Књижевне новине

POZORISTE

SA PREMIJERAMA je počela sezona, i to može da bude dobar znak i ohrabrenje: izvesna pozorišta su očigledno nestrpljiva, mada neka i oklevaju, Jer nije uvek lako odgo-

voriti na pitanje: šta nas čeka iza spuštene zavese? Da li ćemo biti svedoci rađanja movih vrednosti, efikasnijeg delovanja scenskih metafora; čime se ansambli definišu u ovom trenutku? U raspoloženju koje protivureči samo sebi mo se razabrati i drugačiji tonovi: čemu stalno i iznova postavljati zahteve; zar nije dovoljno što teatar Poo i privlači publiku; identifijmo se već jednom sa mjegovom umetnošću i postanimo. optimisti! Zamka je vešto postavljena i izbeći se mora upravo zbog ljubavi i potrebe, za pozornicom čije poistovedivanje sa našim sopstvenim Životnim stremljenjima upozorava da nikada ne smemo do kraja da se saglasimo sa viđenim i onim što verujemo da je u ovom času jedino istinito i pravo. | Zar bi drugačije »Jelena Ćetković« Aleksandra Popovića doživela svoje prvo izvođenje ma velikoj pozornici Narodnog pozorišta? Našlo se snage da se prevaziđu dileme gde treba igrati domaće pisce, a pogotovo mlade, sa avangardnim htenjima. Jer, teško ih je zadržavati na malim i improvizovanim pozornicama, među osamdeset ili sto gledalaca, pošto to može da se lako protumači i kao potpuno mepoverenje u: snagu njihove reči,. Aleksandar Popović ovaj prelazak sa male na veliku pozomicu ipak SO shvatio kao pobedu svojih stvaralačkih htenja. Napravio je kompromis i u mnogo čemu distancirao te od svega što ga je do sada predstavljalo kao izrazito avangardnog isca koji hrabro razara konvencije i gradi vlastiti teatar, »Telena, Ćetkoviće se otuda suprofstavlia njegovim ranijim delima i teško ju je rediti sa »Čarapom od sto Ppet{ts ili »Krmećim kasom«. Nema tu ni prevazilaženja u Kvalitetu niti osvajanja i izgrađivanja novih mefafora. Prosto — Popović se za trenutak, ko zna iz kojih razloga, odrekao sebe da bi mačinio površno i konfuzno delo u kome reč ne otvara žoveka, feljtonistika nadomešćuje inspiraciju, a melodrama zamagljuje pogled na istine o dobru i zlu, Uzalud pisac uverava da je to njegov dug epohi — jer umetnost, a naročito pozorište, nikada mije počivala na zahvalnicama. Ako u ovom koktelu, — gde ima i elemenata epskog teatra. (ciganska pesma), vešte trilerske. tehnike (obrti.oko razaranja partijske organizacije), naricaljki (plač majke nad mrtvom ćerkom), prisećania na socrealističke šablone 'batinaši) — treba tražiti nekakvu pri Jatniju aromu, onda je ona u 5a-

s

KSENIJA JOVANOVIĆ

manju da se po prvi put sa ovakvim ambicijama na DOZOrnic1 priča 0 jednoj ženi-heroju naše revolucije! Zato je velika šteta što lik Jelene Ćetković nije istinski nadahnuo ovog talentovanog. autora, tako da se iz komada veoma malo može saZnati o njoj kao čoveku i revolucionaru. Sve do poslednje slike ona, se kreće u krajnje banalnim i za liteTaturu, pa i scenu, neinteresantnim situacijama, a objašnjenja se svode na nizanje sasvim konvencionalnih aza koje je na trenutke čak i muno slušati sa pozornice. Tek u poslednjem Jeleninom monologu kao a se da naslutiti onai pravi PoPović — ali tu je kraj, i nekoliko rečenica je nedovolino da bi se zaoravilo na sve što je ranije VŠno. ... Poštovaoce Popovićevih ranijih dela može posebno da ražalosti nedostatak stava prema materiji koju Disac nastoji da preobrazi u ŽIVO Scensko tkivo. Ciganska pesma tirčo je da nagovesti vreme koje nas deli od događaja i subjektivnost autorskog ugla posmatranja (uz to ~ zar se pesma ove Vrste može izjednačiti sa onim što podrazumevamo pod pojmom narodne balade). Mi, odmah u nastavku scena Se Tazrađuje u strogo realističkim, okma do šture bezizražaijnosti. Poslednjim prizorima, lociranim. u žatvoru, izlaz se traži uz pomoc neOromantizma i zato pesma iz DTOloga i nije u stanju da se ponovo Vrati i zagospodari pozornicom. eđčutim, ono što imponu]e jeste Uverenje da je ansambl do kraja mao izuzetno korektan, odnos DpreMa piscu i miegovim intencijama. Učinjen je veliki napor da se tekst Preobrazi u dopadljivu predstavu koja će samim tim opravdati ceo OVai poduhvat. Rediteli Bora GrigoTović uz pomoć scenografa „Miomira enića instinktivno je osetio da snaSu scenske ekspresiie me freba tra“ti toliko u spolinim okvirima ı saTim događajima koliko u ıigrl gl maca, Otuda se i stiče uverenie da le njihov izraz prihvatio i kao vla-

KMJIJIŽEVNBEB NOVINE

stitu koncepciju predstave, tako da se zajedničkim naporima dobila retko ujednačena i celovita interpretacija u kojoj gotovo da i nije bilo izrazito slabih mesta. Pošto su situacije do kraja šablonizirane, kao na primer, ilegalni partijski sastanak u Verinom stanu, a mizanscen statičan, jedino glumac može da Učini ono nemoguće i reditelj mu pomaže đa shvati kako ga sve to banalno ugrožava u njegovoj bitii odstiče da u sebi pronađe snagu koja je u stanju da se suprotstavi i onom nemogućem, a ne samo očiglednom. Otuđa u mnogim prilikama teško se razabire gde počinie režija, a gde se nastavlja spontana igra. Grigorović je uz to veoma vešto vodio radnju i svojim scenskim aranžmanima usaglašavao suprotnosti u piščevoi kompoziciji, tako da se u svim zbivanjima dobila izvesna plastičnost. Naiuspeliia rešenia su uvod u predstavu, zatim upadanje agenata u Verin stan i smrt Jelene Ćetković. U naslovnoi ulozi, krajnie vasivmoj i glumački nezahvalnoj, Ksenija Jovanović je postigla značajan uspeh: gest je ređuciran na ono na|neophodnije, a za svaku reč je tražena potvrđa u sopstvemo] ličnosti. Ova pripušenost i bežanje od. preterane eksponiranosti omogućili su da se umetnica pripremi za finale, gde će tragika čoveka dobiti svoju Đravu scensku afirmaciju. Tnterpretiraiući lik Draginie — Slavka Jerinić ie našla pogodnu rolu koja ie afirmiše kao veoma obdarenu karaktemu glumicu. Milka Lukić (Vera) na trenutke ie pokazivala đo-' padljivu jednostavnost. Veoma recizan i ubedliiv, sa retkom sigurnošću i smislom za nijamsiranle i

vođenie 6ić,. čiji DOISR |C, imliivije „sad PONI ma pozornici viđeno, Predrag Tasovac ie Vuku dao potrebnu uverljivost, tako da je provokator prihvaćen kao sasvim stvarno i mimalo šablonizirano. biće, U epizo-

lik Gospodina, zloglasnog spađa sigurmo u najiza-

sifuaciia, bio ie Mija Alek-.

što je do sađa u ovim

KAO JELENA ĆETKOVIĆ

dama zaslužuju pažnju Severin Bijelić i Miroslav Petrović. * * *

- Slučaj u Višiju« dolazi u trenutku kada je spontano počeo da se javlja otpor rešenosti Savremenog pozorišta da se po svaku cenu igra sve što napiše Artur Miler, Zar i drugi, čak možda i zanimljiviji pisci sa Zapađa, a posebno Sjedinjenih Američkih Država, ne zaslužuju da ih vidi publika ove beogradske kuće? Ali, kako se suprotstaviti Veoma aktuelnom i polemičnom delu? Pogotovo što piščev optimizam mije samo literarni kredo, nego i jedan »d fenomena sveta u kome živimo. Do koje mere treba verovati u pacifizam i humanizam ljudi kakav je princ fon Berg i šta nam valja. zaključiti iz njegove neme scene sa

Jovan NIKOLIĆ

CSR NA NJIVU CRNU, hneprozirnu, a ni jedna

zvezda na njoj da zaore.

· hladnokrvan i prirođan obračun sa.

Premijere:

»JELENA ĆETKOVIĆ« Aleksandra Popovića

i »SLUČAJT U VIŠIJU«

Artura Milera aaa aa

Majorom, nakon što je svoju propusnicu dao drugom zatvoreniku evrejinu da pobegne? Ako poverujemo da je nacizam besmislen i u očima onih što su ga, dobrovoljno ili ne, podržavali, nećemo li sebi sami izgledati maivni?

Predstava sa scene na Crvenom krstu deluje daleko trezvenije i lozičnije. Reditelj Aleksandar Glovac-

1,u građenju svoje scemske vizije nije pošao ni sa kakvim mpredubeenjem, niti se može, na osnovu načina na koji je vodio zbivanja, zaključiti da je hteo naglasiti optimizam ili RNA CON »Slučaja u Višiju«. Analizirao je pažljivo situaciju i čuvao se svake drastičnosti koja obično prati dočaravanje atmosfere za vreme okupacije. Tako je došlo do stanja koje je identično sa asocijacijom ma sve ono što u svakom životnom trenutku može da ugrozi običnog čoveka. Dovođenje u Taciji slučajno uhvaćenih prolaznika, proveravanje identiteta u mpoli-

cijskoj stanici i odvajanje Jevreja · |

od ostalih ima stoga formu elemenata koji se savršeno dopunjuju i tako oformljuju scenu koja se nerestano menja, razvija i preobraava u svom dramskom intenzitetu. Stiče se utisak da svi ti ljudi različitih karaktera i psiholoških reakcija kontrapunktno održavaju isto stanje duha koje ih sve više približava smrti. Kako zbivanja odmiču i smanjuje se broj onih što napuštaju čekaonicu — dramatičnost Je ekspresivnija i kulminacija se postiže onog časa kađa na pozornici ostaje samo poslednji zatvorenik. Glovacki je uspeo da upravo na tom kontrasnom ritmu napravi veoma jednostavnu predstavu kojia impreslonira svojom stilskom celovitošću., Strah pred neizvesnošću, uzbuđenost opiranje i mirenje sa smrću toliko su prirodno iskazani da plene svoiom otvorenošću. Uz to, predstava nema. grčevitih krajnosti i nerazjašnjenih detalja, pa se može prihvatiti i kao kamerna konverzacija ili unutarnji monolog čoveka samog sa sobom — u traganju za razlozima koji ljudđe mavođe da jedni druge uništavaju bez ikakvog stvarnog Dpovođa. Zar probuđena sećanja ma to

| mučno vreme nisu opomena protiv

svakog preteranog i mekontrolisanog optimizma? : Glumcima je ovakva zamisao Ve»ma pogodovala Da nije bilo ni potrebe za posebnim maslašavaniem kaYakternih osobina ili spolinih oznaka pojeđinih ličnosti, niti forsiraniem izuzetnih efekata koji bi podilazili našim emocijama. Ovo je.

smrću i nacizmom u tišini, bez krikova ili plačliišve semtimentalnosti.

Za ovu uspelu predstavu podjednako su zaslužni svi članovi muš-

kog ansambla. Ako Pavle Bogatinčević u liku fon Berga pokazuje impozantnu i svežu kreativnost, sa ni šta manje temperamenfa, koncentracije i ubedljivosti svoje role su odigrali i Svetolik Nikačević (Ledik), Predrag Laković (slikar), Vlasta Vlaisavliević (Baiar), Žika Milenković (Maršan), Vlastimir-Đuza Stojiljković (Monso), Miodrag Macković (Dečko), Zoran Radmilović (Major), Slobodan Stojanović “Profesor), Rista Đorđević (Ciganin), Đokica Sremčević (Stari Jevrejin) i ostali,

Njihova igra bila je uokvirema „lb ||) dramskih pisaca da ih možemo nemilice trošiti B na serije!

| Petar Volk u

NEPREKIDNE SETVE

Oni zazelene pod mojom toplinom i rastu njihani km'· lima mog daha.

funkcionalnom scenografijom Dušana Stanića.

I ni jedan odsjaj čeličnih rađila ne rvaseca tamu

oštrihom uzmaha.

Na njoj se ne njišu zeleni klasovi i ne igraju šareni

leptiri. 0

Samo nepomična duboka crnina izaziva drhtaj u mo-

jim grudima,

I kad se utopim u njen mračni pomor, sve u mehi

đrhti ođ straha.

Drhti od nemoći i razdire' grudi gorčinom očaja.

O ne, mračna hjivo, mrtva i bezlična, ja neću da drh-

tim mad fvojim beskrajem.

Jskivam moje plugove od zvezda, da njima zaorem

po tvojoj utrobi. Iskivam farove svetlije sve, fvoje grudvice.

} spuštam seme mojih osećahja na rodne brazde zve-

zdama orahe,

Gleđam kako seme bubri i klija i kako razvija belkaste i nove plugove iskivam.

brčiće.

od sumca da njima osvetlim

Zatalasaju se dozreli klasovi. Nad njima zaipra razdragana ševa. . Prepelice se ljube ispod klasja i legu

mladunce.

strhjišta

lini ljubavi.

| ekran,

A kađ srpovi odrežu lasove i ostave gola prostrana

Na njima napasam beloruna stada i posmatram igre veselih čobana.

Pod svetlostima mojih reflektora sve je neprekidno u ritmu mladosti. U razdđraganom zelenom njihanju i u raspevamoj top-

Ne. dam mračnoj njivi da vlada nadamnom i da me okiva ledehom gorčinom.

Dok se pojavi nad strahom samoće. novom shagom

Serijo, ljubavi moja...

ŠTAMPAJUĆI stripove u nastavcima, novine su, izgleda, prve izmislile seriju. e Gospođica Serija se docnije presclila na mali

Zašto?

Iz istih razloga zbog kojih je mašla svoje mesto pri dnu novinskih stranica, Potrebno je

|| čitaoca prikovati za svoj list. Prinuditi ga da

čeka na to kako će se završiti pad sa stene gospodina Kirbija, gde će se okončati neverovatno

|| šarmantna Popajeva glupost, hoće li Švrća u |) sledećem broju pronaći kost?

Prateći svoju stariju sestru Žžurnalistiku, Te-

|| levizija takođe uvodi meku vrstu stripova. Oni

se zovu: serije. Ni u jednom trenutku televizija ne zauđara u folikoj meri na intelektualnu po-

|| kretnu traku za montiranje skečeva, kao u ča-

sovima kada insistira ma seriji. , . Većina vlasnika televizora živi, obično, prilično monotonim životima, Kada se skupe sve

|| dramatične tačke u životu nekog »privremenog || zamenika vršioca dužnosti mlađeg administra|| tivnog manipulanta«, jedva da se može napra|| viti jedna uzbudliiva drama. Iz te tužne činje|| nice proističe žeđ gledalaca da svakoga dana, || ili makar jedanput u medelji, poseduiu liće ko|| me se neprestano dešavaju uzbudljive stvari; i} Tako, na primer, Svetac uleće iz jedne u drugu || mucnjavu, policajci iz 87. policijske stanice sva-

kih pet minuta doživljavaju smrtnu opasnost, Cule Pokorni ne može da napravi korak, a da mu se ne dogodi mešto veoma smešno. ;

Televiziia želi da zadovolii tai ogromni, ne-

| zasiti apetit gledalaca i poručuje seriju.

Tada počinju da se događaju smešne stvari. Jedan čovek uzima da napravi deset emisija.

|| Deset emisija po sat vremena — to. je deset: || sati, Pretvoreno u pozorišne drame, to vreme

M predstavlja pet normalnih pozorišnih predstava,

ij Voleo bih da vidim više nego išta lice pisca se. rije kada uvlači prvi čist list u svoju pisaću jj mašinu i stavlja glavu u ruke. Pred njim se

i) pruža dug, dug put koji treba savladati štam| panim ređovima. Da se razumemo, serija se || ne piše deset godina, već najviše nekoliko me|| seci. :

Još nisam sreo živog čoveka koji može za

| tako kratko vreme da napravi deset uzbudljij vih dramskih storija sam samcijat.

Ako uzmemo za primer prosečan broj drama

i koje uspeva da u toku svog života napiše jedan ij dramski pisac videćemo da je to veoma skrom-

na količina. Čak i kada su u pitanju veoma produktivni pisci kakvi su na primer Pinter, Jone-

|| sko ili Beket. Pa i pored tog skromnog obima, | ponekad se dosađujemo na predstavama tih, || već klasičnih dela, modernog teatra.

Ali primamljivost televizijske slave, ogro-

|| man publicitet ı ništa manja svota novca, ipak

nmateraju pisca da se prihvati takvog posla, On

|| počinje da savlađuje jednu za drugom tih dese: MW tak drama. U prvoj kaže sve što zna. U drugoj || razvije varijaciju. U trećoj uleti u dramu toka

svesti. U četvrtoj ponovi prvu. U petoj mu do-

| sadi žanr koji je otpočeo i promeni sve iz OS-

mova. U šestoj iskopa sa tavana svoje dnevnike

| iz gimnazije. U sedmoj ga hvata očajanje. U || osmoj, njegovi junaci su umorni, U devetoj... || U devetoj.. U devetoj. Čak ni ja ne mogu da | izmislim jednu rečenicu za seriju; možete mii) sliti kako je teško izmisliti čitavu dramu! U

desetoj — to je već biblijska kazna. Novac je

i|- odavno potrošen, kritika igra oko pisca koji se

kuva u kazanu uspeha, poput nekog ljudožđev”skog plemena, direktor televizije prestaje da

ji mu se javlja, a vratar ga jedva pušta u stuđio!

Žžalostan kraj!

U Americi čitave ekipe prave jednu seriju. Jedni pišu priču, drugi dijaloge, treći izmišlja-

| iu gegove, četvrti razmišljaju o ljubavnim seM kvencama... Pa i onda na kraju ispadne nešto

prosečno, kao »Deni Kej šou« ili »>Umogena Ko-

a ka« ili »Kilder«. Kod nas to sve radi jedan čo|| vek. Mada smo mi genijalna i uz to povlaštena | nacija — posao je ipak isuviše težak. ;

Pogledajte šta ostaje od jednog ijugoslovenskog pisca televizijske serije na kraju niego-

; vog posla. Ništa. Umor. San. Utučenost. PoresM ka prijava. Svađa sa svim onim koji pišu tclejj viziisku kritiku.

Ili još tužnija stvar — pristanak da se ume-

i» sto deset drama, napravi deset novinskih pod|| listaka sa đramskom glazurom, Da se mapravi

još iedna verzija Julije Džons. | Na kraju — čini mi se da nemamo toliko

Momo Kapor

male žute

'\