Књижевне новине

POZORISTE ZABLUDA

DESET ILI DVANAEST visokih i četvrtastih stubova potpuno je zakrčilo pozornicu. Šta je Dušan Ristić ovim scenografskim lav:rintom hteo da postigne: neoromantičnu atmosferu? Svođenje scene na geometrijsku shemu prostora ili racionalno odabrani materijal iz ko. jeg bi trebalo da se izdvajaju emocije, konflikti i sama misao? U nedoumici publika postaje brzo zasićena napadnom monumentalnošću, i ravnodušna prema d-koru, nogotovo od onog časa kada uvidi da ga i reditelj odbacuje. O apstraktnoj funkcionalnosti govore mnogi prizori, a posebno oni sa Anom, gde je okvir pa i sama rekvizita, nepotrebna Jer ova ličnost najčešće obitava na proscenijumu ignorišući potpuno plohe om»đene stubovima i zavesama. Suvišno je, čini se, bilo i pokretati rotaciju kada je celo zbivanje „pojednostavljeno i svedeno na dve dimenzije. Spormi jedino nisu kostimi — ali, zar je za umetnika kakav je Ristić kompliment da mu nacrti odgovaraju našim predstavama o visokoj i nadaleko čuvenoj ruskoj modi minulih vremena? ·

Osnovno obeležje režijskog bOstupka Milenka Maričića je suprofstavljanje sceni, glumc:ma pa i samom piscu. Možda je to, istovreme no, i izraz stvaralačke nemoći, jer logika i upornost ne dovode do željenog rezultata i efekta. Kada bi kojim slučajem sa plakata bilo izbrisano ime Lava Tolstoja, a imena njegovih popularnih junaka bla zamenjena nekim drugim — suočili bismo se sa oveštalim ljubavnim trouglom koji teško može danas podneti iole prefinjeniji ukus, Ovako— samo su lakoverni mogli pretpostaviti da se mehaničkim skraćivanjem pojedinih poglavlja i rufinskim kondenzovanjem replika može od čuvenog romana #&šstvoriti potpuno nova i estetski samostalna scenska celina.

Raniji susreti sa znanim i već Zaboravljenim adaptacijama Ovog TOmana na inostranim i domaćim Dpozornicama nedvosmisleno su otkrili razloge neuspeha i debakla koje su doživeli njihovi priređivači. Svi su oni od reda prilazili »Ani Karenjinoje spolia, ne shvatajući i ne Cceneći dovoljno njenu lepotu, ljudsku suštinu i umetničku univerzalnost. Njihova savest kao da je bila umirena onim „poznatim „uverenjem po kome trenutne komercijalne scenske potrebe opravdavaju svaki poduhvat, pa i ovaj. Suvišno je naglašavati površnost ovakvih motiva kada se zna da oni protivureče teatarškom poimanju umetničkog dela. Pogotovo, što naše tumačenje

izvesnih formi iz trenutne perspek- .

tive ni u kom slučaju ne predstavlja i poistovećivanje sa njegovim elementarnim delovanjem. Iz toga ne bi trebalo izvlačiti zaključak da smo u načelu protiv adaptacija ali je sigurno da se na njima ne mo že/graditi izvorna scenska vizija, Retke su stvaralačke transformacije teksta u kojima se zadržavaju e oznake estetskog i misaonog 'griteta. originala, Osmovni prob: · je — kako osetiti unutarnji ao romana i pokazati koliko nas zaokuplja njegova snaga i zna-

je u ovom životnom trenutku. To neuništivo i večno jezgro je tki Vo koje ničim na sceni ne sme biti sroženo, Tolstoja je iznad svega ovala snaga ljubavi u nemojj i toliko svakodnevnoj, situi; intiman svet što u postojećim

društvenim konvencijama nema iz gleda na život i za koga realnost b avlja sigurnu smrt; ljudsko

M OSM kada je sa SN strana, ali od njega samog, ugrožena nješova bit O. o bi se pokazala tragična lepota verovanja da se za · život vredi boriti i po cenu samouništenja, U dramatizaciji i predstaYi sve te poznate vrednosti svesno su zanemarene kako bi se pažnja gledališta lakše vezala za situacije u kojima Ana ispašta zbog nedozvoene ljubavi. Tolstoja zacelo nijc u prvom redu interesovala osuda društva i kazna koja će zadesiti jegovu junakinju, tako da je potPuno neshvatljivo zašto su aranžeTi ove predstave krenuli stanputicom, »Ana Karenjina« nije izuzetno delo po svojoj faktografiji, nego DO čudesnom jedinstvu stila koji čini njenu strukturu autohtonom celinom, Ni jedna.od ličnosti koje še javljaju u romanu nije tek slu čajna epizoda i sve u sebi nose OLganske karakteristike tog osvbenog stila i toliko se međusobno isprepiću, objašnjavaju ı dopunijnju da deluju kao mramor, boja ili jedna Teč, Zato svesti Ljevina, Kiti, Stiva Mi Doli na statiste ili posmatrače ~ znači jednostavno postati nerazumljiv i potpuno prekinuti svaku Oomunikativnost sa piscem i nJeEO" vim remek-delom. Upravo ti međuSobni odnosi predstavljaju prostor Ta kome se zbiva Anina tragedija i univerzalnost njenog ljudskog deovanja. U njima se ujedno ono lič no preobražava u opšte i obrnuto ~ tako da iščezava statičnost jednog uskog lokaliteta, pa dobijamo Veoma pokretne i osetliive rasponč Vremena u kojima naslućujemo 1! 9brise našeg sopstvenog postojanja.

bravo to i daie romanu onu trajnu lepotu -- pa zašto tražiti neka-

KNJIŽEVNE NOVINE

Premijera »ANE KARENJINE« u Narodnom pozo

STA BI TOLSTOJ REKAO?

Kkvu posebnu aktuelnost u ogoleloj priči o ženi, mužu i ljubavniku Kada to može biti isto tako. ponižavajuće za scenu i publiku?

Reditelji je učinio ono najgore, što se čak ni pretpostaviti nije moglo — izolovao je Aninu ličnost i time uništio njen duhovni ambijent, bez kojeg ona ne predstavlja baš ništa, Onemogućeno nam je tako da »Anu Karenjinu« prihvatimo u njenoj celovitosti i da osetimo ono neizmerno bogatstvo unufarnjih vibracija i podsticaja za naše misli i emocije. Negiran je roman i od njega su ostali samo daleki odsjaji. Iz partera to liči na ruševinu u kojoj sentimentalno prepoznajemo po neki slomljeni predmet ili fotografiju iz kuće koja nam je bila toliko draga.

Predstava koju smo videli na sceni Narodnog pozo?išta, prema to me, nema umetničku osnovu i šteta je što se v #1je za ime velikog pisca. Iz scene u scenu vidljiv je

rediteljev mapor i upornost da se što efektnije razmeste izabrani odlomci i to po pravilu »točka« koji se

rimenjuje u svim star-sistemima. Milenko Maričić istina, u okvirima tog manira nastoji i da bude na iz-

' gled svež, više racionalno priseban i

savremen, pa ličnosti raspoređuje oko Ane kao lutke koje su tu da svojim šarenilom potpomnogu da se ukrasi veštačka iluzija o pravoj predstavi. Njihov raspored nije više polukružni i horski već u isprekidanoj geometrijski fiksiranoj liniji, tako da u scenskim kretnjama ima dosta mo-· notonije, U toj prigušenosti zaboravilo se da otuđenost ne eliminiše nikada do kraja život, realnost i samu istinu. Jer, prema čemu da se Ana oseća izolovana — kulisama? Čak i ljubavne scene su tako postavljene da u njima Vronski stoji

kao predmet bez gesta i glasa, sa pogledom usmerenim u jednu tačku, i gotovo ga je nemoguće pri-

| Petar VOLK

rištu

hvatiti kao živog čoveka, Nasuprot njemu, Ani je sve dozvoljeno, i ona se u tim za događaj izuzetno Važnim frenucima služi slobodnim pokretima, gleda u publiku, ili se še-

_ ta po prosceniju i iznosi svoja OSe·

ćanja, Susret oči u oči ostvaruje se verovatno jedino za vreme poljubaca i to je nakon dosta vremena, prilika da se ponovo na pozornici Vide autentični zagrljaji.

Bez Tolstoja nema Ane Karenjine —a da bi se režija mogla da približi pita i, možda, iziednači s njim—Ttre

a da zaista pokaže velike stvaralačke ideje i da predoči viziju koja će imponovati kao forma i vrednost. Maričić nam celo vreme okreće leđa tako da je teško reći gde zapravo treba i tražiti taj željeni umetnički oblik. Da li u onom što nam se nudi sa pozornice, ili u privatnim asocijacijama i priželjkivanjima? Jer — u predstavi nema čak ni sa formalne strane nijednog orliginalnog rešenja: sve je viđeno i patinirano do te mere da ne može opstati u životu. Monolog je ilustrovan kratkim informativnim prizorima zaogrnutim melodramskom fatalnošću. Idealan „primer ovog praznog egzibicionizma predstavlja

scena serviranja čaja.

Glumcima se zapravo nije dozvolilo da igraju i nešto lično stvore. Oni su se ipak pomalo otimali tim sa predumišljajem postavljenim shemama, tako da su njihov talenat i kreativnost s vremena na Vvreme dosezali do rampe. Oni su u ovakvom rediteljskom viđenju svcta predstavljali samo pione a ne žive liude sa čijim se sudelovaniem i aktivnošću u predstavi računa. Upravo zbog toga imponuje dostojJanstvo Vase Pantelića (Karenjin), mirnoća Voie Mirića (Vronsvi), korektnost Milorada Stevanovića (Ljevin), setni osmeh Predraga Tasovca (Stiva), blagost Nade Štrinjar (Doli), ustreptalost Stanislave Pešić (Kiti) ili upornost Ksenije Jovanović (Betsi).

Ako je ova predstava načinjena zbog Mire Stupice — nije joj uči. njena naročita usluga. Jer, kao što je zlouvotrebljen pisac tako su preterano korišćene njene poznate scen

ske navike i rasipan talenat. Reditelj nije bio u stanju da je inspiriše na preobraženje, tako da se sama probijala kroz ovu ledenu pustinju i u nekoliko prizora , naročito u drugom delu, pružila je nove dokaze svog velikog scenskog majstorstva. Ali to ipak nije bila toliko željena i očekivana Tolstojeva Ana Karenjina — već isključivo Mira Stupica, kakvu poznajemo ili naslućujemo.

OČI U KOROTI...

Nastavak sa 5, stranć

Radilo se, dakle, o sukobu iđeja i stvarnosti, utopizma i realne politike dalekih anticipacija 1 svakodnevne konkretnosti, logike hu-· mane požrtvovnosti i logike vlasti, pa i Judi nije bilo teško zaključiti da će pobjeda u ovo·me času biti na strani vlasti, Ipak, svojom prisutnošću i zlatnicima nije, naravno, želio reći da i došao jeđino do ovoga zaključka. Trebalo je, štoviše, pokušati da se jasno upo·zore ovi humanisti kako stvarnost treba poštivati. Ne da bi ih razuvierio, nego da bi demonstrirao ono što mu se nakon svega iskustva učinilo jedino ispravnim: mne dovoditi »boga« među ljude, niti pretvarati ljude u »bogove« oduzimajući im pravo na. sve njihove ljudske slabosti,

. Tko BEE uzeti sebi pravo đa Riječju djeluje na ljude popravljajući ih mimo »zakona obiektivnog razvitka društva«? Nije li Krist u bezbroj prilika pokazao svoje nerazumijevanje za društvenu zakonitost propovijedajući identičnost »bivstvovanja« i »trebanja«? Nije li istierivanjem trgovaca iz hrama demonstrirao »nerazumijevanje objektivnih ekonomskih zakona i robnomovčanih odnosa«? Nije li dijeleći onih pet riba na pet tisuća ljudi povrjjedio »načelo raspodjele prema radu« i manifestirao plitki egalitarizam?Nije li svojom teorijom da »postoji samo jedan pravi bog« po·kazao svoje sklonosti, ne samo prema dogmatizmu, već također i Wiema centralizmu i »režimu čvrste ruke«? Nije li smatraiući sebe »božjim odabranikom« tražio za sebe i sebi slične »nekakav izuzetni položaj jednog dijela humanističke OLOAPAKIJOA— I zar nisu u pravu svi ovi sadukeji, farizeji, leviti, oportunisti i poltroni koji već dugo vremena na sav glas upozoravaju kako sva ta apostolska družina »ne razlikuju našu društvenu praksu od kretanja u svijetu«, kako »stvarnu analizu Pproblema zamjenjuje općim humanističkim frazama«, kako »svojim prividnim radikalizmom zapravo nas udaljuje od stvarnih problema«, kako je zapravo »daleko od naše prakse« i da je u svojem socijalističkom humanizmu pronašla »formulu za one koji ne mogu naći mjesto u našem društvu«!

Juda, dakako, nije osjetio potrebu da upozorava javnost što se ova družba »oglušuje o sva njegova upozorenja u svom javnom. djelovanju«, jer je znao da su već suviše duboko »zagrezli u vode revizionizma«, i jer, konačno, Ponciju Pilatu do «takve izjave nije uopće bilo stalo. Judi je prije svega bilo stalo do toga da svojim bivšim drugovima demonstrira težinom zlata i same društvene sile kako

je njihova stvar potpuno pogrešna i promašena, kako je potpunoma. bezizgledna, te je u njihovom vlastitom interesu da im se to jasno i brutalno kaže, kaže i pokaže. Upravo u ovo· me čašu kad, obuzeti idejom, misle da je potrebno i najviše požrtvovanje da bi je obranili, on će im čvrsto pogledati u oči i mirno reći: evo, vaše ideje vrijede upravo ovu količinu zlatnika, a vjerojatno niti toliko!

Vjekovi su pokazali da Juda nije uspio uvjeriti Krista. Ali niti Krist nije uspio uvjeriti Judu. Dijalog među njima još uvijek traje. I uvijek nanovo javlja se kao otvoreni sukob, kao požrtvovanje i kao izdaja, u kritičnim trenucima kretanja čovječanstva.

Treba li savjetovati ovom čovjeku da ski: ne crne očale i otvoreno brani svoju stvar? Tli da napiše na njima:

»Ovdje počivaju kosti i pepeo najpodljjeg čovjeka koji je ikad živio na svijetu.

Molite se za njega«. |; - Dr Rudi Supek

aj | DN \ \ |N bb

MAN

DN NO

IAN NM | DNN

Kakav to pijete čaj, gospodo?

»NJEN PRVI ČAJ« nije ni prvi ni poslednji čaj u ovom gradu. Mada niko ne zna zbog čega tačno u pet sati popodne jedan deo naših sugrađana koji se na Darvinovoj lestvici nalaze bliže majmunima nego Englezima seda za svoj poslepodnevni čaj i sa ogromnim naporima počinje da se približava dnu šolje od kineskog porcelana, na kojoj piše »made in Germany«. Oni koji su dogurali dalje od ostalih usuđuju se čak da u šolju preko čaja uspu i mleko, . i

Oni koji su najdalje otišli kažu služeći goste:

»Još malo čaja?« — fek naučenom intonacijom magnetofonskog kursa »Engleski bez muke«. Gost obično odgovara: ;

»Hvala„..«

»Hvala da ili hvala ne?« — pita domaćica.

»Hvala, možda...« odgovara gost.

Piju tako ti mučcnici čaj, a čeznu Za čašom vruće rakije i glavicom crnog luka,

Pišući ove redove setih se slučajno jednog vica i, verujte mi, ne mogu odoleti a da vam ga ne ispričam,

Dođe, dakle, jedan starac u malu bosansku kafanu i vikne kelneru:

»Daj mi kahvu, dijete!

»Hoćeš li tursku ili francusku?« pita kelner, a cela kafana očekuje izbor.

Starac iz političkih razloga ne sme da se odluči. Zato kaže:

»Hoću ćaj!«

»Ruski ili kineski?« — insistira dalje kelner na političkoj opredeljenosti. »Čašu vodel!« besno kaže starac.

Da sece ova priča dogodila danas, starac je na pitanje »Ruski ili kineski?« mogao mirne duše odgovoriti:

»Njen prvi čaj«, Brane Crnčevića...«

. U toj drami, koja je više dramsko čavrljanje, a manje drama — što meni uopšte nije važno, ukoliko nije važno nekom Profesoru na Akademiji Lepih Veština, postoji jedan bivši Ličanin, čija pojava na malom ekranu vuče za sobom čitavu sociološku studiju, koju ću u deset redaka pokušati da rekon- · struišem:

Ovaj čovek, koji se nikada nije dvoumio u opredeljenju između ruskog i nemačkog čaja (ukoliko ovaj poslednji uopšte postoji) tokovima istorijskog razvitka. (Ala lepo zvuče ovako značajne reči!) bio je izbačen na obalc građanskog života. U početku zbunjen engleskim WCom, jer nije vladao engleskim jezikom, a i nedostajalo mu je ono tako nezamenljivo sijanje noćnih zvezda i zavijanje pasa, — on je uspešno zamenio svoje kačkete i svoju »Borbu« u džepu kaputa, »Borselino« šeširom i časopisom »ELLE« pod rukom. Da-

i) nas se on može sresti na svakom Koraku.

Danas je on predstavnik Nečega u Minhenu, danas on vozi »Taunus«, danas on Ivi iz Kluba književnika, govori: Ivo, — kao da su'zajedno'''

ovce čuvali a Iva se ne ljuti na tu intimnost.

Brana Crnčević mu ostavlja tračak ironije, koja liči na cinizam kanarinca zatvorenog u krletku.

Nad njim i nađ drugim Ličanima vlađaju superiorno Ksenije Jovanović, koje su ih sve naučile. Između ostalog i tome da posle jela, posle pića, treba uvek ruke prati (nemoj da te na to opominje mati)! Da ne treba spavati u pantalonama, brisati nos rukavom, a četkicom za zube čistiti antilop cipele,

Ovaj lažni salonski sjaj na parketu, ovaj kolekcionarski džumbus skupljen s brda s dola, ova šarmantna dosada na balkanski na· čin, organizovana je u dramsku formu sa lakoćom i nevinošću deteta koje svojim dosetkama pokvari dugo smišljano veče,

Postoji u drami »Njen prvi čaj« jedna potresna ličnost koja se pojavi samo dva ili tri puta unoseći čaj. To je služavka — pardon! — kućna pomoćnica, koja je završila Filozofiju. Mađa u službi komedije, ona deluje tragično, jer svojom životnom situacijom slikovito objašnjava posledice snobizma, koje nisu samo smešne, već se svakim danom pokazuju i kao veoma opasne. Kažem: snobizam, a ı ostale moie kolege, televizijski Kritičari, takođe su napisali — Snobizam! Ali je li to snobizam ili nešto više kada polupismeni šcfovi vladaju doktorima?

Ova drama je više, svakako mnogo više, od traktata o šarmantnom snobizmu. Ona predstavlia redak pokušaji da se naša savremena stvarnost (Opet krupne reči!), uobliči u formu bajke o prostacima i rafiniranim potomcima aristokrata, koji su, zna se, uspešno trgovali svinjama.,

Aleksandar Đorđević, koji je poznat kao majstor kamerne televizijske drame, trudi se da u režiji buđe neprimetljiv. Umesto da iznađe sve moguće uglove, sem onog pravog, on uzima samo njega, Poput strukture nekog malog baroknog muzičkog komada, jasno podeljenog po tempu na stavove, njegov dramaturški postupak nenametljivo obuhvata događaj, kao što nežna ruka obuhvati pticu da je ne bi povredila. Čitava režija odvija se u laganom smenjivanju grupnih scena sa krupnim planovima i tome je sve podređeno. Kada se na ekranu pojavi lice nastojnika ili srpski rečeno Hauzmajstora, odjedanput zazvuči jedan sasvim drugi svet. Odjedđanput se učini da je kamera izišla u pejzaž u kome se može disati punim plućima.

Posle ove režije, siguran sam da bi Aleksandar Đorđević bio u stanju da režira i one drame, Za koje se tvrdi da ih piše sam Život, koji na žalost, još nije član Udruženja Književnika. }

Zoran Radmilović pokazao je da može uspešno zabavljati i odraslu decu, Ružica Sokić bila je kao i uvek lepa, dok me je Ksenija Jovanović sasvim ubedila da je dama, Odlučio sam da od iduće nedelje počnem kod nje uzi mati časove lepog ponašanja., Postaću tako bivši Hercegovac. Šš

Momo Kapor 7