Књижевне новине

| BLANŠO

ZNAMO LI MI ŠTA sve dugujemo prevodiocimia i, još više, prevođenju. Slabo mi to znamo. I.čak, osećamo li zahvalnost prema ljudima koji junački ulaze u tu zagonetku koja je po: sao prevođenja, pozdravljamo li ih izdaleka kao skrivene učitelje naše kulture, — vezani za njih i poslušno potčinjeni njihovoi revnosti — naše prornje ostaje nemo, pomalo prezirmo, uostalom iz smernosti, jer mi nismo lu stanju da im budemo zahvalni. Iz jednog lepog eseja Valtera Benžamena (on je na redu)? fe nam taj izvrsni esejista govori o prevodiačkom poslu, izvući ću nekoliko opaski o ovom obliku naše literarne aktivnosti, obliku originalnom, i 'ako nastavimo da govorimo 5 pravom ili bez niega: ovde ima pesnika, tamo romanopisaca, čak i kritičara, — svi su odgovomi za značaj literature — isto tako treba ceniti i prevodioce, pisce od najređe vrste, i zaista neupoređive.

Prevođenje je, podsećam na fo, u izvesnim kulturnim oblastima, dugo pokazivalo jednu opasnu nameru. Jedni meće da se prevodi na nlihov jezik, drugi— da se prevodi njihov jezik, i potreban je rat da bi se ova izdaja, u pravom smislu, izvršila: predati tuđini pravi eo jednog naroda. (Podsetimo se na Eteolovo očajanje: »Ne čupajte iz tla, plena mePete grad koji govori istinski govor Grč“e«). Ali prevodilac je svakako grešan zbog jedne još veće bogohulnosti jer, neprijatelj oga, ono za čim on teži, to je obnavljanje Vavilonske kule, ironično izvlačenje koristii dobiti iz božanske kazne koja odvaja ljude zamršenošću jezika. Nekada se čak verovalo da je tako moguće vratiti se na neki prvobitni jezik, uzvišeni govor koji bi bilo dovolino govoriti da bi se iskazala istina. Benžamen zadržava nešto od ovog sna. Jezici, beleži om, ciljaju svi na istu stvarnost, ali ne i na isti način. Kad ja kažem brot i kada kažem hleb ciljam na istu stvar ali na različit način. Uzeti jedan po jedan, jezici su nepoftpuni. U prevođenju se ne zadovoljavam da zamenim jedan način nekim drugim, jedno sredstvo nekim drugim, nego dajem znak jednom nadmoćnom jeziku koji bi bio sklad ili dopunska jedinica svih ovih načina različitih ciljanja i koji bi idealno govorio u spoju posvećene tajne svih jezika govorenih od strane svih dela. Odakle i mesijanstvo svojstveno svakom prevodiocu, ako ovaj radi na tome da nagna jezike na razvoj u pravcu ovog konačnog jezika, već potvrđenog u svakom postojećem ieziku, u onom budućem što on prikriva i čega se prevod prihvata.

A to je očigledno utopijska igra ideja, jer se pretpostavlja da bi svaki jezik imao samo jedan način ciljanja, i uvek istog značenja, i da: bi ovi načini mogli da postanu komplementarni. Ali ja zamišljam da Benžamen sugeriše nešto drugo: svaki prevodilac živi od

različitosti jezika — svaki prevod je zasnovan na toj različitosti — a, očigledno, stalno sledi

tu .perverznu nameru da je ukine. (Dobro prevedeno delo hvaljeno je na ova dva suprotna načina: ne bi se poverovalo da je prevedemo, kažu; ili još, ovo je zaista isto delo, nalaze da je čudesno identično; ali, u prvom slučaju, BO se, u korist novog jezika, original dela; u drugom slučaju, u korist dela, originalnost dvaju jezika; u oba slučaja, nešto suštinsko je izgubljeno). U stvari, prevod nikako nije namenjen tome da nagna ma iščezavanje razliku čiji je on, naprotiv, podstrekač: on neprestano na nju cilja, on je prikriva, ali, katkada, otkrivajući je i, često, naglašavajući je, on je sam život ove razlike, u njoj nalazi svoj uzvišeni zadatak, njenu čarobnost takođe, kad gordo uspe da preko nje približi dva iezika, snagom sjedinjavania koja mu je svOjstvena i slična onoj Herkulovoji što ponovo spaja dve obale mora.

Ali potrebno je reći više: delo nije zrelo i dostojno da bude prevedeno sem ako krije, na neki raspoloživ način, tu razliku, bilo zato što od početka daje znak nekom drugom jeziku, bilo zato što objedinjuje, na jedan povlaštem način, mogućnosti da bude različito od samog sebe i strano samom, sebi što poseduje svaki živi jezik. Original nikada nije nepokretan, i sve što ima da se zbuđe u jednom jeziku, u nekom određenom trenutku, sve što u njemu označava ili priziva neko drugo stanje, katkad opasno drugo, potvrđuje se u dostojanstvenom skretanju literarnih tvorevina, Prevod je povezan sa ovim zbivanjem, on ga »prevodi« i dopunjava, on je moguć samo zbog ovog kretanja 1 ovog života kojim se bavi, katkad samo da bi ga oslobodio, katkad da bi ga mučno zarobio. Što se tiče klasičnih remek-dela koja pripadaju jeziku kojim se ne govori, ona utoliko više zahtevaju da budu prevođena ukoliko su od sada jedini čuvari života jednog mrtvog jezika i jedini odgovorni za budućnost jednog jezika bez budućnosti. Ona su živa samo prevedena; više, ona, u samom originalnom jeziku, kao da su uvek ponovo prevođena i ponovo gonjena ka onom što imaju najsvojstvenije: ka svojoj izvornoj neobičnosti.

"Prevodilac je pisac jedinstvene originalnosti, i upravo tamo gde se čini da ne polaže pravo ni na kakvu. On je potajni gospodar različitosti jezika, ne da bi je uništio, nego da bi je iskoristio, da bi probudio, u svome, Žestokim ili prefinjenim promenama koje mu donosi, prisustvo onoga što je različito, iZVOJno, u originalu. Ne radi se ovde o sličnosti, 5 pravom kaže Benžamen: ako se hoće da prevedeno delo liči na delo koje se prevodi, ne postoji moguć književni prevod (ne više mego što romaneskna stvarnost ne odražava stvarnost). Radi se mnogo više O jednoj identičnosti ako se pođe jedne izmenjenosti: isto delo na dva strana jezika i zbog njihove neobičnosti i učinivši, otuda, vidljivim ono Što deluje da će to delo uvek da bude drugo menjanje iz kojeg upravo treba izvući svetlost koja će, prozračivanjem, da osvetli prevod.

8

KAKO REČIMA DATI PRAVI SMISAO

Da, prevodilac je čudan čovek, mostalgičan, koji oseća, kao nedostatak, u svom sopstvenom jeziku, sve ono što mu originalno delo (koje on uostalom ne može sasvim da dostigne jer nije stalno u njemu, večiti uzvanik koji ga ne nastanjava) obećava od prisutnih iskazivanja. Otuda, po svedočenju stručnjaka, da je on uvek, dok prevodi, više ı muci sa jezikom kojem pripada nego što je zbunjen onim koga ne poseduje. To znači đa on ne vidi samo sve što nedostaje francuskom (na primer) da bi dostigao taj i taj strani tekst koji dominira, nego to znači da on od sađa poseduje taj francuski jezik na jedan oskudđam način a ipak

NULL U"1""T TL_T|_____________- a paoa juka uuu ai a a e i GR i e a ai ie aaa

HINICIJE DEMINIJINR

TRIBINA, _

Danilo NIKOLIĆ

SVAKO VREME, IMA SVOJE REČI: ono ih traži i bira za svoj način izražavanja misli i osećanja, za svoj način saopštavanja činjenica. ·

Deminutiv — kao oblik imenice za iskazivanje milošte, i za određivanje obima jedne stvari — nije reč našeg vremena, mada se u

određenoj Vrsti književnih tekstova i danas dosta upotrebljava.

Bilo je, međutim, jedno vreme koje je, moglo bi se reći, imalo slabosti za deminulive. Ono vreme kada se umesto sunce, pisalo sunašee, umesto zrak — zračak, umesto cvet cvetak. Bilo je to u jednom periodu naše istorije, kad pesnik gotovo nije smeo reći: POTOK, ZVONO, LIST, već: POTOČIĆ, ZVONCE, LISTAK. |

Nešto meko i razdragano, za moderna shvatanja i senzibillitet lažno-ushićeno, jevtino-sentimentalno, obavijalo je kao koprena mnoge stihove i strofe. Ne izgleda čudno, međutim, što je deminutiv bio obavezan pesnički rekvizit u doba našeg ranog, pa i kasnog romantizma; ali je čudnije što su se neke, umanjene gotovo degradirane imenice koristile u tako velikom broju i tako često, kad je svaki dan, otovo sav život, bio ispunjen surovim, ZruBim, punim patnje časovima. Možda je oblik imenice, kojim se pre svega iskazuje milošta, bio nesvesno tražen' kao antipod seče, jatagana, tlačenja.

Danas se, međutim, deminutivi koriste mahom u humorističkim i satiričnim tekstovima. Dakle, u vrsti beletristike koja sc uglavnom brusi na onom što je proživelo, što ne okreće lice progresu, što je karikatura. ljudskog, čaura za nove težnje, rezultat laži, licemerja i ponekad plod zablude. .

U takvim tekstovima deminutiv se oseca kao riba u vodi. On živahne u njima, umnoži sastavne delove svoje funkcije, iskazujući „više nego što ima nameru onaj koji ga upotrebljava.

Zna se, Čehov'je najpogodniji pisac za ilustracije ove vrste. Uzmimo iz njegovih novela

samo dva primera. Jedan iz priče o srećnom čoveku koji je. prilikom bračnog putovania ušao u drugi voz. Pre nego što je otkrio da

putuje u suprotnom pravcu, srećni čovek na-

bogat tom oskudnošću koju on treba da ispuni vrelima nekog drugog jezika, pošto je sam ovaj učinjen drugim u jedinstvenom delu gde se trenutno objedinjava.

Benžamen mavodi, o jednoj teoriji Rudolfa Panvica, ovo što je iznenađujuće: »Naše verzije, čak i najbolje, polaze od jednog lažnog principa: one nastoje da germanizuju sanskrit, RO engleski, umesto da posanskrite memač-

i, da ga helenizuju, da ga poengleze. One imaju više poštovanja prema običajima svog 5ODstvenog jezika, nego prema duhu stranog dela... Osmovna greška prevodioca je što zaleđuje stanje u kojem se, slučajno, nalazi mje-

ilazi na prijatelja sa kojim se odavno nije video. I, posle nekoliko rečenica o zdravlju i putovanju, počinje da opisuje svoju situaciju na ovaj način: »Strašno sam srećan, kaže on, Eto, pa sudite sami! Sad ću otići u svoj vagon, Tamo, na divančiću, kraj prozora, sedi stvorenje božje.. Plavojka s nosićem, s prstićima...« Taj čovek je ushićen, sve je za njega minijaturno, čarobno, nešto što se takoreći jedva sme dodirnuti. I on bira reči adekvatne svom raspoloženju, ne osećajući da istovremeno crta sebe kao čoveka koji je, između Oostalog, lakomislen, brz u zaključcima, sklon preuveličavanju, iluzijama...

Čehov koristi deminutive i u sasvim ozbiljnim, čak oporim pasusima nekih svojih pripovedaka. Deminutivom tada on potencira ništavnost ili beznačajnost nečeg što sc ceni, a što treba osuditi, iskoreniti.

Njegova priča »Čovek u futroli« završava se ovako:

»Gledaš i slušaš kako lažu. Podnosiš uvrede, poniženja, ne smeš otvoreno da izjaviš da si na strani poštenih, slobodnih ljudi, nego i sam lažeš i osmehuješ se, sve zbog komadića hleba, toplog kutka, zbog nekog položajčića koji ne vredi ništa. Ne, više se ne može tako živeti!« .

S druge strane, deminutiv može da bude znak, gotovo svedok jednog vremena. On može biti i dokument, izvor za neka saznanja, staza kojom se dolazi do nekih karakteristika jedmog doba. U vreme buđenja naših nacionalnih osećanja i borbi za slobodu domovine, u el romantičarske bučnosti — gromka reč je bila dominantna u tekstovima svih vrsta. Kada su bile ostvarene neke dugogodišnje težnje, kada je izgledalo da će sc ići do kraja u ostvarivanju ljudskih zahteva, masa pesnika vinula se ka ushićenosti, obilno uvodeći deminutive u svoju poeziju. |

Kasnije, kada se zanos istrošio, a oduševljenje splasnulo, deminutiv je dobio drugu funkciju, i druga značenja. Možemo uzeti i neke primere iz naše literature. U svojim zapisima Isidora Sekulić je na jednom mestu napisala:

| -—

gov sopstveni jezik, umesto da ga potčini že. stokom impulsu koji dolazi od mekog stranog jezika«. Pređlog ili zahtev koji je opasno Pprivlačan. On dozvoljava da se čuje kako bi svaki iezik mogao da postane svi ostali, bar da se bez štete premešta u svim vrstama novih smerova; on pretpostavlja da će prevodilac pro. naći dovoljno izvora u delu koje prevodi i do. voljno autoriteta u sebi samom da bi izazvao fu iznenadnm mutaciju; on zamišlja, konačno, iedan prevod utoliko slobodniji i novatorskiji, ukoliko će biti sposoban za jednu veću verbal. nu ili sintaksičku doslovnost Što bi, prevođenje, na kraju, učinilo nekorisnim.

Ostaje da Panvic, da bi potvrdio svoja gle. dišta, može u tome da se pozove na imena tako jaka kao što su imena Lutera, Vosa, Hel. derlina, Žorža, koji nisu oklevali, kad god su bili prevodioci, da skrhaju okvire nemačkog jezika, kako bi razmaknuli granice. Primer Helderlina pokazuje, istina, kakvoj se opas. nosti, na kraju, izlaže čovek koji Je opčinjen moći da prevodi: prevodi »Antigone« i »Edipa« bili su skoro njegovi poslednji radovi u tre. mutku mnaleta ludila, dela Rkrainje izmeditirama, savladana i poslušna, vođena bnesavitljivom čvrstinom u nameri, ne da se grčki tekst prenese na nemački, ni da sc nemački jezik priveđe do grčkih izvora, nego da se ujedine ove dve moći — jedna kojia predstavlja zlokobnosti Zapada, druga zlobobnosti Istoka u jednostavnosti nekog potpunog i čistog je. zika. Rezultat je gotovo užasan. Veruje se da se između ova dva jezika otkrilo jedno tako

· duboko razumevanje, jedan sklad tako suštin.

ski da se postavlja namesto smisla i uspeva da, od hijatusa koji se otvara između njih, stvori začetak jednog novog smisla. Ovo ima dejstvo tako snažno da se ne čudimo ledenom smehu Geteovom. Kome se Gete smejao? Čoveku koji više nije bio ni pesnik, ni prevodilac, nego se neustrašivo upućivao ka tom središtu gde je verovao da će maći prikupljenu čistu moć objedinjavanja i takvu da je mogao davati smisao, izvan svakog smisla određenog i omeđenog. Što je ovo iskušenje došlo Helderlinu kroz prevođenje, to je razumljivo: jer, sa moći

· objedinjavanja, koja je zaposlena na delu u

svakom praktičnom odnosu kao i u svakom govoru, „čovek koji „prevodi je u stalnoj opasnoj i prekrasnoj jintimnosti, i usled te bliskosti on i pridržava pravo da bude najpo· mositiji i najtajanstveniji od pisaca — sa tim ubeđenjem da je prevoditi — kad se sve uzme u obzir — ludilo. i

Prevela Gordana Stojković Badnjarević

»U onoj maloj, mučnoj, jednostavnoj S bijici, onoga vremena, ko je mogao biti kosmopolit i su čim“.

Dobrica Ćosić je, međutim, u romanu »Koreni» rekao: . ; ;

„I kako da čovek, rab božji, ne bude sve i svašta u ovoj Srbijici, što se po pričanju zlo· pamtila friput praznila starim narodom i n0Ovim punila«,

Čini se da nije teško zapaziti kako u ovim primerima deminutiv ima posebnu funkciju. Pisci su, upotrebivši reč Srbijica, uneli ime zemlje u zajednicu deminutiva sa namerom da sugerišu, pa i da odrede, njen istorijski po ložaj, stanje, ekonomsko-politički obim i geO grafsku meru. Oni su čak.na posredan način dali i kritiku onog predimenzioniranog naci” onalnog osećanja koje je bilo karakteristično za vreme u kome se odvijaju opisani događaji.

A danas? Onaj ko upotrebljava deminutive na nekadašnji način izlaže se opasnosti da bu

'de dočekan sa ironičnim podsmehom, ili nal blaže, sa veselošću; naročito ako deminutiV ma izražava lična raspoloženja i osećanja, do življaj prirode ı ljubavi. .

KNJIŽEVNE