Књижевне новине

S tko se pogleda u zrcalo, dok je 00 Od mora Pit vijeti, Ovo vjerovanje živi još u Dalmaciji. Strah od vlastitog COO u zrcalu, u vrijeme kad duše lutaju ı dO mrtvac još nije dobro pokopan, proširen je a mnogih naroda, Da bi se zaštitili od pogui? nesreće, ljudi pokrivaju u slučaju smrti are o tamnim velom. Nalazimo ovaj običaj i u Njemačkoj, u Francuskoj, u lLitvi, kod Židova ı drugih naroda. Ovaj običaj i razna vjerovanja koja se s njime povezuju govore nam o. VeZŽI odraza u zrcalu sa dušom, sa dušom koja je otišla ili sa našom vlastitom dušom, te je ZMIcalo najednom postalo medij za opčenje 17 među živoga i mrtvog4, prirodnoga i natprirodnoga, Postoje i vjerovanja da zrcalom mo žemo dozvati i vlastitu dušu, vidjeti, na pri mjer, svoj vlastiti odraz. Tako u Francuskoj u noći na Sveta tri kralja, ako upalimo dvije svijeće pokraj zrcala i pogledamo u njega, PO javit će se naš lik u času smrti. U ovom 5 čaju zrcalo.nam vraća naš vlastiti lik. Ali Pa Ono može i odnijeti! Od davnih vremena na!'dzimo na razna vjerovanja kako se čoviek za gledao u zrcalo, u površinu jezera, pa čak i u tuđi pogled, i izgubio svoj odraz, u stvari SVO: ju dušu. Ovu ulogu medija između Toti, i Smrti, tjelesnog i duhovnog, „ulogu koja. lo zvoljava da nas opsjedne onaj »drugi svijetć, koji zamišljamo obično izvan sebe, ali koji za pravo živi u nama samima, tako da nc znamo da li smo dušu izgubili čarom drugoga ili je prodali vlastitom mnerazumnošću, preuzeo JČ i ljudski pogled, zrcalo u kojem se ogleda 3 odnos prema drugom čovjeku i prema našoj vlastitoj dubini.

Idući za ovim vjerovanjima postajalo mi je jasnije zašto je ovaj čovjek pokrio Voj pogled tamnim velom, na javnom mjesi 1 po bijelom danu bez sunca, zašto je slao crne očale. Imao je, kao što su svi GO ro znali, mrtvaca u kući: vlastite DOgIeGeĆ. Pogledi koji su bili njegovi, ali i njegovih drugova u borbi. Zato ga je obuzeo strah od tuđih pogleda, ier mu oni ništa dobro nisu mOsli govoriti. Nitko ne voli gledati kako se nJČ gov vlastiti odraz topi i iščezava, uz pogreDnu pratnju prezira i odvratnosti, u poznatim 1 nePoznaftim očima.

Njegov pogled majednom se opredmetio, postao je aditta zrcalo: dok su ranije u njega zagledavali ljudi sa povjerenjem da bi im u Vratio niihovo vlastito povjerenje i toplinu, sada je bio samo površina iza koje su nastojali proniknuti u ono što se krije iza nje; što Zapravo on misli, kakve su mu namjere, kakav lik živi iza ovoga koji je najednom ?DoStao samo privid? Pitanje njegove a8U-

KNIIŽBVNE NOVINE

tentičnosti ostalo je pitanje svakoga ko: ga Je Susretao, a time i njegovo vlastito pitanje. O toj autentičnosti nije se u ovome času usuđivao progovoriti. Zato je pogled Mastro tamnim staklom.

„Onaj tko zna čitati u zrcalu možda bi otkrio tajnu njegove korote. Možda bi nam Zrcalo povjerilo neke intimne crte njegova lika, sklonost da se zagleda u zrcalo, da ne bez taštine provjerava u njemu svoju prikladnost i moć svoje vanjštine. Zrcalo dobro poznaje sve te slabosti, koje navode čovjeka da se najprije sam sebi divi a zatim nastoji pretvoriti ı pogled drugoga u isto takvo zrcalo, koje iza-

SANJAO, u blagom, polusnu, o jablanima našim. visokim, što puteve nam prate na TaVhICI, nađ naseljima straže pitomim, bdeju nad grobljem utruđenih ljudi.

1, ko na drugoj, strmoj obali, o hjihoj gordoj braći, dalekoj, | čempresa mrkih o krutoj hodočasti.

Na uspropnulom vrhu drvoreda, večerhjim suhcem ozareh, svaki list, varljivo lice naličje, trepefL Zar, prethodnica bure moćašh]č, ta heosetna jeza lahora, nije li vrednom saraoru Tig:

— da sklohi blago u zaštićen to”, da he da sebi slast duboka sha.

A tamo: crni, usukani stezi, nepomična, u svod uprta koplja. . Ni cvet, ni ptica, ni oblak, ni vedriha, ne tiču ih se, oha mračno prete, ukazuju ma pokop sveg što teži · da svoj trenutak wu večhOost utopl.

Ne znaju ti za san, za zaborav, kad, posle muka, žetve podatne, umorna plot se prene, zaigra, u zagrljaju kola vesela.

Tu negde u prostoru

NIKADA do vrha,

nikada do dna;

fu hegde u prostoru, t Resaznhato kad.

Bez tla, bez ograde, bez krila i bez splava, ledbiš i sanjaš o vremenu, o postolju...

A ti si samo pahuljica snežna, od samih divnih sazdama, kristala, od kratkotrajnih, blistavih zvezdica...

Da li ćeš stići do inja na grah, do jalovoga, večitog shežhika, ili, ma grudvu zamrznutog blata, pod zahuktali, ludi, točak nužde?...

—.A

zivaju potrebu za clvljenjem i priznanjima, 1 vremenom rađaju megalomanske ideje o ličmoj privlačnosti ili intelektualnoj vrijednosti. Gledajući sebe kroz površinu zrcala sve je manje bivao sposoban da pronikne do one razine vlastite dubine gdje se ljudskost nalazi na istinskom poprištu svojeg provjeravanja bez svakog izvanjskog privida što rađa razne iluzije i pogrešne utiske. Razgovor sa ovom dubinom postao mu je vremenom nepristupačan. Zrcalo je polako odnosilo njegovu dušu i pružalo mu odraz koji više niie bio njegov ilj, koji postajući njegov, nije više bio istinski ljudski. On se polako podvostručavao, pretvarao u svojeg dvojnika i približavao se onoj neumitnoj katastrofi u koju je već mnoge 2rcalo stropoštalo.

Valja priznati da ga otkriće vlastitog po dvostručavanja nije suviše uznemirilo. Doista, koliki su oko njega živjeli dvostrukom egzistencijom, podvojeni na »javnu« i »privatnu« ličnost , na oficijelna i lična mišljenja i uvjerenja, pa se čak ova podvojenost počela smatrati i izvjesnom građanskom vrlinom: pojedinac je uvijek morao biti spreman da izmijeni svoja uvjerenja a bez ikakve obaveze da o tome daje ikakvo opravdanje pred javnošću u ime lične dosljednosti ili kontinuiteta. Ako mu se i dogodilo da je izvikivao potrebu za ličnom autentičnošću kao preduvjetom stvarne kulture i humanosti, prekor moćnika brzo ga je vratio u okvire realnog načina postojanja. u vlastitu dvostrukost. Tako se je sve više kvario njegov lik u očjma onih koji iu igru nisu priznavali.

Da bismo shvatili magiju koju u sebi sadrži zrcalo, za nas je mnogo važnije pitanje: da li čovjek prihvativši igru dvostrukosti i diskontinuiteta koju mu nameće društvo, može sačuvati svoju autentičnost u Svojoj OSM mi, u svojoj intimnosti? Nije li prevara na jednoj strani nužno povezana i sa onom ma

drugoj? Ne rađa li pričin u vanjštini izda:·

ju u nutrini?

Ovaj problem bezbroj puta je analiziran i u literaturi i u psihoanalizi. Sjetimo se samo onog taštog i. privlačnog mladog čovjeka, kakav je bio Wildeov Dorian Gray! Kad je vidio vlastiti portret u kojem mu se »prvi put očitovala njegova vlastita ljepota«, bio je zadivljen i ponesen. U prvi mah pojavio se u njemu samo strah od efemernosti ovoga odraza: »...ako primijetim jednog dana da postajem star, ubit ću se«. Ali stvar je postajala mnogo ozbiljnija, kad mu je portret, kojemu je predao svoju dušu, svoju pravu auteniićnost, pokazivao kako se njegov lik svakog da: ma sve više kvari, kako vanjski uspjesi rađaju moralnu rugobu. Đavo ga je, dođuše, upozoravao: »Vjerujem da suviše čitaš ono što pišu o tebi«. Zaoštrenost situacije nije dozvoljavala jeftine parade, a paradiranje sa lažnim koncesijama, što ih je odobravao svojim kritičarima, vodilo ie neizbježno parodiji vlastite autentičnosti. Vrijeme je tražilo ljude čvršćega kova.

Moćnici su sebi pridržali pravo da gledaju drugima pravo u oči. Od potčinjenih su tražili da obaraju poglede. Tako je, i pored privida samopouzdanja i smjelosti u pogledima, oborio svoj pogled, bacio svoj odraz pod noge jačih, razbio drhtavom rukom zrcalo svoje veličine, suviše slab da prkosi do kraia kao njegov dvojnik Don Juan Tenorio autoritetima. Stavivši ih, crnim očalima nije mislio naglasiti toliko povlačenje u skromnost, u ličnu rezerviranost ili vlastitu bezličnost, koliko želju da ne susretne prezir u očima drugih. Vjerojatno i iz straha da ne pogleda »sam sebi u oči«, da sprovede hrabro istragu o dugom i katastrofalnom procesu podvajania vlastite ličnosti, da sebe dovede do posljednjih konsekvencija kao što su to uradili mnogi dobro

Veljko PETROVIĆ

Jablani i čempresi

Pčelice-sestrice

pčELICE — vređhice, slatka moja sestrice,

sad nas dvoje samo u fravku gledamo.

Stršljeh, bumbar i osa na leje naleću: baškare se u šŠarehom cveću koje štedi i kosa.

Travu pasu, grabuljaju, senom. zovu, plaste...

A treba joj prići: sve sami cvetići! Sve zvezdica do zvezđice od divljenfa Taste, ko i ruže, tea-Yuže, u maju.

Kome je dato

K OME je dato da čuje muziku zvezdanih Kola — njihovu pesmu čiji se zvuci i glasovi stapaju u sjaj dugine raskoši i s ohe pole svemira koju zemija ne vidi:

Taj će, u jednom trenutku, jedito?t, shvatiti i jaz sveopšti u kom svetovi stahu i zaneme;

Ko što se stegne rečita usna pošto je izrekla kobno: ne! i, pre mo što osmehom krene, pohovo, sazvežđa i usamljene komete na nebesima, srca i volje, misli, u bićima.

Zapis na misirskom grobu

O N JE volio srećne, i al mnogo više one hesrećhć.

Sa srećnima je kliktao, a s hesrećnima fiho zborio; 1 sve dok se tužnima suze ne bi osušile, i dok im grlo me bi otpustio grč.

Trudio se da bude

osmeh ojađenilh.

mam poznati narcisoidnt junaci ŽZorille, Mozarta, Hoffmanna, Barbey d'Aurevillya, Dostojevskoga, Maupassanta ili Wildea. Izdaja dru gova u borbi rađa revolt i indignaciju, izdaia samoga sebe gađenje i sažaljenje. Za normalnu ljudsku komunikaciju rađa uvijek jednu veliku poteškoću: kako govoriti sa čovjekom čija se nutrina poistovjetila sa njegovim Crveno-crnom harlekinskom odjećom? -

No, poteškoća u shvaćanju ovoga čovjeka Ježala je i u samim pokušajima da ga shvatimo idući poznatim putovima psihoamalitičkc vivisekcije o narcizmu, donjuanizmu, podvojavanju, kažnjavanju i samokažnjavanju nerazvijene ličnosti. Nametalo nam se stalno pitanje, da li ne valja tražiti odgovor za njegovo izdajstvo u odnosu prema samoj stvarnosti, u stvarnosti koja živi u nepomirljivom sukobu sa ličnom dosljednošću i iz toga čini vvlinu? Možda je ono što smo skloni nazvati izdajom samo neka vrsta životnog opredjeljenia, opredjelienja koje raspolaže razlozima u Šširim društvenim ili historijskim tokovima?

Sjećam se da me je još kao dječaka, promatrajući na zidu seoske kolibe u slavonskom vinogradu jeftinu polihromiju »Posljednje večere«, iznenadio jedan kontrast koji nisam nikad uspio odgonetnuti do kraja: svi prisutni apostoli bili su obuzeti jednim iznimnim događajem potpuno obuzeti nekom vizijom ili uznemireni nekom idejom i kao odsutni duhom, samo je jeđan apostol među njima bio izvan toga kruga, sasvim prisutan i sa potpunom prisebnošću i samopouzđanjem držao na stolu kesu sa zlatnicima, Juda, Znao sam već tada da je Juda za to zlato prodao Krista i svoje najbliže drugove, ali nisam mogao shvatiti zašto on to njima sa ovakvom smirenošću i čak izazovnošću pokazuie?!

Odakle Judi ova sigurnost? Ođakle mu snaga da sjedi za istim stolom sa onim koga je prodao i da mirno pokazuje visinu nagrade za izdaju? Još juče je on s njima dijelio iste idcje i iste vizije jednog drugačijeg svijeta! Još juče su drugi vjerovali, pa možda i on sam, da će poći stopama svojeg Učitelja, makar mu prijetilo i mučeništvo! A sada, kao da želi reći kako jie sebe dugo vremena obmanjivao ie ovom kesom zlatnika želi jasno pokazati da mu više do nikakvih iluzija nije stalo?!

Da, odakle, Judi ova sigurnost? Ako bolje pogledamo »Posljednju večeru«, bez svih onih moralnih predrasuda što su se vjekovima taložile na likovima Krista ili Jude, primijetit ćemo da se ovdje nalazimo u prisutnosti jednc situacije koja nije nimalo izuzetna! Jedan realan, praktičan, poslovan, dobro obaviešten čovjek, koji se zaista nalazi »u toku stvari«, našao se u društvu sa ljudima koji već na prvi pogled odaju da su izgubili vezu sa tim istim postavili stvarima, njihovoj upotrebnoj vrjjednosti ı koristi koje mogu donijeti. Sva ta družina zanešena svojim nadahnućima, idejama i propovjedima o ljubavi prema bližnjemu, o jednom novom humanitetu i o carstvu koje tek treba da dođe i zamijeni postojeći poredak, činila se Judi nerealna, bezvezna, u sukobu sa društvenom stvarnošću, i toliko »zagrezla« u svoje anticipacije da je niti ovai novac na stolu, kojim je tačno odmjerena njihova vrijednost, neće prenuti iz sna. Njihova upornost da ideju pretvore u stvarnost, da je čak pretpostave kao »višu istinu« konkretnim odnosima, uvjerila ga je da su »otišli suviše daleko«, te da su se, i »pored početnih. dobrih namjera, našli neminovno u sukobu sa društvenom stvarnošću«, da su »precijenili svoje intelektualne snage i moć ideje uopće, te da je čitava ta njihova djelatnost za »spas duša« u stvari »kamuflirana politička akcija« koja ne može dobro završiti pokraj Poncija Pilata, farizeja i rimskih legija.

Nastavak na 7. strani

Ljudsko oko

TA SITNA, crha duplja, zenica, ucepljena sred nebeske vedrine, uz luk otrovne strele pripijena, strahotah ponor, gde zmaj zmajeva bđe:

na dlaku domet odmerava

do živog, tamo, bolnog ljudskog srca.

A kada u cvet, wu — što mesecu i pčeli se otkriva mhHosi svoje nemo udivljenje, čežnju za spojem, strephju zagonetke, uviF u sreću doživljenog sklađa, ona se Širi ko u mrkloj tami;

u dubini joj plameh, žar se javi, i sjajem svojim ozarava Svet.

Kroz bes košave

KROZ BES košave, kroz mećave huk, po nhahosu dubokome, mučho, probijaju se krotka stada; nemo,

'1 fek po neko blekne, zaplače.

Pastiri jaki, svi zasuti injent, u maručju, u oštroj kostreti, az prudt svoje czadihane, 1Ose toplu i meku, tek rođenu jaghjad, · bezbrižnu, lepu, milu odojčad. Ej, kad bi tako čovečanstvo, naga i topla i vredovna, i sanjalačka, luda bića, a krilu Majke bezimene

usnufi i buditi se moglo!

Rukodelcu

T'. NI SAM he znaš koliko si lep: kađ trhokop u ledinu zamaneš,

iz vrela gvožđa kad iskre izbijaš, od bezobličja polugu iskivaš;

kad zlato, silu, iz kamena variš, bisera. tajna dubina izroniš;

kad čvrsto stegneš upravljač vozilu, — gospodar puta, oblaka,.. stizanja a oštro oko sokolovo preza, — prkosiš smrti a život začinješ.

Ko bogovi što nekad vajaše, od prašine i prve svoje suze, čoveka, svest mu pod krtim temenom, a na usni mu moćnu, meku reč:

I ti u tvari krešeš, budiš slovo, da, mrtva, ljudskim progovori glasom.