Књижевне новине

NMRITTIKA

U TRENUTIKU kada smo svedoci kako se smrt, već u vidu legende, nadnosi nad poeziju Blaže Šćepanovića i kako je neosetno menja, kako pojedine njegove reči, metafore, slike, izranjaju na površinu njegovih pesama, postaju naročito uočljive, otkrivaju neka svoja nova značenja, ili privide svojih značenja, a druge se reči, meta– fore i slike potiskuju, u trenutku kada se njegovoj poeziji pristupa s određenom direkcijom mišljenja, hoću da ponovim deo od onoga što sam o pesniku napisao pre pet godina.

Blažo Šćepanović je kroz prve stihove svoje prve knjige („Lobanja u travi“, 1957) progovorio kao izvoran pesnik, glasom nešto tvrđim i neuglačanim, oporim i jezgrovitim, iz kojeg su ponekad vrcale muške suze. Iskazao je svoju viziju rata, kao bogate žetve smrti, slikama koje su dočaravale zemlju crvenu i natopljenu najlepšom krvlju, sa lobanjom u travi i lakim plamenovima koji ishode iz leševa, odsanjao je svoj grozničavi san sa ekserom u oku i dao je ciklus stihova o devojkama i ženama, jedrim i kršnim. Time je obeležio granice svoje poezije...

Za Blažu Šćepanovića, naročito posle pojave knjige „Smrću protiv smrti“, u kojoj su bili skupljeni Miljkovićevi i njegovi stihovi na temu rata i revolucije, stihovi iz prve dve njegove knjige, rečeno je da je on jedan od obnavlja-– ča naše rodoljubive poezije. Rat i revolucija su, zaista, najizrazitije pesnikove preokupacije. U sve tri Knjige pesama rat se pojavljuje kao opsesivna stravična slika, I to rat sagledan kao fenomen smrti.

Kada su se u okvirima jedne knjige našla dva pesnika, jedan pored drugog, sa pesmama koje su se slobodno smenjivale, u skladu sa određenom kompozicijom, nezavisno od imena njihovih autora, jasnije su se ocrtale razlike. Branko Miljković je smrt video kao osnovu filozofije života, kao.smisao ljudskog postojanja, a u herojskoj smrti je otkrio vrelo revolucionarne romantike. Preispitivanje i osmišljavanje svoje poezije započeo je upravo ma tematici rata i revolucije. Šćepanović je rat i revoluciju doživeo pretežno u slikama. Pesnikova humana poruka mogla se izvući i nazreti svakako, ali za Šćepanovića smrt nije bila učiteljica života, rat nije bio esencija smisla a revolucija emocije, patosa i zanesenosti, već nizovi slika koje su pesnika progonile i koje je on emitovao sa svom surovošću i elementarnošću doživljaja. Najčešće su to bile slike razlaganja ljudskog tela.

Šćepanovićevu viziju rata ne odlikuje fatalizam. rat se ne doživljuje kao sudbina koja se wije mogla izbeći, kao nešto van ljudske moći i prostranije od granica ljudskog saznanja, ali njegove slike imaju težinu i zapreminu mita, haotičnog i užasnog. Kao da je došao smak sveta ili kao da su se na noćnom nebu ukazali jahači Apokalipse na pomamnim konjima. sa bičevima od vatre, kao da se zemlja rastvorila sa proždirućim ognjem u sebi, tako su nemoćni, očajni i zgranuti ljudi koji se ocrtavaju u Šćepanovićevim stihovima. Dve su slike najizrazitije: u jednoj ljudi izlaze iz vatre tražeći svoj lik, u druBoj beži meso a zaostaju kosti. Samo što velike vazlike nema i ne može se povući oštra granica između života i smrfi. Iz vatre je izišao čovek Veseo, sa zaklanim detetom na rukama, a iz lobanje: je izniklo cveće opijeno prolećnim suncem. U štihovima u Rojima se pesnik grčevito poigrao i podsmehnuo stravi, sjedinjujući ušas i comi humor, gradeći slike ns oštrom kontrastu,

era „a. K_C=" (La ai VET a iri aaa nane auura e aaa ra a a era e ara ae Orao.

SAD SKORO profesor Miodrag Ibrovac objavio je u Parizu knjigu pod naslovom „Klod PForjel i evropska sudbina grčke i srpske narodne poezijet*) Knjiga je izišla kod privatnog izdavača, uz pomoć francuskog nacionalnog fonda za književnost i naciorialnog centra za naučna istraživa– nja u Parizu. Na više od 700 strana, s mnogobrojnim ilustracijama i faksimilima — fotogralijama svih istaknutijih skupljača narodnih pesama i interesenata za njih, među njima i Tereze Ion Jakob (Talfije), koja nam dosad mije bila poznata. Šta da kažemo o naučnom aparatu, koji je u njoj upotrebljen? Knjiga je puna dokumentacije iz prve ruke — arhivskih podataka, citata iz neobjavljene ili malo poznate prepiske, izvađaka iz nedostupnih časopisa i novina, naVoda iz teško pristupačne literature; ona je plod studija u bibliotekama Pariza, Londona, Beča, Minhena, Minstera i drugih mesta. Davno tome, Posle prvog svetskog rata, 1923. M. Ibrovac štamPao je u Parizu doktorsku disertaciju o pesniku francuskog Parnasa — Žoze Maria de Herediji i 0 izvorima njegovih „Trophćes“ (kao dopunskoj lezi), što je bilo isto tako plod dugogodišnjih istraživanja; knjiga o Klodu PForjelu dostojan je Dandan toj tezi, samo šira po svom značaju, Muna naučnog rada prof. Ibrovca, delo koje čini Čast našoj nacionalnoj nauci o folkloru, o sudbini Islavi srpskohrvatske narodne pesme u evropskoj i svetskoj književnosti. Ona ide u red onih krupnih i međaških dela kao što su „La Guzla“ Vojišlava Jovanovića (Pariz 1911), „Das serbische Volkslied in der deutschen Literatur“ Milana Čurčina, studija o narodnoj poeziji Matije Mur8, Jer ona se ne zadržava samo na temi Porjela ! njegova interesa za grčku i našu narodnu poežiju, nego rekonstruira prodiranje naše narodne Poezije u evropsku javnost — nemačku, francu*hu, englesku, češku, poljsku. rusku itd. Vladajući domaćom i stranom literaturom, svuda se tu Prof. Ibrovace oseća kod kuće, Njegova knjiga još Jednom je potvrdila udeo narodne poezije u našlajanju i razvijanju romantizma; kod Francu%, po duhovitoj reči V. Jovanovića, nije u tom mala toliko uđela domaća narodna poezija Dna zapravo najmianje! kol'ko strane, upoznate PTeko prevoda i pastiša, Nodjea, Merimea, Foršela, E, Vojara i dr. · M. Ibrovac se već nekih šezdeset godina bavi naučnim i književnim radom. Njegovi prvi nabisi Ppošavili su se u „SK glasniku“, „Bosanskoj vili i drugim časopisima s početka ovog veka. Najznačajnije su njegove studije i ogledi iz franSuske, književnosti: byiljantni eseji o A. de Viliju i Rasinu (uz provode: njihovih dela u SK žadruzi), o Ronsaru, Korneju i Volteru, Labri-

KNJIŽEVNE NOVINE

nadrastajući očajanje i strah, Šćepanović je OoSstvario svoju najvišu meru: sklad osmišljenosti i upečatljivosti utiska.

Pisao sam tada da je Šćepanović, slično Miljkoviću, dublji smisao života tražio ma relacijama revolucije i poezije, simbolizujući i revoluciju i poeziju, ali da nije uspeo u potpunosti da otkrije svoju životnu i poetsku „formulu“. On se predstavio kao uverljivi slikar haosa i užaša rata, njegovi su stihovi nosili odblesak prostora bomerenih i pojačanih za nijansu patnje, strave i zločina, ali njegova se poezija, i pored izvesne orijenfacije na metafiziku, pretežno svodila na spontan i veoma kontraslan doživljad.

Pisao sam i da je Šćepanovića od početka privlačio moderan i asocijativan poeftski izraz, kojem je on dao elementaran, epski prizvuk, i da je u okviru toga izraza nastavio svoju istraživačku avanturu. Njegova je poezija često bila poezija raskošnih slika, iskričavih i bizarnih, koje su se ređale i bez veće kontrole svesti, sužavajući tako svoj poelski prostor. Danas se može zaključiti đa se Blažo Šćepanović lomio između nadrealističkog poeiskog iskustva i neosimbolističkih tendencija, između metafizike i revolucionarne romankfike.

„Zlatna šuma“ svedoči da Šćepanović nije pomirio ie protivrečnosti, ali da ih jie donekle ublažio. I u poslednjoj njegovoj knjizi revolucija je velika inspiracija, a posvećene su joj dve poeme i više pesama. Ako je u ranijim pesmama revolucija prevashodno predstavljana apokaliptičkim slikama, u osnovi kojih je bio košmaran doživljaj rata, u novijoj Šćepanovićevoj poeziji ushićenje je potisnulo fanfasmagorične vizije, a u mnogim pesmama uzvišenim, himničkim tonom slave se veliki događaji.

Revoluciji u novijoi Šćepanovićevoj poeziji pridaje se gotovo mistička uloga u sudbinama ljudi i u sudbini sveta: ona je vrhunski trenutak istorije i najpotpunije · „projavljivanje ljudske egzistencije. („Od Kosova tražili fe ljudi / da se na tvom licu obelodane, / tražili te kao spasonosnu branu / da na tebi izliju svoj sjaj“). U ranijim Šćepanovićevim pesmama, inspirisanim revolucijom, akcenat je bio na smrti i na odnosu smrti — život. Kao i u Miljkovića, u. osnovi Šćepanovićevih revolucionarnih pesa-

ma bila je maksima: smrću savladati smrt. Ta.

jeru i Lamartinu, a nedavno o Mopasanu i Paskalu (kao predgovor „Mislima“); potom o našima — J. Skerliću, I. Vojnoviću, M. Bojiću, M. Rakiću, B. Popoviću. Učenik ovog poslednjeg, kao i škole francuske uporedne književnosti (G. Pari, Ž. Bedije, PF. Balđensperže), M. Ibrovac je s ljubavlju i pasionirano negovao uporedna istraživanja, tražio veze i uticaje između naše i francuske književnosti. U Narodnoj enciklopediji i Enciklopediji Jugoslavije obradio je temu francusko-jugoslovenskih književnih odnosa, pisao o Francuzima koji su se interesovali za nas, o odnošajima naših ljudi prema Francuzima. Bogato dokumentovana i originalna je njegova studija „Kopitar i Francuzi“, a nov i nepoznat materijal donosi i njegova studija „Vuk i Francuzi“ (u štampi). U „Stranom pregledu“, kojemu je pre rata bio jedan od osnivača i urednika, objavio je u Geteovoj godini (1933) članak o velikom pesniku i Francuzima, u „Echo de Belgrade“ o V. Igou i Srbima, potom o TT. Valeriou i T. Gotjeu kao slikarima naših narodnih tipova, što će u proširenom obliku objaviti u „Zborniku“ (17) Filozofskog fakulteta kao „Slikarstvo i književnost u Francuskoj“. Njegov metodološki i bibliografski „Uvod u proučavanje romanistike i uporedne književnosti“ (Beograd 1959) neophodan je priručnik za sve koji se bave romanskim književnostima. Ne manje važni su i prevodi M. Ibrovca s francuskog na srpskohrvatski (između ostalog, prevod Paskalovih „Misli“), i obratno: zajedno s pok. ženom Jelisavetom sastavio je i preveo na francuski „Antologiju jugoslovenske poezije XIX i XX 7·veka“ (Pariz 1935).

Klod Forjel nije nepoznat našoj javnosti; o njemu je nekada pisao M. Ćurčin u vezi s našom narodnom poezijom. Narodna pesma stvarala je prvih decenija XIX veka klimu za ro-

Umesto nekrologa

Blažo Šćepanović: „ZLATNA ŠUMA“, „Nolit“, Beograd 1966.

maksima otvorila je Miljkoviću prostore metafizike. Metafizički prizvuk u Šćepanovićevoj poeziji osećao se najviše u stvaranju statičkih sim-

· boličkih slika, često veoma apstraktnih. U „Zlat-

noj šumi“ smrt i odnos smrt — život nisu dominantni, a akcenat jena ljubavnom osećanju sveta. Sveopšte osećanje ljubavi, nadahnuto revolucijom i njenim načelima, vrelo je Šćepanovićeve revolucionarne romantike u novijim pesmama. Ono je pesniku otvorilo i viziju budućnosti: zemlja mu se ukazala kao crveni globus koji se okreće oko svoje ljubavne ose. Šćepanović je budućnost pozdravljao rečima proleta, ali te vizije budućnosti, kao 1! vizije prošlosti, nisu bez metafizičkog prizvuka. U poemi „Sutjeska“ svojstva revolucije su prenesena na simbol Sutjeske, a pojedine pe-

sme le poeme su konkretizacija tog, za Šćepa-

novića, višestranog simbola. U poetskom postupku realizacije simbola primećuju se jasne neosimbolističke tendencije, ne samo u simbolizaciji osnovnog pojma već i u strukturi cele pesme: |

Jedma bezbojna ptica sa perjem, od zvuka ispija toplinu

iz tvoga tjemena

Oplemenila si Yiječi svojim, ljekovitim, prahom, miko meće da izađe

iz tvoga zagrljaja;

i nebo odjekuje

sa tvojih, usana.

Još stoje uspravni krici slike sa crvenim, suzama

ispod, zamorenmih, brda,

jedna se tica

u svojoj pjesmi skamenila

i vode se doživaju. same.

Ujedaju se glasovi u kamenu, meka podzemna ljubav

rat mastavlja

dok se w tome cuijetu, proljeće topi.

Bogata žetva

Miodrag Ibrovac:

„CLAUDE FAURIEL ET LA FORT UNE EUROPEENE DES POFSIES POPULAIRES GRECQUE ET SERBE“, Paris, M. Didier 1966.

mantizam,; pored Osijana i drugih mistifikacija i pastiša, tome je doprinela i naša i grčka narodna pesma. To su bile pesme narod koji se u to vreme oružjem bore za svoju slobodu, za slobodu za koju je i pesnik Bajron dao svoj život. Koliki je udeo u tome bio Kloda Forjela i njegove zbirke prevoda grčkih narodnih pesama (1824 i priručnik za sve koji se bave romanskim književne kritike i publike, kakav je odjek i uticaj imala kod domaćih književnika, kako je primljena na strani — od onih koji se najviše interesuju za narodnu poeziju — Getea, Grima, Kopitara i dr.? Istraživač tu treba da odgovori na mnoga i složena pitanja, da uđe u čitavu mrežu veza i odnosa među ljudima, da zna čitav niz činjenica i događaja iz književnog i naučnog života Francuza, Nemaca, Talijana, Slovena. Prof. Ibrovac prisno poznaje ogromnu literaturu iz te oblasti, pa je mogao da sakupi velik broj izvora i originala, koji su mu omogućili da objasni interesovanje za grčku narodnu poeziju takvog znalca književnosti i poliglota kakav je to bio Klod PForjel, prijatelj Manconija i Tomazea, poštovalac gdje de Stal, poznanik grčkih pesnika i literata Koraisa i Mustoksidisa, znanac braće

Šlegel i Jakoba Grima.lako nije nikada bio u Grčkoj, naučio je novogrčki jezik, tako da je mogao objaviti (u originalu i francuskom prevodu) pesme koje je sakupio od izbeglih Grka. Interes za grčku narodnu poeziju postojao je već odranije u Beču (Kopitar!) i u Nemačkoj; Kopitar i Grim očekivali su da će baron Haksthauzen objaviti pesme koje je dobio od nekolicine! Grka, ali koje će se, čudnom igrom slučaja, pojaviti tek pod kraj XIX veka. Upravo u vreme kad je V, Igo vodio glavnu bitku za pobeđu romantizma, Forjel dobija prvu katedru za stranu književnost na Sorboni i u zimu 1830/1 drži

KRITIČKIM PRIKAZOM POBZIJE

ALERSANDRA PETROVA o

POEZIJI BLAŽA ŠĆEPANOVIĆA,

NEOBJAVLJENIM „STIHOVIMA

BLAŽA SCEPANOVIĆA i PESMA MA IZ POSLEDNJE ZBIRKE LAZARA VUČKROVIČA (4 STRANA) „RENJIŽEVNE NOVINE“ SE OPRAŠTAJU OD SVOJIH TRAGICĆ-

NO PREMINULIH SARADNIKA

I PRIJATELJA.

Upotreba postojanih simbola (ptica, zvezda, fosil, lobanja, cvet, glava, vreme, zvuk) vidna je karakteristika Šćepanovićevog poetskog postupka. Uporedo s {im, reči, slike, metafore, simbole, a i veće imaginativne i semantičke celine, Šćepanović povezuje primenjujući postupak slobodnih asocijacija. Š

Pored kruga revolucijom inspirisanih pesama, u knjizi „Zlatna šuma“ niz je pesama čistog ljubavnog osećanja, prema ženi, svetu, životu, i niz pesama o sudbini pesnika i poezije u Vremenu i istoriji. Smirenije u izrazu, oslobođene retoričkih poenti, patosa i povišene intonacije, pojedine od tih pesama predstavljaju najviše domete knjige „Zlatna šuma“, Sve dosad spomenute odlike Šćepanovićeve poezije, s izuzetkom revolucionarne tematike, uočljive su i u tim pesmama, ali u jednom složenijem i osmišljenijem skladu:

Uspavah vrijeme, tu svoju sjenku, kao cvijet matopljen pladom, zamorem od dugog trajanja sumca.

Evo me svuda po bijelom, svetu ma mojoj usni biljka svira.

Leti ptica između mojih prstiju i egipatskih piramida sa blamenom, mjesto glasa.

Ima me više u snu nego w Krvi,

ovaj svijet je svjetlost moga oka,

sanjam mebo kao svoju prošlost. („Nadgrobna ptica“)

Uz neke pesme iz ranijih zbirki, koje su bile slikovita i simbolička evokacija ratom pomračenog detinjstva i prelomnog trenutka istorije, ove pesme mogu dostojno da reprezentuju jedno, sticajem fragičnih okolnosti, nedokončano pesničko delo.

U ovom trenutku hoću da kažem i ovo: Sovoriti o Blaži Šćepanoviću bez patosa, ne stvarajući nikakve legende, realno i amalitički, kao da je on među nama, osećam kao dužnost i prema njemu i prema njegovoj poeziji. ;

Aleksandar Petrov

predavanja o grčkoj i srpskoj narodnoj poeziji, o Kraljodvorskom rukopisu i o „Slovu o polku Igorovu“ (rukopis predavanja sačuvao se u biblioteci Francuskog instituta u Parizu). FPorjel je pravio poređenja između grčke i naše narodne poezije, podelivši ih na tri dela: pesme domaće (lirske, ženske), narativne i romanse i balade, i herojske. Prof. Ibrovac je predavanja popratio analizom i komentarom, utvrdio pomoć koju mu je pružio Talfijin nemački prevod naših narodnih pesama, a zatim je objavio zaostavštinu, Time se završava ova obimna knjiga koja je još jednom dala mogućnost za široku retrospektivu o ulozi i prijemu naše narodne poezije u stranim književnostima. Deset godina posle Forjela počeće predavanja o našim narodnim pesmama i o Vuku, na Koležu de Frans u Parizu, veliki poljski pesnik Adam Mickjevič.

Ova knjiga znači bogatu naučnu žetvu i nagradu prof. Ibrovcu za dugogodišnji rad. Iako mu nisu bila otvorena vrata u najvišu naučnu ustanovu, ipak je on čitavog života bio eminentan radnik na nauci. Više cenjen na strani, u Francuskoj, nego kod nas, on je još pre rata postao počasni doktor Univerziteta u Dižonu; slično priznanje nije mu dala (bar prilikom osamdesetogodišnjice!) njegova Alma Marris, njegov matični univerziief, na kojem je studirao i tolike godine proveo kao nastavnik i pedagog. Sjajan i duhovit stilist, M. Ibrovac napisao je niz eseja iz francuske i naše književnosti, koji se pamte; član PEN kluba od njegova osnivanja kod nas, književnik par excellence, on je pri jednoj reviziji članstva brisan iz Saveza književnika (pod upravom Mil. Bogdanovića i Mil. Ristića) s moltivacijom da je naučnik! Dok drugi dobijaju i po dve i tri nagrade, on, eto, nije još ispunio uslove za dobijanje nagrade za životno delo! Ali uprkos tome, profesor Miodrag Ibrovac je od onih naših retkih i izuzetnih ljudi, predanih nauci i lepoj knjizi, koji se zadovoljavaju s malim, kojima je najbolje priznanje i nagrada za njihov rad svest o njihovu doprinosu nauci i kulturi svoga naroda.

Krešimir Georgijević