Књижевне новине

Seljak...

sunčani zrak kroz oblake mitoloških iluzija. U tom pevanju, OM Opa zrak istine oslobođen je me samo od oblaka ovih iluzija, nego i od magnovenog, vatrometnog bleska opsene, od »blje tila i laži« (»Zvezda«). Prisutna u Miloševićevoj pesmi, ta istina napaja njegovu poeziju sokovima jednog OOOOTRĆa TRIO plebejskog realizma. Uostalom, već i sam ajtmotiv sunca protivstavlja ovu poeziju pesničkom romantizmu, koga je opčinjavala takozvana Nachtseite bića sa njenim »bledim mesecom« i hladnim zvezdama: »Ljubi anđele zvezdu ja ću vatr u«, razume se — heraklitovsku vatru sunca (»Duga«),

U Miloševićevoj pesničkoj istini odbljeskuje jedna neiscrpna plamena dijalektika, pri čemu se ljudski san i sunčana java sažimaju u pesnički san na javi: »U snu oči otvaram — gledam javu kao san — ma javi oči zatvaram — čini mi se da sanjam« (»Lek«). Ovde sc stara istina O životvornosti sunca rascvetava u novi san o mogućnom odumiranju smrti: »Dođi smrti kukavice bedna -— da te obaspem vatrom i poljupcima — da umreš od tuge za mojim očimax. Ovai san poezije podudara se sa izvesnim pretpostavkama moderne biologije: pošto je francuski biolog Žan Roštan konstatovao imamentu večnost žive materije, sovjetski akademik V. F. Kuprevič sada pretpostavlja potencijalnu besmrtnost ljudskog života.

Prepuštajući čitaocu da zajedno sa pesnikom prati čitavo vijuganje te dijalektike, ovde ga treba upozoriti na onaj njen zavoj gde pesnik propušta sunčevo zračenje kroz istorijsku i sOcijalnu prizmu. To je — prizma radne sirotinje, koju njen najvitalniji interes upućuje da obrne pogled suncu, ostavljajući mesec i zvezde do*oličarima. Stvarno, golaću mora biti bliže i draže»to sunce to sirotinjsko ognjište« (pesma »Sunce«) negoli hladni i bledi mesec. Uostalom, već je Sartr pronicljivo konstatovao da »potrošačka« literatura gavana i gotovana pretpostavlja noć danu; u prilog Sartrove konstatacije, dovoljno je navesti jedam argument: »Hiliadu i jednu noća. Tako, u Miloševićevoj viziji, seljak-ratnik i radnik izrasta do sunca i zvezda, da bi po svome uređio ne samo mir na zemlji, nego i svomir nad zemljom: »Otac moj voznesen do zvezda one gore — Tuši sve što mu je na duši i nebeske dvore — strašnom zamašnom seljačkom ručetinom — drma tim trulim svćtom osvetom i sudbinom« (»Spomenici«).

U ovakvim slikama, Miloševićeva pesnička istina dobija prikladan oblik, kome mne daje obeležje glatka lepota, već izvesna rapava, ali neusiljena, čovečna veličina: »Na sred neba sunce se obesilo — o moju ruku o granu na kraju sveta« (»Zagrobna«). Takav oblik omogućuje pesniku da izrazi jednu plebeisku Ppobunu, potenciranu do totalne revolucije, koja se ođigrava kao revolucionarna apokalipsa: »između neba i zemlje smak«e (»Ukleti anđeo«). Prelazeći u ritmično kretanje narodnog plesa, Miloševićevo pevanje pobuđuje neobičnu impresiju da se zemlja i mebo tresu, kada se seljak i

sunce uhvate u kolo,

Ova poetska reč, isto tako, oseća se kao dah i miris nekog iščezlog, precvetalog bića: »Umire cveće al miris ostaje« (»Miris leta«). Zaista, pesnik je ovde uhvatio reč i pogled nekadašnjeg mladog čobanina-zvezdoznanca, u kome sć naslućuje praslovenski, skitski ili semitski pastir, zagledan u nebo. Danas, ovaj čobanin se diferencira od sebe samog, preobraćajući sč u modernog astronoma i astronauta. Kako se čini, Desni bi mogao doslednije da prati ı da izrazi diferenciranje o kome, le reč, ukoliko bi bitnije intelektualizovao svoj pogled, i ukoliko bi odlučnije kondenzovao njegov iZraZ, Po svom predmetu koji kruži oko sunca, Miloševićeva vizija prilagođava se modernoj optici, koju određuje perspektiva »kosmizma«. Međutim, oruđe Miloševićeve vizije izgleda manje savremeno no njen predmet. I, da bi se ono adaptiralo tom predmetu, čini se da bi pesnik morao gledati sunce ne samo kroz nagaravljeno staklo folklorne simbolike, već u prvom ređu kroz teleskop i

skafander, Radojica Tautović

NIEPIRIE:VIRDTSNJE, 'KNJIKOR,

Alexander Lenard

Die MKuh auf dem East

Deutsche Verlagsanstalt, Stuttgart 1965.

AUTOR OVOG ROMANA je vođen u Budimpešti 1910. Još kao dete dospeo je wu Beč i tamo stekao lekarsku diplomu. Od nacizma ic pobegao.u Rim. U prvo vreme se na· dao da, kao čovek bez otadžbine i bez pasoša i bez tačkica za hleb, možc ostati neutralan. IUbrzo je, međutim, shvatio da u ratu nema neutralnih. Priključio se borcima oružanog otpora, koji su bili pod engleskim rukovodstvom, Posle rata je u Parani Ječio rudare obolele od trovanja olovom. Zatim sc preselio u Južnu Braziliju, u okolinu varoši Blumenau (varoš su nazvali po lekaru Nemaca naseljenih ovamo pre sto godina), u malo selo: Dona Irma. Tu je živco na krajnjoi granici civilizacije i kupio ono malo zemlje koja je odvajala njegovu kuću od prašume. Podnaslov Knjige Aleksandra Lenarđa glasi: »Aus den Tirinnerungen eincs Arztes (Sećanja jednog lekara). Knjiga uglavnom sadrži biografiju autorovu. Ali daje i tačnu sliku o kraju wu kome je našao dom — u podnožju Done Irme. Po svim propisima, tamo žubori potok, iza kućc i baštc prašuma sc zeleni sjajem cveća i leptira i menja se prema godišnjem dobu, a obzorje oivičavaju daleka plava brda. Nemački naseljenici, koji su ovamo dospeli u najrazličitija vremena i iz najrazličitijib krajeva — iz stare domovine, sa obala Volge, iz afričkih nemačkih kolonija — i za vreme drugog Ssvelskog rata. Slušajući Gebelsov

sirenski glas oni su popustili pred lažnim pozivom lažne

domovine, ali su se razočarani vrafili posle 1945, ako su uopšte imali mogućnosti za neki povratak. U dolini Done Trme zemlja je jeftina i bujna, preko celc godine je leto, porodice od 19—15, pa čak i više, članova imaju hranc u izobilju, Treba samo raditi: i ponajviše pleviti, jer iza

' |DUROG KOMU

Y\p{ees

Alek Marjano Sture minijature »Zadruga pisaca«, Beograd 1966.

SVE JE U OVOJ SMEŠNOJ LIRICI beskrajno ozbiljno, kao da je humor poput pauka izbauljao iz memljivih ku-

tova na svetlo dana, Svojom drugom zbirkom Alek Mar-

jano (alias Aleksije Marjanović) dosledno razvija neke niti nagoveštene već njegovim ranijim stihovima. Lišavajući se svakog baroknog, spoljašnjeg sjaja pesnik gradi lirski izraz čija prividna krtost, šture i nenapadnc nijanse Pprjkrivaju bogatstvo misaonog podteksta i raznovrsnost obrta koji se tek postepeno otkrivaju. On ležerno, 8 lakoćom govori o sudbinskim problemima, iz njegovih »vickastih« minijatura potmulo odjekuje meka praiskonska tutnjava. Marjano ostaje pesnik tuge i tame, njegove gameće su daJeko od svake praskave meobaveznosti.

Čitav ovaj svet je, za pesnika, pomeren sa SVOE mesta, iz sigurnog ležišta. Marjanova perspektiva je izokremuta, naopaka, u njoj istina postaje laž i obratno (»Pisma sinu od oca lažova«), heroji gube bitke posle rata (»Povečerje«), staklo blista umesto dragulja, sjaj i beda titraju u neobičnom ritmu. U više pesama ljudi se ubijaju u sebi, kao da i najđublja tišina »neurotične ličnosti našeg doba« (da pozajmim izraz iz popularne psihološke studije) nije više neprikosnovena i sigurna od drugih koji su pakao.

Tako nije eksplicitno istaknuto (što je, uostalom, bilo samo sekundarno pitanje pesničkog senzibiliteta) ova POezija nosi tragove ratnih oluja; za »Baladu o ratu« i »Mrtvu stražu« teško je naći adekvatne epitete, U neizbežnoni strahu da se minulo ne ponovi, ali istovremeno MuvčreD da prošlost još traje u nama, pesnik unekoliko apstraktan doživljaj rata uključuje u spektar svog lirskog doživljavanja (može se dodati: ne bez uspeha).

U poređenju s ranijim pesmama Marjano teži sažetosti i zgusnutijem kazivanju, pokazujući puno osećanja za zakonitosti minijature i za onc specifičnosti koje minijaturu bitno odvajaju od detalja. Njemu je često dovoljno i svega dva stiha da, makar i jednom slikom, kaže više no što mnogi pesnici njegove generacije 5 daleko većim pretenzijama govore kolonama stihova. Nedostatak prostora nije prepreka za iznenadne obrte (nagla promena ritma na kraju »Balade o ratu«).

Može se govoriti i o nekim slabostima OVĆ knjige. Marjano plaća izvestan tribut tekućem humoru i Žžurnalizmu, što se ogleda u pojedinim stihovima gde do banalnosti ogoljen izraz me pruža protivvrednost uloženom naporu. Okrenut svakodnevnosti, pesnik ponekad nije uspcvao da pronađe pravi sklad između opštih i velikih tema i uloge posmatrača aktuelnih zbivanja. Nezavisno od sti-

· hova koji ovu neveliku zibrku u potpunosti iskupjuju, od pesama koje s pravom mogu računati da će . trpeti naklonost ili nenaklonost savremenih i budućih antologičara, Marjano jc u zbirku uvrstio i zvučno kazane pošalice kojima ovde ne bi bilo mesto (»Čekaju fe u Sorentu — a ti se vraćaš u Sentu«).

Ali kada.se vrati na svoj pravi teren, u oblast tužnih tema i gorkih osmeha, Marjano postaje opet istinski pesnik humornog izraza, jedan od liričara bez kojih bi sa-, vremena srpska poezija bila siromašnija barem za jedan ton. Prostor ovih dvadeset šest pesama omeđen je s jednc

strane... »Baladom o, ratu«, »Starim- hrastomw i još meko.

likim 'pesmama toga nivoa, dok drugu stranu čine. wPtič perspektiva«y-»Ko- znaey »Iznenađenjex,* Više" je“pesama 'bliže onim prvim i to je još jedna potvrda da sudbina ovc lirike prevazilazi tekuću traku naslova i imena.

Ivan ŠOP

.Žoris-Karl Uismans

Nasuprot

»Prosveta«, Beograd 1966; preveo Živojin Živojinović

NAJZNAČAJNIJI UISMANSOV. ROMAN »Nasuprots pisan je u drugoj polovini prošlog veka. Danas je, zajedno sa svojim itvorcem, relativno zaboravljen. Zanemari li se već neranjiva činjenica o ćudljivosti i nestalnosti ljudskog ukusa u pitanjima umetnosti, kraj romana dočekaće se sa Pp” vim, sigurnim utiskom đa je reč o jednom nesvakiđašnjem i izuzetno zanimljivom romanu no samo francuske nego

AA VV U NA

krčevina vreba prašuma, spremna da skoči sa svojim korenjem, granama, lijanama i šibljem- — da za nekoliko meseci opet vrati ono što su oteli od nje, Kuće se malaze ma ivici državnog druma, pođaleko jedna od. druge, jer treba mesta za ispašu. Lekar tek tad vidi šta je pod krovom' kad ga pozovu kod bolesnika ili samrtnika, Stanovnici Done Irme su zdravi, škrti, sujeverni, a godine proveđene na meoranoi zemlji naučile su ih da 5Č sami bore sa bolestima.

»Epičar koji dolazi sa zakašnjenjem nema druge mo gućnosti« — piše Lenard — mego da postane brbljivac~. Kao da govori o sebi samome -—— čini se čitaocu, »Die Kuh aut dem Bast« je odlična knjiga i izvanredno zabavno Štivo. Mudri i rezignirani autor najneposrednijim načinom ma svetu ćereta 6 znamenitim političarima i o razgalamljenom figarou Donc TIrme, priča događaje koji su se odigrali u starom veku i u našim danima, u ftaliji i Braziliji, koji su se dogođili poznanicima i nepoznatima, jednostavnim i obrazovanim ljudima — u prvom redu uscima. Jer ovaj nevoljama XX. stoleća gonjeni zakasneli Kanđid, dok strasno obrađuje svoju bašticu — pored prašumskih orhideja gaji srednjoevropskc narcise i bulke — održava tesnu vezu S celom cvropskom kulturom. Pesmc voli da čita na raznim jezicima, a pišc ih nemačkim. Od mnogih svezaka jedan mu sc pojavio t Rimu 5 linoleum-rezovima Ameriga 'Tota. Prevođio je mađarsku poeziju i prozu. S cngleskog originala prevodio jc Milnove tekstove, »Die Kuh auf dem Bast« je prevedena na brojne jezike, a englesku verziju je pripremio sam autor. Pisao je eseje i rasprave 5 medicinskom i istorijskom tematikom m italijanskim, engleskim i nemačkim časopisima. Američke novine dr enarda nazivaju mađarskim švajce-

rom između ostalog i zato što u crkvici Dona Irme u

popodnevima svira Baha na orguljama, Ovaj svoj roman sam je jlustrovao,

I, na kraju, nešto i o naslovu. Der Bast na nemačkom znači lika. Ali, otkud krava (Die Kuh) na liki? Hvo objašnjenja: portugalska reč »pastox znači pašnjak. Nemački mnaseljenik u Južnoj Braziliji, dok je slušao jezik prastanovništva koji je tako čudno zvučao, radosno je U niemu otkrio poznate reči, pa se radije odrekao njihovog izvornog značenja, samo da ih može upotrebiti u smislu

koji odgovara portugalskot veči. Tako je krava, umesto na pašnjak, dospela na liku.

Aleksandar POPOVIĆ

O

i svetske literature, Iz tih razloga, nužno je reći nešto više o pisca i vremenu u kome se književno formirao, da bismo se i na taj način što više približili samom romanu, prihvatili ga i uspešno sledili njegov osobeni tok. . Žoris-Karl Uismans rodio. se i umro u Parizu (1848—1907); po završetku školovanja zapošljava se u

·Ministarstvu unutrašnjih poslova gde ostaje čitavih 30 go-

đina. Gođine 1892, povlači se u manastirske tišine a dela iz tog perioda imaju katolički karakter. Uismansov ulazak u Književnost bio je sav u znaku naturalizma, koji je tada bio u punom zamahu. lako je Uismans kroz celu svoju književnu karijeru ostao naturalista, on se ipak od samog početka nieđu njima izdvaja, piše Vesna Radović, i, istiće njegov briljantni stil kao primer simbolističkog načina pisanja, kao i Uismansovo nepoštovanje principa potpune objektivnosti.

Romanom »Nasuprot« Uismans napušta naturalističke

vođe i duhom i idejama se otvara simbolizmu, Njegov , 'junak Dezešent je dekadent tipičan za neke slojeve fran-

cuskog društva i aktuelan lik toga doba, Zgađen, ruiniram i psihički i fizički od burnih životnih zadovoljstava, on se ograđuje od društva, ljudi i prirodc, duboko ih prezirući, povlači se u svoj svet, nećurozama rastrzan, čudesno luciđan, Svojim pasijama zabavljen. Sa aosamom druguje ovaj poslednji izdanak plemićki, velikim delom Wnjigama predat, prema Književnim razdobljima i piscima polemično raspoložen, ironijom i kulturom prebogat. Zadivi nas stilom i jezikom, bogateći nadmoćno unutrašnji život romana, potvrđujući uvercnje da u ovom liku, postoji nešto što ga, čini pretečom i dalekim bratom velikih i tragičnih usamljenika savremene kKnjiževnosti.

Emilijan „PROTIĆ

Mario Tobino

lilegmnici

»Narodna knjiga«, Beograd 1965; prevela Jugana Stojanović

DA BI REKONSTRUISAO ŽIVOT i delovanje jedne grupe ilegalaca, koji su svoje akcije započeli odmah po | kapitulaciji Italije, poznati italijanski pisac Mario Tobino poslužio sc gotovo dokumentarističkom tehnikom. Opisujući istinite događaje u kojima jc, dobrim dclom, i sam lUučestvovao, on suvo realistički insistira ma gOtOVO svakoj pojedinosti, pedantno naglašava svaki detalj za koji smatra da je bitan u ocrtavanju karaktera i postupaka svojih junaka.

Nosioci radnje njegovog dela su mlađi ljuđi čija jc akcija predstavljala sanio delić ogromne akcijc usmerene ka slobodi, samo pojedinost u okviru velikog, opšteg Ppokreta za &vrgavanje tiranije. Oni su u tom smislu ubeđeni komunisti koji dejstvuju u ime partije i pre nego što sa njom štupe u kontakt, vatreni marksisti iako većina od njih Marksa nikada nije čitala. Bitno je da pređ svakim od njih stoji uzvišeni ideal šlobođe subjektivno interpretiran u svakome od njih, i potreba za akcijom svojstvena svakom mladom čoveku koji takav ideal poznaje i priznaje. Ovakvi ljudi, po Tobinu, najadekvatnije će biti prikazani rekonstrukcijom mjihovih akcija na nivot analize realnosti, analitičko prezentiranje njihovih ličnosti kome, je strana svaka primesa iluzionizma u stvari je dug prema njima i njihovim delima. Oni, onakvi kakvi su Jaron i prostodušni, plemeniti. borci za slobodi

itinu upravo zahtevaju da budu prikazani kao deo stvar nosti, primoravaju pisca da bude veran jedino principu istine same sebi imanentne. )

Međutim, Tobinovo prihvatanje u ovom smislu maznačenog metoda, na izgled više reproduktivnog nego stvaralačkog, dovodi ga u opasnost da postane dosađan svVOjim čitaocima. Njegovi junaci su već umnogome poznati iz raznih reportaža, članaka i Knjiga, njihovi likovi i Do stupci su uglavnom tipični. Tobino se, međutim, njima bavi veoma ozbiljno, detaljno ih analizira, nagomilava činjenice, i, uopšte, više liči na pisca studije o borcima otpora nego ma književnika. Njegovo odbijanje da svoje likove poetizuje, da im svojom umvetničkom snagom doda literarne oreole svakako predstavlia ozbiljnu prepreku za, kako bi Servantes rekao, dokonog čitaoca.

Tobino ostaje dosledan sebi, svojim junacima, ili bolic svojim drugovima i principu realnosti koji poštuje, On je pre svega čovek koji vrši svoju dužnost, svedok pre SV ga, ali i pisac koji ta sveđočanstva oživljava, koji činjenice kojc iznosi potkrepljuje dubokom analizom likova, njihovih emocija, dilema i postupaka,

Vlastimir PETKOVIĆ

Marek Hlasko

Nečista posla

»Grafički zavod«, Titograd 1966; preveo Živojin Živojnović

MARBK HLASKO, autor »Osmop dana u nedelji« i »Šledeći za raje, danas jedan od najpoznatijih poljskih pisaca mlađe goeneracijc, živeo je 1959. i 1960. u Izraelu. Svakako ne kao turista. U jednoj čeličani i jednom kibucu radio je kao običan radnik, zatim kao pilot gde je prikupljao 'iskustva, pod čijim je utiskom mapisao Jedan od svojih poslednjih romana, Hlasko je pisac koji majstorski vlada umetnošću pripovedanja, Njemu mije potrebno da ećksperimentiše, on zna za vrednost dobro komponovanc fabule. On zna da zapisivanje jedne priče ne iznosi na

svetlost dana manje istine nego rad na nekom proznom delu najmodernijeg manira, koje izbegava svaku radnju, Hilaskova nova priča odvija se na dva koloseka, Njeni protagonisti su jedan ruski pilot koji je okrenuo leđa svojoj zemlji i jedna irska filmska glumica, oboje u bekstvu od sebe samih. Dvoje ljudi koji se bore sa svojom prošlošću i sadašnjošću, u kojima besne osveta i strast, Tedna luka u Izraclu je meste u komc se'iznenađa sreću. Rus Abakarov, koji u šsumniivim okolnostima živi u jednom prljavom hotelu čeka na trenutak kada će opet smeti da leti. U jednoj grupi ludo šmelih momaka koji sa nckakvim krntijama od aviona bacaju iznad izraelskih polja Di-di-ti on bi htco da se osveti šelu grupe, koji je nlegovog prijatelja Isaka oterao u smrt a njemu, Abakarovu onemogućio da leti čitave tri godine. Ništa sem te me. milosrdne želje ne postoji za pilota dok se ne pojavi gla. mica Ketrin. Ona očajna, ne više tako mlađa Žena, htela bi da se oslobodi lažnog sjaja i mučne monotonije svoga života, Tamo pod suncem kojc razara, za koje misli da se

_ i moću vidi, budi se u oboma čitava vehemencija oseća-

nja, ludačka strast. Pa· ipak lepota i pređanost Ketrin stišavaju samo na kratko vreme bes Abakarova. Dolazi željno očekivani dan i Rus odlazi đa sudi na svoju ruku: bezosećajan kao kamen, sa instinktom divlje životinje koji ne vara. Ništa ga više ne izbacuje iz koloseka sve dok ne dođe vreme da se njemu samom sudi,

Marek Hlasko svoju mračnu i krvavu fabulu ukopava duboko u našu najbližu sađašniost, sa njenim političkim i ratnim užasima. On ne skida krivicu sa sebe ali je isto tako jednostavno ne baci na objektivne okolnosti. Čovek, ma koliko da ga jako određuje akcija i mišljenje njegovog vremena, do kraja ostaje odgovoran za sebe. Stoga su osveta i jspaštanje njegov deo. Piščeva pažnja je vezana za jednu vrstu ljudi koji se nalaze s one strane civilizacije: icdnu tvrđokornu, grubu vrstu, koja Književno viđena vodi poreklo od Hemingveja i Foknera. U srži Hlaskovi likovi imaju nešto istinski arhaično. Mođerno kod njih je mjihova vezanošt za tehniku, premda ih, kao što je rečeno, okružuje jedna postcivilizatorska svežina, Oni se ne mogu zamisliti bez mašine. Autor opisuje kola, motor, a. vion sa istom ljubavlju kao telo žene. Najbolja mesta knjige su upravo ona u kojima prikazuje težak Život avtiste Abakarova u letenju i njegov prezir smrti nađ provizornim pistama obećane zemlje. Preciznost prikazivanja, vrelo-hladna dramatika slika je bez premca. FEmigrantHlasko poznaje Izrael iz sopstvenog iskustva. Zemlju njegovog romana nc osvetljava nikakav optimizam izgradnje. U prašnjavoj, beloužarenoj luci vrvi od prosjaka, skitnica, pijanica, ubojica, prostitutki i policajaca. Izgleda da tamo još uvek važi đrevni zakon oko za oko, zub »a zub. Međutim, Hlasko pošcbno u motu svojc knjige kažc da njegova knjiga nije verna slika nove države, Taj Iz· rael je upravo takav kakav je potreban pripovedaču za njegovu priču. Jačina knjige je sem već naveđenih vrlina i w kompoziciji. Ličnosti su zaista sjajno vođenc kroz pravi lavirint motiva i nijednoi od njih ne nedostaje ubedljivost. Biserka RAJČIĆ

Dubravko Jelčić

August Senoa mjim samim »Vuk Karadžić«, Beograd 1966.

KADA ČITALAC OSTAVL KNJIGU Dubravka Jelćića »August Šećnoa njim samim« on oseti da mu je jedan draz pisac postao još draži i ustanovi da sada o tvorcu modernog hrvatskog romana i tvorcu hrvatskc čitalačke Ppu· blike u pravom smislu tc reči zna neuporedivo višcć nego što je znao prc nego Što sc susrco ša Jelčićevom Knjigom. Interesantno je da Jelčić to postiže nc donoseći nove činjenicc i podatke o ovom našem klasičnom piscu. On samo znalački u istorijske činjenice uliva dah života, od arhivskih podataka konstruiše istoriju, iz Šenojnih reči rekrejra atmosferu jednog vremena i jedne š#redine, U ovom slučaju sreli su sc romansijer, koji verovatno nikada meće pisati romane, i Književni istoričar koji je 74· ljubljen u podatak ı za koga zato svaki podatak znači mcuporedivo više no što jedna istorijska činjenica vredi za neupućenop čitaoca. Jer ovde njje samo teč o pekoj wrsti duhovne srodnosšti, o mekoj vrsti dubokih simpatija koje Jelčić ima prema Šenoi i njegovom delu nego i nešto mnogo više. Senoa je u Jelčićevoj interpretaciji deo žive i meposredne stvarnosti u kojoj Jelčić duhovno može da živi i zbog toga što duhovno živi u njoj možc da je escti bolje nego onaj koji je samo kao prohujalo vreme posmatra.

Mi smo imali u ovoj ediciji prilike da sc susretnemo sa mekoliko biografija naših značajnijih pisaca. Jelčićeva knjiga jc možda majzanimljivije pisana i njegov govor O Šenoi, govor o jednoj autentičnoj ljubavi, najprisnije se doima svakog čitaoca bez obzira na to da li Šenoa ide u red njegovih književnih simpatija ili ga doživljava iskliučivo kao književno-istorijsku veličinu. i

Poštovanje koje Jelčić gaji prema Šenoi, u podjednakoj meri i prema njegovoj ličnosti i prema mjcgovom delu, nc ide u red onih bogobojažljivih strahopoštovanja kakva mnogi antikvarski duhovi, kada pišu o literaturi, osećaju prema nacionalnim spomenicima. U tome jec i osnovna vrednost Jelčićevc knjige. On je posmatrao Še· mou kao živu ličnost, a mc kao zaslužnog građaninš i kao nacionalni spomenik. A svaki dobar pisac, kađa 5č tako posmatra, postanc čitaocima draži od bilo kog na cionalnog spomenika b oezbzira na to koliko jc taj spomenik značajan. |

Pređrag PROTIĆ

Brana CRNČEVIĆ

DILI ROJC

Kad se od čoveka pravi rebro svako je bog.

Ne pokazujem celom svetu svoj prljavi veš, moja namera je da svom prljavom vešu pokažem ceo

svet:

Koga prvi metak pogodi taj se ne može boriti do

posledineg metka.

Svaki čovek se bori za svoj mir, plašim se da je

to pogrešno.

Nema ljubavi koje nisam gladan i nema mržnje

koje nisam sit,

AAA AA AAA AA AAA AAA AA AA AAA AA AAA

ČE ra mV VOS GU

KNJIŽEVNE NOVINE