Књижевне новине

'Kritika poezije...

_ Mogu li se na osnovu gore iznesenog naslutiti osobenosti Gluščevićevog pristupa poeziji, prozi ili drami? Mada pisati o kritici i poeziji nije jedno isto, u samom kritičarskom postupku velike sličnosti postoie. Umesto o ličnosti kritičara i niegovoj senzibilnoj aparaturi pisaće se o pesniku i njegovom doživliajnom emotivnom iskustvu, umesio o estetičkim stavovima i normama o poetskoj tematici, situaciji, izraženom odnosu prema poeziji, stvarnosti, Životu, smrti, umesto o kritičarskom metodu o poetskoji »metodologpiji«, poetskim sredstvima, likovnim i muzičkim elementima itd.

___ Po tome što ličnosti pesnika i njegovom do-

življainom iskustvu posvećuje veliku pažnju i pridaje znatnu važnost, što poeziju shvata kao proces objektivizacije, svejedno da li pesnikovih shvatania ili emocija, Gluščević se svrstava u red kritičara koji poeziju shvataju kao ekspresiju. Njegova se kritika, prema tome, može okvalifikovati, kao ekspresivna kritika, ili: kritika poezije 'kao ekspresije.

Zoran Glušćević podjednaku pažnju posvećuje i psihološkom „profilu pesnika, i idejama i značenjima koje poezija implicita, i sredstvima objektivizacije. U kritikama pesničkih dela, to želim da naglasim, Gluščević je veoma razložno i analitički uverljivo raspravljao o različitim vidovima poetskog postupka, o poetskom izrazu i idiomu, služeći se često pojmovima i terminima preuzetim iz slikarstva i muzike.

i Korišćenje argumenata i termina iz različitih disciplina dalo je kritikama Zorana Gluščevića određenu širinu, ubedljivost i učinilo ih je pristupačnim znatnom broju čitalaca. Ali, a upravo kad je reč o analizi poetskog postupka, takav metod dopuštao je i izvesne nepreciznosti u analizi i u određenom stepenu ograničavao je moć same analize. Nedovolinost u Gluščevićevim kritikama termina i instrumenata e pruža teorija književnosti naročito se oseća u njegovim kritikama pripovedačke i romaneskne proze, gde je o specifično književnim elementima tih dela (problemi strukture itd.) bilo veoma malo reči, a pretežno se pisalo o predmetu i temi književnih dela, o Đsiholozii i filozofiji ličnosti. Jednim svojim vidom Glušče vićeva književna kritika se otkriva kao tradi. „cionalna kritika zaokupljena »sadržajem«.

U svojoj kritičarskoj praksi Zoran Gluščević je ostvario gotovo sve ono što je smatrao da kritičar treba. da ostvari, Između njegovih pogleda na kritiku i književnost i njegove kritičarsvxe prakse protivrečnosti nema. Ako se može govoriti o slabostima njegovih kritika, onda treba reći da te slabosti proizlaze jz njegovih shvatanja o kritičarskom metodu. O iednom našem uglednom kritičaru Glušžčević je pisao: »On ne izmišlja i ne nadgrađuje probjeme, pre je sklon da ih ne vidi, zanemari i Uprosti nego da vidi ono što n postoji, da uz digne, uveliča i nadraste samo dlo«. Takav kritičar, onako kako je ocrtan u Glužč•vićevoi kritici, očigledno je antipod književnom kritičaru Zoranu Gluščeviću. Gluščević neće nikad uprostiti i sniziti probleme koje oseti u književnom. delu, ali će mu se đešavati da piše o onome čega u književnom. delu nema, da projektuje"svoja shvatanja i svoj nivo razmišljanja u analizirano delo, nadrastajući književno delo ili ga nepravedno uzdižući. Povodeći se za svoJom inventivnošću i bogatstvom svoje senzibilnosti, on će znati da dovede u pitanje stabil. nost svoga kniiževnog suda. To bi bio i najveći prigovor književnoj kritici Zorana Gluščevića.

Ali otvorenost i izrazita antidogmatičnost Gluščevićevog kritičarskog: metođa omogućili su mu retku prijemčivost za dela sasvim različitih nadahnuća. orijentacija, stvorenih veoma raznovrsnim književnim postupcima. U sposobnosti da prihvati književne vrednosti najrazličitileg tipa i da ih uspešno interpretira vidim najizrazitiji kvalitet Gluščevićeve književne kritike. | Aleksandar Petrov

Pravo na protest

Nastavak sa 3. stranc koje ·'ima. svoje norme i zakone. Odgovora ·ncma, ali Je, zato, pesma »Izvrši pa se žali« i naslovom i značenjem nedvosmislen odgovor.

„Duško Trifunović se služi spontanim, veoma prirodnim pesničkim jezikom. Njegovi slobodni ritmovi i mestimična rimovanja visoko su funkcionalni. Time se hoće reći da sredstva njegove umetničke ekspresije ne teže nekom formalnom idealu zbog formalne .savršenosti, već da su elementi potpuno ravnopravni smislu i značenju njegovih stihova. On ne deluje aluzivnošću, podtekstom i pretekstom —. već direktno. Pa ipak, njegov je jezik, u uspešnim pesmama, veoma daleko od trivijalnosti. On se ne služi višespratnim metaforama, ali njegove metafore su, ipak, veoma efektne., On nije pesnik čiji simboli doprinose zgusnutoj i koncentrisanoj sugestivnosti, pa ipak, njegova je poezija veoma sugestivna. To je, ukratko, veoma dobra estradna poezija koja sa estrade može da deluje i estetički.

Veoma često i na različitim nivoima govori se danas o angažovaniu umetnika. O potrebi da se umetnici angažuju. O jednom veoma delikatnom problemu raspravlia se, uglavnom, veoma nedelikatno. TI, što ie ioš gore, različiti primeri manje ili više društveno angažovanih umetničkih dela, koia su i »društvena« i »okupirana savremenošću«, olako se previđaju. Niihovo dejstvo je, sasvim razumlivo, malo, ili, najčešće, nikakvo — mada je deistvo umetničkog dela uopšte problem po sebi, Kako bilo, Duško Trifunović je jedan među retkim današniim pesnicima koji čini permanentan napor da sopstvenom koncepcijom društveno angažovane poezile prevaziđe mnoge postojeće vulgarne »konmcepcije« i vrati toj vrsfi pesničkog stvaralaštva i umetnički integritet i pravo na ravnobravarn opstanak među inim vrstama. Za taj veliki nposan om je, nema sumnje, višestruko kvalifikovan.

Bogdan A. Popović 4

Vaska Jukić Marjanović Adam je Kriv Zadruga pisaca, Beograd 1966.

U STIHOVIMA i aforizmima Vaske Jukić-Marjanović već na prvi pogled uočavamo čar aktuelnosti, Okrenuta kretanjima u svetu oko sebe pesnikinia teži ne samo da zabeleži deformacijo i negativnosti, već i da ukaže. na njihove uzroke. Na taj način ona s područja humora često prelazi u oblast satire. Mada ne ide do kraja odlučno tim putem, ne odlučuje se isključivo za satiru, pesnikinja majuspelija rešenja postiže stihovima i aforizmima ne samo satirično intoniranim, već i opredeljenim u smislu Ppovčtskog optimizma, što nije česta pojava u našsm humoru, Većina poslenika pera u ovom domenu ograničava se il na trenutnu dosetku ji laki sjai duhovitosti, ili nastavlja sve do gorkog sarkazma. Vaska Jukić-Marjanović izbegava svaku krajnost i uspešno spaja ove suprotne polove. Njenc reči su i oštre, i gorke kad treba, ali istovremeno poseduju šarm starinskih epigrama i kalambura. Upustivši se u duel s određenim vremenom i sredinom, pesnikinja donosi nc samo oštar pogled satiričara ili vedrinu pisca aforizama, već ispoljava i pesnički senzibilitet koji na momente do-

nosi i originalnija pesnička rešenja. F S obzirom na neveliki obim ove plakete iznenađuje va“ novrsnost tekstova. O pesmama bi se mozlo raspravljati đo koje su mere nastavak tradicije i koliki je uticaji prethodnika; aforizmi pak jasno pokazuju plodonosnu škoju giganta ovog minijaturnog izraza, mezaboravnog autora »Ne· očešljanih misli+Stanislava Ježi Leca, Ovo se naročito og!”da n prvom ciklusu epigrama, posvećenom društvenim probiemima. Drugi ciklus, okrenut odnosu muškarca i žene, manje je ambiciozan i nejednake je vrednosti. Tu se pored iskrenih iskrica duha nalaze i rečenice na nivou sentimen• talnih i kvaziciničnih mudđrolija holivudskih i rimskih star leta. Nastala po svoj prilici u okvirima žurmalističke pro: dukcije ova razmišljanja (a u znatno manioj meri i pesme} pokazuju vrline i mane svog novimskog porekla. ' TVAN ŠOP

MNeowvijiza SipšmnarsKkMza poezijzm

»Jedinstvo«, Priština 1966 sastavio Milivoje Lučić

PRE SVEGA, valja pohvaliti želju i nameru izdavača di književnu javnost srpskohrvatskog jezičkog područja ubozna sa novijom šiptarskom poezijom, njenim vrednostima ı autorima. Međutim, i izdavač i sastavljač ove nevelike zbirke mogli su, uz više truda, kad se već laćaju jednog.antologičarskog posla. da prezentiraju čitaocima one bitnije i važnije odlike savremene poetske šiptarske reči koja je ovim izdanjem, uistinu, malo dobila.

Umesto da, se Jedpim znalačkim i pregalački a,to će reći i sa više čntuzijazma, izberu najišp

renja novije šiptarske poezije, pošlo se onim najmanje

inventivnim putem — „jednostavnim sakupljanjem pesani objavljenih tokom šest godina u časopisu »Stremljenja«, što je, nema sumnje, mogao da učini i svaki najobičniji čitalac. Tako je upropašćena mogućnost da se dođe do stvarne antologije šiptarskog pevanja koje je ovim, iako reći slučajnim, izborom više istaklo mane nego prave vredmosti toga pevanja čiji su zvuci i modoerniji'i kreativniji nego što se to da videti iz ovog izdanja. Da je čitav po sao »klepan« na brzinu, potvrđuje i šturost ı podacima o pojedinim autorima: »Adem Zapluža takođe pripada najmlađoj generaciji pesnika. Živi u Prizrenu i pretežno se bavi poezijom«. Zar se ovakav podatak može nazvati biografskim i bibliograflskom beleškom o piscu? Naravno da ne može. Ali, priređivač antologije je nonšalantno prešao preko mnogo čega što treba znati kada se obavlja sličan posao.

Zahvaljujući izboru koji se, očigledno, nije bazirao ma nekim estetskim merilima (»zbog ograničenosti na izbor objavljenih pesama samo u »Stremljenjima«, — kako prjznaje autor ovoga izdanja), na osnovu Ove antologije re može se govoriti konkretnije o savremenoj šiptarskoi pc ezije, Ono što je sadržano u »Novijoj šiptarskoj poeziji« je, pre svega, elementarna poezija koja, zahvaljujući svojoj mladosti, nije imala vremena da se iskvari raznim uticajima i pomodarstvom. Ali, koja još uvek nije oslobođena tonova senfimentalizma, naivnosti i retorike, Dobrim delom

- IIG KNJIĆA

knjiga je propraćena neveštim stihovima početničke ruke, naročito kada su u pitanju najmlađi pesnici koji, izgleda, još nisu dovoljno savladali versifikaciju.

J, utoliko je čudnije da se takvi stihovi nalaze uz SUgestivne i autentične pesmc kao što su: »Stravično predanje o pečurci« Murata Isakua; »Spomenik reči« Envera Đerđekua; »Vatra usamljenog« Jakvupa Ceraje; »Ciganka« Fahredina Gunge; »Molitva« Nebiha Murićija; »Bludnica« Azema Škreljija; »Rodas Adema Gajtanija; »Sutonska smirenjas i »To brate« Esada Mekulija i dr.

Mnogi poznati pesnici u ovoj antojiogiji zastupljeni su samo sa po jednom ili dve pesme, tako da se, na Žalost. o nekom širem uvidu u šiptarsku poeziju i poeziju pojedinih pesnika ne može govoriti. Dakle, pred nama je jedan polovičan antologičarski rezultat koji ne samo što ne dajč širu sliku o novijoj šiptarskoj poeziji, no je čini toliko skučenom da se nameće misao o jednom novom izdanju prave antologije šiptarske povžzije, kako bi se popravio stečeni »utisak« i istakle njene stvarne vrednosti koje su nemerivo veće nego Što su u ovoj knjizi date,

Na kraju, nije suvišno reći da je danas postalo moderno sastavljati antologije i time određivati tuđe vrednosti pri čemu se najčešće ispoljavaju sopstvene slabosti,

DIMITRIJE NIKOLAJEVIĆ

Vladimir Stojančević

WH:BOŠ !

oObremović

i mjegovo doba »Prosveta«, Beograd 1966.

OTKADA JE MIHAILO GAVRILOVIĆ uputio pažnju srpskih istoričara na razdoblje kneza Miloša i prvi „ukazao na io kakav i koliki značaj ima njegova vladavina za čitav kasniji srpski razvitak, gotovo nijedan srpski moderni istoričar nije propustio priliku, a da o Milošu Obrenoviću, njegovom vremenu i rađu, makar uzgred i usput, ne kaže po neku reč, Vladimir Stojančević posmatrao je kneza Miloša i kao istoriisku ličnost i kao vladara jedne dvžave koja tek nastaje. Koristeći se svim onim što je moglo da mu posluži da što potpunije prikaže jednu ličnost i rekonstruiše jedno doba, pisac ove knjige nastojao je da uoči bitne momente u razvoju drugog srpskog ustanka, Miloševim političkim pregovorima i u organizaciji mo· derne srpske države.

Stojančević je govorio o Milošu, kao političaru, bez ikakvih velikih iluzija o njegovim morainim osobinama, ali, u isti mah i bez ikakve strogosti i licemernog zgraŽavanja nad tim osobinama. Miloš je bio čovek svoga vrć· mena i čovek kakvog je tražilo njegovo vreme. Njegova vladavina mogla je đa bude surova, ali ta surovost u jednoj primitivnoj sredini, kao što je srpska, predstavljala je izvesnu društvenu nužnost. lako nepismen Miloš nije bio i neprosvećen. Imao je istančan smisao.za korisne novine, kao što je i izvrsno poznavao ljude. Među svim srpskim vladarima XIX i XX veka Miloš je bio najviše političar i majvišc dorastao situaciji u kojoj se našao.

Šta je to što je Miloša učinilo velikim političarem? o zemlji i narodu kojim je vladao on nije imao nikakvih izuzetnih, iluzija. Sam čovek iz naroda on je odlično znao

+ ilnjegovc dobre i njegove rđave osobine. Nije pretpostav-

#

: ljao da su Srbi bolji nego što dosta jesu i zato su razo-

čaranja, koja su doživeli mnogi naši političari koji nisu dobro razumeli svoju sredinu, bili Milošu potpuno strana i nepoznata.

Razume se da Stojančevićeva knjiga nije definitivna reč naše istorijske nauke niti o knezu Milošu niti o njegovom dobu. Ono u čemu je njen najveći doprinos to {je činjenica da ona ljude, na osnovu novih podataka i novih mate-

rijala, inspiriše na razmišljanja i na izvođenja novih za- .

ključaka. A to je za jednu istorijsku monografiju dovoljno pa da izvrši i ispuni svoju namenu i svrhu, PREDRAG PROTIC

Ježi Andžejevski

Ide sktačući DO gorama

»Nolit«, Beograd 1966; preveo Petar Vujičić

JEŽI ANDŽEJEVSKI blistavo ime savremene poljske književnosti, u nas, najviše poznat po romanu »PEPEO 1 DIJAMANT« i istoimenom filmu, dolazi opet k nama, novom knjigom. U prvi mah, zbunjuje, začuđuje, dovodi u nedoumicu, potom nas osvaja i oduševi, Traži od čitaoca maksi·

/

malnu pažnju i strpljenje, a za uzvrat daje mu dva kraika romana koji znače, u pravom smislu te reči, otkriće ı ek. speriment, pomeraju granice viđenog. Slici sveta, života i ljudi, ovim romanima Andžejevski daje svoj osobeni filozofski i poetski okvir u parođičnom osvetljenju ljudskih nastranosti i mana.

Prvi roman »VRATA RAJA« su povest o dečjem pohodu ka gradu Jerusalimu za vreme krs'aških ratova, Njihova mlada ljubav i nevinost će, navodno, spasti grob Hristov od poganih Turaka, Ovaj istorijski podatak, Andžejevskom služi kao divan povod da izatka svoju pređu od ljubavi, snova i nade koja bukti u srcu učesnika ovog mladog po. hođa, koja se istovremeno odnosi na sve liude, Stari sve. štenik koji vodi ovu čudnu povorku, zna uzaludnost i tra. gični kraj puta. On ispoveda mladiće i devojke, Iz ispove- . sti glavnih junaka vidi da ih je na put povela ljubav prema drugome, a ne ljubav prema Hristu. U korenu romnna, i pored poraza, provlači se daleka zvezda verovanja u čovekovo trajanje, Romanom plaminja autentična poetska reč sa iskustvom i mudrošću udružena,

Da nisu u jednoj knjizi, jedan pored drugog. teško bi se poverovalo da je i drugi roman »>TIde skačući po gorama od istog pisca, toliko se razlikuju stilom. Ovaj roman, čija se radnja događa, kao i u prethodnom, u Francuskoj, bavi se umetnicima, njihovim intimnim umetmičkim svetom, njihovim nastranostima, malim i velikim sujetama. A Andžejevski to radi blistavo, razigrano, luciđno. široko asocijativan, parodijski i rugalački raspoložen u najvećoj meri. Pa ipak, ima zbilje u ovom romanu, sati ričnijih i gorčih bodlji upućenih onom đokonom, snobovskom svetu koji često okružuje i istinske umetnike kao što je stari slikar Antonio Ortiz u romanu. Knjiga je data ma šoj čitalačkoj publici u izvanrednom prevođu Petra Vu jičića. 4 ; EMILIJAN PROTIĆ

Miroslav Šicel

iPreglied novije

hrvatske knj Zevnosti

»Matica hrvatska«, Zagreb 1966.

BUDUĆI ISTORIČARI hrvatske Književnosti imaće Knjigu sa čijih će korisnih i nepretencioznih temelja moći da kre mu u ozbiljnije istoričarske zahvate. Miroslav Šicel je, naime, u svom »Pregledu novije hrvatske književnosti« dao sistematski presek kroz hrvatsku literaturu od ilirskog pokreta do naših dana i, na taj način, obavio nužne prethodne radnje bez kojih bi svaki pokušaj pisanja istorije brvatske književnosti bio daleko teže ostvarljiv i bez kojih bi ambiciozniji i dublji pokušaji književnoistorijske analize hrvatske književnosti bili skopčani sa mnogo više perifernih, zamornih i nezahvalnih istraživanja,

Poštujuć' načela književnoistorijskog pristupa i aobičajeni sistem periodizacije. Miroslav 'Šicel je svoju't knjiga, podelio na šest poglavlja (Ilirizam, Od ilirizma prema realizmu, Realizam, Moderna, Od moderne prema suvremenoj književnosti i Suvremena književnost), U uvodnom delu svakog poglavlja vrlo sintetizovano i pregledno naznačenc su bitne odlike političke, društvene i kulturnc klime u kojoj su delovali i koju su, velikim delom, svojim raznovrs• nim delatnostima, stvarali hrvatski književnici, kao i najsuštinskije karakteristike koje su književnosti određenog razdoblja davale njen osnovni ton, Zatim su putem enciklopedijski sažetih i preciznih karakterizacija ocrtani (kad su u pitanju bili beznačajni ili manje značaini pisci), ili relativno zaokruženo naslikani (kad ije reč bila o značainijim književnicima) stvaralački portreti svih onih književnih ličnosti kojc su, merene Književnoistorijskim „aršinom, po Šicelovom mišljenju zasluživale da kao stvaraoci onoga što se u svojoj sveukupnosti zove hrvatska literatura, uđu wu ovaj. pregled.

Osnovna vrednost i draž ove knjige upravo su ti mnogobrojni veoma uspeli sintetizovani književni portreti pojedinih pisaca i epoha posmatrani u razvoju, a ipak i sa dovoljne kritičke distance koja je omogućavala konačni, integralni sud, Svođeći na najmanju mogućnu meru biografske podatke Šicel je, na skučenom prostoru, oživljavao vremena i ličnosti i, diskrctno alı dosledno, kroz svoju knjigu provlačio i nit cstetskog vrednovanja. .

LADISLAV NINKOVIĆ

a. uuu —_ JF H OZKLCIrA >z—ŠJ J„i„ć. HW WŽ IiititititcZ:—=“=———“>.

NEPREVIBIDIRNJE 'KNJJIGIE

Michele Prisco

Una spirale di mebbizmn

Rizzoli, Milano 1966.

SKANDALI Iı SUMNJE koje su pratile dodđeljivanje Književnih nagrada u 1966. godini w Italiji nisu mimoišle mi najpoznatiju italijansku književnu nagradu »Premio Strega«, koja je ovog puta pripala poznatom mapuliskom piscu tzv. srednje generacije Mikele Prisku za roman »Una spivale di nebbia« (Spirala magle).

Čitajući, međutim, nagrađeni roman i poznavajući Priskovo delo od prve zbirke pripovedaka »La provincia addormentata« (Uspavana provincija) iz 1949. godine (»Uspavana provincija« je za Priska bila isto ono što i »Ravnodušni ljudi« za Moraviju — riajsvežije književno delo čiju svežinu i snagu nikada docnije nije mogao u potpunosti da dostigne), preko znamenitog, ali ne i literarno najsrecnije rešenog romana »La damia di piazza«, do OVOB poslednjeg: romana »Una spirale di nebbia«, dolazimo do zaključka da je malo italijanskih Književnika u ovih poslednjih dvadeset godina sa toliko odgovornosti pristupalo tčškom zanatu književničkom i da je nagrada »Strega« sa pravom krunisala jedan, pomalo neujednačen, ali ipak veoma značajan književni napor, Možda nam se M iiterarnom opusu Mikele Priska jedno delo više sviđa od drugoz (kako smo već napomenuli za nas je najlepša »Uspavana provincija), ali svako od njih ima.svoj značaj, svako od njih od mikrokozmosa napolitanskog teži da se vine do makrokozmosa sudbinskih problema ljudske egzistencije, A dela koja ostaju duboko vezana za jedan kraj, koja iz tog kraja crpu svoj literarni humus (Priska još i današ poneki kritičar naziva regionalnim piscem,

poput dobrog dela izv. neorealista) da bi dodirnula bitnc problema čovekove sudbine, takva dela i danas predstavljaju značajne i sveže tokove u italijanskoj Književnosti bez obzira na literarno pomodarstvo, Kao i sva Priskova dela i roman »Una spirale di nebbia« je ambijentiran u Napulju i njegovoj bližoj okolini, ali ovog puta, još više nego ranije, ambijent služi kao okvir da bi se postavila mnogo opštija pitanja. Isto tako i zaplet romana, ubistvo jedne lepe tridesetopodišnje žene koju je muž hotimice ili mehotice ubio u lovu (na to pitanje ne dobijamo određeni odgovor u romanu), nije ništa drugo do irzaj koji stavlja u pokret različite ljudske sudbine, uspavane u svom prividnom »provincijskom« miru, ı fera ih da još jednom preispitaju svoj život, Tako se kroz isprepleteni unuirašnji monolog odvijaju naglo probuđeni sukobi Opet se javlja ona tema toliko

Brana CRNČEVIĆ

draga savremenim „Književnicima sa svih meridijana, tj. problem »teškog braka«, problem zajedničkog života ljudi koji su do juče bili međusobno potpuno strani, a koje danas vežu teško raskidivi zajednički interesi: porodični i ekonomski. Odnosi između Fabricija Sanđermano | nje gove ubijene žene Valerije, između istražnog sudije Renata Marino ı njegove žene Lidije, između Marije-Tereze i nićnog impotentnog muža Marčela Teste, dobijaju novc di muenzije, oslabađaju se laži koja se u oku dugih godina zajedničkog bitisanja nakupila. Sada je svako u stanju da sagleda svoju bračnu situaciju bez ulepšavanja, a okvir tog sagledavanja, leš mlade žene i teška atmoslera mediteranskogp »široka« nateravaju Priskove junake na me: mento mori, na ono suočavanje sa smrću koje je tako Karakteristično za psihološka stanja ljudi sa juga Ttalije.

KSAAVAANAAOOSTAVA. PIŠU

Voleti, to znači rušiti mostove ispred sebe.

Borio sam se do poslednjeg druga i do prve žene.

Povući konja u šahu mnogo; je lakše nego povući

konja u životu.

Pritisak od koga pati umetnik može da bude samo

visok pritisak.

U traganju za istinom ima previše laži.

NSAMMASAA AAA AA ANASANAAANAAMAA/JAAAAIIAJ ENITAM:HRCr,

: AJ SASAA AA A A A A A A A A AA AA AAA AAA

KNJIŽEVNE NOVINE