Књижевне новине

MODERNA PSIHIJATRIJA razjasnila je psihologiju palikuće. Ona je ukazala na seksualni karakter njegovih tendencija. Na drugoj strani, ona. je otkrila ozbiljan traumatizam kome psihizam može da podlegne pred prizorom zapaljenog plasta ili krova, velikog: plamena na nocnom nebu, u beskraju uzorane ravnice. Gotovo uvek, požar u poljima je stvar bolesne strasti nekog pastira. Poput nosilaca. zloslutnih buktinja, ljudi u jadu s kolena na koleno prenose yzarazu svojih samotarskih snova. Požar izaziva mpalikuću gotovo isto tako fatalno kao što GAlIACa izaziva požar. Vatra tinja u duši sigurnije mego u pepelu. Od svih zločinaca, palikuća je najpritvorniji, U zatvoru Sent Ili mnajizrazitiji palikuća veoma je uslužan. On tvrđi da je u stanju da uradi sve osim da upali furunu. Osim psihijatrije, klasična psihoanaliza je dugo proučavala snove o vatri. Među najjasnije i najnovije spadaju oni snovi čija je seksualna interpretacija najpouzdanija, Zato se nećemo vraćati na ovaj problem.

Što se tiče nas koji se ograničavamo na to da psihoanaliziramo psihički sloj, ne toliko dubok koliko intelektualizovan, mi moramo izučavanje snova da zamenimo izučavanjem sanjarenja, tačnije, mi freba da izučavamo sanjarenje pored vatre, Po našem mišljenju, to sanjarenje je krajnje različito od sna upravo po tome što je ono manje više uvek upravljeno na predmet. San ide linearno, zaboravljajući pri tom svoj put. Sanjarenje stremi nebesima. Ono se vraća u svoje središte da bi rasulo nove zrake. Sanjarenje pored vatre, tiho sanjarenje svesno svoje blagougodnosti jeste baš najprirodnije usmereno sanjarenje. Ono se ubraja među ona koja se najviše drže svog predmeta, odnosno, ako hoćete, svog preteksta, Odatle „ta Dostojanost i ta homogenost koje mu daju takvu draž kojoj niko ne odoleva? Ono je tako definisano da je već postalo banalno reći da ljudi vole vatru od cepanica u kaminu. Tu je reč o tihoj, redovitoj, ukrocenoj vatri kad velika cepanica gori slabim {Hamenom. To je divan i monoton, zbilja ceovit fenomen; on govori, Jeti, peva.

Vatra na ognjištu bila je, besumnje, prvi čovekov predmet sanjarenja, simbol počinka, “Wii na počinak. Filozofija počinka je vrlo malo shvatljiva bez sanjarenja pred cepanicama koje gore: Isto tako, po našem mišljenju, ako nema sanjarenja pred vatrom, gubi se istinski ljudska i prvobitna namena vatre. Besumnje, vatra okrepljuje i zanosi. Ali, ta krehost je malo razumljiva bez dužeg posmatranja; ugodnost vatre oseća se tek onda kada se laktovi spuste na kolena a glava na ruke. Tai Položaj potiče odavno. Dete ga zauzima pored Vatre prirodno. Taj položaj nije bez razloga položaj Mislioca. On izaziva vrlo osobitu pažnju koja nema ničeg zajedničkog sa pažnjom noćne straže ili opservacije, On se veoma retko koristi pri nekom drugom posmatranju. Pokraj vatre treba sedeti; treba se odmarati·ne spavajući; treba prihvatiti objektivno

specifično sanjarenje. | nici utilitarističkog obra-

Razume se, privrže ilit ak j :e prihvatiti jednu tako lakc zovanja duha neće p istaći kao pr

idealističku teoriju pa će nam A i: govor e. bi odredili interes koji POR OĆUJ" mo za vatru — višestruke koristi OTO: aa samo što zanosi, nego vatra i peče IO OO da složeno ognjište, seosko ognjište sp

sanjarenje! ! - -

o zube veriga visio je Crni kotao Hr nut na tri stope do toplog pepela. SVO ika gom duvajući u čeličnu duvaljku, moja aka Je potpaljivala utrnuli plamen. Sve. Si i i

valo: krompiri za svinje, a finiji rompiri za porodicu. Za mene se. peklo jaje, u pepe : Vatra se ne meri peščanim satom: Jaje Je Pp čeno kad kap vode, češće pljuvačke, ispari : ljusci, Veoma sam se iznenadio kada sam pre čitao da je Deni Papen motrio na svoj Jona služeći se prosedeom moje bake. Pre jajeta bio sam osuđen na poparu, Jednog dana, Po. što sam bio Žučljivo i prgavo dete, punom kutlačom bacih svoju supu zupcima sa YE ga: »jedite verige, jedite verige!« Ali . · ar : moje ljubaznosti donosili su mi VOZ ćHi _lup za šaranje kolača. I šarani kolač već : nalazio u mojoj pregači, topliji pod prsta nego u ustima. Ja sam tada, u svakom. SI “ ju, jeo vatru, jeo njeno zlato, njen Taiei e je ona pucketala, a vreli šarani kolač drobi se u zubima. Uvek sa nekom vrstom luksuznog Zadovoljstva vatra dokazuje SVOJE Oe Ona se ne ograničava na pečenje, ona PMC e a

a pozlaćuje belutak. Ona materij ituje ljudske svetkovine. Toliko iznad da joj se n možemo primaći, gastronomska vrednost premaša vrednost ishrane. U radosti a ne u muci! Čovek je našao svoj duh. Pobeda nad suvišnim izaziva veću duhovnu madraženost od pobedc nad nužnim. Čovek. je kreacija želje a ne kreacija potrebe.

|

Tr:

Ali sanjarenje pored vatre ima dublje filoZofiske osnove. Za čoveka koji je gleda, vatra je primer naglog nastajanja i primer nastajanja sa svim okolnostima. Manje jednolična i manje apstraktna od tekuće vode, a u rastenju i menjanju brža od svakodnevno vrebanc Ptice na gnezdu u grmlju, vatra uliva želju za Promenom, za preduhitrenjem vremena, za Produžavanjem života s one strane, iza njegovog kraja. U tom slučaju sanjarenje je

KNJIŽEVNE NOVINE

odista dramatično i zanosno; ono uveličava ljudsku sudbinu; ono povezuje malo sa velikim, „ognjište sa vulkanom, život jedne cepanice ı Život jednog sveta. Očarano biće čuje poziv lomače, Za njega, razaranje predstavlja više nego promenu. Ono predstavlja obnavljanje.

To „tako osobeno a ipak tako opšte sanjaTenje izaziva stvarni kompleks u kome se sjedinjuju ljubav i poštovanje vatre, nagon ŽivVljenja i nagon umiranja. Da budemo brzi, moZemo ga nazvati Empedoklovim kompleksom. Njegov razvoi moguće je sagledati u jednom zanimljivom delu Žorž Sandove. To je jedno delo iz mladosti koje je Orora Sand spasla zaborava. Ta »priča sanjara« na pisana je možda pre prvog puta u Italiju, pre Prvog vulkana, posle udaje, ali pre prve ljubavi. U svakom slučaju, ona nosi znak više zamišljenog nego opisanog vulkana, To je čest slučaj u literaturi. Na primer, ima jedna isto

AMO JE NOC pa Zvijezde koje se uokolo

pa život Što ga

nemilice žive,

međutint

nalaze zaštitu u ČuvrstiMi

i trpljenju, |

a ja ponavljam stari napjev o prolaznosti

i vremenu,

Postoje izgubljene riječi, riječi što ništa

doline i bregove skrovite kutove svoje u koje nikog

ne puštaju,

DOEZIJDA

Svetozar PILETIĆ

Svršetak

I tada

neka blica,

\ koja se prva usudi, jate ulazi u hjihov smisao u uspomene koje

u svakom od nas tiho i stalno umiru, pa ona jedina pokušava

da dade smisao, čudeć se kako to da čovjek svaki samo sebe snuje,

Zato pjesma i noć most između i

svuđa uokolo plavo raste kamehje, ostavi mjesta za ljubav .

Gaston BAŠELAR

tako tipična stranica kod Žana Pola koji sanja da je Sunce, sin Zemlje, bačeno u nebo iz kratera neke rastopljene planine. Ali, pošto je sanjarenje za nas instruktivnije od sna sledimo Žorž Sandovu.

Da bi u rane jutarnje sate video Siciliju u plamenu nad svetlucavim morem, putnik se vere uz padine Etne sve do mraka. Zaustavi se da prenoći u Kozjoj pećini, ali ne mogavši sklopiti oka, on sanja pored vatre od brezovih grana; on prirodno ostaje sa »laktovima uprtim u kolena i očima zagledanim u crvenu žeravicu na ognjištu, odakle beže beli i plavi plamenovi u hiljadu oblika i uz hiljadu raznih uvijanja, To je, misli on, sažeta slika igre plamena i pokreta lave pri erupciji Etne. Zar nisam pozvan da posmatram ovaj divni Pprizor sa svim njegovim strahotama?«... Ljubav, smrt i vatra su spojeni u istom času. Svojim žrtvovanjem u srcu plamena, Prolaznost nam. daje lekciju o večnosti. Smrt totalna i bez traga je garantija da smo sasvim zašli s one strane. Sve izgubiti da bi sve dobili. Lekcija vatre je jasna: »Pošto si sve stekao umešnošću, ljubavlju ili silom, treba da ustupiš sve, da se izjednačiš sa ništavilom«... (Danuncio, »'Kontemplacija smrti«). Takav je bar slučaj, kao što to otkriva Žiono u delu »Istinska. blaga«, sa intelektualnim zanosom »kod starih rasa, kao kod Indusa u Jndiji ili kod Acteka, kod ljudi koje su njihove religiozne filozofije i surovosti učinile anemič-

Ha rubu tvojih bregovitih usana.

Jer ako budem morao Još dugo putovati

ko zna kakvog ćeš me daviti u fvojim potopnim rukama

kad sedmi put

kad sedamdesefi put se izmrvim

na tvojim | talasastim noćima.

Ni »da« hi »hHe« nikad ne reci cijelo

razvezaće Vrijeme,

kojima plač pomaže,

[8 SAO 4 j tebe i mehe,

ao i one druge Planine se žure i koje nikad i, da siđu do Slutnja izgovoriti nećemo Više. ravhica

One imaju mladost do obala, i

u travi | uz meki bolan osmjeh

Jer sve što očima svežeš IT ako nijesi jedna od onih

kajanje mnogo žešću riječ za završetak fi priprema.

ELENA đa me udavi da umrem negdje

nim do potpunog isušenja, ostavljajući im na temenu kada inteligentne lopte«, Samo fi Imtelektualizovani ljudi, te knjige sa nagonima intelektualnog „obrazovanja, nastavlja Žiono, »mogu da razbiju vrata od peći i uđu u misteriju vatre«., ziakan

nam je učinilo da shvatimo Žo i PM a < sanjarenje koncentrisalo, P javljuje se genije Vulkana. On igra »na Pi0tici 'i crvenom pepelu jašući pri tom EP ql O snega koju je uragan naneo«. On odvla Ž :njara iza četvorouglog sponienika koga Ta o cija navodi kao zadužbinu Empedoklu. » S i kralju moj. Okruni se krunom od belog Pe mena i plavog sumpora iz koje pljušti sve u cava kiša dijamanata i safira«. A sanjar, spreman na žrtvu, uzvrati: »Evo me! ogrni me rekama žežene lave, stegni me svojim ognjeni rukama kao što ljubavnik steže ljubljenu. Navukao sam crveni ogrtač. Ukrasio sam se tvojim bojama. Obuci ponovo tvoju purpurnu Odeću. Pokrij svoje bokove ovim svetlucavim naborima. Etna, dođi Etna! provali svoje bazaltne kapije, izbaci bitumen i sumpor. Izbljuj kamen, meta] i vatru!...« U naručju vatre smrt nije smrt. »Smrt ne bi mogla da. postoji u toj eteričnoj oblasti u koju me nosiš... Moje slabo telo vatra može da proguta, moja duša mora da se sjedini sa suptilnim elementima od kojih si ti sastavljena. — U redu, reče Duh „stavljajući Sanjara na jedan deo svog crvenog ogrtača, reci zbogom ljudskom životu i prati me kroz život fantoma.«

Na taj način, jedno sanjarenje ukraj vatre, dok plamen grči tanke grane breza, u stanju je da evocira vulkan i lomaču. Jedna slamka koja leti kroz dim u stanju je da nas veže za našu sudbinu! Kako bi se moglo bolje dokazati da nas posmatranje vatre vodi do samih

početaka filozofske misli? Ako je vatra, u OS-

novi veoma neobičan i izuzetan fenomen, bila uzeta za jedan od elemenata od kojih je stvoren Svemir, zar razlog tome ne leži u činjenici da je vatra elemenat misli, elemenat izbora za sanjarenje? . . Otkrivanjem psihološkog kompleksa, izgleda da su izvesna dela pesnika bolje i sintetičnije shvaćena. U stvari, poetsko delo ne može bez kompleksa da uspostavi jedinstvo. Ako kompleks izostaje, odvojeno od svojih izvora delo nije u vezi sa nesvesnim. Ono izgleda hladno, veštačko, lažno. Naprotiv, jedno delo, uz to nedovršeno ostavljeno u varijantama i PDponavljanjima, kakvo jeste Helderlinov »Empedokle«, čuva jedinstvo samo zato što se kalemi na Empedoklov kompleks. U času kada Hiperion bira život koji se prisnije meša sa životom Prirode, Empedokle bira smrt koja ga spaja sa čistim elementom Vulkana. Ova dva rešenja, kako vrlo tačno kaže Pjer „Berto, mnogo su bliža nego što u prvi mah izgleda. Empedokle je Hiperion. koji je eliminisao vertcrovske elemente, koji svojim žrtvovanjem posvećuje svoju snagu i ne priznaje svoju slabost; to je »zreo čovek, mitski junak iz davnine, mudar i siguran u sebe, za koga je voljna smrt čin vere koji dokazuje snagu njegove mudrosti« (Berto). Smrt u plamenu je manje samotna nego što su to druge smrti. To je zaista kosmička smrt u kojoj se ceo svemir potire sa misliocem. Lomača ie drug evolucije.

»Giova cio solo che not muore, e solo

Per noi non muore, cio che muor con:noi« .

(Dobro je samo ono što nikada me umire, . i samo

Ono što umire sa nama za has le uMHIiFC nikada) Danuncio

Samo katkada pred ogromnom žeravicom duša shvata da je stvorena sa Empedoklovim kompleksom. Danuncijeva Foskarina, upaljena tajnim plamenom očajne ljubavi, želi da skonča na lomači dok opčinjena posmatra zažarenu peć staklara. »Iščeznuti, biti progutana, ne ostaviti traga! urlikalo je srce žene opčinjene propašću. Za trenutak bi me ova vatra mogla da proguta kao lozu, kao iver. I ona se primicala otvorenim vratašcima kroz koja su se videli fluidni plamenovi, sjajniji od letnjeg podneva, kako se uvijaju oko zemljanih lonaca u koje se sliva još bezoblična ruda koju radnici, uokolo postavljeni, dodiruju gvozđenom duvaljkom i oblikuju duvanjema. .

Vidite, u najrazličitijim prilikama, poziv lomače ostaje fundamentalna pesnička tema. Ona ne odgovara, u modernom životu nijednoj pozitivnoj opservaciji. Pa i pored svega ona nas izražava. Od Viktora Igoa do Anri de Renjiea, Herkulova lomača nastavlja, kao prirodan simbol, da nam opisuje ljudsku sudbinu. Ono što je za objektivno saznanje posve neprirodno postaje za nesvesna sanjarenja stvarno i aktivno. San je jači od iskustva.

Preveo Milan KOMNENIĆ

koji ne može da jaukhe.

Cutanhjem sam gasio sve fvoje korake

po mehi

ba zato poziva zeleni mir

laste

t mrave

da oni buđu svjedoci,

Napustio sam naivho vjeFovanje da su rijeke našle

prava korita

ohaj koga me poznajem

i koji me nikad

vidjeti meće

mogao je možđa

najviše da me

razumije,

Ali.to je slično MOVCU

koji više nije

u opticaju

i koji niko neće.