Књижевне новине

LIRIKA UJ [II VODU

• Marin · Soresku

3 Rumun, Rođen 1936, Tri knjige: »SAM MEĐU PESNICIMA. (196), •POEME« (1965, Nagrada Udruženja rumunskih pisaca) ı »SMRT ČASOVMIKA«

(196).

Pesnik podjednako memilosrdne ljubavi prema Zemlji i vasioni. Ono što je napisao liči geometrijskim proricanjima budućih dana i noći, on govori brutalnom jednostavnošću kakve dijagnoze, on je hirurg modernc rumunske poezije.

Piše i peva iznutra, Sam je među pesnicima, javno se boji da sc časovnik zemlje ne zaustavi. )

Pesme »Lova, »Vizija«, »Sane i »Robotie su iz njegove majnovije Knjigc.

Lov

San

Roboti

10

ZADIVLJUJUCI HRAST sam doneo u atelje . I okačio o jedan ekser,

S krunom nahiže.

U pravcu prozora

Privezah nebo s jednim oblakom.

Pod njim, horizontalno —

Postavio sam polje.

Od prepelica i ševa

Sačuvah samo po pero,

Ostala pustih da odlete.

Mesta na zidu koja su ostala slobodna

Jspunih osećanjima,

Ustreljenim od mene tokom godina,

Otkucajima srca.

Gde se ništa ne vidi, tamo je ljubav Najapstraktnije osećanje.

Nasred ateljea bodigoh jedno Drveno brdo.

Problem: koji nastaje je Kako sve te lešine Naterati da se nasmeže.

NE POSTOJE VIŠE nova deca, Oni isti roditelji od postanka

Rađaju polako onu istu deci

Koja bi lukavstvo uvidela

Da imaju više vremeha,

A ohi se rađaju pravo sa brkovima J nemaju više od života

Do sedam poslednjih dama,

U kojima su skamehjeni

U mesu i svojim kostima

Kao u kostimima

Kosmonauta.

Ljudi ipak tako veruju

Da sihovi njihovi polaze

Na putovanje sasvim meobično

F dohtosi im se cveđe,

Koje oni he mogu ni videti, ai mirisali, Jer ostao im, gle, samo jedan dan

Od sedam,

"Bliži se trenutak lansiranja,

Deco, budite stari, |

Budite skamenjeni tu mesu i kostima Vaštht, Možda ćemo vas lansirati tu zemlju,

Uz weliku svečanost.

Opet, ne budemo li primili

Od vas ni jedan telegram

Noću ćemo možda čuti kroz san Pijuk vaših tela

Dok prolaze kroz sve slojeve, Sve doh, s druge strane plamete, Jzmoreni i oblakom oslepljeni, Ne budete se popeli

U trbuh neke žene.

Žene kao svake žehe,

Koja veruje da voli,

Da je njeno odojče što doji,

I koja je kad je došao red Mnogo dece pokopala s cveće, Na drugoj hemisferi da se vođe.

|SPRED KUĆE tu kojoj živim, tsamljen. Nezapamćehi nered je nastao.

Tu se iskupi čitavo čovečanstvo

željno prolaska kroz moje stihove.

Ja sam jedva zadržavao valove ljudi, 'Tyčao tamo amo, oznojeh. Sav, I delio bonove za redove.

Bejahu tu i Šume, brda i mesečevi. izlasci: Oni su čuli da je reč o poeziji J} dođoše po običaju.

Da bih udovoljio i ljudima i prirodi Izbirah samo one najsnažhije, Nudđah ih da zagrle,

Kraj radosti i tuge,

Jedno drvo ili jedno brđo

1 samo tako ih rashlađivao

U ponehkoj strofi.

Neke žene toliko lepe - i Držahu s četiri kraja pustinju Gobi JI želele da mi je podare.

Zahvalih im se i primih, uzbuđeh, Premda bejah još i zaljubljen.

ĐA JE IŠLA od kuće đo kuće Tyagaiući za gvozdenim ljuđima. Ovoga jutra ; ie Trebalo je da izvuku jedni druge Nekakvom kukom fspod razvalina rđe,

Eto zaštb ljudi nist voleli više Da budu gvozdeni.

] video sam čitave gomile

Ljudi mašina

Koji se, zgađeni ha svaki mašinski vod, Vraćaht natrag u meso predaka

Pešice. Preveo Adam PUSLOJIČ

· isključivoj

PIŠU: TVRTKO KULENOVIĆ, DRAGUTIN D. MALOVIĆ, PREDRAG PROTIĆ I NIKOLA TRAJKOVIĆ

areu(Aw_LAL|A_JALALAGGAI ALAOGGR OGI aENIAAA Win neuiunu Gera enu nei a awnuu Kura r uigrana aiu nau aaa ——

O Meku ao a i On e aaa u Bik ana aćaidkl

THOUGHT

Moderna indijska poezija

ZA SVEČANI BROJ revije »Misao« namenjen godišnjici nezavisnosti Indije, Prabhakar Mačve, između ostalog poznat i kao. prevodilac sa engleskog tekstova koji su ušli u nedavno objavljenu zbirku jugoslovenskih pripovedaka na hindiju (»Sat Yugoslav Kahaniyan«, Sahitya Akadđemi, New Nelhi, 1966) napišno je vrlo zanimljiv i sažet prikaz modđernce indijske poezije. Š

Zaobilazeći uobičajenu ?podelu po jezicima autor je jndijsku poeziju podelio po pesničkim opredeljenjima, · po načinima na koje pesnici shvataju i pišu poeziju. Za pesnike koje naziva trađicionalnim kaže da oni još uvek zauzimaju značajna mesta u svim indijskim 'književnostima: to su često vrlo poštovani i priznati humanisti starije generacije, patrioti i žene-pesnici. Njihov tradicionalizam je trostruk: u pogledu temstske zavisnosti, želje da se oživi prošlost i u pogledu pesničke forme i strukture. Njihova poezija drži se mitoloških tema i izvlači siZee Jz starih tekstova, tumaRSS 25% AATVodl ri Svetu Oc dernijih filozofija. Tradicionalna poezija, iako kod šire publike, naročito publike čitalačkih večeri, veoma popularna, nije poezija dana i već sc oseća njeno postepeno odumiranie. Način na koji su napisani Tagorovi »Gitandžalia, to filozofsko-poetsko pisanje, danas je sve ređe u indijskoji poeziji. U najnovije vreme javlja se slab' talas neo-klasicizma u hindi literaturi, ali i tu se radi o upotrebi modernog konteksta, o iednoj eliotovskoj orijentaciji. Odlike romantičarske škole su opšte: želja za ispunjenjem snova, bekstvo od realnosti, vera u sledeći milenijum. Pripadnici ove škole su pobunjenički duhovi koii osvetljavaju sebi put svojim vlastitim zlatnim Krilima, njihov odnos prema prirodi

je transcedentalan, prema ljubavi „platonski, njihova želja, za pobedom đdobra.:

nad zlom nezajažljiva. Upravo zbog toga ovi pesnici ponekad iznenadno napuštaju

svoju zemlju snova, probuđeni surovošću i tegobom ljudske situacije, siroma-

štvom i prljavštinom, nepravdom i nejednakošću, ı tada postaju progresivni. Time su doprineli stvaranju dveju značajnih revolucionarnih tekovina u modernoj indijskoj poeziji: slobodnog stiha inarušavanja stare konvencije o upotrebi »čistih« i »suptimnihc reči u poeziji,

Eksperimentalistička struja doživela je najveći zamah u #&đčetrdesetim „godinama, za «#Vrcme i posle drugog svetskog rata i tragedije u Hirošimi. Indijski pesnik oduvek. je bio introvert a to je postao Još više u ovom agoničnom periodu. Širom sveta video le samo tragedije, a svoju

espomoćnost osetio je Ooštrije, osetio je da je bespomoćan čak ı u odmosu na svet koji sam stvara, iracionalno je bilo ubedljivo nadvladalo razum. Za nove trageđije nije bila kriva nemezis, došlo se iznenada i neutešno do saznanja da je to »oOno što je čovek učinio čoveku«. Ovo osećanje Življenja sa neizlečivom truleži Unmutar tela učinilo je od modernog pesnika autsajdera i izgnanika. Jedni su se okremuli Bodleru, Malarmeu, Valeriju, Rembou, drugi su imitirali Hajnea i Rilkea. Jezik je, uopšte govoreći, postao prozaičniji ·i precizniji i izgubio staru plastičnost i sugestivnost. Uporedo sa razvojem apstraktnog slikarstva, indijska poezija počela je da upotrebljava izlomljene slike, mešane metafore, umutarnji monolog i druga sredstva modernog Parnasa.

Poslednje tri ili četiri godine donele su uticaj bitni Boravak Alena Ginsberga u Hndiji bez sumnje je uticao na mnoge mlade pesnike. Ovi pesnici izgleda da veruju u Ništa, umorni su od prošlosti i imaju malo poverenja u opšteprihvaćene vrednosti. Oni namerno upotrebljavaju reč antipoštovanje. Poezija izgleda kao poslednje pribežište anarhista, jer iako an-

tidruštveni, ovi pesnici nemaju nikakva politička ili druga uverenja. Perverzija i bez-

malo pornografija izviruju iz ponekih od ovih pesama. Bilo bi vrlo pogrešno zaključiti

da se moderna indijska poezija batrga u uzaludnosti i neodgovornmosti: poezija je samo postala slobodnija, emancipovanija od vanpoctskih odgovornosti kdjima je bila pritisnuta u bliskoj pro'šlosti. Povoljan i značajan momenat predstavlja sve učestanije uzajamno prevođenje poezije pojedinih indijskih jezika Indijski pesnik ne mora više da se boji da će ostati neprimećen u skučenoj sredini. T. Ki

INOSTRANAJA LITERATURA

area eee aaa a aaa

1 š '

Literatura, dokumenat, fakat

U DISKUSIJI koja je nedavno vođena u redakciji časopisa »Inostranaja literatura« nekoliko istaknutih sovjetskih estetičara, književnih kritiča ra i prevodilaca, pokušalo je da odgovori na pitanje šta je dokumentarna umetnost i kakav je njen značaj danas. Mišljenja su bila često vrlo oprečna i kretala su se od proglašenja dokumentarne u metnosti za jedinu, pravu 1 nasušnopotrebnu do onih ko ji su prema njoj bili skeptični, ili sasvim negirali njenu vrednost. Ono u čemu su se svi diskutanti složili je po datak da je ovaj književni rod zabeležio nagli porast -svuda u svetu. Ali razmimoilaženja su nastala već oko objašnjavanja toga fenomena. P. Palijevski smatra da je procvat dokumentarne literature nastao iz izvesne Učaurenosti današnjeg čoveka u samog sebe, zbog neproboj nosti njegovog oklopa kojim on ljubomorno čuva emotivni svet svoje ličnosti, onemogućavajući piscu da dođe do podataka koji su mu potrebuni za njegovo stvaranje. Na taj način bi izgleđalo da je dokumentarna literatura nastala iz nužde: kad ne mogu da pišu o onome što hoće, Pisci pišu o onome što mogu. Međutim, to je samo delimično tačno. | Bernštajn je obrmula problem sa maličja, iz čega je izišao zaključak da je upravo »isključiva pažnja ka unutamjem svetu, na štetu spoljašnje stvarnosti« TOdila dokumentarnu umetnost kao kompenzaciju onoga što je umetnost fikcije propustila da zabeleži i izrazi. Slična su objašnjenja M. Koralova ı S. Koritnaje: postanak i širok razmah dokumentarne umetnosti oni vide u mesposobnosti književnosti fikcije da odrazi tragične probleme XX veka. Pozivanje na neckakvu vremensku đdistancu, koja je potrebna da bi se događaji sagledali u njihovoj sveobuhvatnosti, izgleda ilu'zorna. Pri pokušaju da se tačnije odredi kakvo značenje imaju

· dokumenat i fakat u kontek-

stu umetničkog dela, došlo je do još zna ajnije polarizacije mišljenja učesnika di skusije. Većina smatra da do kumenti i činjenice govore sami za sebe, da je nemoguće narušiti njihovu umnutarnju logiku, izvitoperiti njihovu poruku. Ali N. Atarov postavlja pitanje: »Ne pretvava li se najautentičniji fakat u nadahnutu maštariju onog trenutka kad ga izabere oko i uho umetnika?« Na primeru drame Petera Vajsa »Sud ski pretrese N. Pavlova pokazuje da fakti neizbežno no se u sebi ideju autora. Vajsova drama je sastavljena od apsolutno tačno citiranih ma terijala sa pretresa nacističkim čuvarima Osvjenćima, ko ji je održan u sudu u Frankfurtu na Majni; tai oratorijum, kako ga sam Vajs naziva zbog sličnosti sa pomenutim muzičkim oblikom, nema u sebi ništa što bi bilo dometanje, nadgradnja autora. U čemu se onda ogleda njegovo prisustvo, zašto je to ipak drama: Petera Vajsa? Zato što »ruku autora izdaje sve vreme vrlo primetna struktura, i što iz mase dokaza on izabire one koji pomažu da se shvati psihologija koju ije rodio fašizam«. Koliko od invencije autora zavisi da li će dokumenti progovoriti ili će ostati mrtvorođenčad A. Zverev pokazuje na primeru knjige Ričarda Kondona »Beskrajna ogledala«, u kojoj se govori

_ IZLOG

CASOPISA

o jednom nemačkom oficiru

i njegovoj Ženi Jevrejki za NERRO rata u Parizu. U knjizi je skupljen ogroman materijal — zapovesti, pisma, instrukcije —, ali knjiga od toga ništa nije dobila, ona se pretvorila u »bitku cirkulara«. Zato tačno zvuči zapažanje M. Koralova da je fakat sam po sebi, bez koncep cije — mrtav.

Važno pitanje koje je ·dotaknuto u diskusiji bila je opasnost od banalizovanja dokumenata i fakata, koja je mnogo veća nego Što se na prvi pogled može učiniti. Ona može da potiče od autorove zbunjenosti pred obi-

· ljem materijala, iz, njegovog

samozadovoljstva, slabosti interpretacije i pasivnosti. Takođe je i pomodarska težnja upotrebe fakata u ornmamentalne svrhe jedan od vidova banalizovania fakata, kao što je to učinio, na primer — Mišel Bitor u svojoj nedavno objavljenoj knjizi »U pokretu«, u kojoj govori o svome putovanju po SAD. Takva faktografija i faktomanija ne služe ničemu, i one nemaju ničega zajedničkog sa istinskom željom mnogih pisaca da uz pomoć dokumenata i fakata pruže potpun! ju sliku sveta u kome živimo. Razume se — dokumentama umetnost ne isključuje umetnost fikcije, ona je samo dopunjuje. U mnogostrukosti pojava savremenog života ona je jedna od komponenata, još nedovoljno objašnjenih i definisanih, i razgovarati i razmišljati o njoj je potrebno, čak ı neophodno, ako se želi shvatiti OsObenost literaturnog procesa naših dana. D. D. M.

SAVREMENIK

O dramskoj književnosti

TEMATSKI BROJEVI posta li su, na izvestan način, neka vrsta „»Savremenikovog« uredničkog opredeljenja. Četvrti tematski broj posvećen je novoj drami i novom pozorištu kod nas ı u svetu. A. leksandar Popović, svakako jedan od najinteresantnijih

savremenih dramskih pisaca „.

mlađe generacije kod nas, u članku »U ime pomeranja stvari napred«, a povodoni svoje drame »Krmeći kas«, pokušava da ukratko izloži svoje shvatanje pozorišta. Dragan M. Jeremić konstatu jući da se avangarda u Ppozorištu, istorijski, javlja Ka-· snije od avangarde u, recimo, poeziji ili slikarstvu želi da određi neku vrstu suštine novog pozorišta i dokazuje da je moderna avangarda samo raščistila putevć za nova traganja ı da drami predstoji period nove klasike. Problemom zastarelosti i aktuelnosti pozorišta bavi se i Svetozar Vlajković u svom kraćem eseju »O zastarelosti ozorišta«, a Petar Volk i ilan Topolovački govore o našoj savremenoj dramskoj književnosti. Petar Volk gemeraciju koja je, praktično, stvorila modernu jugosloven sku dramu naziva generacijom ohrabrenja i poklanja joj svoje puno 'overenje. Milan Topolovački govori o odnosu savremene jugoslovenske drame prema antičkim motivima nastojeći da pronađe razloge takvog opre· deljenja. ;

Svakako najveću draž Ovog broja predstavlja drama »Let oko lampe«, pozorišno delo koje se pripisuje Francu Kafki. Bez obzira da li ic Kafka tvorac te drame ili ne, o čemu se gotovo u celom svetu prilično žučno raspravlja, dramski tekst koji je pred nama je neosporno interesantan i sa nestrpljenjem se očekuje mastavak. Možda »Let oko lampe« i nije Kafkino delo, ali je ta drama svakako kafkinsko delo, jer je njen tvorac pisac koji je duhovno bio neobično srodan opredeljenjima Franca Kafke i imao afinitete prema problematici koje je i Kafka tretirao. Pravovremoeno objavljivanje ove drame, baš u trenutku kada je ona tema dana u pozorišnim kru govima celoga sveta, predstavlja pun pogodak redakcije »Savremenika« „i svakako podvig koji se mora pozdraviti. :

P. P-ć

ara ar e te aa ar aaa r aa aaa nre oo. LES NOUVELLES . LITTERAIRES ·

Čovek nije više u čoveku .

DOLAZE VREMENA «nee „filozofa i novih mislilaca, zbog kojih su naše intelektualne navike i naše osnovne discipline potpuno poremecene. Mi živimo danas, a da to i ne zapažamo, između mnogih malih Galileja koji su u toku otkrivanja da se sunce ne okreće oko zemlje ili da čovek nije centar sveta — tako kaže R. M. Alberes povodom knjige Mišela Fukol. ta »Reči i stvarije.

Na sve to mi smo slabo osetljivi, jer smo i suviše odani „aktuelnostima ~ koje nam pružaju pogrešnu sliku novinc, ponavljajući već hi. ljadu godina političke sukobe, drame važnih ličnosti i saobraćajne nesreće. Zato, književnost nastavlja da bude samo književna, nauka sa mo naučna, a jstorija uvek krvava. Ali, postoji · jedna druga »aktuelnoste ı jeđan drugi oblik »novinee, oni, da bi bili nevidljivi i gotovo potpuno neosetljivi, postaju još upadljiviji: tako je neobična promena tih verovatno ·dis· kretnih intelektualaca (koji ne pišu ni romane ni mani· feste) a čija istraživanja i krivoverne metode menjaju od temelja do krova naučne discipline koje smo smatrali definjtivnima, naročito one osnivane i postavljane od kra ja devetnaestog veka: sociologije, psihologije, lingvistike, analiza civilizacija. · Kada e 2066. godine bude pravila .istorija našega vremena, ona meće biti karakterisana osvajanjem Kkosmosa — danas već poslignutim — ni izvešnim tehničkim pronalascima, jer je tehnički progres .postao obična stvar.

Ispitujući našu civilizaciju 1 evropsku kulturu, Mišel Fukolt primenjuje one iste mćtode Koje, u proučavanju polinezijskih i indijanskih plemena, postavlja sociolog Klod Levi — Stros u svotn danas već klasičnom . dehi »Tužni tropi«: analjzu izveš'mih oblika ljudske misli ili civilizacija, opisujući mentalnu. strukturu u specijalnim prilikama, ali ne uporieđujući ih sa drugima.

Zaista, u vreme Dirkhajma, pogreška prvih sociologa bila je u tome što su smatrali da su svi oni koji su bili različiti od naših »primitivhih plemena« (ili ioš bolje od naših predaka) predstavljali intelektualne stupnjeve jednog čovečanstva u evoluiranju, koje je dok se razvijalo, pristupalo postupno našem racionalnom i civilizovanom ob liku mišljenja, i koje se smatralo za izvestan završetak. Tako su izučavani jezici poje dinih ·'kanadskih bieinabii *čiji je jezik imao, na primer, samo jednu reč za označavanje vode. Ali ti »primitivci« imali su posebne reči za VOdu kiše, za vodu mora, za vodu za piće, ali ni jednu reč koja će označavati vodu uopšte. I osnivači sociologije iz toga fenomena zaključivali su suviše brzo da su ti mali narodi imali mentalitet »prelogični« (u stvari, divlji, jli blaže rečeno »primitivni«),i da će tek' docnije, kad buđu civilizovani, pronaći reč a vodu uopšte. i

Tako su govorili prvi sociolozi, ali neo-sociolozi kažu: ne, nikada mi nećemo -shvatiti ni Papuance ni Algonke, ako im budemo. nametali naš način mišljenja. U stvari, mi smo išli od opšteg pojma ka detaljnim pojmovima, a ti »primitivci« od detaljnih ka opštim. I kao da nam svi ti neo-sociolozi kažu: nismo.“m1 ništa više odmakli sa našim renesansama i enciklopedija: ma od Papuanaca, već su samo oni.Žživeli u svom zaseb nom zatvorenom 'svetu, koji je bio njihov.i odgovarao njihovoj ličnoj logici.-A ona mHiJe naša. . :

Ipak, za klasične humaniste knjiga Mišela Fukolta rije odricanje, već samo OopOmena. Birajući iz svake epo he ono što je karakteristično, Mišel Fukolt naglašava da čovek nije u čoveku. Ali, čo vek će sebe uvek naći, “.NENE

KNJIŽEVNE,NOVINE. ·