Књижевне новине

KRITIKA

„GOLUBOVI I TRUBE« Je sedma knjiga pesama Jure Franičevića Pločara, pa ipak je mjeova poezija nedovoljno poznata našoj čitalač-

oj publici. Sasvim je sigurno da Pločarova lirika to ne zaslužuje jer je i po svojim temama, po načinu njihovog oblikovanja, po složenosti i dubini emocija posve izuzetna i ne predstavlja onaj prosek koji ništa izuzetno ne može da pruži. Naprotiv, ova je lirika veoma neposredna, izrasla iz života koji živimo, njen je izraz u suštini pitom i krcat izvornim doživljajima, izvanredno je obogaćen čulnim slika. mai metaforama, prođubljen je misaono i sav je izrastao sa bogatog i nepresušnog vrela narodnog govora. Pločarova je poezija za čitavo vreme svoga postojanja (od zbirke »Preko rovova« iz 1943. — prve partizanske knjige pesama kod nas — pa do ove poslednje) nastojala da izrazi one vibracije u doživljajima čoveka koje predstavljaju samu suštinu njegovoga bitka, da iskaže one dramatične trenutke u kojima je naše novo vreme oblikovalo svoju suštinu 1 SVOj smisao. Pločar ie tragao za onim motivima u koiima se naidublie odražavaju strasti 1 snovi čoveka, u kojima su širom rastvorene misaone i emotivne preokumacije našega čoveka od rata pa do naših dana. Istina, sve ono što je ovaj pesnik napisao niie uvek dovoljno noetski zrelo, ali ima u niegovom dosta širokom opusu izvanrednih lirskih trenutaka koii sa ma momente mogu svrstati u red najznačajnijih pesnika posleratnog perioda. Ovaj momenat nas upućuje na iedan zakliučak, na jednu moralnu obavezu da studioznije proučimo ovu liriku, jer jedno analitičko traganie po nioi i jedna antologijska selekciia sigurno bi našli đobar pregršt snažnih lirskih doživliaja i omogućili ovoj poeziji da progovori svoiim punim glasom.

U svoioj novoj oezijii Pločar polazi od činienice da naš novi život u svakom čoveku Ooslobađa dovoljno životne i stvaralačke energiie i omogućuie mu da ispolji sve kvalitete svoje ličnosti. Time ova poezija teži humanizaciji čoveka i odnosa u druživu: za nju revolucija niie završena, ona se nastavlia u sećanjima ljudi, ona je prisutna u oblikovaniu movih društvenih odnosa. Pločar kroz svoie lirske reminiseenciie vrovlači misao da ie čovek u ratni isuviše Dotresan i mije mu lako da se snađe n novom vremenu koie je puno vrfloga i zamki: čovek je iz rata izišao pun trauma i iraži katarzu —

—————.lı, (tt re —— i ·'NE JEDNOM SE POKAZALO u nas da zamke

prikaza i ocenjivanja imaju neopozivi pečat utiska i samo utiska. A to znači ne i dobro promišljenog, gotovo neopozivo formulisanog suda, ocene čije tragove tokovi vremena neće tako lako zamesti. Ali, uostalom, koje tragove treba očekivati, koje je tragove moguće sačuvati u ovim našim vremenima? Koje tragove koji bi bili, makar relativno, konstantni putokazi tuge, radosti i stalno obnavljajuće doživljajnosti sveta?

· Možda upravo zato vrlo relativistički osećam i samo ovo suočavanje sa knjigom JIrene Vrkljan, pesnikinje čije se stvaralačko prisustvo ne može da negira. Jer ono se potvrđivalo i potvrdilo upravo u tokovima izgrađivanja jednog noVog poetskog senzibiliteta koji je savladavao Otpofe' prošlih vremena i predrasuda, neukilh PFefboštavki i svih mogućih anahronizama. Ali, suočen sa istinitošću njene pesničke vokacije, u trenucima kada tu vokaciju ne mogu a da ne volim, ostajem sa bolnim sumniama: nisam li blizak zamoru ili trenutku zle volje, trenutku koJi može da omefe osnovnu ljudsku pravednost govorenja o ovoj knjizi? Ne, nije ovo što sada pišem ni izražavanje sopstvene nesigurnosti ı lo šta ova knjiga jeste, niti je to jedan vid indiTrektnog izvinjenja pesnikinji koja živi i koja je ljudski i pesnički nadahnuto ne jednom potvrdila da postoji i da je prisutna. Pre će to biti azivanje moje lične nelagodnosti pred saznanjem da je Irena Vrkljan, ma koliko spretno, lucidno, zanatski besprekorno govorila. svoju pesničku reč — isto, tako ne manje spretno i ne manje zanatski besprekorno ostala u oblasti jednog rutinskog, već iščitanog, već iskazanog, Već kod nas dorečenog sveta pesničke osećajnosti i doživljajnosti. Znam, istina je i to da se ne može tako lako i tako jednostavno »pobeći iz Svoje kože« i istina je i to da nas mnoge forsiTane inovacije pre vode nesporazumima mego noVoj, bogatoj i punokrvnoj stvaralačkoj avanturi. Otuda i ovo moje neveselo saznanje da se Desnička prisutnost Irene Vrkljan nije ovom

ligom potvrđivala onom rečju koja će više Drodorno, zaista inspirisano, makar i manje Tutinski, progovoriti samom esencilom njenog duboko intimnog, ženskog, uzbudiljivog očaja

ai raei a IU Kan 1 OCI Op altyir K_i Er one a eie O a errrErrizrO nina i ra area reaei

PODUHVAT VELIMIRA MILOŠEVIĆA svedoči 9 pesnikovoj hrabrosti. Zaista, treba biti priličO smeo, pa »gledati u sunce u sunce gledati« (»Plače), To gledanje preti čoveku zaslepljenjem, a pesnika ugrožava ubitačnim ponavljanjem jednog trajnog i opšteg simbola kao što Je slika sunca. Samo hrabar pesnik može se Uputiti u nepoznatu pustinju, da bi u njoj evenualno pronašao oazu novine; ne manja odvažnOst, međutim, potrebna mu je da bi zakoračio U poznatu prašumu trajnih simbola i motiva, Pie se jedva nalazi poneki sićušni proplanak na Ome se daje zasaditi i odgajiti biljka novoga. U prvom slučaju, pesnik je izvrgnut riziku da De ulovi novinu; u drugom slučaju, obrnuto, On se izlaže opasnosti da sam bude ulovljen u ZTamku ponavljanja. Ova opasnost je utoliko veća, što pesnika u zamku mami jedan izužetno trajan fenomen i simbol: sunce. Povrh Svega, i kao kosmički fenomen i kao pesnički Anamen, sunce je isto toliko ambivalentno koliko i večno: ono je životvorno ali i ubitačno; Osvetljava ali i zaslepljuje. mbivalentan je i veo kojim se sunce Zaklanja od pesnikovog pogleda: on je podjednako | arhaičan i moderan. Svojom toplotom, šunce izaziva isparenja koja guše njegovu SVEtlost. Već hiljadama godina, ono na taj način Iaziva u ljudskom duhu mitološka i religiozna ISparenja oja ga zamagljuju kao gusti oblaci. anas, doduše, nauka ogoljuje to zakukuljeno Sšunce; ali tehnika kao otuđena primena nauke ~— istovremeno ga zamagljuje fabričkim i byaTutnim dimom, ne govoreći već o pečurkama | kišobranima nuklearnih bombi; ukoliko ga ne Zamračuje tim dimom, ona ga zasenjuje električnim osvetljenjem i neonom u katakombama Oblakodera, kao i bljeskom atomskih eksplozi:ia, Ovo savremeno zasenjivanje sunca Milošević

KNJIŽEVNE NOVINE

pražnjenje u nečemu, zato je mnogo puta pun dilema 1, suprotnosti, misli su mu prožete neizvesnošću, strasti su otupele i, uopšte, u njemu se s vremena na vreme pojavljuju letargična osećanja. To je ono što nazivamo ratom u Čoveku, onaj duboki i tragični eho koji je jednom zauvek fiksiran u sećanjima, u emocijama. Jer, oni koji su prolazili kroz teški TšUm rata ostavili su u njemu najsnažniji deo svoje ličnosti, nešto što je nepovratno i zato raTnJIVO; Stoga ponekad taj odbegli deo života stvara prolome u emocijama, pretvara se u moranje da čovek govori, da se ispoveda, da iraži mogućnosti rasterećenja i da, napokon, u tome ispolji i snagu svoje ličnosti i sva iskustva koja. je život nagomilao u njemu.

U ranijim pesničkim knigama rat je za ovoga pesnika bio adaptacija u njemu, saživliavanje sa ratnom dramatikom; sada je to, međutim, dublje poniranie u njegove vrtloge, Jer su sve uspomene legle i sazrele u njemu, zgusnule su se u gorku viziju, postale su misao. koja traži kritička razrešenja prema životu. Sada je pesnik misaono. dublji, smireniji, njeBove strasti su određenije, emociie su kompleksnije: sada pesnik nije zapaljen muladenačkim žarom, iz niega. govori dvostruko iskustvo, živi i mrtvi. Dok.je bio mlađ nosio je u

samoće. Te samoće koja je, koliko u sferi alijeniranog, toliko i najdublje osećajnog u subjektu,

Ćini mi sc da je upravo neumitna besciljnost bekstva i traganja za tim kako da se odbrodi od samoće, čini mi se da je to osnovna intonacija knjige Irene Vrkljan »Soba, taj strašni vrt«. ž

Pesma »Ljubičice za Virdžiniju« ima moto: »Volim lica, lica što prolaze izobličena, ravnodušna. Muka mi je od ljupkosti, muka mi je od samoće« (Virdžinija Vulf: »Talasi«). Navođim ovaj moto jer imam utisak da on, u stvari, vrlo precizno sublimira pesnikinjin doživljaj samoće, 1li, bolje, zastrašujuću nemerljivost samoće subjekta pred nepoznatim prostorima otuđenih brođenja svetom u kome jesmo, u vremenu sa kojim ı mi protičemo. .

U ovim rasponima lirika TIrene Vrkljan bremenita je svojom, čini mi se, dominantnom vrednošću: ona je izgrađena i ispevana u kontinuitetima poetesinog senzibilnog „doživljavanja temporalnosti; pesnička' reminiscencija amalgamiše se sa trenutkom ovovremenosti: vreme prošlo i vreme pevanja stapaju se u fugu neu-

simboliše pomalo starinskim »plamenom sveće što dogoreva« i što izliva »slepu svetlost« (»Osmeh« i »Sveće«). U svom apsurdnom nastojanju da zamrači ili da zabljesne prirodnu svetiljku na nebu, tehnokratija kao da ide za tim da »ukine« sunce. i

U toj tački, savremena poezija rebelira protiv, tehnokratije. Rebelira i Milošević objavlju jući nov »izlazak sunca«, — i baš ovo rebelira nje daje svež, savremeni smisao večnom sim bolu sunca u njegovoj poeziji. Kako izgleda, subjektivna težnja ovoga pesnika ne dopire daije od čovekovog bratskog zagrljaja sa nagim, neotuđenim suncem; međutim, objektivan uči-

Irena Vrkljan: »SOBA, TAJ STRAŠAN VRT«, »Prosveta«, Beograd 1966.

Tajna i početak snova

Jure Franičević Pločar: »GOLUBOVI I TRUBE-«, . »Naprijed«, Zagreb 1966.

sebi surovost međuratnog i ratnog života, ali i ideale koji su ga vukli u revolucionarne prolome, Sada, međutim, izlazi u svojoj lirici sa složenijom slikom o svetu: neki su ideali ostvareni, ali nešto se preobrazilo u tugu i to u pesniku izaziva revolt i rezignaciju, vuče ga u nostalgiju, vraća ga u preispitivanje, u jednu intimnu preanalizu vremena što ga nosi u sebi. Otuda u knjizi »Golubovi i trube« toliko raznovrsnih doživljaja: sećanja na detinjstvo u žarkim južnjačkim hvarskim pejzažima, kao i rezignacija nad čovekom koji nije prezirao mogućnost poraza. A vreme ipak poražava čoveka, čini ga umornim i sumornim, ofkriva u njem: pukotine iz rata, iz dramatičnih sudara koje novo vreme krije u sebi, oni su dijalektički logični, tvrdi i surovi, jer to su jezgra i impulsi one neprekidne revolucije koja je po zakonima dijalektike večito prisutna u životu.

Jedna od posebnih vrednosti nove Pločarove lirike je ta što ie on sagleđavao čoveka u naiširim vremenskim prostorima, bavio· se mjegovom ličnošću, ponirao u niegove strasii i snove. otkrivao njiegove unutrašnje borbe koje neprekidno streme ka novim vrednostima; u bifi Pločar otkriva čovekovo*htenje da osvaia širi smisao života, da neprekidno menia sadržaje vremena. Nova Pločarova poezija uranja u

Na tankoj žici osamljenosti

moljivog diktata iracionalnih drhtaja pređ bujicama živih, konkretnih, empirički doživljenih opominjanja na ljude, slike, čudesne njihove svetove, na lutanja do luka u kojima se ne ukotvljuje subjektivitet i gde je imperativ ponovo odbroditi. On je upravo i samo jedino ostrvo nade i težnje da se razreše najdublje tajne unutrašnjih protivrečnosti i praznoće vremenom prihvaćenog konformizma i prilagođavanja. Preostaje, ipak, pitanje (ma koliko suštinski pesnički diktat bio iznad svakog apriorizma zahteva za pesničkom inovacijom): da li je spregove i sinteze svoje pesničke vokacije Irena Vrkljan uspela da oblikuje tako, da je svoju 'pesmu učinila moćnom da se ostvari u onoj formi koja je imanentna najdubljoi ličnoj sadržajnosti. Pre bih rekao da pesme Irene Vrkljan iz ove knjige nisu uvek zauzele one prostore Osećajnog u čitaocu prosto zato što se gotovo nameće utisak »pravljenja« pesme od već znanih clemenata naše novije pesničke izražajnosti. Baladna deskriptivnost, apstraktna retorič-

nost koja je prisutna kao ornamenat sam za sebe i po sebi, varijaciona reminiscencija, ne

Seljak peva suncu Pa

Velimir Milošević: »IZLAZAK SUNCA«, »Veselin Masleša«, Sarajevo 1966.

nak njegove aje ukazuje se kao hvatanje u koštac sa tehnokratskim otuđenjem i »gašenjem« sunca. Ovakvim učinkom bremenit je smisao mnogih Miloševićevih stihova, na rimer — onih u kojima se sunce odslikava kao »pesnik nebesnik« ili kao »vatroslav srca«. ], kada pesnik uzdiže imaginarne »bele dvore« kao »samotvore« prirode i života, čitalac oseća da ih on podiže protiv otuđenih, mrt-

vih, onečovečenih tvorevina tehnike, reci. mo — protiv oblakodera koji u po bela dana zaklanjaju sunce. Zato, u studenoj semci preteće tehnokratije, poezija u ime čoveka doziva sun-

najsloženije sklopove čovekove psihe, ona je organizovana u jedan dug monolog u kome se ispovedaju britki doživljaji i teške tuge. Život je mrvio u čoveku osećanja i gradio u njemu zebnju od poraza — ali, čovek nije poražen. Međutim, to nije dovoljno, time se njegova snaga ne iscrpljuje, on je tek otvoren prema Vrć• menu i sa jedne veće distance sudi sebi, preispituje odnose i oseća da tome nema kraja, da jedan rat toliko intimno razori čoveka da nikakvi novi trenuci svetlosti i harmonije ne mogu da u njemu uspostave sklad. Ta konstatacija sama za sebe znači misaoni imperativ OVE poezije; kroz nju se kristalizuju i emotivne i psihološke transformacije pesnikovih doživljaja. U tome ja vidim pobudu pesnikovu da kroz svoju lirsku viziju ostvari, jedan univerzalan pogled na život duboko lomljen iznutra ali i snažan u svojoj otpornosti. Hteo je pesnik da pronikne u one predele čovekove svesti u kojima se lome strasti i snovi, u kojima se krije zatomljena. slika svih njegovih intimnih bolova koji iz njega provaljuju samo u trenucima teži

depresija, u onim momentima kad se u podsvesti suočava s prohujalim raskolima. To iz pesnika progovara ili žudnja da izvesne trenut-

ke otrgne iz zaborava, ili naprosto potreba da ·

u sebi kroz živi organizam pesme čuje glasove mrtvih koji žive u njemu. To je katarza. Istina teška, ali to je najelementarniji način konverzacije pesnikov sa sobom prošlim. To je, rekao bih, jedini način na koji jedan umetnik može da iskaže svu muku koju nosi u sebi, ali i da ispolji svoja uverenja, vezanost za tlo sa koga je ponikao. Pločar je to učinio sa dubokim i gorkim zanosom, seriozno, ali lirski potresno, s mnogo šarma u izrazu. Jezik mu je bogat, nadahnut je britkošću južnjačkog temperamenta, organizovan je u veoma skladne slike i metafore koje same po sebi znače umetničku vrednost. Sve to govori da je ova knjiga najdublje obeležila elementarnost i lirsku snagu Jure Franičevića Pločara, Svakako, sve pesme u ovoj knjizi nisu podjednako vredne, ima među niima čak i veoma slabih, kojima čak i nije bilo mesta u knjizi, ali ukupan utisak koji na nas ostavlja ova knjiga svakako ie veoma snažam. Očito, knjiga je dugo u pesniku sazrevala, pesme su brušene a doživliaji kondenzovani — i, to je. po momce mišljenju, bitna vrednost ove

poezije. „TOM ie Milivoje Marković

kuk zk az zhk zh kaza on a iu aki ou opio ua aa au aaa do m u u una ue u n.

banalna već skoro antički mirna patetika i svečanost pesničke naracije, asocijativnost na Osnovici lične kulture, proverenost metafora, Veština, umeće, sigurnost u posebnu obojenost inspiracije putovanjima kroz svetove slikara, kroz svetove neostvarenih ljubavi, kroz dramu okovanosti beočuzima trajanja u savremenosti, — sve to čini ovu knjigu dobrom, dobrom u smislu poetske pismenosti, sigurno objavljivom, proverenom kao izdavački čin, pomalo knjiški formulisanom i, verovatno, nadahnutom. Ali je čini i štivom, iz koga teško prepoznajemo nadahnutost Irene Vrkljan, baš njenu i ničiju više.

Iz ove knjige do nas dopire, u stvari, jedna hladnoća vešto, pametno, određeno i intencionalno pravljene lirike koja kao da treba da bude neka poetska dopuna studije Deivida Rizmana »Usamljena gomila« gde pojedinac, utoplien u mnoštvo, ostaje i dalje usamljen. Ili, još tačnije, njegovo utapanje u mnoštvo potencira niegovu stvarnu usamlienost. Možda prešim, ali moje je uverenje da danas »igrati ma kartu« osamljenosti kao što igra Trena Vrklian ieste zapravo beskrajno solidan i proveren Dostupak, ziheraški osmišlien ali ne i nenitak kao Doetsko štivo koje manje ili više zaslužuje da bude primećeno i poštovano.

Ne kažem da je u ovom času neophodno misliti o tome šta pesma Irene Vrklian može da leči a šta ne, kao neki naš tamni, dubinski i zaista osamljenički bol. Ali je istina i to da najesencijalniju ljudsku osamljenost pesma njena ne može da leči zato što je osamljenost o kojoj ona peva lična na taj način što je. u stvari, literarno vešto skrojena bezličnost. Meni se zato, VeroOvatno zlovoljno, ali ne manie iskreno, ipak postavlja pitanje: da li je prakticistička vitalnost Irene Vrkljan relativno suočena sa oporim tokovima konkretnosti i realnosti života, i da li je mogla, kao vitalnost određene vrste da dosegne prave damare Života, To znači — života koji je, sam po sebi, dovolian zahtev da danas i sada pesnik, ako je pesnik, mora da govori i zanatski osmišljeno — kao što govori Irena Vrkljan, ali i ljudski prodornije — kao što ona ne govori ostaiući tako na tankoj žici osamljenosti bez odjeka.

Branko Peić

n "đHNČWIIIOKZKZKO –jjgrgr: a ırıi. WR :E :.

ce: »Izađi makar da te gledam — u ovom svetu zime i leda« (»Utočišta«).

Ali, u trenutku kada čini pokušaj da sunce oslobodi iz »tehničkog« dima lokomotiva, fabrika i topovskih cevi, pesnik se izlaže iskušenju da svoj vid utopi u mističkom dimu što se izvija sa religioznih žrtvenika. Mladi pesnik se hrabro i uspešno suočio sa ovim iskušenjem koje ga je zavodilo u slepo mitološko i magično obožavanje sunca; stoga je on bistro uočio stvarno, dvojno biće i dejstvo sunčevo. Predočavajući ovo svoje uočavanje, on za sunčanog pesnika kaže: »Ko je čuo njegovu pesmu okretao se životu« (»Pesnik«); no, isto tako, on vapije:: »Sunce nas je ubilo živote« (»Plač«), Dakle, iako 'je gledao u golo sunce, pesnik nije obnevideo, nego je uvideo njegovu stvarnu prirodu i njegovu vrednost za čoveka.

. Takva vizija pobuđuje u njemu odgovarajuću, ambivalentnu emociju, koja opisuje luk od radosti do tuge, od unutarnjeg mira do prkosa »Kakva je to pesma koja ne prkosi« (»Praznik«). Gibajući se pod uticajem ovakvog osec-

ćanja, pesnikove glasne žice trepere jednim ,

osobenim ritmom 1 tonom, koji naičešće odaje zvučnu boju narodnih tužbalica i budnica, odnosno — neusilienu muziku pučkog pevanja, gatanja i plesa. Pri tom, reč pučke igre u Miloševićevoj pesmi nije samo puka igra reči: ovde, ncvanje teži da pređe u kretanje, tako da se ima utisak da bi se doista moglo plesati u ritmu ove pesme,

Težeći da pređe u kretanje, Miloševićevo pevanje proizlazi iz jednog doživljenog, uglavnom slihijskog saznania, koje na mahove zasija kao

Nastavak na 4. strani .

Radojica Tautović

3

ri