nema, pa kao i da ne postoje dva čoveka ili ume{nika koja o ovom spektaklu misle isto.

Čini se, ipak, da nije bilo nikad toliko razjedinjenosti, sukobljavanja interesa i licitacija kao ovaj but: svečane ilumimacije i cveće na kraju svake projekcije su privid jer niko se ne raduje filmu i fuđem uspehu. Paradoksa na pretek: zvanično za komkurenciju odabira-

ju se najbolja ostvarenja, a u suš- ·

tini primenjuje mehanički rYepub= lički ključ tako da su informativnoj sekciji ostali filmovi, kao na primer „Tople godine" Dragoslava Lazića, koji me samo da su dobr: nego i bolji od nekih koji su koliko još lane ili pre đve godine dobijali i najviša priznanja. „Arena nas samo lpozorava na delovanje pojedinih vizuelnih formi i tera da što pre zaboravimo sve ono što se ovde događa kako bi se oslobođeni pređrasuda mogli da vratimo #iilmu.

Mlađi autori i Kritičari uvereni su da je došao njihov trenutak. Podržavaju ih dezorijentisani komfor-

misti i stari inferiorci. Osnovno je

odreći se naše filmske trađicije, Obezvrediti ličnosti čiji filmski opusi još deluju i me zastarevaju i nametnuti vlastite koncepcije kao jedino vredne. Igra se, ı stvari, ponavlja — isti metodi i ciljevi sa kojima su se služili i stariji, samo u jednoj novijoj i elegantnijoj varijanti. Čak i oni sineasti što su ođ prvog tre.nutka podržavali moderna strujanja „u našoj«kinematografiji dolaze. u dilemu da li se od ove pomame distamcirati ili ne. Jer, svako ko ne

va ga i tera ma razmišljanje ali to je ipak samo ftrenuina provokacija. Posle MPelinijevih i Amton'onijevih filmova inspiracija nije pouzdana, mada ima osobenosti. u samom izrazu. Mimici se ne osporava majstocr= stvo — ali još jedan ovakav film nije mogućno napraviti! Samim time on ne otvara nove puteve mo dernog izraza i ostaje kao izolovan femomem u zavetrini onih strujamja koja izraz apsolutno podređuju ist!= pi, drugačijem odnosu pbrema »enlnosti i suštimskh'm određenjima čovekove egzistencije.

Slično je i sa „Rondom“ Zvoni-

mira Berkov'ća koji se zatvara u'

četiri zida i sav predaje sa uživanjem igri oveštalog ljubavnog frougla. Ovo delo ima u sebi daleko više teatra, i fo onog građanskog što voli psihologiziranje i atmosferu, pomešanog sa feleviz jom nego filmskog intenziteta. Pored toga — sve je, počev od svetla, mizanscena, rĐsporedđa predmeta do glumaćkog izraza podignuto na retko viđeni nivo. Za „Rondo“ se može reć' da je pređug, na trenutke nezanimliiv i bez potrebnog unutarnjeg preobha= žavanja, — ali mu se ne može odreći artizam. Za kritičare i sneaste nedovoljno proverenog ukusa i Umetničkog obrazovanja — sVe OVO deluje kao pravo otkrovenje. Posebno. jer u domaćem filmu još uvek imzn dosta nep'smenosti, tehničke bahatnosti, nespretnosti i koket'ranja sa mođemim kičem.

U ovaj serkl uvršten je i film „Roj“ Miće Popovića i oko njih se stvorila almosfera u kojoj se veruje da konačno imamo pred 8cbom dela čije vrednosti mogu da budu s'nonimi svega onog za čim bi frebalo da teži nova jugoslovenska kimematografija.

Na adekvatan tretman zato i nisu naišli filmovi „Št'ćenik“ Vladana Slijepčevća, „Sedmi kontinent" Duška Vukoltića, „San“ Puriše TOOoYđevića, „Pogled u zenicu sunca“

Veljka Bulajića i „Povratak“ Živo"

jima Pavlov:ća — čiji izraz ima pre vashodno životno značenje. Svi oni

donose po nešto novo i dragoceno, prevazilaze iskustvo, navike i shvatanja i nastoje da se domognu objektivnije slike o ljudima i vremenu u kojem živimo, Problem je kako se ispuniti istinom, verovati joj kako bi ona postala snaga izraza, potrebna ne samo da bi objasnili čoveka nego i odredili smisao njegovog postojanja. Angažovanost pretpostavlja pravi bumanizam u kome i sredina mora biti podvrgnuta određenom jispitbvamju. Kako prevazići otuđenje koje postoji izme” đu čoveka i realnosti? Da li se sloboda filma može naći izvan suštinskih relacija savremenog sveta? Ko je važniji: film ili čovek? Zar avan= garđizam ne podrazumeva u prvom redu otvorenost, hrabrost, rasškiđ sa iživljenim iluzijama, stalnu napregnutost đa se buđe istovremeno lu svim životnim fokovima? Film moYa da buđe odgovoram za svoju sopstvenu slobodu i mogućnosti koje mu se ukazuju.

Upravo zato „Štićenik“ Vladana Slijepčevića predstavlja zanimljivo i vredno ostvarenje. Nije li sa svim svojim vrlinama i manama ovo delo izazov našoj savesti i hipokriziji duha? Mladi čovek u ovom filmu shvata da je stvoren sistem odnosa u kome moral i etika ne znače mnogo, Redovno obrazovanje, rad i strpljenje pretpostavljaju 5e kocki, protekcionaštvu, bezobzirnostli i licemerju, Uspeh je — kađa se može ići u lov rezervisam samo za visoke i značajne ličnosti, Ali u tremutku kada sve postigne — ovaj štićenik je već moralno | ljudski mrtav pa autori otvoreno postavljaju pitanje i sebi i svome junaku — kakav smisa sve ovo može imati kađa u čoveku više nema ničega čime bismo mo=gli da se ponosimo? ·

Teskoban je film i „Sedmi konfinent“ Duška Vukolmta, mađa Mu njemu ima prekrasnih boja, svetla, dečje radosti i zadivljujućih efekafa. Jer — deca su ovde samo meta-

| fota koja označava našu budđućnost: ' oma nam izmiče, otuđuje se od nas, izgleda apsurdna i nedostižna, Šta

drugo kada smo toliko zaokupljeni svojim sitim i sebičnim interesima i ne možemo mi u sudbonosnim trenucima da se izdignemo iznad. efemernosti i onog najbanalnijeg što ispunjava svakodnevni žŽivot, Budućnost se prema tome određuje sadašnjošću i ona nije iluzija već mogućnost koja zavisi od toga šta će se ji kako uraditi u ovom trenutku. Prema tome njena se sudbina rešava danas i pred zahtevom da se svako suoči sa samim sobom teško je ostati ravnodušan.

Kako živeti pravim životom? Da |

li društvo omogućuje povratak mu svoju sredinu i oni što su se i protiv svoje volje našli na pogrešnom putu? ono je što zaokuplja Živojina Pavlovića u njegovom „Povrat“ ku“, Ako umetnik ima šta da sa-

opšti gledaocima uvek za to nalazi |

i adekvatnu formu. i Posle filma „San" Puriše Đorđe-

v.ća valjda će svakom postati jasno ||

da se ratni filmovi više ne mogu

praviti po stereotipnim šablonima. Došao je kraj romant.zmu i proiz- ||

voljnim konstrukcijama i publika sada traži daleko više: rat nije opsesija od koje se živi nego način da se proveri koliko smo bili i kakvi ljudi, Revolucja nije u pirotehnici nego u čoveku i zato Puriša Đorđević izvlači iz događaja samo one elementame kvalitete od kojih mo-

že da sagrad' situacije identične sta- | nju svesti koja ih natkriljuje, U

retko kojem ratnom filmu može se naći ovoliko poezije, suptilne dramatike, gorkog osmeha i divnih vizuelnih simbola, Pula prema tome nmije pružila

odgovor na p tanje: koliko smo mo- |

demni, Da je opšti prosek f.Imova prihvatljiviji od prošlogodišnjeg sasvim je razumljivo. Zar n smo

mnogo više želeli? Hteli bi da bu- |

demo avangardni i savremeni, ali ko zna šta ·ovi pojmovi, u domaćoj kinematografiji „znače? „Moderan film nije izmišljen juče — fo je stalna potreba da se ide dalje, prevazilaze i najbolja ostvarenja i neprestano traga za sopstvenom autentičnošću. Tek kada se vide svi filmovi moguće je nazreti puteve kojima se polako usmerava filmska evolucija. Bogatstvo i originalnost izraza moraju da budu usaglašemi sa unutamjom strukturom sadržaja. Ali — za takve poduhvate nedostaje nam još uvek dovolino smelost, borbenosti i angažovanosti. Na izlasku iz Arene svaki autori

ljubitelji filma imaju dovoljno raz- ||

loga da budu optimisti i pesimisti.

Ovaj krug se mora prekinuti kako bi otekla sva ona mučnina što mas jznutra magriza, čini ponekad malodušn'm i nespretnim, Film je umetnost vremena — a ovaj jugo-

slovenski nikako da stigne i pre- |

stigne svoje vreme. Zato je i opasno laskati mu i uveravati ga da je savremen i osoben, pogotovo što nam mi posle ove pulske smotre dvorane sigurmo meće biti posećenije. TENDENCIJE

POZNAJBM NEKE INTELEKTTUATLGCE koji ni za-· šta na svetu ne bi uneli televizor u svoj stan, U

|| njihovim sobama caruje tišina, Njihove knjige l| stare u svojim policama. Njihove večeri su tihe,

pune pobožnog šuštanja stranica, y Neki drugi, otišli su još jedan korak dalje. Ne poseđuju rađio aparat, nemaju gramofon, gade. se magnetofona... Ispitivao sam uzroke ovakvog ponašanja i došao do zaključka da je sem u malom broju ekskluzivnih slučajeva u pitanju izvesna vrsta revolta protiv uniformisanja duha, kao najznačajnija supstanca u koktelu sastavlje-. nom od blago nasmešenog snobizma, intelektu| alne nađmoći i želje za izdvajanjem, Neprihvatanjem ovih električnih aparata in~

| telektualac se na najlakši mogućni način zaode-

va togom usamljenog filozofa, koji nije zaboravio

m prave stvari. Nemati televizor, postaje neka

vrsta mode najvišeg intelektualnog stupnja.

Na drugoj strani, prolazeći siromašnim četvrtima, pokraj udžerica iz čijih zidova vire sulundari (ulice ispod pijace Zeleni venac) primetio sam mnoštvo televizijskih aparata, čija je bledo

M zelena svetlost obasjavala natrule ormane i izli-

i) zane krpare na kojima su čučale čitave porodice. ij prateći neodoljivo ležerno kretanje televizijskog \W voditelja, Televizor — pre svega! Ove porodice M sa mukom otplaćuju svoje ogromne kredite za ij televizor, plaćajući jelom mogućnost da uveče ne budu same,

Ova dva polariteta odnosa prema felevizoru dele zvezdane udaljenosti. Na jednoj strani naNW lazimo superiornost stečenu školovanjem, soci|) jalmnim „poreklom ili pripadnošću određenom ij društvenom sloju — na drugoj strani bezgraničM nu ljubav za svet senki i treperavog svetla, ljuij bav koja izbavlja iz sivih okolnosti napukle sobe M i olupanog tanjira od lima. Od ova dva slava |M umnogome zavisi i način za koji će se odrediti i) televiziski stvaralac. Hoće li pisati za prve, koji || ga obično i ne gledaju, ili za druge, koji će ga ij) očekivati sa nestrpljenjem? || Pitanje se sastoji od dileme: || Antonioni?

J Izbor je nemogućno načiniti svesno. Pisac M se rađa u jednoj ili u drugoj emocionalnoj poroi dici, a da njegova svest ne može ništa da učini M protiv toga. j

U ovom trenutku televizijske dramske umet~

biti Čaplin ili

3 će uspeti da sintetizuje krajnosti, da pomiri želju || za artificijelnošću i potrebu da se bude gledan. ij Mislim da je to neka obnovljena vrsta mjuzik m hola, a songovi koji se sve više useljavaju u NM modemu dramturgiju (Arden i drugi) đokazuju nam da je mogućno. privezati publiku za stolicu || i pored toga što joj nudite suviše leško jelo za M varenje. ·

|| Lukavstvo se sastoji. u sledećem: :

i Umotati u celofan i staniol jednog..površnog. i| muzikala poveću dozu otrova, Zaviti u oblandu || od čokolade dramaturgiju crnila. Gledalac pro-

podržava glasmo ono što se u ovoj sredini ističe kao mođermmo i novo. — dolazi u situaciju đa buđe om?Yznut i prokazan kao konzervativac, Preti nam novi dogmafizam i opas= mosti ođ „ehkstrem'zma se svuda osećnju. Ako prođucent prihvate estetski hermetizam kao osnovu repertoarske politike — ko će gledati domaći film? i

U centru ovih zbivanja našao se bez svoje krivice „Vatroslav Mimica sa izrazito eksperimentalnim filmom „Ponedeljak ili utorak“. Za jednu malu i infediornu kine-

· matografiju kakva je ova naša događaj je kada reditelj postigne tako fomalno savršenstvo. Mimica je svaki kadar doveo do estetske perfekacije tako đa ljubitelji forme pređ njegovim kolažom raznih msOcijacija oslobođene svesti padaju u ekstazu. Film, istna, deluje do izveme mere na intelektualni senzibilitet današnjeg čoveka, uznemira–

i hvali svetlost i grmljavina, Smrti

se me boji. Ko pita za mjega, ko

ža ubicama sudi, tuguje, ·

ko se žali gbog mmoge krvi i dokazuje nepravde mnoge? miko, miko me peva

ušibem, u džak od Kkudelje, | miko inače, miko me peva iz bujice.

Taj miko je anonimus, koji neće „da je bio“, negativno Ja vremena, prividne sreće, neodoljive plime mebrojljivih, koji kao lica, đakle moralno, ostaju meshvatljivi., Encemsberger se tu igra biblijskom predstavom o Levijatanu, ali i Brentanovom pesmom „Kad bura obuhvati more,..“ (Wenn đer Sturm đas Meer umschling et...) iz Kantate na smrt kraljice Lujze. NjeEova fantazija je strane elemente utopila u šopstvenu viziju mora. Društvenu sadržinu kritiku bića mase siromašne pamćenjem nađvisuje rezignirajući uvid u „ničiji“ karakter levijatanske međuze: ostaje neshvatljiv kao i Ovaj parađoks: „ribljim glasom“, glasno i nemo

fovrememo. Pesma je jadikovka memoćnog Proroka. i

Razumljiva je poruga civiligatorskoj površnosti u pesmi „Trageđija“ (TragOdie), opisu publike u jednoj tragediji, koja nosi frak, a zatim ide u restoran da jeđe:

Jutarnjim, zvezdama, aždajama od zelene hartije krasnim, tiradama, odojčadima, krunama i dobošima prolazi prizor tankim, ćilimom, obmane

KNJIŽEVNE NOVINE

SCBNA IZ VUKOTIĆEVOĆ FILMA „SEDMI KONTINENT“

i magriza strahom, i sažaljenjem, žlezde grosista gume i debelih udovica,

koje sede wu, loži, mirisave

po kolonjskoj vođi i gospimom, bilju. Državom, potpomagama, ftragika! a miko

me vidi mačku iza muzeja kako skapava KUL od gladi, me vidi ruže u vedru za pepeo (...)

Toliko o Momcenmsbergenu, koji je bio naš gnevni mladi čovek i u međuvremenu stvorjo školu, pri čemu dame i gospođa, idući za njim, počinju otprilike tamo gde je on prestao i izgledaju sebi, bogzna kako, napredni. U čemu je vrednost te poezije? U unapred fabrikovanim zaokretima? U fom slučaju fo su pesme epigona. U predlozima da se Jedma rđava zemlja učimi boljom? Političari se smeju tome. Ima li lirika, kako se danas često čuje, socijalni značaj, dakle značaj za život, za ljude, za odnose između ljudi i zemalja, i postoji li u lirici nešto kao svetski jezik? Encensberger je u svome muzeju moderne poezije pokušao da pređoči tu misao, Ali šta znači svetski jezik u lirići? Ja poznajem samo memačke pesme, francuske pesme, italijanske, češke, ruske, grčke, latinske i tako dalje. Postoji 1400 jezika i idioma na zemlji, i u svim fim idiomima ima poezije ili mjenih tragova. Ali jeđam. svetski jezik ne postoji. Čak ni esperantisti ne pišu pesme na svetskom jeziku, nego ma esperantskom, što je vrlo krasanm sport, .

Pesničko je u svojoj linmskoj fommi vezano za jezik originala — čime se me želi ništa reći protiv mpoliglotskih umeflnosti prevodilaca. Ali Italijani imaju vrlo krasnu „igmu reči“: tnaduttore — tradđditore, prevodilac — izdajnik, i tu leže granice jednog međunarodnog kongresa o poeziji. Pesma govori kroz sebe; tu 6e, ma kraju, razbija i umetnost tumačenja i imter-

pretacije, I pored svega toga me prestaje se 8 pitanjima. Pesnici, o kojima je ovđe govoreno — bio je to subjektivni izbor, — mišljenja su da pesnišbvo treba i može da promeni svet. Oni ne pišu radi umetnosti ili za literarnu istoriju, nego sastavljaju, „prave“ pesmu u nameri i želji da izmene svet.

O toj tačei mogu se imati različita mišljenja: politička, revolucionama, evolucionarna, inte= gralna, apsoluina, uključujući tehniku i sociologiju, moral i filosofiju, ciljeve astronauta, uništenje klasnog neprijatelja ili, kako je stari Breht mislio, reći ono „prijalo“. Na to se može lepo odgovomiti jednom «ečenicom „Gotfrida Bena: „Sve to zvuči kao Pučini“. Smisao pesama se malazi u njima samima i nigde drugde. Jedni taj smisao čuju ili pročitaju, a drugi ne. Ako se, dakle, pita šta se kroz pesmu menja, ja bih rekao: ona se menja! Poznato je da tirani i diktatori nmajrađije stavljaju u zatvor pesnike. Ti tvrdi ljudi znaju, i to mnogo bolje ođ literata, šta rade; oni pesnike smatraju opasnima zato što govore istimu. Ništa mije opasnije od istine, bilo da je izrečena otvoreno ili skriveno.

'U tom smislu su sve pesme opasne po državu,

a i samo jedno slovo može da ubije. Istine koje pesnici kazuju — : te istme se menjaju, naravno, jer se svetska istorija i odmosi menjaju, i zato bih ja završio poluironičnim stihovima istoga pesnika s kojim sam i počeo da bih metod razjasnio, s Bertom Brehtom:

Ni potop ije

Tryajao večno.

Jednom, slobodno protekle Cme vode,

Koliko malo ih, je

Trajalo duže.

Preveo Aleksandar Popović

HN guta bombonu, i u trenutku dok su mu nepca. || još slatka od oblande, on saznaje da je prugutao |j vakcinu, koja istog časa počinje da deluje. Rađa || se pobuna — spreman je da protestuje, Ni mu drugu bombonu u obliku songa, smirujete ga |j govoreći „Ma ne, to vam se samo učinilo, ovo je N stvarno pitko i slatko!" — i on ponovo naleće || na gorčinu smisla sa blagim okusom dima.

bacate

(Ovaj način mnogo je upotrebljivao Bertold

| Breht u jednom drukčijem kontektsu, naravno. i) U poslednje vreme slična avantura izvedena je sm | Šoovim „Pigmalienom“ u verziji mjuzik hola.)

Za ovu vrstu umetnosti, mogućno je pronaći vreme u bilo kojoj od emisija koje teku ma

i vrpci dana, Zavući se u reklame, osvojiti zabanv| ne sate, sakriti se u drvenu kućicu iz meteotroM loškog izveštaja.

Televizijski svet se odjedanput otvara za pis-

| ca koji je do tada čamio u dva-tri sata vremena | godišnje predviđenih za emisije drame. TeleviH zija postaje mogućnost da se govori svima puij tem otkrivanja slojeva. Jedni uzimaju prvi sloj, i drugi idu jedan sloj dublje, treći dobijaju potn pun doživljaj. Dramska umetnost oslobađa se |) terora određenih, sterilizovanih vremenskih oaza,

utvrđenih programom. Kod nas još uvek nemamo pokušaje te vrste. Zabavne emisije, samo su zabavne, ozbiljne

| — isuviše ozbiline. Da bi se situacija izmenila

potrebno je savladati više vrsta otpora. Na jed-

NM noj strani, potrebno je kod pisaca sklonih eksi kluzivnosti razbiti osećanje da će biti degradi|j rani ako prihvate način koji će biti dopadljiv.

Mnogo je lakše izabrati osamljenost za svoj kre-

j do uvređenog genija, nego se svakodnevno pr-

ljati u bici za gledaočeve oči, Na drugoj strani potrebno je uništiti tvrđave debelih bedema, u kojima se skrivaju urednici

|| zabavnih emisija, neprikosnoveni u Wvom car| stvu lakog žanra. -

Oba ova kočenja stvarana su godinama i sa-

|| svim su razumljiva,

Mržnja podgrejavana od početaka televizije

|| od onih koji zabavljaju i onih koji uozbiljuju, jj međusobna optuživanja za površnost ili |

kabinetsku pseudo-serioznost, stvorila su jaz, koji se može premostiti jedino prijateljstvom bproizašlim iz opšte potrebe da se kažu prave stvari

na pravi način.

Mislim da je to jedini put .izmirenja. Jeđini

|| put ka totalnoj televiziji.

U svakom slučaju — vredi pokušati!

Momo Kapor