Књижевне новине

JEDAN

iz starih: dana

ZABORAVLJENI

POZORISNI.

KRITICAR

U TOKU SVOJE kritičarske aktivnosti Svetislav Petrović imao je u Bogdanu Popoviću nesumnjivo . značajnog i u mnogim krugovima vrlo uticajnog patrona. Kao verni učenik i u bogđanovskom duhu urednik „Srpskog književnog. glasnika“ on je imao čast da predgovor za njegove sabrane pozorišne kritike, objavljene u knjizi „U pozorištu“ (1928), napiše Boggan Popović lično. U pomenutom predgovoru ova zbirka pozorišnih kritika ocenjena je kao „izvrsna knjiga... najbolja — koju je dosad dala naša književnost“, a za pisca je rečeno da se „učio u najboljoj školi, u školi francuskoj, kod francuskih kritičara“. U „Istorijskom pregledu srpske pozorišne kritike“ Borivoja Stojkovića (1932), jednoj nesumnjivo korisnoj ali već davno po sudovima pbprevaziđenoj studiji, Svetislav Petrović je proglašen za jednog od najboljih kritičara u istoriji srpske pozorišne kritike. Tada uglavnom precenjen, Petrović je docnije, naročito od mlađih „pisaca „napredne orijentacije, često bio tretiran sa vidljivim bot-

SVETISLAV PETROVIĆ

.cenjivanjem kao jedan od poslednjih vernih skutonoša Bogdana Popovića. Posle drugos svetskog rata na njega je pao gotovo potpuni zaborav, a i kada bi uzgredno ponegde bio spomenut služio je samo kao primer osrednjosti i inferiornosti. Najdosledniji i najčešći negator književnog rada Svetislava Petrovića nesumnjivo je bio Marko Ristić. U toku više decenija svoje aktivnosti Marko Ristić nije ispisao ni jednu reč pohvale za svog „negdašnjegz i nezaboravnog prijatelja... briljantnog šampiona latinske kulture“ (1951), „delikatnog Žoli'ku“ :(1939), koji~je za MHistića: bio i ostao pri„me „oovaničenog,malogpaćlanskog “mediokziteta“ (1994). Marko Ristić mu posvećuje i posebne članke („Povodom kritika Svetislava Petrovića“, Politika, 1999. i „Lepa knjiga g. Petrovića obiluje jasnim sugestijama“, Danas, 1934), a ne zaboravlja ga ni posle drugog svetskog rata. U Indeksu „Književne politike“ (1952) (koga se, valida, još poneko seća) Petroviću su posvećena, umesto nekrologa, ova tri reda: „Petrović Svetislav, zvani Žolka. To što je umro, ne izgleda mi nikako kao dovoljan razlog da ga i dalje ne sma tram primerom |7Rkarakteristične intelektualne dekadencije.* Smatramo da je, kao što to često biva, istina o stvarnoj vrednosti Svetislava Peirovića negde na sredini ova dva oprečna suda.

To što se Petrović učio „u školi francuskoj“ ne mora da buđe mana: njegova rečenica, istina vidljivo francuske Rkonstrukcije, savršena ie u pogledu sklopa i u izboru reči, izlaganje mu ima šarma i veštine, a evidentno je ı u naših kritičara tako retko osećanje takta čak 1 kad govori neprijatne stvari. Pomenuta škola dala mu je za naše međuratnce prilike zavidnu sumu znanja i obaveštenosti, mada su baš zato njegove ocene, naročito stranih pisaca, više rezultat erudicije no sopstveni sudovi. Međutim, baš ta obaveštenost uslovila je činjenicu da su u njegovim prikazima retki osetniji promašaji. Takva je, na primer, ocena „Tartifa“ (1920), kao „osirotelog plemića, prijatelja i 'direktora savesti, jednog bogatog i uglednog buržoa, čoveka lepog vaspitanja i gipke inteligencije, punog duha i izvesne perverzne graclje, jednom rečju, jednog od onih nekadanjih elegantnih, bezbožnih i sensualnih katoličkih opata koji su u isti mah bili ljudi od sveta“; ili ocena Šeksbirove „Bogojavljenske noći“ (1928), koja »Oslavlja na sceni... pre svega, utisak dosade“. ili pak neđovoljna strogost prema nekim srceparajućim melodramama, razume Se francuskih bisaca, za koje Petrović pokazuje nerazumljivi alinitet. ialtna poneke od njih vrlo oštro napaaa (fako je za njega „Iiki“, komad Andre PikaTa, „jedna kukavna stvar“, dok za „Uzornog muža* od Hopvuda., „nekakvog opskurnog ameTičkog pisca", kaže da „nema , druge pretensije do da zabavi publiku koja dolazi u pozorište led po. · radi opusti nerve ı protegli duh*,,

Ovu nesamoslalnosi bokazuje Još jedan primer koji ist vrduve MWoliko je za Svetislava neppikosnoven autoritet Bogdana Prikaz Đomanšeove „P.garove ženidbe“ Petrović počinje rečima: „Našim čitaocima doby” 46: preenaln divna studija G: Bogdana PoTĐovića o. Bomnršeu objavljena nedavno u izdanima 'S. K. Zadruge: to nas, dana, oslobodaVe Ae Yp iii dn govorimo o piscu — ftom cud Tom" poslovnam čoveku i avanturisti —, i O :BJeaovopi /!delu' — jednom , od 'najznačajnijih 9%5menika Pancuske „književnosti, stamenom 108 uveh, posle skoro jednog i po veka života —j Poeta von Pa, agbnničićae Be samo.,na kratak prikaz n izvođenju „Figarove žen dbe“ na beogradskoj. pozprpiči" Sličan le i ovai primer: ako Se b(idset'mo na poznalu netrpeljivost braće Bogdana i Pavla Popnvića u odnosu na /Crzw, IKO Slićn. biće” namı jnahij: hoveni PetrovićeVe '?Tićšalivne ocenc Kostićevog prevoda „Bomea 1

tosa da

prilikom ocenjivanja ovremeno potPetrovića bio Popovića.

KNJIŽBVEEK NOVTMPE

(1996) ·

Petar MARJANOVIĆ

Julije“ (1921). („Nežna i iragična istorija veronskih ljubavnika igrana je na beogradskoj pozornici po onom starom, rogobatnom, nerazun=-– ljivom prevodu Laze Kostića, punom svakovrsnih zlostavljanja jezika i smisla, i u kome blistava dikcija Šekspirova — ona dikcija za koju je kazano da u njoj svi anđeli pevaju i svi mudraci zbore — naliči često na vulgarna dedačenja.“). L Prilikom ocene dela domaćih pisaca, O kojima je, na žalost, vrlo retko pisao, Petrović je imao lepih i tačnih zapažanja („Uroševa ženidba“, „Milutina Bojića, na primer).

Svetislav Petrović nije bio bez smisla za

ocenu scenskog izvođenja. Njegove opaske igri glumaca u prvim prikazima nešto su šture („Glumci su bili uložili veliki napor, i, ne istićući nikog od njih, ja hoću da ih obuhvatim sve u jednom zajedničkom priznanju“ — Šekspir: San letnje noći, 1920; „Naši glumci — izuzev G. Gavrilovića (Knez od Šabrana) i, donckle G-đe Taborske (Loleta), koja je u trećem činu pokazala iskrene i komunikativne emocije, igrali su. komađ vrlo ıđavo“ — Anri Bataj: Naga žena, 1922), ali je docnije Petrović imao i detaljnijih i upečatljivijih analiza. Takve su, na primer, vanredne analize igre Pere Dobrinovića (Orgon u Molijerovom „Tartifu“) i niza uloga koje su ostvarili Kačalov i njegovi drugovi prilikom prvog gostovanja Moskovskog hudožestvenog teatra (1921) koje, samo zbog preopširnosti, nećemo citirati. Koliko je Petrović poštovao glumačke napore dokazuje činjenica da su u njegovim „prikazima retka drastičnija „negiranja, kao što 'je, na primer, ovo: „G-đica Dimić najavljena nam je kao talentovana diletantkinja: njen diletantizam bio je očigledan na prvoj predstavi; što se tiče njenog talenta, mi ćemo ga, verovatno, videti drugom prilikom (Lopez: „Ružni PFerante“, 1926). Petrović je pokazivao interes i za fretiranje pozorišne režije. U članku „Pitanje režije“ (1999) on ističe da je režiranje složen, fini i mučan posao i zalaže se za savremenije postavlianje dela na beogradskoj sceni. Prilikom ocenjivanja rada beogradskih reditelja Petrović je objektivan osim u slučaju prehvaljivanja rezultata koje je postigao Jurije Rakitin gde pohvale često prelaze granice korektne ocene, tako da je Petrovićeva pristrasnost očigledna. Zanimljiva su i njegova zapažanja o nizu drugih pozorišnih problema — na primer o dvostrukoj podeli uloga, o čemu on ima negativno mišljenje. „U odnosšu na publiku, naročito onu širu, a "takva'je, za njega, i beogradska publika, Petrović ima pomalo aristokratsko-prezriv stav (Gs... publika je, u osnovi, vrlo frivolna, i najvećim delom dolazi u pozorište zato da se razonodi... ne voli da vidi na sceni vere, gorke i svirepe slike ljudske bede, ništa originalno, snažno, smelo i bolno“ ili „Beogradska publika, tako heterogena, tako prostosrdačna i, u osnovi, tako malo literarna i tako vulgarna, smeje se, razume se, mnogo češće, jer se ona smeje bez razloga i protivu razloga“ 1920.) Posmatran u celini, sa svim vrlinama i manama, Svetislav Petrović predstavlja interesantnog pozorišnog kritičara, jednog od najobrazovanijih koji su delali u periodu između dva rata u Beogradu. Da je uspeo da svojim kritikama da u većoj meri svoj lični pečat, i da je smelije izricao sopstvene sudove Svelišlav Petrović bi, uprkos Marku Ristiću i ostalim svojim kritičarima, „stajao visoko na hijerarhijskoj lestvici naših najboljih pozorišnih kritičara.

o

YRA.JNIE VIZIJE

ČLANKOM DOBROSLAVA SMILJANIĆA O OGNJENU PRICI NASTAVLJAMO SERIJU NAPISA O POGINULIM REVO-

LUCIONARIMA, UMETNICIMA, KNJOIZEVNICIMA I MISLIOCIMA, KOJOM OBBELEŽAVAMO ?5—GODIŠNJICU POČETMKA NAŠE NARODNE REVOLUCIJE

Dobrosav SMILJ ANIĆ

OGNJEN PRICA

|L} JEDINSTVO MISLI (ČINA

VALJALO BI JEDNOM, na putu ka autentičnim izvorištima naše revolucije, sa distance pređenog i osvojenog, osvrnuti se, ali temeljito i naučno, na sve one tokove i rukavce, odnose i doprinose koji grade i razgrađuju mapu njene „predistorije“, Jer revolucija — ma koliko je mi formalno i metodološki delili, ma Koliko ona kao „lokomotiva istorije“ hitala napred, ma koliko se nezadrživo pela na „utopijsko nebo“ budućeg i mogućeg — mora, uvek svesno i neizbežno, da se vraća i ma svoj početak da ne bi zaboravila osnovno trojno pitanje svake istinske revolucije: odakle — kuda — i — zašto je pošla. Svoj početak, na putu u zavičaj čovekov, ona nosi i baštini u sebi, a to znači i sva Žrivovanja i nadanja koja je obavezuju i inspirišu da se nastavlja i podmlađuje, da meprekidno iznova počinje kao more u poznatoj pesmi Valerijevoj. Samo u tom svetlu može se shvatiti i izraziti smisao revolucionarne egzistencije i akcije onih koji su pod teretom vlastitog vremena i izbora, u nepomirljivom sukobu sa postojećim, ostvarili jedan čovečniji, još nepostojeći svet.

U integralnoj rastućoj MWrizi i rasulu starog društva, u sve oštrijem sučeljavanju pokreta i ideologija, pod okolnostima. teškim čak i za jedan ružan san, izrasta u našem vadničkom. pokretu plejada blistavih revolucionara Koji srećno sjedinjuju u sebi vrline svesti i etosa, produktivnu snagu duha i smisao za istorijsku akciju. Visoko i časno mesto u tom sazvežđu zauzima po

mnogo čemu izuzetna ličnost Ognjena Price.

Relativno kratak život, nošen strašću za saznanjem i činom, počeo je 27. novembra 1899. na _ Ilidži kraj Sarajeva i tragično završio 9: jula "1941. na Maksimiru kraj Zagreba. „420 = Izvanredno inteligentan i radoznao, Prica: još

MOMWIENTAAR

„POLITIKA“ OD 31. 'AVGUSTA donosi izveštaj, da je uhvaćeno lice koje je 10. i 19. avgusta pucalo na automobile kod Sremskih Karlovaca i ranilo trojicu putnika. Zvanično saopštenje Sekretarijata unutrašnjih poslova opštine Novi Sad sadrži ove podatke: kalibar,

broj i poreklo malokalibarske puške iz koje malo-

se pucalo. Uhvaćeno lice je mlađi | letnik iz okoline Novog Sada. Uhvaćeno

ie posle danonoćnih napora i traganja organa Službe unutrašnjih poslova opštine Novi Sad, o čemu je ova Služba izdala posebno zvanično saopštenje. Dok još nije bilo uhvaćčeno ovo lice, (tada još bezlično), dve nedelje držalo je u stalnom strahu građane. Prema istom novinskom izveštaju, uhvaćeni mlađi maloletnik težio je neslavnim avanturama, a bio je podstaknut lošim filmovima.

Malokalibarska puška suviše mnogo staje, da bi bila dečja igračka. Od ove najnovije igračke, ljudski životi su ipak skuplji. Ko je, kada, zašto i za koga kupio ovu pušku? Uz logičnu pretpostavku da je niko (od rođitelja, bliže i dalje rodbine, porođičnih prijatelja) nije kupio „da se dečko igra“ — kako se to dečko ipak pume dve nedelje igrao životima i strahom građana, od kojih je trojicu slučajno ranio, a ne i ubio?

Uostalom, na istoj strani islog broja „Politike“, u rubrici „Među nama“, Savo Lukić, rađnik iz Semizova kod Sarajeva, primećuje: mnogo gradana iz njegovog (očigledno je ne samo iz njegovog) mesta tražilo je i dobilo dozvolu za nošenje vatrenog oružja. Zatim predlaže: da se dozvole za nošenje vafrenog oružja nikome ne izdaju bez prethodnog psihološ-

kog (zašto ne i — psihijatrijskog) testiranja. ,

vatreno oružje

A onda, vapijući zaključuje: (Ne sa-

svakodnevno upotrebljavaju pijanci! mo u Semizovu, i ne samo pijanci).

PUŠKE. IGRAČK BH...

dsti broj „Politike“, koji mas upoznaje sa mlađim maloletnikom iz drumske busije kod Sremskih Karlovaca (strelac tipa teroriste ubice made ovih dana in USA), predstavlja nam i jednog tipičnog predstavnika jugoslovenske omladine o kojoj se u stalnoj rubrici ovog istog lista u poslednje vreme vodi šitoka diskusija:

Milan Petković iz Ključa, SR BiH, istupajući u ime svih onih mladih ljudi koji traže mesto pod suncem u našem društvenom, Dprivrednom i kultumom životu, svoj dopis „Primer deluje najsnažnije“ završava ovako: „A šta mi, drugovi borći, tražimo: od vas? Mi firažimo vašu drugarsku ruku, onu kojom ste juče držali pušku, i poverenje, bez kog se ni sa diplomom i znanjem ne može postići cilj koji smo postavili, a to je izgradnja soćijalističkih društvenih odnosa“. ı

Dečja biblioteka u Valjevu ima oko 3.500 stalnih članova. Oni — osnovci, mlađi maloletnici uzimaju na čitanje do 40 knjiga. Ovi mlađi maloletnici pročitaće, smatra se, do kraja godine oko 70.000 knjiga iz biblioteke, u koju, u svom slobodnom vremenu, „dolaze na posao“ i rade kao bibliotekari — za svoje vršnjake,

Mlađem maloletniku — potencijalnom ubici sa sremsko-karlovačkog druma ne treba dati u ruke pušku, kad posegne za ovom igračkom, Mlađim maloletnicima treba dati knjige. Mnogo knjiga. Pune ruke knjiga!... Prvo, knjige su jeftinije od malokalibarskih pušaka. A ako se iz njih baš i ne nauči mnogo, naučiće se, sigurno, da, u igri i šali, i traženju sopstvene ličnosti — nije najzgodnije pucati iz malokalibarske puške u ljude... iz busije...

kao đak sarajevske gimnazije otkriva Puškina; Ljermontova i Černiševskog, privatno, „mimo školskog programa, uči strane jezike i pokazuje izuzetnu sklonost za egzaktne nauke (fizika i matematika). Znanje jezika omogućuje mu da u originalu studira Hegela; Marksa, Plehanova; Bedela i Kauckog. Već krajem prvog svetskog rata Prica, kao ubeđeni marksist, nerazlučivo srasta sa idejama Oktobra.

Kao student filozofije u Zagrebu Prica pot+ pisuje, u ime levice Socijal-demokratske partije Manifest opozicije, propagira ideju stvaranja jedinstvenog jugoslovenskog, radničkog pokreta i tako ulazi u red prvih i najistaknutijih osnivača KPJ. Nailaze zatim teške godine progona i terora, Obznane i emigracije. Po povratku u zemlju krajem 19923. uspeva nekako da svoje stranstvovanje opravda studijama u Beču i zapošljava se kao suplent u Sarajevu, Godine 1996. u Sarajevu objavljuje u sedam svezaka Geometriju, udžbenik za autodidakte napisan veoma duhovitom i pristupačnom metodom. U Sarajevu Prica intenzivno učestvuje lu javnom životu. Objavljuje nekoliko zapaženih članaka, kanđiduje se na opštinskim izborima kao nosilac liste Republikanskog radničko-seljačkog bloka i postaje član Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH. Otpušten iz službe odlazi sredinom 1998. u zagrebačku redakciju BORBE i kao urednik vodi neravan rat sa cenzurom. Ponovo zatvori i ponovo progonstvo u Sarajevo da najzad 1930. godine bude suđen i osuđen u Beogradu ma sedam godina robije koje će odležati „u mrtvoj kući Mitrovici“. Robija postaje novo poprište borbe i škola koja je pripremala deo najboljeg kadra revolucije. Iz mitrovačkog kazamata interniran je u Morenicu; ali. se uskoro 'naseljava u Zagrebu i Tu 'ostaje sve do:svoje smrti, U međuvremenu pokrenuo je sa Božidarom Adžijom časopis „Znanost i život“ i sarađivao u drugim časopisima koje ·je cenzura jedan za drugim pogasila.

Nema sumnje, Prica spada u najumnije glave našeg revolucionarnog pokreta između dva rata. On je sve svoje sposobnosti do poslednje kapi stavio u službu revolucije. Ceo život mu je bio neprekidna borba i odricanje. U tome nije bio usamljen. Delio je sudbinu mnogih. U zemlji kao što je bila versajska Jugoslavija to je bilo „normalno“ iskustvo svakog istinskog revolucio= nara. Samo do 1998. godine bilo je dvadeset četiri političke smrtne presude, šest stotina političkih ubistava, tri hiljade političkih emigranata i trideset hiljada političkih hapšenja. Jugoslavija je, po rečima Anrija Barbisa, bila evropski šampion belog terora i bezakonja. To mračno vreme sam Prica je ovako opisao: „Pomoću glavnjače stvara se državno ujedinjenje a pomoću cenzure duhovno. Tada će valjda od režimskih pesnika i intelektualaca da se stvori željno očekivani novi tip integralnog Jugoslovena. Modar i isprebijan u glavnjači, a mozak mu betoniran cenzurom“. Pa ipak sve to nije moglo da naruši duhovnu i moralnu snagu Ognjena Price. On je bio uspravan čovek, velike kulture i erudicije; suvereno usidren u problematiku prirodne nauke i filozofije. \

Delo ovog pisca i mislioca predstavlja značajan doprinos našoi naučnoj misli između dva rata, iako ne čini jednu sistematski zaokruženu celinu. Njegov opus, na žalost, još uvek nije u potpunosti identifikovan i kompletiran. Smatra se da su mnogi radovi izgubljeni i uništeni.

Od njegovih najznačajnijih, teorijskih radova treba pomenuti sledeće; Tajna visokih nadnica, Pouke iz engleskog rudarskog štrajka, Borba potlačenih naroda Jugoslavije za oslobođenje, Strahote režimske cenzure, EBvolucija ·i dijalektika, Savremena filozofija i prirodne znanosti, Takozvana naučna filozofija. Knjiga o dijalektici, Još o nepozifivizmu kod nas itd. 0:

Pilozofski radovi Ognjena Price, iako lapidarni, odlikuju se širinom i svestranošću zahvata, oštrinom uočavanja krucijalnih činjenica i veoma suptilnom analizom pojedinih problema. Čossto zadivljuje onaj tako retki spoj mislilašiva, erudicije i spisateljskog dara. Pricina kritikn savremene građanske filozofije, naročito mahizma, pragmatizma, novokantovstva i „nepozitivizma predstavlja vrhunski domet u našoj filozofsloj literaturi do rata, Treba, međutim, reći da u sVelu aktualnih dometa filozofske naučne misli, neki aspekti Pricinog teorijskog dela gube ponešto od svoje svežine. a

Ono što njegovo delo u celini čini neprolaznim leži u neugasivoj magmi njegovog duha koja sveili i pokazuje daleko preko građanskog horizonta na neotuđeni smisao slobode, jednakosii i bratstva, koji predstavlja, kako bi rekao Bloh, bimu ortopediju uspravnog hoda, muževnog ponosa i ljudskog dostojanstva, |

.