Књижевне новине

inostrane III |

VOJEVREMENO je na pariskom radiju vođen razgovor o poeziji i pesniku uz učešće trojice istaknutih francuskih pisaca, Andre Bretona Fransisa Ponža i Pjera Reverdija. Cilj ovog njihovog iintelektualnog ćaskanja bio je da, odgovarajući na postavljena pitanja, rasvetle svoja shvatanja o važnosti poezije, njenoj ulozi, značaju inspiracije itd. '

Odgovarajući na pitanje o važnosti poezije u savremenom svetu Pjer Reverdi je primetio da je važnost poezije danas ogromna, da ona nikad nije bila toliko cenjena; nju cene ne samo literati nego i slikari, dođao je Reverdi, upoređujući današnji stav slikara prema pesnicima sa stavom Ežena Delakroa prema ·Bodleru. Andre Breton je, potom, izrazio sumnju da se poezija toliko ceni. »Tačno je, rekao je on, da je, bar prividno, ,prokletstvo' koje je pritiskao visoku poeziju odbačeno, ali nisam siguran da je tako bolje. Poezija još nije ušla, a možda to nije ni mogućno, u razne umetničke delatnosti. Ona je, u osnovi, po svojoj suštini različita, ona je ,alhemija reči. Ona nema ničeg zajedničkog sa onim radnjama u kojima se jezik upotrebljava samo kao prenosilac, ili sredstvo za obračun«. Na to je Fransis Ponž dodao: »U

i

ANDRE BRETON, RAD ANDRE MASONA

(1896—1966)

sve većoj galami publicista, profesora, filozofa, pa čak i vratara književnosti, mi se rađamo, svaki put, i danas, nemi u jednom nemomi svetu. Nedostaje nam samo reč, i treba samo da je uzmemo, jer u pogledu na ono što imamo da kažemo, uvek smo malo daleko od obračuna, jer se držimo jezika samo koliko se sam daje (a on se i suviše davao za. ovih. sedam stotina godina). A što je nailepše, od nas se često traži da se racionalno izražavamo. A pošto smo saglasni da se danas izražavamo na jednom mrtvom jeziku, ja ne mislim da možemo da obznanimo nešto drugo do samo naše neslaganje i našu gordost. Na jeziku neprijatelja mi se možemo samo pozivati na naš izvorni jezik. Mi možemo samo da proširimo što je više mogućno rov koji nas, odvajajući nas ne samo od književnosti, već i od ljudskog društva, održava u blizini onog nemog sveta čiji smo pomalo i predstavnici (ili taoc1)«.

Ističući da socijalni značaj poezije u naše vreme nije nikakav, pošto joj nedostaje predmet, Reverdi je primetio da pravi značaj poezije nije, u tome da bude socijalna, nego životna, pošto je uvek bila takva. »Ja mislim da ona leži u osnovi uzdizanja čovekovog i čitave njegove evolucije. Poetsko značenje, urođeno čoveku, bilo je čak izvor i svih religija«. Poezija, nastavio je Reverdi, ne treba. da se u našem vremenu krije više nego što je to činila u drugim vremenima. Ona treba da više crpe u dabinama nego da nalazi zadovoljstvo u odjecima lire. Andre Breton se sa ovim Reverdijevim mišljenjem složio, ali je pošao još dalje: »Smatram da kad jedno delo, po svojoj spoljašnosti, predstavlja poeziju, a pretenduje da i na socijalnom planu ima neposrednu vrednost ili smatra za sebe da zaslužuje socijalnu važnost, ono, u stvari, nema ničeg zajedničkog sa poezijom. Svojevremeno, na primer, socijalni prestiž Igoa osnivao se očigledno na komadima sa velikim efektom, a oni su poetski najslabiji deo njegovog opusa. Sasvim je preterano što neki Rembou pripisuju jasne socijalne namere

TIPA.JINIEE VWIZBJE

Nastavak sa 6. strane hove republike, a poslao sam im svima po jedan primjerak, pa tako i Čedi Minderoviću, koji mi je revnosno i savjesno odgovorio:

»Zdravo Mirko,

Pročitao sam tvoj rad. Mislim da ga u ovom obliku još ne treba objaviti — odnosno da je bolje članak razraditi, učiniti ga iscrpnijim i preciznijim. Jedan takav članak nam je vrlo potreban, jer se do sada, koliko mi je poznato, samo fragmentarno pisalo o toj temi.

Mislim da bi, da članak buđe potpuniji, nsjbolje bilo da pišeš u sve republike, odnosno da pošlješ svakoj republici njen deo, da ga revidira i dopuni, i biografski i bibliografski.

Što se tiče ocena pisaca, ukoliko hoćeš da u njih ulaziš — tvoje je pitanje.

Pored toga, mislim da treba popraviti sledeće: ne treba sebe citirati.

Dragojlo Duđić poginuo je 19415 u Prvoj ofanzivi kod Užica.

Mitar Popara je živ.

Nije Kostantin Stefanović, nego Stepanović.

Nije Miodrag Đorđević, nego Đurđević.

Ćaće se dvaput pominje.

Ciril Kosmač takođe.

Juš Kozak napisao je veliki dnevnik „Dbesena žlica“. .

Jedan takav članak mora biti i biografski i bibliografski precizniji, zato mislim đa su ti neophodne svestranije konsultacije, ı političkog i književnog karaktera.

Ne zameri mi zbog kratkoće ovog pisma, ti znaš koliko u Beogradu ima posla.

18. 5. 51 Pozdrav Bgd. Čeda“ · Po Minđerovićevom prvom odgovoru, vidi se

đa nijesam htio objaviti prvu ruku svoga napi-

sa, pa mi i on preporučuje da ga još ne objavim bez konsultacija, u stvari ono što sam i sam osje~

io i učinio, ,

"8

daaig ne samo. religiju. naroč su

u pesmama Pariz se ponovo naseljuje ili Pariska ratnta pesma, čiji je smisao veoma dvosmislen. Ja današnju »pesmu« smatram za malu drsku prosjakinju koja špekuliše sa onim što ima najviše taloga i što je najpodlije u ljudskoj đuši — ali ja se odmah odvajam od vas, đragi Reverdi, kada kažete da je poezija bila izvor svih religija. Ako je neosporno da je u početku bilo mitova i legendi, u kojima je primitivni čovek istovremeno Pprojektovao bedu svoga stanja i moć svojih želja, za. mene su religije samo racionalizacije, sa Ciljem eksploatacije od strane jedne veoma određene kaste, takvog stanja stvari. Govoreći to, samo se po sebi razume da inkriminišem sasvim osobeno judeo-hrišćansku religiju. Živa poezija, koja — kako je veoma dobro rekao Pjer Reverdi — treba da „crpe iz dubine, stupa neophodno u oštar sukob sa tom religijom, ı isto vreme sleđenom i sleđujućom, koja ne može ništa drugo do da samo, po mom mišljenju, silovito natura zapovesti i zabrane«. Ponž se"složio sa Bretonovim rečima, đovodeći u piaročito judeo-hrišćan-

1, nego i čitavo čovečanstvo: »taj sistem Vrednosti koji smo nasledili u isti mah iz Jerusalima, Atine i Rima«, u stvari jednu pseudo-civilizaciju. A izvori inspiracije? .

Za Reverdđija, oni u savremenoj poeziji ne bi trebalo da budu drukčiji od onih koji su uvek bili: pesnik pred licem društvene stvarnosti kojoj ne može da se prilagodi. Breton je na to dođao: »Mogu da primetim da pesnik ima utoliko manje izgleda da se prilagođi ukoliko njegova sklonost kao pesnika ispoljava -— prema Frojdu — preku potrebu da nadoknađi jednu važnu uznemirenost fizičkog razvijanja, koja bi ga na drugi način vodila ka nervozi. Iz toga izlazi da ta pobuna protiv ,stvarnosti” jeste kod

njega prirodna i, uprkos ne-pesnicima kao Al

ber Kami, bezuslovna«. Odgovarajući na pitanje koje je najdublja namera pesnika, Reverdi je odgovorio: posto-

U drugom pismu:

„Zdravo Mirko,

Na žalost, nisam dospeo niti bio u mogućnosti da. doprinesem detaljnijoi razradi tvoga članka, jer sam vrlo mnogo opterećen raznim poslovima,

U svakom slučaju freba uneti sledeće ispravke: Mila Dimić nije streljana nego je izdahnula na mukama u bolnici Specijalne policije.

Treba uneti i Iliju Petrovića koji je streljan na Banjićči. OE

U ratu je, neizvesno kako, kao žrtva fašizma, strađao i ugledan književnik — seljak Miodrag Jakovljević, prozaist. ·

Mladi Banjalučanin Drago Mažar izdao je vrlo značajno literamo delo „Dva kurira“ na Osnovu autentičnih fakata iz ustanka u Krajini. Delo je ovih dana objavljeno.

Da li su fi se javili drugovi iz drugih Tepublika? Pozdrav,

Čeda

Čini mi se da negde citiraš neke svoje stihove ne treba“. | .

U ovom drugom pismu, kako se vidi, nije „bio u mogućnosti“ da doprinese „đetaljnijoj razradi“ onog dijela koji sam njemu uputio. Ali su mi njegove opaske i u prvom opširnijem i u ovom kraćem pismu dobrodošle za popunu rada...

Treće njegovo pismo se opet odnosi na. moj rad, do kojega je Minđeroviću bilo mnogo stalo:

„Zdravo Mirko, :

Pre neki dan poslao sam ti članak o kome si tražio moje mišljenje. Nađam se da ti je već stigao.

Javljam fi se ponovo zato što sam, u TaZzgOvoru sa predsednikom indijskih naprednih književnika, koji je ovih dana boravio u našoj zemlji, pomenuo tvoj članak i on se zainteresovao. Poređ toga — zamolio me je da mu ga pošaljem ier ima nameru da ga objavi u Inđiji, i to na šest jezika,

U BRODOLOMU

jati, postojati prema zahtevima koje mu na: meće njegova lična priroda; izraziti sebe, naći svoju ličnost, jedinu koja vredi u njegovim očima; želja da uzbudi druge dolazi tek na drugo mesto. Na to je Breton dodao: »Pre nego što uzbudi, ja mislim da je uloga pesnika da oduševi za ono što imenuje; Mise ili Hajne ili Laforg imali su nameru da uzbuđuju: oni su uzbuđivali na jednoj prostranoj skali, ali nas to više ne uzbuđuje. A ono što se meni čini da je tajna poezije, to je njena sposobnost da pretvori jednu osetljivu životnu stvarnost i oživi je u jednoj višoj atmosferi«.,

Pitanje da li je danas pogona neophodno oružje pesnika poslužilo je za sledeći monolog: »Pesnik ima, zaista, vrlo lepu budućnost... budućnost utvare, uostalom utvare koja nema ničeg neprijateljskog, koja je čak ukrašena svim dopadljivostima, ali ta budućnost je jedino na šta on pretenduje. Rekli bismo da je to preterano, ali ie tako. Setite se onog kraja 1940. godine, kada je reč »otpor« bila tek prošaputana, i u unutrašniosti zemlje nije još bilo nikakvog konkretnog odgovor: „Sve je tada izgledalo propalo; pod vlašću Višija, i u ime morala, nametao se po svaku cenu jedan zakon gromoglasnih gluposti koji je imao da sakrije prljava nevaljalstva, zakon koji je bio veoma u skladu sa oskudicom u ishrani, Ali onda kad je to sistematsko ponižavanje izgledalo najbezazlenije, reč jedne Bodlerove pesme došla mi je kao eho nošen uzbuđenjem svih onih koji su, kao ja, bili već ili tek postali senzibilirani (što znači: probuditi čula, učiniti se osetljivim za svetlost), ubeđeni da ta osetljivost za svetlošću i slobođom ne može da bude uzaludna i da će ta strašna mora. koju preživljavamo biti zbrisana. Eto, to je bilo pravo ulaženje, istinito utelovljavanje u društveni život: i ko može tražiti više nego đa se bude ona fosforescentna magla u brodelomu?«

N. TT.

S (HDOMIROM MINDEROVIĆEM . . .

Utoliko je važnije đa još radiš na fome članku — da od njega bude dobar informativan člamak o književnom radu naših pisaca za vreme rata i o ratu; zato je i nužno da što pre izvršiš sve potrebne konsultacije biografske i bibliografske tačnosti.

Članak sam mu obećao.

O svemu tome, razume se, treba se dogovoriti prethodno sa Direkcijom informacija, što ću učiniti — odnosno članka, kad bude doteran; može se staviti Direkciji informacija da ga ona, u koliko nađe za potrebno i oportuno, plasira i u druge zemlje — jer nam sa svih strana traže informativne članke.

Javi mi tvoje mišljenje i radi u svakom slučaju na članku.

Pordrav, Čeda“

Nastavio sam saradnju s njim u „Književnim novinama“ kad je došao za urednika, gdje sam objavio neke svoje poetske priloge. S njim sam učestvovao i na nekoliko književnih večeri, prilikom proslava đatuma iz rafa..· Minderović je između ostalih objavio moj odđiomak Sutjeske, „Razgovor kostiju“ u svom listu, zatim u izboru za „Mlado pokolenje“ 1961. godine „Stihovi i ra~

: fali“, ,

Poslednji naši razgovori i susret bili su nekoliko puta o njegovim nevoljama kao upravnika u Narodnoj biblioteci, kad mi je bolno isticao sukobe sa svojim zamjenikom. Jedanput, koliko se sjećam, bio je jedan razgovor o članku, đa li sam ga objavio ili ne.

Moram pomenuti jednu Minđerovićevu izvanvednu skromnost: u nevelikom izboru „Stihovi i rafali“ nema ni jedne svoje pjesme, dok bi po običaju, mmogi drugi, unijeli baš najviše svojih. To je poslije rata zaista izuzetak; ali za nas bi danas bilo zanimljivo šta bi Čeđa iMnderović unio u izbor od svoje ratne lirike,

Mirko Banjević

retonu kao povod -.

POEZIJA

eur nan aan

Momčilo ĐERKOVIĆ ZA TVOJE ĆUTANJE

E LEGIČNA PESMO uzvrati mi stiskom

· poverenja, Umesto svega što u životu te postade blisko, U svetlom danu kada se osmesi krhaju nisko Ispaštamo li zablude svoje i jalovost korenja?

Stojim nepoznat i zgranut raspušnošću zore Sam ispod okruglog neba bez greha i stida Gazelo moga plača neutešna narikačo vida, e Ispunjavaju me zeleni otrovi i u meni gore,

' Za tvoje ćutanje iskovaću prsten od mojih reči, Ako te nije bilo da te izmislim imam pravo a Dok mreža noći hegde tvoje usnulo lice senči.,

Ni umte oči me sakriše pustoš čula i pokreta, Od jakog sunca samo anemične biljke pate o,

„Ty UČ PR- MNU ŠOMO Volim zvezdu u padu i način rasipanja cveta,

K ORACI TVOG ODLASKA ravni su agohiji srca,

Umori me stih što u meni i okolo tinja.

Sto beše heiscrpha blagost sada je pučina sihja,

Velika kao suza u kojoj se hepriznato grca. i

Oprosti bojo što te rasuh, bilo je nehotice, I tvoje prividne mirnoće zavoleh kao brata, I raja, i pakla tvrdo su mi zabravljena vrata, A prožele su me porazom olrova grozhice,

Ne molim pregršt dobrote mi sveto milosrđe, Moć izgubiše bajke, meša se nebiće i biće, Sto duže živim lice mi postaje ružhije i tvrđe,

Sada je sve shvatljivo, besanica me ostavila, Ponovo negde zvohi, čiji je zvoh tome he sviće, Izmeša se sok otkrića s prisustvom ništavila.

Tanja KRAGUJEVIĆ

TUŽNI JUŽNI VETAR

STA DA TI PRICAM, prijatelju, li znaš te prostrane predele

u koje i leto kadikad zaluta,

iz kojih ravnice lagano oliču

prema svim stranama sveta.

4.

Ti znaš, prijatelju, tamo još uvek peščane obale o nama šapućku

i zvezdani voćhjaci severa

za nama izdišu,

Sta da ti pričam, prijatelju,

ft znaš za te vode panonske,

što jedine još umeju ponekad

za nama da zaplaču. ia teo NON

D9BRO JE što u tvojim. očima mogu da prepoznant noć iz našeg kraja, u kojoj svici nikad me spavaju, «a žita neki ludi san o suncu sanjaju u vreme raHog Maja.

Dobro je što u tvojim, očima

mogu da vidim kako za nama ostaju bregažena neba,

Što mas dugim ćufanjem opomihju da se istim putem vratiti treba,

da se svakako istim putem

vratiti treba.

3

1 tako, prijatelju,

u tužni južni Vetar moram. da se preobratiHmt, kao uporna misao

u stopu da fe prafiM, pa da se opet topla svetu vVraiiH1,

mora, neizostavno Tora u fužhi južni vetar

da se preobratim.

Voja VUKOTIĆ

PUT POSLE KIŠE

posToj! PUT posle kiše Kao gnezdo posle ptice

Kao oblik posle cveta Pamtim ga kao dečak . Ličio je ha zelenu vilu Na krilatog: konja Njegova košulja na meni sija Kao zmija u travi Kao nož na javi Postoji put posle kiše Obešen visoko na nebu Na njemu ne rže konj Nit ptica na njemu leti Postoji put posle kiše Koji vodi od zvezde Do moje kuće.

TIŠINA

ZELENIM fišinu dna Da privučem pticu

Da dodirnem kamen Da se nagledam divlje grane Reku sa neba da zapalim Proleće da poorem Sa prvim vetrom Zelenim list sa dna A on se okreće oko mene Kao oko zamišljene samoće Zelenim tišinu i dalje 4 nigde divlje grane Nit lista što se okreće Što na licu nosi stnce Na naličiu ranu.

KNJIŽEVNE NOVINE