Књижевне новине

slobode stvaranja ne svodi se na problem

stilistike

SVE NAPRED I NAVIŠE

GOTOVO DA NEMA perioda u istoriji naše knjiševnosti kada se nije govorilo o njenoj krizi. Kriza se proglašavala čak i onda kada je književno stvaranje u pravom smislu reči bujalo, kao što je to bio slučaj na početku ovog veka. Ovakvi primeri iz istorije treba da budu pouka i opomena. da ne donosimo olako sumome ocene o književnom zbivanju u vremenu u kome živimo. Ali to uočavanje elemenata koji mogu da dovedu do krize može imati i pozitivan smisao: ukazujući na mjih, obelodanjujući ih, možemo ih lakše i odstraniti.

Saznanje da je došlo do zastoja, da su se bujni i bumi stvaralački tokovi umrtvili pretvorivši se u baruštinu, rasprostranjeno je među književno obrazovanim ljudima i nije ga teško dokazati pomoću mnoštva primera. Šezdesete godine predstavljaju u odnosu na pedesete godine veliki napredak: borba protiv dogmatizma teorijski je završena, književnost se oslobodila mnogih stega i krenula autonomnim putem. Ali nestalo je strasti, zanosi su splasnuli, ciljevi su postali frivijalni ili su jednostavno iščezli. Načelna suprotstavljanja, zalaganja za estetičke principe, fanafička upornost: sve je to postupno nestajalo; počele su se sve češće javljati lične ambicije, želja, za osvajanjem centralnih pozicija u kulturi, nastojanja da se sredstvima masovnog bpubliciveta, stvore kultovi prosečnih pisaca, da se uslanovi hijerarhijska lestvica na čijem se vrhu nalaze priznati, ugledni, „zvanični“ pisci. Kritika je gubila, a i dalje gubi, nezavisno tle pod nogama; primorana. je ili da hvali dela autora sa vrha hijerarhijske lestvice, bez obzira na njihovu stvarnu vrednost, ili da ćuti, ili pak da objavljuje svoj glas ı časopisima malog tiraža, ne Uznemiravajući one mnogobrojne, često zakulisne činioce koji, vodeći književnu politiku kroz lavirinte koterijaških veza, ličnih prijateljstava i trenutne konjunkture, nameću širokoi javnosti Ova o književnosti potpuno nepoštenu i

u, -

'Vreme prilagođavanja

Danas vlađa geslo: ne zamerati se moćnijima od sebe, nastojati da se dobije pošto-poto neka nagrađa; u vreme izdavačke krize važno je samo štampati knjigu i zatražiti od dvojice-trojice prijatelja kritičara da o njoj pohvalno pišu. Potrebno je uz to ući u neki savet ili žiri, ili steći prijateljstvo onih koji su već tamo. Formira se vladajući ukus: treba pisati takozvanu čistu prozu, oslobođenu od svih problema doba, od svega konkretnog, realnog, fizičkog i ovozemaljskog. Izdavači traže estetizirajuće romane i pripovefke: autori ih proizvođe u velikim količinama. Zato što to konjunktura zahteva, danas prisustvujemo pravoj poplavi kaćiperne, slarke i „lepe“ proze koja jedino u domenu „opšteljudskog“ i „večnog“ nalazi mogućnost. da se ostvari.

6

Mirni su i zađovoljni i oni koji štampaju i omi koji pišu; nižu se lepe i zvonke rečenice i teku mimo svega onoga što ispunjava naše ljudsko iskustvo u ovom trenutku.

Pisac nije mezimac društva

Estetizam nije ništa drugo do najneposredniji vid konformizma, Kad pisci počnu da se prilagođavaju izbegavajući da govore istinu, ne želeći da gledaju i razmišljaju o svetu oko sebe, tada je sastavljanje lepih rečenica ispunjenih težnjom ka „univerzalnom“, najkraći put za izbegavanje odgovornosti. Je li posredi klasično bekstvo od života, ravnodušnost prema stvarnosti u kojoj se ne vidi ništa lepo i pozitivno? Ovako izrečene zamerke podsećale bi na izobličavajuće zahteve socijalističkog realizma: posmatrajte život, kako je samo lep, slavite ga.. Nije, dakle, reč o tome da stvaraoci zaboravljaju na lepote i veličinu života; veličanje je nespojivo sa literaturom, naročito sa modernom literaturom. Ali ako pisac ne želi da bude glorifikator on isto tako ne sme da bude slep i ravnođušan: dematerijalizacija proze kojoi prisustvujemo u ovom času upravo je znak tog upornog izdvajanja.

Romansijer neće ništa da rizikuje. Pretpostavlja da bi mogao izazvati nečije otpore i negodovanje; ponekad je više unapred ubeđen u fo nego što je zaista iskusio posledice nečijeg besa. Uostalom, zašto pisac uobražava da mu moraju svi odobravati, tetošiti ga, uznositi? Zašto on svojim pisanjem ne bi izazvao i suprotstavljanja i netrpeljivosti? U idiličnoj atmosferi on se pretvara ı jagnje, u bespomoćno dete koje je željno milošte — reči odobravanja i pohvale. Pitom, zagledan u Večnost, željan priznanja i ugleda, on uspokojava duhove svojim beskrvnim, mrtvim, knjiškim siranicama. Kritička funkcija literature danas je gotovo zamrla. Saopštavanje neprijatnih istina može nekoga da pogođi i ogorči — to je oduvek ako bilo, Ali obazrivost sa kojom iznosimo svoje trpPisli, ocene i slike vremena, ukoliko ih uopšte iznosimo, sputava duh upućujući ga u pravcu dozifanmog izražavanja, kalkulisanja, mlakih kombinacija. Dok se jeđan mali broj autora zadovoljava opisivahjem savremene sredine pomoću drugorazrednih pojedinosti, đotle većina prozaista piše ili o detinjstvu, ili se izdiže na plan „večnog“, simboličnog, apstraktnog i tu raspravlja o životu uopšte i O čoveku. uopšte. Tragična koncepcija je zajedničko obeležje gotovo svih njih. Pošto su teme i ideje saopštene samo u vidu zaključka, bez dovoljno konkretnih podataka, mnoge poruke su lišene ubedljivosti, suve su i apstraktne kao matematičke teoreme i ne odnose se ni na šta posebno.

Odbacujući staljinistički dogmatizam, naša književnost je za svakoga prestala da bude sluš-

kinja politike i iđeologije. Osnovne težnje koje pokreću usmerene su ka suprotnom polu — e5tetizmu. Iako je estetizam u umetničkom smislu superiorniji od utilitarizma, ni on nije prihvatljiv, naročito ne iz moralnih razloga, jer najčešće znači kukavičluk, bezbojnost, bezličnost i osrednjost. Smisao estetizma postaje još neprihvatljiviji kad znamo da je uslovljen svakojakim obzirima, strahom, željom za udobnošću, kavijerističkim ambicijama, izbegavanjem da se zauzme jasan stav, Vladavina konformizma prigušuje duh Književnih istraživanja. I zato se desilo da se srpska književnost, koja je oduvek bila u prvim ređovima borbe za ljudske vrednosti, danas našla u velikoj nedoumici i kolebanju. Ona je odigrala značajnu ulogu prilikom obračuna sa staljinizmom, ali sada je zastala, okamenila se. Druge humanističke discipline su izbile ispred nje i privukle pažnju javnosti koja pokazuje sve manje interesovanja za sve ono što se zbiva u oblasti književnog stvaranja.

Lakrdijaštvo sve više uzima maha ~ .

Jeđan od simptoma krize. književnog života danas jeste pomanjkanje ozbiljnosti u literarnim raspravama i istupanjima. Koliko smo se puta uverili, prisustvujući raznim simpozijumima, da ozbiljnu reč često dočekuje smeh? Atmosfera farse stvara se onda kada se to najmanje očekuje. Mnogi pisci, osećajući da se produbljuje jaz između književnosti i publike, prihvataju izazov zabavne, humorističke i večernje štampe i time još više pojačavaju ton lakrdijaštva Koji počinje opasno da preovlađuje u književnim dijalozima, ili tačnije, obračunima. Naročito se ceni vic, duhovit odgovor i površan šarm, Lilerarni poziv nije nikakva mistična misija, ali nije isto tako ni vulgarno zabavljanje i uveseljavanje ljudi željnih skandala. Svako priđavanje prekomerne ozbiljnosti i uzvišenosti literaturi može odvesti u jednostrano isticanje njene izuzetnosti; ali je još neodgovornije njeno pretvaranje u komedijašku razbibrigu, u brbljanje dvorskih budala, u humorističke improvizacije i besmisleno cerekanje. Ne treba grditi večernju i zabavnu štampu, jer ona prikazuje zbivanja i ličnosti u skladu sa svojim profilom. Ali začuđuje činjenica da pisci sve više pribegavaju tim tribinama, da im se prilagođavaju, prihvatajući njen skandalozni, jevtin nivo. Videvši. da su mnogi autori itekako raspoloženi da se pojavljuju na njihovim stranicama, ovi listovi pokreću razne ankete, harangiraju, ismevaju koga hoće i, uopšte govoreći, doprinoše srozavahnju ionako malog ugleda naše savremene literature. Širenje duha samozadovoljstva, dobroćudnog i gromoglasnog smejanja, šeretluka, infantilnosti, objašnjava se time što literatura izbegava suočavanje sa samom sobom, sa svojim najvažnij:m ciljevima.

Sklonost ka skamdalozno-humorističkom izvitoperavanju svakog ozbiljnijeg nastojanja, svake reči i gesta, ima i jedan drugi krupni uzrok: veliki broj pisaca, nezadovoljan „birokratskom strukturom mnogih naših književnih i kulturnih institucija, ne verujući pri tom da.se to okamenjeno hijerarhijsko stanje može izmeniti, jednostavno pribegava crmom humoru, podsmehu i šali. Ništa, međutim, gore no kad pokretačke snage stvaranja malaksaju i obamru od iznenadne malodušnosti i mrzovolje. Još bismo mogli i shvatiti stav apatičnosti kad bi on ostao privatan; ali onda kada se on povezuje sa željom za monopolom, za određivanjem književne politike, za stvaranjem vladajućih klika, apatija počinje. đa truje klimu u kojoj živimo i mislimo. Organizacija klikaško-monopolističkog tipa postaje utoliko nepodnošljivija ukoliko se jače Oseća nedostatak novih ideja, orijentacija i ciljeva u oblasti literature,

Nagrađuju se imena, a ne dela

Sistem nagrađivanja i dalje se zadržava takav kakav je, mada je veoma teško racionalno objasniti njegovu svrhu. Nagrađuju se ne knjige, već liŠmosti. Unapred se zna ko će biti laureat; postoji mali broj „abonenata na nagrade“ i oni se vrte u krug — već godinama. Sem dvatri izuzetka, uvek biva ovenčan onaj za koga se i pre formalnog čina predaje nagrade zna da će to biti. U svakoj vrsti nadmetanja, počevši od najvulgarnijih pa do najduhovnijih, ima dve vrste takmičara: favoriti i aufsajderi; ali se sve do poslednjeg frenutka ne zna ko će se popeti na pobedničko postolje. Ravnopravnost i neizvesnost su važna obeležja svakog ftakmičarskog duha. Književne nagrade kod nas. međutim, često nisu izraz nepristrasnog umetničkog izbora; one se dodeljuju — koliko samo puta! — prijafeljima, funkcijama, već stečenom ugledu. Razume se da je potrebno postojanje književne nagrade koja će se dodeljivati u znak priznanja za, životno delo — takva je, na primer, Sedmojulska nagrada. Ali kakav je cilj ostalih nagrađa? Jedina njihova svrha trebalo bi da bude u podsticanju na dalje napore i to prvenstveno mladih ili dotle nenagrađivanih autora. U protivnom, dešavaće se i dalje groteskni prizori da jednu Knjigu zaspu nagrađama kao novogodišnjim konfetama. Marko Ristić je ukazao u svom „Pariskom dnevniku“, objavljivanom u „Forumu“ na pozitivni karakter francuskih nagrada, Gonkurove u prvom redu, koje, budući da se dodeljuju jednom 'mladom ili nepoznatom piscu, izazivaju veliko interesovanje publike za nagrađemo delo, čiji tiraž počinje vrtoglavo da &kače. Koje su naše nagrađene knjige štampane pet ili đeset puta više no što bi inače bile? O čemu govori ova mezainteresovanost “#čitalačke publike ako ne o tome da je javnost prozrela bi-

-klikaške kombinacije mnogih žirija i đa Toan odlukama više ne poklanja poverenje? Drugim rečima, javnost se ograđuje svojom Yavnodušnošću od mišljenja onih koji nas uveravaju đa rade u njeno ime. Nagrađivanje imena a ne dela takođe je izraz konformističkog stava,

Apatija crno-humorne improvizacije, sVakojako prilagođavanje, obziri i. učaurivanje. kon-= formistički estetizam, tendencija da se učvrsti, ne samo na OSnOVU. literarnih kvaliteta nego i pomoću koterijaških interesa, postojeća hijerarhijska struktura savremene srpske književnosti: eto. nekoliko vidljivih obeležja naše današnje literamne situacije. Smešno bi i uzaludno bilo kad bi kritika predlagala neko rešenje i upućivala ka novim putevima; ona je odavno napustila svaki zahtev za normativnošću: i želju da bude proročka, Ona može samo, da ukaže na neke latentne težnje omogućujući im u isto vreme da izbiju na površinu. Neđavno je u javnosti izražena misao da je period „socijalističkog estetizma“ pri kraju, po tome shvatanju mastupa period konkretnijeg „stvarnosnijeg“ proznog izražavanja. U svakom slučaju, glasovi nezadovoljstva s kitnjastom, apstraktnom i neutralno pisanom prozom, kao majrasprostranjenijim načinom pisanja danas, čuju se sa raznih strana. Takav prozni stil, pretvoren u vladajući manir, samo Je simptom klime koju smo pokušali da uopštemo i nepolpuno opišemo u ovom članku. g

Pritisak i strah

Društvena kretanja u pravcu đalje demokratizacije celog sistema omogućuju i piscima da se strasnije, hrabrije suprot-. stave birokratskom pritisku koji se u Ya nim vidovima ispoljava i dan-danas ı domenu literarnog duha itekako snažno. Ukazali smo već ma postojanje obazrivosti kod niza pisaca koji se sklanjaju u oblast hermetizma i apstrakcije ne želeći đa izazovu otpore i pritisak. Birokratska svest često je spremna da, proglašavajući sebe za tumača i čuvara najviših društvenih Vrednosti, sputa kritičko izražavanje koje je jedna od važnih komponenti savrememe literature. Saznanje o birokratskim ograničenjima izaziva strah koji se opet sam povećava. U takvoj atmosferi piscima je najlakše da metaforišu.

Jedna mapirlitana, verbalistička literatura počinje sve jače da blešti pred našim očima. Njem sjaj treba da stvori iluziju modernog, mada. ja lično uporno i tvrđogiavo, Veru jem da smo sadržaje modernog izraza Umhnogome osiromašili, lišili ih njihove virulentnosti, dajući im jedan odveć dekorativan stilski izgled. Evo odlomka iz jednog romana nedavno neobično mnogo hvaljenog u dnevnoj štampi, čiji stil u najzaoštrenijem vidu pokazuje mnoge karakteristike današnjeg pisanja: „Trotoari behu izuzeino ubezbrojeni svetom žudnim za odgušivanjem odznojavanjem — odbuktavanjem od zulumjsrosti koja od rane zore sve do sat-dva malopre nije prestajala da sikće... Istini za volju, mlade devojke s gruđima u prvom stanju snega i cvetme kaše, s tim svojim pomalo kosim polulopiama otetim s tajnog ulara, u kojima premise budućih metamorfoza još nisu uočljive, crnpurastačapkunasta-čigrasta dečurlija u kalpišnaletima i mladići sa skladnim mišićnim vretenima i krupnim srcima između širokih ramema (pistama na koje i po dve devojačke glave mogu da. slete) sva ta punosmerna mladež, u kojoj krv kao da peva, nije ni imala razloga zasnovanih na moralnim postavkama-postulatima- pretpostavkama da se u razgolićeni ulični kaleidoskop uključi drukčije nego samo bikinički i brkovezački opremljena, to jest onako kako je svako mogao sit da je se nagleda na. gradskim plažama pri punoj dnevnoj svetlosti.“ .

Odbacivši komcepcije socijalističkog reallzma, pisci su bili oslobođeni sumorne obaveze da veličaju stvarmost; privoleli su .se drugoj krajnosti, apstraktnoj i metaforičnoj formi, dobrim delom iz straha. od pretnji birokratije. Svi se mi dobro sećamo kampanje vođene protiv Ćopićevih satira, „Gubilišta“ Mirka ·Kovača, „Nađe“ Mladena Oljače i „Čangija« Alojza Majetića. Istina, nije bilo dramatičnih odmazdi za poslednjih mekoliko godina; utoliko je veća odgovornost pisaca zbog nedovoljnog angažovanja u slobodnom prikazivanju životnih zbivanja. Ali činjenica je da je princip slobode stvaranja, proklamovan kao jedan od osnovnih ciljeva društva, u praksi ostvaren samo polovično. Teorijska sloboda je samo uvod u praktičnu slobođu. Sloboda stvaranja me sastoji se samo u tome što se mogu primenjivati različiti moderni načini pisanja. Mi grešimo ako problem slobode svodimo u potipunosti na problem stilistike. Slobođa se izražava u mogućnosti otvorenog, ničim sputavanmog literarnog uobličavanja tema iz stvarnosti i života, u pravu i mogućnosti izricanja suda o životu. Zapanjujuće mali broj knjiga sa konkrefnom savremenom fematikom, o važnim društvenim, političkim i moralnim pitanjima, može se objasnitj samo konform:zmom autora i aroganftnošću birokratskih činilaca (koje nije teško identifikovati u licu pojedinih urednika i članova saveta preterano uplašenih nekih političara koji na.literaturu još gledaju u najgorem slučaju kao na bezopasnu zabavu, a u najboljem kao na neko tajanstveno i nerazumljivo pisanje zamršenih priča 6 broju anđela koji mogu stati na vrhu jedne igle). | .

U svim velikim trenucima pisci nisu išli utrvenim stazama, već su bili preteče i prethodnici odbacujući geslo: „ne istrčavaj se“, „piši kao što svi pišu“, „vodi samo računa o fome da sč što više hvališ i da te drugi obasipaju pohvaSta — doprinosili su proširivanju humanih vidika.

KNJIŽEVNE NOVINE