Књижевне новине

Orijentalni duh...

| Nastavak sa 3, strane

opasnu igru s jezikom koji, izgledalo je, nije bio poj za izražavanje onakvih misaonih i pesničkih sistema ikakve je trebalo da stvara pomalo bizarni spoj intelektualne struje modernoga paiholokojja,n romana i istočnjačke ispovesti, pune mračnih religioznih određenja, nejasnih strasti, spletkarenja i prepuštanja sudbini, Završivši se srećno, ta avantura uslovila Je možđa najveću vrednost romana: otkrivajući nove mogućnosti književnoga jezika, Selimović je uspeo da izgradi jedan nov, samostalan ı autentičan prozni izraz i da uobliči jednu rečenicu koja je, ne izneverivši ni melodiju ni sintaksu našega jezika, bila u stanju da izrazi duh i unutrašnja značenja one tradicije koja je imala znatnoga, ponegde možda i odlučujućega, uticaja na formiranje svesti našega čoveka.

Postići sve to u literaturi znači ostvariti podvig. I smislom ·i oblikom roman »Derviš

i smrt« potvrđuje ne samo plodnu zrelost isca. |

nego i novi uspon naše savremene proze, koja, izgleda, doživljava jednu novu obnovu, vedar i ohrabrujući preporod. U razgranjavanju pu teva i mogućnosti savremenoga romana, Meša Selimović otvara jednu novu stazu. Svoja ishodišta on pronalazi tamo gde je rođena ı uobličena svest koja je, u smirenom posmatranju LIDOJAVA JU života, mogla da dođe do jedne više, sveobuhvatnije, dostojanstvene lkontemplacije života, izražene jednostavnom rečenicom sarajevskog. hroničara Mula Mustafe Bašeskije: »Daj, spasi Bože i onog koji bježi i onog koji tjeral!« Rečenicom, koja bi mogla

da posluži kao odgonetka savremenosti Seli- h

movićevog romana, Predrag Palavestra

Renesansa...

Nastavak sa 3. stranč

ne za svojim oblikom. Treba preduzeti nešto da se ti znakovi artikulišu. Bonfoa, sasvim u skladu sa svojom filozofskom verom, predlaže da se učini bodlerovski korak ljubavi prema smrtnim stvarima.

- Mislim da ovo obraćanje Bodleru nije slu čajno. I jedan i drugi su pronašli tačku u kojoj su, kako bi Bonfoa rekao, stvarnost i govor skupili svoje snage, i nad tom činjenicom moguće je zaišta uspostaviti analogije, neskrivenu misao koja će jednom možda. biti zakletva poezije, Verujem da je Bonfoa od Bodlera nasledio ideju da poezija mora u sebi da izgradi i sačuva osećanje nekog nepoznatog življenja, dvostruku vatru naše jedinstvene smrti. U tom smislu Bonfoa će koncipirati jednu izvanredno zanimljivu dijalektiku ljubavi, ali ne one lju· bavi koja se u Bodlerovoj poeziji pojavljuje kao čulna egzistencija, nego takve ljubavi koja se, kao neka druga nada, sabira iznad stvari, odnosno unutar njih, i kad se pojavljuju i kad mestaju. Tom strasnom saznanju materije, ili bolje reći, njenih oblika: vatre, vode, vazduha i zemlje, biće potrebna ne samo simbolistička slikovitost, nego i naročita. prozodija koja je u stanju da sačuva onaj jednostavni elemenat koji izbija iz duha.

Ne: može se previđeti uticaj otvorene filozofije Gastona Bašelara:na ovog pesnika. Nama se čak čini da tek u poeziji Pjer Žan Žuva i na• ročito Iva Bonfoa, neke postavke Bašelarove poetske imaginacije materije dobijaju egzi stencijalnu živost. U središtu njihovih intcresovanja su ona čciiri klasična elementa koja je Empedokle uveo u filiozofiju, ali se oni više ne prizivaju da bi objasnili faundamentalnu materijalnu strukturu sveta, već da bi na oknima reči, na granicama negiranosti pojmovnog jezika, odbacujući racionalnu svest, konstituisali jednu posve novu realnost, duboki vid prisutnosti bića, koju uspešno izražava samo Ppoetska imaginacija. Tu realnost, koja neodoljivo izbija iz jezika, Bašelar naziva pesničkom slikom ali opominje da je ne smemo brkati sa uspomenama i metaforama: to je posve novo biće našeg jezika, neočekivano i bez prošlosti, za čiji je nastanak dovoljan samo Jedan pok· ret duše!

Fenomenološka. orijentacija Iva Bonfoa, njegova upućenost na probleme egzistencije (kerkegorovske mučnine i ničeovske želje..), i nadasve, njegova ljubav prema stvarima. netakmutim, u kojima nastoji da realizuje svoje is· tinsko mesto, svoju istinu reči, dovode kritičara poezije u situaciju da se ponovo izjasni O pesničkoj mašti i njenom udelu u savremenom Jlirizmu, Nema ni govora O nekakvom povratku na tradicije romantizma ı simbolizma; sada je pred nama boezija koja poseduje osećanje egzistencije i, pre svega, svest o onom što je najelementarnije i najmanie determinisano u uni verzumu. Po Bonfou ta svest samo sa krajnjom opreznošću i uzdržanošću, posle provera» vanja, prima neophodne uzlete svog duha, svog glasa: očistila je sve i napravila prazninu Osiguranog pokreta, Na poetskoi mašti i da taj pokret proizvede i da ga, u vidu pesničke slike, učvrsti u psihičkoj novosti pesme. Pesnička mašta, dakle, stvara slike, ali, istovremeno, oblikuje i jezičke prostore u kojima te slike dobijaju zvučnost bića, Drugim rečima, pesnička mašta postoji kao svojevrsna mašta jezika i to je činjenica bitna za razumevanje poezije Iva Bonfoa.

Semantičko bogatstvo ove poezije (višeznačnost reči, slojevi značenja, lingvistička taloženja..) OSTRVA: istina, prodor u imaginarnu kosmogoniju Iva Bonfoa; ali ko može ikada zaboraviti i prenebreći ono čudesno intenzivno osećanje prirode koje izbija u pesmama iz ciklusa »Duva govori«! Ta neobična reka, reka god zemna, koja svakog trenutka umire, nazivana Feniksom, koja sadrži i, stvara smrt u

roticanju, i jedino tako osmyrćena posloii, donela Je u francusku oeziju tihc glasove čiste neposrednosti, večnost i ne moć vatre, drveće sa druge obale. To nije privlačnost misterije, to je neposredna poezija iednog dubokog realizma koju je, ako se ne varam, još 1909 mnaslutio kao mogućnost, Žil

Romen. Miodrag Jurišević

4

Jovan Vulević

U Sovjetskom Savezu

»Svetlost«, Kragujevac 1966.

JOVAN VULEVIĆ, izdaje, cvo i svoju drugu knjigu putopisa (prva, „Od Pariza do Istambula”, objavljena je pre nekoliko godina), knjigu mnecepretencioznu ne samo SVOJim naslovdm, već i namenom i sadržinom, to će reći knjigu ovlašnih i usputnih refleksija i zapažanja, u znatnoj meri faktografsku i dokumentarnu. No, treba odmah reći da Obilje podataka o ruskoj prošlosti i sovjetskoj sadašnjosti, O gradovima i muzejima, o crkvama i pozorištima, O Pisci

ma i običnim sovjetskim ljudima, u ovoj knjizi ima snagu

autentične i logičke povezanosti sa piščevim intimnim prcokupacijama, pa stoga i izvesno udžbeničko obeležje ove knjige ima svoje opravdanje.

Sa zanosom koji postepeno prenosi i na čitaoca, Vulecvić sistematski i hronološki, bez neumerenih digresija i stilskog komplikovanja, vodi čitaoca od Moskve do Borodinskog polja, ćaska s njim o „,velikom buntovniku Tolstoju”, na Novodjevičjem groblju razmišlja ,,u senci rascvetalih jorgovana”, „crvenom strelom” putuje u „,lepi grad na Nevi”, u Petropavlovskoj tvrđavi oživljava. lik Maksima Gorkog, stoji nemo pred poslednjim Puškinovim boravištem, vozi se opčinjen po moćnom Dnjepru, slavi ukrajinsko gostoprimstvo i divi se lepotama starog i novog Kijeva. U tako razuđeno i raznorodno tkivo svog putobpi· sa Vulević stigne da zadđene, nenametljivo i neupadljivo, i važan podatak i važan datum, i kratak pasus istorije i još kraći citat tuđe proze ili slobodno prevedenih stihova. Asocirajući na svoja ranija putovanja po zapadnim zemljama, on je u situaciji da se prisećai da upoređuje. A najsnažniji delovi ove knjige jesu, pak, oni u kojima je sam putopisac, sam sa svojim utiscima i doživljajima, zamišijen nad čudima jedne velike zemlje, zanet odsjajima njene prošlosti i dahom sadašnjosti. Ti redovi puni neposrednog „kazivanja i Jakonskih opisa, poput mlake kišnice prelivaju se preko grubog stenja faktozrafije i tek sa njim, u peni konačnog utiska proisteklog iz tog spoja, i čitave partije ove potrebne i upotrebljive knjige dobijaju u snazi i celovitosti. Vu. lević nema nameru da meditira o viđenom, da se raspliniuie u poetizaciji, da se isuviše ispoveda čitaocu. On jednostavno beleži svoja zapažanja i utiske, redom kojim noilaze, i on to čini kratkom, rasterećenom rečenicom, smatrajući čitaoca saputnikom koji će na osnovu toga moći da stvori sopstveni doživljaj, dakle pre svega, poštujući čitaoca kao saputnika i sagovornika i verujući u njegovu wobaveš• tenost, a zatim ne obavezujući ni sebe ni druge ma izuzctan napor i veštačko uđubljivanje.

Milan NIKOLIĆ

Žorž Simenon

Izabrana djela »Matica hrvatska«, Zagreb 1966.

PROŠLE GODINE, u ediciji Džepna knjiga („Svjetlost”, Sarajevo) objavljeno je nekoliko poznatih Simenonovih romana, od kojih je najčuveniji »Sahrana gospodina Buve; sada' smo 'dobili još jednu seriju od sedam Knjiga istog autora od kojih su. dvije novelističke. Junak je mahom slavni inspčktoF Megr& čija' deviza ije puka dilema svih isljednika: ko je ubica? nego: zašto je počinjen zločin? jer tek kad otkrije ili nanjuši motiv, Megre je manje-više siguran i ko je počinitelj zločina. Drugim riječima, već poznati, rutinirani kriminalistički žanr, poštujući okvire, Simenon ic

\

NIEPRISVIBIDIENIE KNJIKOJE

R. J. Žurov

Rad i estetsko vaspitnmnije »Znanje«, Moskva 1965.

TAKOZVANI BSTETSKI PREVRAT na Zapadu odigrava 5e u znaku izvesne anti-estetike. U stvari, ovaj Pprevrat pretpostavlja i priznaje tradicionalnu „estetiku, koja je lepotu zatvarala u staklenu baštu umetnosti; samo, smatrajući da ljepota kao vrhovna estetska vrednost vene u toj bašti, šampioni »prevrata« zaključuju da estetika uopšte »odumire«. Nasuprot tome, autentična estetska revolucija ne isključuje estetske kvalitete iz umetnosti, nego ih uključuje čak i u sam rad. Ovo vevolucjonarno uključenje Žurov motiviše samim bićem i poreklom lepote, za koju tvrdi đa se ne može samo posmatrati i uživati, već da se mora i stvarati. Takva motivacija dozvoljava nam da pomenuto uključenje shvatimo kao neku vrstu razotuđenja lepote, upravo — Kao njeno vraćanje vom. materinskom krilu i biću,

Žurov dokazuje da je rađ determinisao kako lepotu sopstvenih oruđa i proizvoda, tako i začetke umetničke lepote: po njemu, u preistorijskim pećinskim slikarijama pri kazane su jedino one životinje, koje su bile od interesm za proizvodnu praksu, pre svega — za lov.

Prema tome, istinska estetska revolucija ne potvrđuje anti-estetski štav; pre bi se moglo reći da ona ostvaruje izvesm: panestetsku tendenciju. Linijom ovog Ostvarivanja, ona se probija u oblast rada, dok kvazi-revolucija produžuje da se okreće u zatvorenom krugu. umetnosti. Na tu revolucionarnu estetizaciju rada ukazuje karakteri. stičan, upečatljiv podatak koji Žurov navodi: za dve i po hiljade anketiranih radnika u 25 lenjingradskih preduzeća, zarada dolazi ma drugo mesto, dok prvo mesto pripada ostalim (pa i estetskim) momentima radnog procesa,

Ovde, dakle, autor razmatra odnos lepote i rada, odnos estetike i ekonomike. U .tom razmatranju, u saglasnosti s američkim marksistom S. Finkelstajnom, on zaključuje da estetsko osećanjo (na primer, osećanje kvaliteta ili simetrije) nije plod dokolice, nego, naprotiv, učinak i čini lac radnog'procesa. Ako bi bio lišen osećanja kvaliteta, čovek ne bi bio sposoban da sačini.oruđa rada. Čak i u najsavremenijoj proizvodnji, ispunjavanje mnaučno-tehničkih zadataka sve više zavisi od estetskog faktora; prema podacima Žurova, umetnička obrađa prođukcione opremc povećava samu produktivnost za 15 — 18 procenata.

Kako izgleda, Žurov preiposlavlja da estetsko osećanje ima primat u odnosu prema umetničkom fenomenu, budući da se ono začinje i razvija u krilu rada, m ovaj pret

TOG NJIMA

imovirš8o na taj način što je odstupio od klišea isključivo napete radnje, posvetivši značajnu brigu psihologiji i vop• šte literarnim sredstvima izraza. U mnogim svojim djeli. ma na ovu temu, po kojima je postao popularan i rado čitan svugdje u svijetu, Simenon proktikuje jedan za Mriminalistički žanr pomalo neuobičajen način otvaranja i zatvaranja radnje; naime, on čitavo vrijeme slika situacije, atmosfere, socijalnu pozadinu, milje, ljudske naravi, psiho: logiju, tako da se istinski približava literaturi, literarnom postupku, pa čak, može se kazati, da i piše literaturu bez obzira ha sva moguća ograničenja žanra kao takvog. On, jednom riječju, prevazilazi okvire tzv. detektivske pričc.

T u kolekciji od sedam knjiga, koja je sađa pred nama, u romanima. „,Prijateljica gospođe Megre, „Megre u baru Pikra”, »Megre u Arizoni«, »Moegre i žttva iz Sene“, „Megre i fantom“, a naročito u novelema »Pod prijetnjom smrti« i »Megreov Božić«, zapravo posebno u nekim od njih, dolazi do izraza majstorska umješnost ovog pisca da pripovjeđa, da stvara začarane krugove u kojima se Krjje zagonetka počinjenog zlodjela, ali je svakako impresivni ie osjećanje života, istinskog života, opservacija Yvealnosti, koja prosto fascinira kod ovog pisca, Možda bi se bolje i tačnije reklo: pisac poznaje ljude. Preciznije: ljudsku dušu. Pred čitaočevim okom oživljava čitava galeyija ličnosti, od podzemlja do visokog društva, i među njima kao da nema bitnih razlika, svima njima upravlja moćna strast: gramživost, sebičnost, težnja da sc lako živi, i da bi se ostvari. lo nešto od svega toga, ljudi prikegavaju zločinu. To je naićešći motiv, a s druge strane postoji i niz tipova — manijaka koji se na taj način svete društvu, svome poremećenom dje tinjstvu. Tpak, šareno je to i mutno društvo u kome se Simenon kreće kao kođ MWuće, I što je najvažnije, motivacije su uvjerljive đo te mere da se uopšte ne postavlja pitanje istinitosti, realističnosti. U prvom planu je, razumije se, dobroćudni inspektor Megre koji ima svoj stil potrage za zločincima, pomalo spor i starinski, ali dostižan. U pr. vi tremutak reklo bi se da ovaj trapavi čovjek ne zna bog zna Šta, ali još kako u njegovom mozgu rađi nepogreši. va misao: da je zločinac čovjek koji je imao neki vazlog i sva je stvar u tome da se poistovjetimo s njim i sye će nam biti jasmo. Ljudi su u osnovi isti.

Simenonova literatura, pored toga što je tu da nas zabavi, ima i to svojstvo da slika život kakav jeste, što joj ni u kom slučaju nije mana.

Risto TRIFROVIĆ

Svetlana Knjazeva

. Filozofijia Bertramda Russe!m »Naprijed«, Zagreb 1966.

SVETLANA KNJAZEVA, pisac ove stuđije, pokušala ie da u sažetom. obilku izloži Raselove iđeje o osnovnim pitanjima koja su ga okupirala tokom njegovog dugog i plodnog Života, kako bi naši čitaoci dobili jedan „sistematski pregled njegovog filozofskog i na filozofiji „zasnovanog stvaralaštva. To nije bio nimalo lak posao, jer se Rasel, kako je to i sama Knjazeva istakla, bavio veoma raznovrsnom problematikom, a njegove ideje izložene su u preko trideset obimnijih dela i velikom broju članaka, eseja, O· bjavljenih predavanja i manjih napisa, Ovaj posao Svetlana Knjazeva uradila ie dobro i mi smo, zahvaljujući tome, dobili prvu obimniju studiju koja je isključivo posvećena Raselovoj filozofiji — i to kako onoj teorijskoj tako i praktičkoj. Štaviše, pisac je — uprkos tome što mu nije bila namera: da razvoj Raselovih pogleda prikaže „čisto-istorijski” — svoje izlaganje podesio tako da se u okvirima podele na teorijsku i praktičku filozofiju ovi pogledi izlažu uglavnom onim redom kojim «su i nastajali. U ovoj knjizi govori se najpre o osnovima matematike, logici i lo-

hodi umetnosti kao takvoj. Sledstveno, roditelj lepole bio bi rad, pa tek onda umetnost; pri tom, ukoliko se manitestuje u ritmu, lepota bi bila svojstvena ne samo' re zultatu rađa, i njegovom procesu, to jest oblikovanju gradiva »po meri svake vrste« (kako je Marks definisao lepotu), Žurov uđara glasom na zavisnost estetskog osećanja od moralnog odnosa prema poslu, uglavnom — od radnikove socijalnosti i solidarnosti sa saradnicima. Pa opet, on konstatuje da rađ može biti pošten i posvećen opštem dobru, a da zato ipak ne bude lep. Ova konstatacija vođi ga do saznanja o presudnom značaju Droizvodne tehnike za lepotu rada, pa i za razvitak estetskog osećanja, Danas, rad se estetizuje zahvaljujući savremenoj tehničkoj revoluciji, zapravo automatici i „mehanizaciji, koja bitno umanjuje težak telesmi mapor, oslobađa. jući rad — na taj način — od njegovih anti-estetskih dejStava i obeležja. Štaviše, Žurov predviđa da će prodđduktivni rad biti potpuno lep tek kad ne bude fizički, odnosno kađ »ne bude radnika, kad radnik postame inženje rom“.

Žurov izmosi na viđelo omu osobenu dijalektiku Koju bodrazumeva estetika rađa: po sebi, rad rađa ukus i lepo· lu; u isti mah, on ih i skučava, narušava, čak i ukida, ukoliko se otuđuje od svoje unutarnje prirođe i od vadnika, to jest ukoliko je eksploatisan i podeljen među druš. tvenim klasama. Baš usled ovakve podele rađa, iz materi· jalne proizvodnje isključuje se asatvaralaštvo komc daje pečat umna samodelstnost, i koje kreira „estetske vrednosti, Štoga Žurov i kaže da materijalni činilac (efekt u viđa zarade) stimuliše produkciju, ali ne i kreaciju; štaviše, tek materijalna mnezainteresovanost i nezavisnost omogućuju proizvođaču da dostigne mivo slobodnog stva-

7 Brana CRNČEVIĆ

PIŠI BBĆUJIPJIŠ

Pravda koja samo kažnjava razvija se u nepravdu.

gičkoj teoriji jezika, zatim o onotologiji odnosno logičkom atomizmu i neutralnom monizmu, o teoriji jezika i teoriji sa vnanja, etičkoj problematici i, najzad, socijalno političkim i humanističkim problemima u Raselovim spisima.

Ono što bi se moglo prigovoriti autoru ove knjige jeste da je tekst u pogledu lakoće čitanja i razumevanja brilič. mo neujednačen, tako da se na mahove ima utisak kao da je pisan za širi krug čitalaca, a opet, sudeći Po nekim dvugim muestima, samo za one koji se bolje Yazumevaju u modernim {ilozofskim struianjima, Isto tako izvestan broj kritičkih opaski mogao je da se izostavi, jer očigled. mo da prostor nije dozvoljavno da se Raselovo gledište is. erpno i kritički razmotri i tako kritika zasnuje na dovolj. noj argumentaciji. Ali, uprkos ovim Pprimedbama, izdava. mje ove knjige je veoma korisno i sm ovom «praksom bi svakako trebalo mastaviti.

Aleksandar A. MILJKOVIĆ

Jevgenij Jevtušenko

b\ KDs=* i „mne“: ” 55

»Nolit«, Beograd 1966; preveo Lav Zaharov

JEVTUŠENKOVA POEZIJA postaje svojevrstan fenomen u okviru literarnih struianja našeg vremena. Hvaljema i potcenjivana, Kkritikovana i ozbiljno proučavana, nesumnjivo popularna i dostupna velikom broju čitalaca, ova lirika je istovremeno kamen spotićanja i izvor brojnih rasprava koje često izlaze izvam granica književnih diskusija. Dodamo li još da je kod nas Jevtušenko srazmerno dosta prevođen, ali s veoma neujednačenim rezultatima, biće nam jusna nedoumica našeg čitaoca koji se ne služi ruskim jezikom: šta je to toliko hvaljeno u ovoj poeziji, šta je doprinelo da se stihovi ovog pesnika toliko pominju, citira. ju, napadaju i brane? Dopunimo, objektivnosti rađi, da smo i pre Zaharovljevog prevoda imali uspelih prevoda Jevtušenkovih stihova; međutim, sve je to oštajalo necelovito i nekombpletno, pošto su i najbolji dosađašnji prevođioci (za mene, subjektivno, Izet Sarajlić) otkrivali samo jedan vid, jedsn ton Jevtušenkove orkcstracije. „4

Prevod Lava Zaharova pruža bar tehničku mogućnost da se i bez originala približimo zvučanju Jeytušenkove poezije. Za ovog prevodioca Jevtušenko nije jednostran (a zar bi jednostrana lirika mogla biti izvor tolikih mesporazumz?!), već svestrano zainteresovan i raznovrstan pesnik. Zaharov nam otkriva ne samo specifičan wecstradni glas Jevtušenkove lirike, ili obračune karakteristično slovenskog lirskog junaka sa sredinom koja ga okružuje i otporima na koje nailazi, već i druge aspekte njegovog lirskog spektra, a posebno vezu s klasičnom i revolucionarnom ruskom poezijom. Definisati Jeviušenka kao novog Majakovskog i· li Jesenjina, ili možda kao Jesenjina prerušenog u Majakovskog nedovoljno je. Ovakav postupak, opraydan pojedlinim pesmama, ne daje konačan odgovor niti pruža ključ ZA Trarumevanje čitavog opusa, Svojim zvučnim prevođom Zaharov nam je približio jednog đrukčijeg Jevtušenka, čije obrise možemo tražiti u nastavljanju razvojne linije ruske poezije od Puškina do Bloka ili Pasternaka (zrajedničko interesovanje za Hamleta kod Pasternaka {i Jevtušemka nije nikako samo spoljašnja faktografija, već ima i dublje korene),

Ukratko, izbor Lava Zaharova pruža nam uvid u Jevtušenkovu liriku od stihovanih putopisa, preko, „,Svadbi” do okretanja egzistencijalnim problemima u „Mežnosti” i, dalje, u bezimenoj pesmi što počinje stihom „,Ko nam je spisatelj najveći”, Kroz paaa e |; S bu ešnost,il možđa nežnu grubost, što ja samo Stvar definicije, Jevtu. šenko je u stalnoj vezi s izvesnim akordima Majakovskog.nli i još nekih ruskih pesnika počevši od Ljermontova. Nje. gov izraz predstavlja spoj popularne frazc i njene parafrave

8 originalnim metaforama i slikama. Tvan ŠOP

raoca. Otuda, izvesno protivrečje između proizvodnje i stvaralaštva — između ekonomskog interesa i este skog faktora —- zadržava se čak i u prvoj fazi besklasnog društva: radnik usporava proizvodnju, snižava produktivnošt i smanjuje sopstvenu zaradu, ako tokom rada razm!šlja o opštim problemima proizvodnje, dakle — ako oslobađa svoje stvaralačke potencije.

Ovo protivrečje savlađuje tek đosledna društvena i naučno-tehnička revolucija, koja omogućuje i estetsku revoluciju: lepotu vađa. S obzirom ma to, autor drži da je čovekov estetski razvitak uslovljen slobodom, u Osnovi — revolucionarnom borbom za oslobođenje i razotuđc nje rada, jer upravo ta borba ukida tehničku zaostalos i klasnu podelu rada. Tek ova podela je izagnala lepotu i kreaciju iz proizvodnje, da bi ih utamničila u zlatnoj krletki umetnosti. Autorova koncepcija prevazilaženja po dele rađa podleže diskusiji, ali, za uzvrat, bez rezerve 56 može prihvatiti njegova vođeća misao da sjedinjenjc rad i umetnosti ne znači svođenje umetnosti wa rad u nje govom sadašnjem obliku, već obrnuto — približavanje budućeg rada Kreativnim Ppotencijamm i estetskim kvalitetima umetnosti.

Shvatajući estetsku emociju i potenciju ne samo kao Wvojstvo posmatranja, već u prvom ređu Lao svojstvo delovanja, Žurov unosi izvesnu novinu u glavni predmet estetike: po njemu, naime, ovaj predmet nije lepota u umetnosti, ali ni lepota prirođe, nego mogućna i bitna lepote rada. U vađu, dakle, nalazi se ne samo težište društvenog prevrata, već 1 težište estetskog vaspitanja. Zato, prikazujući ovo vaspitanje kao funkciju rada, Žurov u stvari daje skicu autentične estetske revolucije.

Rađojica TAUTOVIC

Filozofi nikada nisu štrajkovali, nemoguće je obu-

staviti mišljenje.

Uvek je manje tragično kad vođa padne za narod · nego kad narod padne za vođu.

U zabačenim krajevima žive zabačeni ljudi.

Od onoga što sam javno čuo i od onoga što sam javno video najmanje zavisi ono što javno mislim.

SVA A RA A A A A A A AA A AA A A A SARA AA A A A RAM VR AAA

KNIIŽEVNE NOVINE