Књижевне новине

KRITIKA

USRED RAZGOVORA o karakteru savremenog romana ı o njegovome odnosu prema temama i motivima iz današnjeg života, roman Meše Selimovića »Derviš i smrt« banuo je kao ka· kva ironična alegorična priča. Miris nečega” starinskoga širi se iz te vrlo moderno koncipirane i ambiciozno pisane knjige, koja u prvi mah može da izgleda kao neko drevno zaveštanje iz davnih, turskih vremena. Tada su Bosni, pismeniji i viđeniji ljudi, činovnici ı duhovnici, pisali hronike i zapise, i ratove bune, bolesti i nesreće opisivali jednom orijentalno okićenom frazom, čija je osnova ipak bila neuporedivo bliža živome govoru raje i sirotinje nego kitnjastoj poetičnosti istočniačke književnosti.yAli dok neke od tih hronika kakva je, na primer, divna sarajevska »Hronika Mula Mustafe Bašeskije«, iz druge polovine XVIII veka, svalkodnevni život u gradu i vilajetu opisuju strpljivim beleženjem, čitavopa mnoštva najraznovrsnijih zbivanja, dotle Selimović, sledeći neka iskustva modernoga Yo· mana, pokušava da, pobesne od svega što se dešava na ulicama. SSvejim romanom on ispisuje intimnu hroniku uznemirene duše jednoga islamski obrazovanoga intelektualca i duhovnika, koji se, gurnut mračnom i nepoznatom silom sudbine, našao u svetu koji do tada nije poznavao, na koji nije bio pripremlien, ji koji ga je doveo do rastočenosti i otuđenja, Prinuđen da napusti senoviti mir tihe isposničke izolovanosti, Selimovićev junak, šeih na tekiji mevlevijskoga reda derviša, iznenada se suočava sa kovitlacem života, koji se bitno razlikuie od njegovoga pitomoga i otmenoga sveta čiste duhovnosti, učene smirenosti i po. božne čestitosti. Nesposoban da se snađe i od redi u tome životu, derviš se preobražava.i U· mesto povučenosti, u mjemu se rađa želia za borbom i delovanjem; umesto trpeljiivosti i pra štanja savladavaju ga mržnja i žudnja za Os· vetom; umesto suptilne zamišljenosti u svetu religioznih ideia obuzimaju ga niske strasti spletke, vlastoljublja, samovolje i izdaje, Kao da ne razumeva šta se s njime zbiva, on pušta da BO bučne i penušave vode svakodneVice onjenik se pretvara u gonioca, pobunjeni pravednik u nasilnika koji, na kraiu, ipak sine od, svilenoga gajtana, kao žrtva neke nove hajke, jer se jedino nieno kruženje nemmitno nastavlja. Kao jedina pouka, kroz ceo Selimo· vićev roman odiekuje stara, dobro poznata gunđulićevska istina jedne apsolutnije i više

OVU KNJIGU NOVELA Saše Vuge treba svrstati među one knjige koje ozbiljnošću svojih namera, „dubinom zahvata i psihološkom pronicljivošću nastoje da iz opšteg haosa života izvuku izvesnu pouku i da tu pouku pretvore u misao, u viziju koja treba da bdije u našoj svesti kao opomena. Kroz šest novela koje su omeđene i čvrsto povezane prologom i epilogom Saša Vuga je začeo analizu veoma delikatnog problema čoveka koji je podredio svoj život cilju revolucije koja »svoje Sinove ne ždere, ali ih zaboravlja«. U suštini Saša Vuga jpoške jedan čisto etički problem koji je zavatio čitavu jednu generaciju i postao njena preokupacija jer ona u sebi nosi uverenje da je Žrtvovana generacija. Tema vrlo krupna, složena, odgovorna, ali i zahvalna za psihološko :poniranie u unutrašnic sklopove čoveka kojt se oseća. zapostavlienim, žrtvovanim, poniženim, i neiživljenim do kraja. Problematika koju pokreće ova knjiga nameće više mogućnosti za njeno shvatanje i prihvatanje: ljudi su ušli u revoluciju i poistovetili se sa njenim ciljevima, postali su njena istorijska i etičika određenja, izgradili su u sebi misao i osećanje da su trajni sinonimi njenih napora, uvravo onakvih kakvim su se manifestovali u svojoj

punoj revolucionarnoj intenzivnosti. Bili su ubeđeni u jednu opštu simboličnost, u nepromenljivost istorijsko-revožucionariog intenzi-

teta — oni su bili najveći domen revolucionarnosti. Međutim, pisac kaže da pokrenuti Đroblemi u delu nemaju toliko za cili da pokažu dramatiku »žrtvovane generaciie« koliko nastoJanje da afirmišu hrabrost, buntovnost, zanesenjaštvo i polet. U tome je svakako nešto ŽItvovano, jer to je u ime viših istorijskih i eli čkih principa i u tome nema razloga za, rezig“ naciju; to je bio zalet, snažan i čudovišni zalet naroda. Ali, ipak, nešto ostaje ncrazrešeno, nedovršeno, neizboreno do kraja i to ikljuie u čoveku, podriva mu mir, postaje ničpova nesanica i izvor dramatičnih fičuroza., Problem je u ovome: ljudi su učestvovali u revoluciji i nosili na sebi i u sebi sve niene terete, svi su oni bili pošteni, plemeniti, odani ı hrabri; kao takvi uzeli su na sebe svu njenu složenost: i ono što je dobro i ono što je zlo — poistovetili su se s revolucijom da bi ostvarili njene ideje. Bi| __ lo je trenutaka kad su svesno na sebe preno-

" sili talog revolucije da bi njene ideje bile sve-

KADA JE 1952. godine »Mercure de France« ob

Iva Bonfoa »O kretanju to je bila zaista dobra prilika da se uzvikne ona divna, stara ı tako tetka misao-dobrodošlica: rodio se pe nik! I mada još ni izdaleka nije mogla da se » nasluti potpuna fizionomija. OVOg pesnika, takVa najava, u zemlji velikih pesničkih tradicija, ' značila je, bez sumnje, zrelost, priznanje na |. koje radosno pristajemo. Za mene Je, međutim, taj patetični uzvik značio, i znači još uvek, ne|) što više: novi red vrednosti na koji se moramo . Navići ako hoćemo da shvatimo francuski pes|h+ nički kompleks. Danas kada pred sobom imam · Knjigu poezije Iva Bonfloa, sećanje na taj prvi | Susret sa pesmama ovog divnog pesnika, popri* ma nešto od one darežljive intuicije koji trcba uvek proslavljati. Doista, poezija Iva Bom· foa, a u izvesnom smislu i njegova esejisfika, početak je jednog novog reda u savremenom francuskom pesništvu. Da li će taj red uspeti da nadomesti i nadvlada svu onu psihičku"izgubljenost koju je nadrealizam doneo i ostavio iza sebe, pitanje je od istorijskog značaja, ne

ı Samo za francusku poeziju. j

Jedno je, ipak, sasvim sigurno: zahtev za novim POSDIŠKIEA činom — činom prisutnosti — koji je tako nadmoćno sažet u poeziji Ya Bonfoa, ima sve oznake izuzetnog stvaralačkoš poduhvata. Štaviše, Ši tI za. EJOOUIO od vim liri koji bi uspešno izrazio Celo-

O | kao da Je situiran napor moderne svesti da sve iznova bude ime-

avio ciklus pesama 1 nepomičnosti Duve“,

_

KNJIŽEVNB NOVINE

i sav

Meša Selimović:

pravednosti života: »Tko bi gori, eto 'e doli, a Uko doli, gori ustaje. Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada, sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi, rob je sada.“ Vrlo je teško, dakle, u romanu »Derviš i smrt« Meše Selimovića ne videti iedan osoben, u književnosti često korišćen, indirektni i ale gorični oblik uspostavljania kontakta pisca i njegovoga vremena. Odnosi i zbivanja, o kojima on govori, mogu da se vežu uz gotovo svako doba, pošto je u njima prisutna meugasiva žiža savremenosti i večite ponovliivosti. Ona ne zavisi toliko od nestalnosti istorijskih i društvenih struktura i okolnosti, koliko zavisi od stalnosti ljudske prirođe. Položaj, u kome se našao Selimovićev derviš od časa kada jie shva tio da izvan njegove tekiie, s one strane baš. tenskoga zida, teče i, kovitla se surovi i grubi, bezobzimi život, prirodan je položaj svakog ljudskoga bića, kole spoznaie da je život u izo: lovanoj puževoj kućici istina mogućan, Da i primamliiv, ali da je lažan i privremen. Prisiljen da živi punim životom, derviš je bio u idealnoj poziciji da potvrdi svoju čovečnost. On se u igru ukliučio nehotice, jasnom i čistom linijom pravednosti i morala. Pruživši utočište nekome beguncu, derviš počinje da naslućuje šta je svet. Kasnije, kađa mu zatvore i ubiju brata, on jasnije sagledava igru, otkriva njene tajanstvene i zamršene puteve, da bi je, na kraju, on sam uzeo u svoje ruke, mada samo

Ljub

Saša Vuga:

tle i čiste, da bi njena prodornost bila dublja, da bi nien humanizam došao do punoga izražaja. Cilj je bio jasan i revolucionarno otvoren do dna — to je bila u krajnjem slučaju dijalektička zakonitost rata koji smo vodili. Međutim, kad je rat završen i kad smo se dosta odmakli od njega, onda su se pojavili problemi u ljudima koji su nosili dramatiku rata, a sada ostali u pozadini. Tragično su osetili ti lju: di da je život krenuo novim tokom i da oni u njemu postaju zaboravljeni, na momente čalk i prezreni, dramatično gurnuti u arhivu revolucije. Zbog toga se oni bune, vraćaju se u uspomene, nervozno i dramatično preživljavaju one teške slike i stalno su opsednuti uverecnjem da su izdani; oni ne mogu da shvate da je onaj revoluciiski zanos splasnuo, da je dobio novi kvalitet. Zarobljeni u svom osećanju poniženosti i uvređenosti ovi ljudi postaju rezinirani, apatični, duboko su opterećeni Dproš• ošću, ona postaje jedina njihova stvarnost koja ih duboko razdire iznutra. U njima se bude uspomene i postavljaju im veoma kompleksna pitanja: nisu li se omi uzaludno i besmisleno odricali života? To sada za njih postaje nerazrešivo pitanje, našli su se pred ogledalom savesti — i zaključuiu: prevelike žrtve za tako mali rezultat. Nisu više na okupu i nisu svi ruko: vodioci — neki osećaju da su degradirani, da im je malo pruženo za ono što su uložili u te-

*

poet

Iv Bonfoa:

»DIJALOG

novano. Ali, u prostorima, u kojima se odigrava. naše trajanje, takav zahtev ukazuje, istovremeno, i na krizu tradicionalnog pesništva koje više nije u stanju da ponese »gorko znanje« vremena. Ta, kako je Rembo zvao, »subjek· tivna« poezija zanosila se iluzijama stvarne, božanske moći, i možda zbog ioga nije uspevala često da dođe do iskona reči, do one tačke u kojoj se mora susresti, čistota srca. Čistota srca? Je li to život. oslobođen od smrti, zemlja bez opasnosti, spas bez nade? Ili je to, zajsta, samo slutnja modernog pesnika koji dolazi posle bogova, koji, po rečima Iva Bon·

Orijentalni duh

remena

priča

»DERVIŠ I SMRT-«, »Svjetlost«, Sarajevo 1966.

na trenutak — dok ga ne stigne sudbinsko pravilo igre oko vlasti. Mnogobrojna tanana i Vešto osenčena psihološka stanja, ostvarena kroz duge, pokadšto monotone, samoposmatračke unuirašnje monologe glavnoga junaka, u čijoj se glavi mešaju fantazmagorične vizije sa rcalnim zbivanjima, religiozni zanosi sa sumnjom

„i podozrivošću, pesnički citati i misli iz Kur-ana

sa sitnom intrigantskom kombinatorikom sve to derviševu dramu čini uverljiviiom i Dotpunijom. Jedna liudska situacija, koia se bezbroj puta ponovila u istoriji, ponavlja se, da kle, i potvrđuie u romanu Meše Selimovića, Zato, na određen način i u određenoi meri, roman jeste dijalog pisca s njegovom epohom, ali, u isti mah, jeste i pokušai da se naznači i saopšti jedna trajna i nepromenljiva istina ljudskoga života.

Da li zbog ambijenta, u kome se, za turskoga vakta, odigrava istoriia derviševe nevolje sa vlašću i oko vlasti, ili zbog neobičnoga načina ma koji iu ie, kroz ličnu ispovest, isoričao sam pgplavni jumalk, u romanu »Derviš i smrte nadmoćno se oseća prisustvo jednoga iz razito oriientalnoga doživljaia sveta. Svoie vremeno, kada je pisala o pripovetkama Iva Andrića, Isidora Sekulić je ookušala đa obiasni tu čuđesnu i čudnovatu magiju Istoka, koia kniiževnost, pisanu u oriientalnome duhu, čini različitom od književnosti koja se piše na Zapadu. »Na Zapadu je, kaže ona, priča pre svega

av

hrabrost i razočaranje

„ZARJAVELE MEDJALJE«, — n i »Lipa«, Koper 1966. 7

melje revolucije. Tu je nastao raskorak i tu su se pojavili izvori za dileme, za provalu nagomilanoga nezadovoljstva, za revolt. U suštini u ovome treba videti problem pobunjenoga savonarolstva. I to je za mene etičko pitanje koje treba razrešavati, jer ono ima i ontološko značenje, jer pitanje je koliko je ta unutrašnja pobuna istorijski motivisana. Ali, činjenica je da ona postoji i da duboko iznutra deluje, čak je na momente po svojoj sugestivnosti fascinantna, kao recimo u noveli »Po smrti smo svi patrioti«. Naslov nije bezazlen. Ima u njemu i ironije i sarkazma, ali i potresnoga bola. Sa-

· držina novele izgrađena iz agoničnih sećanja

na one stravične trenutke iz rata, iz njegovih logora u kojima je čovek totalno raščovečavan. I taj čovek koji ie imao snage da se odupre totalnom zulumu posle rata postaje zapostavljen. Zbog toga junak ove proze u prologu veoma patetično, krajnje dramatično opominje, jer oseća da su vrednosti poremećene.

U potrazi za razrešavanjem poremećenih vrednosti u životu Vugov junak, partizanski komandant Marostar široko rastvara slike stravičnoga rata i suprotstavlja ih onome što sađa vidi; on pokušava da one ljude sa kojima je ratovao pronađe u novom Životu, ali njih gotovo nema, oni su izgubljeni, postali su bez-

načajni šrafčići u velikom mehanizmu života.”

To ga duboko uzbuđuje, potresa, jer je za njih

Renesansa

ske

„mašte

MUČNINE 1 ŽELJE«, preveo Milan Kommenić, »Nolit«, Beograd 1966.

foa, nema nebeskog utočišta da osigura pesnićko preobraženje i zato mora da se pita: kakva je njegova ozbiljnost?

_ Postavljajući ovakvo pitanje Bonfoa dovodi u opasnost, celokupno ništvo koje weće da prizna svoju pda lepotu, sazna: nje koje potvrđuje smrt. Razume se ne smrt u kojoj se odmaraju oblici, nego čin ljudske i govore egzistencije u kome tek smrt, više manje odgođena i svesna sebe, postaje ishodište bića, njegova prisutnost, u izvesnom smislu, jedina univerzalnost na koju ovaj pesnik Distaje, Za Bonfoa ta izgubljena

zamisao, plan, naracija, duhovitost, stil; na Istoku je ona pre svega čaranje. Na Zapadu najlepše priče pričaju umetnici; na Istoku a stinjaci, magi, mudraci, vešci, sveci. (...) Za padna priča de pre svega odlomak života, studija, istina, dokaz. Istočna priča je, i kad je moderna, pre svega neko »tiho tkanje«, neko bajanje; fantazija i bogato šarena slika; pakao ili raj; huka i pokori krvi, ili šapat duboko sa• krivenih tajni«. Roman Meše Selimovića, sa svojim naglašenim fatalizmom, po mnogo čemu je jedna takva moderna istočna priča, tiho tkanje i bajanje, šapat duboko sakrivenih tajni, lako nije mogao da izbegne fabulu, Selimović se trudio da fabuliranje svede na nai· nužniju meru, na okvir. Umesto fabule, on daje introspektivnu refleksiju, ostavljajući da čitalac, često samo po karakteru i intonaciji te refleksiie, prosuđuje šta je moglo da je iza zove i kakvi su joj događaji prethodili. Unu wirašnia projekcija prizora i zbivanja iz spoljašnjega sveta, propuštena kroz filter dervi ševe lične ispovesti, u kojoj se prava istina samo nazire, daje romanu draž arhaične, poetično-mistične istočniačke legende. Kao po·nesen vetrovima sudbine, derviš u svemu što se zbiva s njim i oko njega učestvuje bez ot pora, i surovu igru života, u koju se uključio, živo prati samo njegov ponešto nastrani duh, odnegovan u intelektualnom prožimanju islamske religije i orijentalnoga fatalizma, Vezujući se, očevidno, ne samo za tradiciju naše literature, već, jednim delom, i za kod nas zapuštenu tradiciju islamske Književnosti, Meša Selimović je bio prinuđen da za svoi pokušai povezivanja i međusobnoga stapanja izvesnih elemenata modernoga intelektualnoga romana i poetičnosti orijentalne filosofije, pro nađe jedan nov literarni izraz, da pronađe jezik koji bi bio u stanju da iznese i saopšti sva ona značenja i,sve one reflelkse što ih je pisac utkivao u svoi tekst. Andrićev jezik i andrićevska fraza, koji su, naročito kod bosanskih pisaca, postali prirodan i gotovo obavezam iz raz kad god bi se zašlo u ambiiemt hronike i predanja iz turskih vremena, niie odgovarao strukturi Selimovićeve misli. Prihvataiući Andrićevo iskustvo samo delimično, Selimović je gradio vlastiti prozni izraz, upuštajući se u Nastavak na 4. strani

Predrag Palavestra

nosio u sebi druge i drukčije ideale. Zato se Marostar u Vugovim vizijama pojavljuje kao dvostruko slomljena ličnost: u njemu su polomljeni njegovi lični ideali i ideali onih za koje je on bio simbol ideja revolucije. Marostar je u ovoj prozi sublimacija svih agonija i nemira ljudi koji nisu mogli da se ostvare do krajnje granice svojih snova. Marostar pokušava da se u izvesnim momentima adaptira u novom vremenu, koje je samo po sebi revolucija izrasla iz prethodne i ima svoju novu etiku, — ali bez uspeha jer su Jače uspomene u njemu i ostaje ono što jeste — nemogućnost prevazilaženia samoga sebe i u jednom trajnijem nezadovolistvu samim sobom, kako kaže piar, odaje se alkoholu i izvrši samoubistvo. za pisca i za nas tu počinie problem, tu smo otvoreni za preispitivanje, jer se iedan parti| zansšhki komandant ubija ispred čitave jednć generacije. Da li je, to mođerno, solunaštvo ili nešto drugo za mene ostaje otvoreno pitanje. To je otvoreno pitanje i za ovu prozu. Ne mislim da je to njen nedostatak. Naprotiv, jer zadatak knijževnosti i nije da rešava pitanja života već da ih postavlja. Saša Vuga je u svojoj kniizi »Potamnmele međalie« išao i dalje od postavliania pitania. ulazio ie u ontološku analizu, postavio je problem čovekovoga bitka, problem angažovanosti u prelomnim trenucima. Što se tiče umetničke strukture ovih novela možemo reći da su ostvarene sa veoma velikim smislom za uočavanje onih naisuptilnijih treperenja u psihi čoveka. Saša Vuga na jedam osoben način oblikuie doživliaje; on koristi tehniku toka svesti ali joj daje i nešto svoje, obogaćuje ije lirskom kontemplaciiom i izuzetnom strukturom rečenice — ikratka i brza, sva je u metafori i simbolu, ali je zvučna i melođiozna, precizna i lapidarna. Saša Vuga izvanredno studira izraz, traži prave reči za prave pojmove, Zato je niegov jezik čist, funkcionalan, a stil jasan, slikovit, name{ljiv, sugestivan, bogat, inspirativan, razgranat. Po tim svojim osobinama Saša Vuga u današnioi slovenačkoj prozi predstavlia izuzetnu pojavu. On nije eksperimentator već pisac koji mođerno misli i oseća, pisac koji izrasta iz složene strukture svoga vremena 1 govori ritmom i stilom koji nam nameće savremeni život.

Milivoje Marković

svetlost bodlerovske poeme postaće jedini razlog postojanja, i zadatak, i etika. I sve dok ne pronađe istinsko mesto gde se vre: me raspada u nama, on će stvarno želeti opasnost, intuiciju suštine, naš spas. Po logici stvari poezija koja sažima takve egzistencijalne strukture, bezuslovno je filozofska. No valja odmah reći da takvo određenje poezije Iva Bonfoa nije precizno. Istina je da ovaj pesnik polazi iz jednog središta prizivajući Iđeju u supstancu reči, ali to čini zato da bi pesmu oslobodio svega pojmovnog, kategorijalnog, elokventnog. On čezne za sta· njem u kome će Ideja, zasnivanje istine, biti, da tako kažem, smrtna, a to je po njemu trenutak kada se pojmu suprotstavlja realnost senzibilnog, Valjda zbog toga Bonfoa, kao i Rem 'bo, pomišlia na neki novi, sveopšti jezik, koji će najživotnije predmete ove zemlje — dr. vo, lišće, kamen — uspeti da imenuje. Iskustvo poimovnog koje se sabira u našoj svesti, mora biti zamenjeno iskustvom elementarnog, onim što se kao kakvo bogatstvo poiavljuje »u pras· kozorje svesti koie kasnije pokopavaju razum, sana, Za onoga koji traži istinsko mesto to jest, mesto gde se ieđino uspešno može izražiti neposredno, i gde je moguć dodir s bićem, svet oko njega više nije skladište slika, već doživljenih, nego prebivalište zna• kova, čisto stanje jednog ne-jezika koji čez Nastavak na 4. strani ;

Miodrag Juriševiđ