Књижевне новине

Oktobarski salom

AKO JE U PRVI Oktobarski salon uloženo najviše truda i entuzijazma, ako je stvaran, kao institucija, sa velikim ambicijama i ozbiljnim perspektivama, on je, kao i svako prvenče, bio radosno pozdravljen i prihvaćen, odziv likovnih stvaralaca svih generacija bio je gotovo kompletan. Upravo, zbog tih i takvih okolnosti i činjenica, i njegovog zamišljenog značenja i značaja, drugi Salon ie sa najvećim nestrpljenjem očekivan i primljen, kao i prvi, uglavnom bez rezervi. Treći je umnogome afirmisao mlađu generaciju; s jedne strane, nadrealno-fantastičnu orijentaciju, s druge, apstraktnu, naime, onu grupu slikara koja je danas već stekla renome. Posle ovakvog početka Salon je počeo da gubi svoj smisao; tačnije rečeno, pre nego Što se stabilnije odredio i konstituisao kao reprezentativna likovna manifestacija on je počeo da malaksava. Kriterijumi organizatora i žirija postaju konformistički, a posledica je sve češće i sve više odustajanje poznatih i značajnih autora, naročito slikara, a takođe se pojavljuju i razni surogati. Nagrade se dodeljuju ne na osnovu kvaliteta radova izloženih u Salonu već po nekakvom »redu«. Sve je ovo, naravno, uticalo na izgled ove likovne manifestaciie i od prvobitnih nagoveštaja i njene zamišljene misije malo je šta ostalo i Oktobarski salon kao da je preuzeo ulogu onih Ulusovih izložbi sačinjenih po oveštaloj jinerciji. Stoga se prema Salonu sve više formira ravnodušan odnos, njegove izložbe gotovo se izjednačuju sa sporadičnim pojavama likovnog života. Putanja, dakle, dosadašnjih Salona nije samo odveć maglovita nego je poslednjih godina postala i strma,

Ovogodišnji Oktobarski salon, sedmi po redu, ispoljava neke svoje već, sada se to može reći, hronične nedostatke u koje spada i njegova nemoć da privuče sve aktivne relevantne snage; znatan je broj naših poznatih, značajnih, zanimliivih ličnosti za koje paviljon u Ma:· sarikovoj ulici ostaje odbojan. S druge strane, u Salonu se mogu naći i radovi u svakom pogledu minorni; doduše, takvih nema mnogo, ali svejedno, njihovo prisustvo ne može se ničim pravdati,

No, i pored ovih i sličnih činjenica koje se mogu. konstatovati, Salon ove jeseni izgleda

tako da se sa više optimizma može govoriti ·

o njemu. Kad je reč o slikarstvu, bilo zbog osobenih koncepcija i rezultata ili zbog kvaliietnih preobražaja i kretanja, ističu se mnekoliko ličnosti, uočava se nekoliko radova. Ivan Tabaković se i ovoga puta ističe svojim ne· konvencionalnim rešenjima; on, reklo bi se, egzaktne poimove transponuje u vizuelne PDpojave na duhovit i sugestivan način, zalazeći, u jednom smislu, u fantastične sfere. Napustivši naturalistički strukturalizam, Mića Popović, taj strasni eksperimentator, našao se opet u domenu čisto pikturalnih problema, njegove nefigurativne slike baziraju se na suprotstavljanju suvereno uravnotežene kompozicije i zvučnih kolorističkih akorđa. Kretanja su očigledna i kod Vladislava Todorovića, njegov put od lirske apstrakcije, enformela, sve više gravitira ka nadrealnoj apstrakciji, ka oslobađanju imaginarnog prostora u kojem se rađaju neki organski praoblici. Na izgled robusno tretirani, monumentalni kolaži Zorana Pavlovića sa antropomorfnim bićima, deluju specifičnom ekspresijom, poseduju nešto od herojskog patosa. Uz izvesne stvaraoce starije i srednje generacije, čija dela predstavljaju zrela rešenja u duhu klasičnog modernog. slikarstva, zrače profinjenom slikarskom kulturom, uverljivoni emocijom — Ljubica Sokić, Milan Popović, Ksenija Divjak — treba spomenuti i mlađe autore još mahom neafirmisane, pa čak i nepoznate, koji pokazuju neke specifičnosti vredne na ovaj ili onaj način: Bojana Bema, čija se ostvarenja zasnivaju na dekirikovskim iskustvima. i sadrže izvesne vlastite odlike i likovne i psihološke, Blagotu Radovića, čiji prostrani asocijativni pejzaž ispoljava snažan slikarski doživljaj prirode, Dragoslava Aksentiievića sa mrtvim prirodama u kojima je izražen fini spoj klasičnih iskustava i savremene senzibilnosti, Momčila Antonovića sa slikama koje se nalaze na raskršću između nadrealističkih shvatanja i nove figuracije.

Što se tiče grafike, ona je u dosta širokom obimu zaslupljena i može se reći da u bitnom odražava podneblje ove umetničke discipline u nas, uz to, u okviru ovog Salona, a i inače je tako, njeni redovi su u pogledu kvaliteta prilično izjednačeni. Uprkos tome izvesne prednosti bismo dali listovima Boška Karanovića, Marka Krsmanovića, Božidara Džmerkovića, Emira Dragulja, Halila Tikveše, Miodraga Na· gornog, Slavoljuba Čvorovića i Dragiše Andrića.

U skulpturi se sve više osnažuje i afirmiše ona, do juče mlada generacija, koja uz Olgu Jevrić i Borisa Anastasijevića dominira, ali ne samo kvantitativno već i vrednošću svojih radova. Ovakvoj dominaciji najviše su doprineli Kolja Milunović, Milija Nešić, Slavoljub Radojčić, Ana Viđen, Milija Glišić i Kosta Bogdanović. Treba, međutim, reći da na Salonu ne učestvuje nekoliko naših eminentnih skulp· tora.

Ovogodišnji Oktobarski salon nam je predstavio nekoliko ličnosti, osvetlio izvesna zna: čajna ostvarenja, ukazao na novce mlade autore i globalno gledano ostavlia bolji utisak nego prethodni.

Vladimir Rozić |

6

inosfrane [Ci]]53

OJ

OD VREMENA kada j po Ljermontovljev biograf P. A. Viskovati 1891. godine „izrazio sumnju da je postojala »intriga« koja je dovela »do krvave Ljermontovljeve smrtfi« istoričari književnosti neprekidno pokušavaju da DOO GRB S zaveru protiv tragično preminulog esnika. | ? Godine 1935. A. Pavlovič je u »Komsomolskoj pravdi« objavio mišljenje direktora Ljermontovljevog muzeja u Pjatigorsku S. D. Korotkova da je Ljermontov ubijen hicem koji je ispaljen sa strane, a ne iz Martinovljevog. pištolja., Interesantno je da i književnik Konstantin Paustovski u Dr:pOeci »Rečne poplave«, objavljenoj 1954, poslednje Ljermontovljeve trenutke opisuje ovako: »I poslednje što je opazio na zemlji —, učinilo mu se da je istovremeno s Martinovljevim hicem čuo još je dan pucanj, iz žbunova pod obronkom iznad koga je stajao.«

% članku »Tragedija kraj Perkalske stene (Tragom narodnog predanja)« V. A, švamberger 1957. godine takođe tvrdi da Ljermontova nije ubio Martinov. Švambergeru je jedan sta· ri sveštenik pričao kako je Ljermontov pogi· nuo od hica pijanog kozaka koga je policija poslala da iz zasede puca na pesnika u trenutku kad ga Martinov bude nišanio. Ubistvu je, prema Švambergeru, prethodila zavera uz učešće mesnih vlasti, Martinova, četiri sekumndanta, lekara i žandarmerijskog potpukovnika Kušinikova. i

Švamberger je dobio pristalice u kandidatu pravnih nauka 1. D. Kučerovu i kandidatu medicinskih nauka V. K. Stešicu. Kučerov i Stešic pokušavaju da tezu o Ljiermontovljevom ubistvu od strane. policijskih agenata dokažu savremenim metodama sudske ekspertize. Posle nekoliko novinskih članaka, oni su se pojavili na VIT liermontovskoi konferenciji u Penzi s referatom. Januara 1965. objavili su u no: vinama »Sovjetska kultura« članak »U potrazi za istinom«, a nedavno je lenjingradski književno-istoriilski časopis »Ruskaja literatura« štampao njihov članak »Ka pitanju o okolnostima ubistva M. J. Ljermontova«.

Poznato je da je dvor prema piscu gnevnih stihova o Puškinovoj smrti bio neprijateljski raspoložen. I »visoko društvo« je takođe još ranije počelo da plete spletke oko pesnikovog imena, a on sam se već nalazio u izgnanstvu zbog dvoboja sa sinom francuskog poslanika Barantom. Takođe se zna da je prognani pesnik, verovatno iz opreznosti, izbegavao službu u onim jedinicama u koje je iz Petrograda upućivan. I upravo neposredno pred njego: vu smrt stigla je stroga naredba: »Narediti (Ljermontovu — M. S.) da neizostavno bude na frontu i da se ni pod kakvim izgovorom nc sme udaljavati sa frontovske službe u svome „puku«, .

" Kučerovu i Stešicu pada u oči da je na Kav'kaz istovremeno s Ljermontovom upućen i žandarmerijski potpukovnik, koji se bavio specijalnim slučajevima, Kušinikov. Žandarmi su iz Petrograda upućivani u Pjatigorsk obično na tri godine. Kušinikov međutim svog pret hodnika Viktorova, iako ovaj nije učinio nikakvu krivicu, zamenjuje posle službe od samo godinu dana. Kako je Kušinikov u Petrograd vraćen odmah po okončanju procesa Dprotiv učesnika dvoboja, Kučerov i Stešic smatraju da je taj žandarm, koji je umeo da iskoristi neprijatelistvo jednog dela aristokratske mladeži prema Ljermontovu, bio i duša zavere protiv njega.

Pisci članka tvrđe da do pravog dvoboja između Ljermontova i Martinova uopšte nije ni došlo. Pošto Martinov, prema sopstvenom priznanju, nije izazvao pesnika posle »uvrede« u kući generalovice Verziline (to ie bilo 13. jula po st. kalendaru), a Ljermontov je već 14. "ujutru, završivši s lečeniem, otputovao iz Pjatigorska u Željeznovodsk, malo je verovatno

VN TITA

Petar CVETKOVIĆ

VOZOVIMA hnoćhiMm, ko bosle kiše

kad se polome grhci, zamirisao je — ozon!

Mirisan i smrađan pašnjak iza tunela promiče.

I po vetru klize misli noćhe, vaskrsavaiuće.

One su koliko tuđe, i moje, i čini mi se, ipak, staklene. Al uzdižuć se, bez čuđehja plove sve dalje i dalje.

A a prozorima lica sudaraju se, ko u bari. I travnjak sa kestcama oslobađa se dima, gareži.

Mesečeve vodenice

Po RUKAVCU brzom poznaje se jaz.

ij Po matici ušće.

A odatle — prsten.

· I kada zatreperi Veo,

Vođenice u noći, kao školjke, izrahjaju iz pehe, mokre, s još podbulom glavom,

Drveće savija vrhove u luk,

i mehuri hladni odskaču, praskajuć kao sapunice zlaćane

koje devojčurak prstom probada.,

Da li i sada dečak, sa visa, srebrnu bundevu privlači prstima? Bukvik se čini, isto, uzhemireh, Pa ipak stopa nema nigde.

da je izazvan i toga dana. Na sam dan dvoboja, pak, Ljermontov je u Željeznovodsku primio prijatelje — među kojima glavnih učesnika u dvoboju Gljebova, Vasiljčikova, Martinova, Stolipina i Trubecko; iS bilo — i s gostima je ostao sve do posle 17 časova. U to vreme se od njih oprostio u Šotlantki, ostavši bez konja, bez oružja i sekundanta nekoliko kilometara od mesta dvoboja koji se odigrao negde oko 18 časova. Kučerov i Stešic smatraju da se Ljermontov ne bi mogao tako ponašati da je već izazvan na dvoboj. Jer, gosti su mu mogli ostati i duže. Senku sumnje na regularnost priprema za dvoboj baca takođe činjenica da se ne slažu izjave učesnika o vremenu dvoboja, kao i o distanci s koje su protivnici pucali, što se ipak ne zaboravlja tako brzo. Čudno je bilo i ponašanje sekundanata posle smrtonosnog hica. Svi do jednog su se razbežali, Martinov je čak izgubio kapu, po koju je kasnije poslao čo:-

Pa

M. J, LJERMONTOV

veka. Bilo je objašnjenja da su se morali skloniti od strašnog pljuska koji je baš u tom trenutku počeo, ali učesnici su uglavnom izjavljivali kako su odjurili da traže kola kojima bi prevezli pesnika do grada. Međutim, Gljebov je došao na mesto dvoboJja kolima. I slikar Arnoldi je toga dana između 17 i 18 časova video u blizini šetlantke Gljebova i Stolipina na lakim kolima, a Ljermontova s Dmitrijevskim u fi. jakeru.,

„Na osnovu VELE ovoga, Kučerov i Stešic zaključuju da je u dvoboj umešan neko treći. Po njihovoj pretpostavci, Martinov, Gljebov i Vasiljčikov su odlučili da odigraju farsu dvoboja kako bi zaplašili prijatelja koji je bio neumoran u zajedanjima. Nadali su se da se Ljermontov, već prognan. zbog dvoboja s Baramtom, neće usuditi da puca i da će im se tako pružiti prilika da ga ismeju. Zato Ljermontov nije ni izazvan ranije i izazov su mu preneli Gljebov i Stolipin tek kad su ga stigli na putu iz Šotlantke ı Željeznovodsk, otuda i nepreciznost u iskazima o vremenu i uslovima dvoboja. Na osnovu postojećeg opisa Ljermontovljeve rane, Kučerov i Stešic tvrde da ona nije mogla biti nanesena iz Martinovljevog pištoiia, Pošto je opštepoznat podatak da je Ljermontov prvi pucao i opalio je u vazduh, oni skreću pažnju na Vasiljčikovljevu izjavu: »Došavši do crte, obojica su stali; major Martinov je opalio. Poručnik Ljermontov je, već bez svesti, pao 1

Miodrag SIBINOVIĆ

700004

t nije stigao da puca; dosta kasnije njegov napunjeni pištolj sam ispalio u vazduh ja« Kako ni Martinov u izjavi na sudu kategoričkom tvrdnjom da na Ljermontovljevom pištolju nije bilo zastoja ne odriče da jc pesnik pucao, Kučerov i Stešic dolaze do zaključka da je neispaljeni pištolj bio Martinovljev, a da je Ljermontov ubijen sa strane, IZ ruke policije, Otuda i onakav užas učesnika dvoDoja i besomučno bežanje. A oni su posle svega imali samo dva izlaza: da priznaju Ljermontovljevo ubistvo sa strane, dakle, pomoću najamnika, što je kažnjavano smrću, ili da pesnikovu smrt objasne kao ubistvo u poštenom dvoboju. Izabrali su ovo drugo i zato su morali naknadno da konstruišu sve detalje tajnom prepiskom,

Karakteristično je, međutim, da se ni jedan od priznatih istraživača Ljermontovljevog, života nije složio s Kučerovom i Stešicom. 1. Andro mikov je još početkom 1956, u odgovoru na pitanja čitalaca »Novog mira« koja su us

osle Ob RVIJByanik pripovetke Paustovskog, Korotkov jevu tezu okarakterisao kao izmišljotinu. Posle Švambergerovog članka Institut za

"književnost AN SSSR odredio je komisiju za

ispitivanje njegovih navoda u čiji sastav su, po. red ostalih, ušli Andronikov, Gorođecki i Ejhenbaum., Komisija je, međutim, ocenila da se Švambergerove tvrdnje ne, mogu uzeti ozbiljno. Sa isto toliko odlučnosti i negodovanja. istoričari književnosti odbacuju zaključke Kučerova i Stešica. Posle nekoliko novinskih napisa, »druga strana« je uz članak »Ka pitanju o okol. nostima ubistva M. J. Ljermontova« obiavila i svoj opširni odgovor. Njegovi autori su S. Latišev i V. Manujlov. Oni detaljno govore o DOslednjim pesnikovim danima, okolnostima pod kojima je ubijen i o onome što se tokom suđenja i istrage odigralo. Ne poričući da su dvor i policija bili neprijateljski raspoloženi prema pesniku i da mu, nisu želeli dobra, Latišev i Manujlov smatraju da je Kučerovljeva i Stešicova hipoteza ipak isuviše fantastična. Oni se pitaju zašto bi policiia organizovala tako komplikovan dvoboj kad je mogla Ljermontova ubi·ti na jednoj od njegovih šetnji i to ubistvo pripisati gorštacima? Jer, samo dva meseca pre dvoboja gorštaci su u jednom od svojih čestih napada nedaleko od Pjatigorska zaklali jednog ruskog podoficira. U odgovoru se, takođe, skre-

· će pažnja da jie Ljermontov u Piatigorsk svra-

tio samovoljno, jer bio ie upućen u drugom pravcu, tako da se Kušinikovliev „dolazak ne može dovoditi u direktnu vezu s pesnikovom pogibijom. Latišev i Manuilov obiavljuiu zaključke komisije AN SSSR, sastavljene od eminentnih pravnih i međicinskih stručnjaka, koja u Ljermontovljevoi rani ne nalazi elemente za sumnju da je ubiiem sa strame, a razlike u izjavama učesnika dvoboia obiašniavaiu žŽeliom da se u istrazi prikrije učešće Stolibina i Trubeckog, i zaštiti Martinov. Popustliivost ak vlasti u istrazi tumače time Što ie među \česnicima dvoboja bio Vasiličikov, sin iedmog od carevih favorita, koii ie morao. biti zaštićen od odgovornosti zbog smrti 1 inače omrznutog pesnika,

Nama je odavde, naravno, teško da dajemo ocene ovih mišljenja, Za to je potrebno, po 1 ostalog, i potpuno poznavanie izvora. Svesni toga da su Kučerov i Stešic kao mladi naučni radnici puni smelosti i energije, što često donese i krupne rezultate, mi isto tako znamo da se na strani njihovih protivnika nalazi iskuv stvo i već priznato đuboko poznavanie Ljermontovljevog života i sredine u kojoj se kretao, Ipak, ma koliko Kučerovljeva i Stešicova, verzi• ja bila interesantna i zvučala senzacionalno, mo ramo reći da se ona druga čini daleko manje

iskonstruisanom i da deluje uverljivije.

U VOZOVIMA NOĆNIM...

JI najednom sad, čudno:

kao da su vezane za le... Mesec izađe, A ohe, sve,

uz potok — čuče, kao veverice.

Kovrdže guste, urasle,

hjišu se pri sjaju Titi. | A po zidovima, upakovane, vise sehke slepih miševa i sova.

Bez češlja je ovo utočište, pocrvenelo od vodene trave i korenja,

kao dvadesetogođišnji jeleni, kojima sred stvrdlina, nanovo, izbija rogovljeć.,

U močvari

U MOČVARI, oluja kad brođe, jutarnje pojanje lista, ko ogleđalo barskih voda, sijahjem plavih klobuka mami.

Tako treperi, u strujahju lakom, pištanje i boj.

I utočište tankih krila,

češljem vetra, povijenim, zlatnih, podiže kovrdže pale, slepljene, tebi, devojko.

* “

K RILI smo se hoćima međ stoletnim, stablima. Omamljehi shovima sta?ih kamena i paučina.

Od žilavog pruća, šaše

pleli smo kućerke.

Rogove i kolje kitili smo

i penom oblaka prelivali čaše.

Koliko smo dugo bil sami, i ne mehjajući mišta,

tek poneko išaramo jaje skinuli bi iz visoke duplje.

Svako je tako išao za svofim golubom. I svakom se činilo da može do ma kraj sveta.

Ali posle hiadnog pliuska, tu, ispod suve streje,

a, sitama smo se svijali i sušili mokro perje,

KNJIŽEVNE NOVINE