Књижевне новине

„SK u

| PITANJE PORTSKE KOMUNIKACIJE može se

postaviti sasvim izvan problema. razumlii ij prevodljivosti poezije, na koji se Ot) ObičHo svodi. Uobičajeno je, naime, da se poetska ko: munikacija shvata kao veza između pisca.i čitaoca, tačnije između jednog pisca i njegovih čitalaca. Ovo shvatanje, međutim, stoji u znaku

„romantičarske teorije poezije kao intimnog iz-

raza pesnikove ličnosti. Ali takva teorija poezii nije u skladu s klasičnim shvatanjeri pele, koje se realizovalo u najvećim poetskim deli. ma od »Gilgameša«, preko »Ilijade« i »Qdiseje« »Mahabharate«, Lukrecijevog speva »O prirodi stvari«, Danteove »Božanstvene komedije«, Šekspirovih drama i Geteovog »Fausta«. Ako pođcmo od njih, pitanje komunikacije ne postavlja se prevashodno kao pitanje razumljivosti Doezije već kao pitanje njene univerzalnosti. Nije, dakle, bitno da li jedan čovek može i kako može da shvati jednu pesmu ili jednog pesnika, nego: šta je univerzalna poezija, odnosno koja zija, u načelu, osvaja sve ljude i predstavlja duhovnu riznicu čitavog sveta? · Ovakvim postavljanjem pitanja ne odbacuju se problemi mogućnosti razumevanja jednog ou i prepreka koje pred čitaoce postavlja ermetizam ili prevođenje njegove poezije. Ali te probleme moraju da rešavaju kritičari i prevodioci sa svakim novim pesničkim delom i svakim novim prevodom. Teoretičar poezije u njihovom radu malo im može biti od koristi. jegova je, međutim, dužnost da se pita: šta omogućava da najveći broj ljudi međusobno komunicira posredstvom pesničkog dela?

· Neposredno komuniciranje je, po pravilu, banalno i teško je iz njega izdvojiti ono što bi trebalo sačuvali kao uspešno uzdizanje iz sive svakodnevice. Posredno komuniciramje ljudi, koje je mnogo važnije za njih i njihov život, omogućavaju religiozni sistemi, političke ideje, umetnička dela. Milioni ljudi osećaju se Dove: zani shvatanjima koja su izložena u Muhamedovom »Koranu«, Marksovom »Kapitalu« ili Danteovoj. »Božanstvenoj komediji« i komuni-. ciraju preko tih epohalnih dela ljudskog duha. Njihova međusobna bliskost i razumevanje če· sto su mnogo veće nego kod ljudi koji nvpo· sredno komuniciraju služeći se istim. Jezikom u istoj društvenoj sredini, jer su njihove ideje Zidepe. sa shvatanjima izloženim u velikim

'limax»geligije, nauke ·ili. umetnosti. <”

Nas ovde, naravno, interesuje samo šta je to što omogućava da vrlo veliki broj ljudi međusobno komunicira posredstvom jednog pesničkog dela smatrajući ga vodičem ne samo svoB uma nego i srca ili, na.drugi način rečeno, šta je to što jednog pesnika čini univerzalnim pe snikom , pesnikom čije delo ne zna za granice koje ljude dele prema jeziku, narodnosti, društvenom uređenju, geografskoj širini, rasi.

U »Uvodu u jednu poemu o Danteu« Pol Klodel je tvrdio da postoje tri markantne crte kod pesnika koje možemo nazvati imperijalnim ili katoličkim pesnicima. Prve dve crte: inspiracija i najviši stupanj inteligencije i kvitičnosti ili

sa nalaze se i kod manjih pesnika, a treća, koja je, po Klodelu, bitna, jeste katoličnost u prvobitnom, etimološkom značenju OVE reči, U objašnjenju koje daje za ovu treću crtu, Klo: del kaže: »Hoću da kažem da su ovi nadmoćni pesnici dobili od Boga stvari tako prostrane za izražavanje da im je neophodan ~ čitav svet za njihovo delo. Njihovo stvaranje Je slika i posled na svekoliko stvaranje, od koga njihova manja braća daju samo delimične aspekle«. Ova odredba se, kao što se odmah može primetiti, odnosi samo na predmet poezije ı u DO sledu predmeta Klodel je donekle u pravu. Univerzalan pesnik je pesnik koji peva O uni verzumu ili, tačnije, o svemu što je postojalo, Postoji ili će postolati. Ali pored sveta materi jalnih stvari, postoji i svet ljudskih uverenja, koji takođe ulazi u vizilu iednog pesnika. A sa tim wverenilma ulazi u njegovo delo i nešto što jel partikularno: shvatanie sveta koje nosi pečat samo jedne epohe, jedne filozofske or lentaciie ili jedme religiie. Sa iniverzalnim. dakle, u delu velikog pesnika meša se parcijalno.

o uzmemo isti primer za Un! erzalnog pesni ka kao Klodel, videćemo da i kod Dantea ima mnogo parciialnog. U »Božanstvenni komediji« to su, između ostalog, filozofija Tome Akvinskog, Aristofelova fizika, sredniovekovno shv2tanje ljubavi itd. Istina, Danteovo. »Božanstvcmoi komedđiji« čovek može da se divi a da nc

eli njegova uverenija, ali i ta uverenja činc njen značaian deo i zato neslaganje sa tim uvc· Tenjima znači u isti mah i odbacivanie jednog važnog elementa. koji ic FOtOVO neraskidivo Upleten u materiju čitavog dela. Tomas BUKOS Eliot, koji je u svom eseiu o Danteu rekao da se od nas kao čitalaca »ne zahteva da verujemo u ono u šta je Dante verovao, Jer nam to ni Z: laku ne bi pomoglo da bolie shvatimo i OCT mo pesnika«, na kraiu izlaganja svojih ideja o »Božanstvenoj komediji« ipak je priznao da : stvari, čitalac više uživa u poez?iii ako deli pe: nikove stavove«. Ali ie li to uvek moguće? Je li. na primer, moguće da svi čitaoci »Božanstvenc komedije«, i oni sa Bliskog i Dalekog Istoka 1 iz Afrike, dele, Danteove stavove? Sigurno ne. n Stoga Dante nije univerzalan pesnik što misl Klodel. Ali ne samo Dante. U istom smislu nist Wniverzalni pesnici ni Homer, m Vergilije, 5

ilton, ni Gete, jer i niihova dela zahtevaju da se bar donekle prihvate stavovi o svetu niihoVih tvoraca, odnosno viziia sveta prikazana 8 ovim delima uvek sadrži niz religioznih, filozof“ skih i drngih shvatania koia sprečavaiu sve One ljude koii su odgaieni u duhm neke druge reli

gije ili Pilozofiic da te pesnike ne shvate kao ·

Svoje, kao nosioce njihovih najintimnijih težnji 1 shvatanja.

KNJIŽEVNE NOVINE

Univerzalan pesnik u pravom smislu reči je, dakle, nemoguć. To je samo jedan ideal kome pesnici teže, ali koji ostaje neostvaren. Možda ie čak u prirodi poezije da se ovaj ideal ne mo: že ostvariti. U principu, može se stvoriti samo iedna apstraktna shema sveta sa kojom se svi ljudi slažu i takvu sliku i stvara moderna na: uka, a poeziia. nasuprot nauci i filozofiji, ne može da postoji kako bez pojedinačnog i kon: kretnog tako i parciialnog. I zbog toga Dante može biti jedan od onih pesnika na čijim se de· lima bazira emotivno-racionalno (ili estetsko) iedinstvo pojedinih društvenih grupa, ali ne i čovečanstvo.

S obzirom na kulturnu prošlost čovečanstva ništa više ne čini poeziju parcijalnom nego TClioioyne ideie.zbogs čega iedan pesnik faoizma ili žintoizma isto tako ne uspeva da bude univezalan kao ni Dante. Ali to ne znači da nema ı ne može biti mesnika koii se, uorkos konkretnosti svoiih slika i parciialnosti svojih shvatania, približavaju univerzalnosti. Tu mogućnost on! postižu ne samo širinom svog pređmeta, svojim interesovanjem za kosmička osvetljenja, nego ı svoilm univerzalnim moetsPim izrazom. Poezjia koju stvaraiu pesnici naibliži univerzalnom je ste u isti mah dramska, lirska i epska. Analizirajući Danteovu »Božanstvenu komediiu« Fran-

česko de Santfis se nitan koioi nesničloi vrsti

pripada nvo delo i zakliučio: »Ima epske materije, a nije epopeja: ima lirskih situaciia, a nije lirika; ima dramski zanlet, a niie, drama. To je iedna od onih divovskih, iskonskih konsfrukciia, koje su prave enciklonedije, nacionalne bi· bliie: ne ovai ili onai rod, nego sveukumnosf, koja u svom krilu, nehntice, sadrži sve pesničke motive i sVe pesničke oblike. klicu svoga dalieg razvoia«. A to što ie De Sanktis rekao za Dantenvu »Boženstveon kaomeđiinea možemo m Tugosloveni reći za Niecošev »Gorski viienac«, koji ie takođe iedma maciomalna b'bliina, ali ima ne samo nnecionalnu i istoriisku nego i kosmič-

ku dimenziju, odnosno obuhvata najveće pes·

Dragan | | M. JEREMIĆ ,

ničke motive ı predstavlja u isti mah epsku, lirsku i dramsku poemu. |

Kad. pak, danas izgovorimo reč poezija, pod tom rečju shvatamo samo lirsku poeziju, naime jedan produbljeni izraz samoanalize, jednu ličnu, intimnu reakciju na zbivanja u određenoj sredini, društvu i podneblju. Poezija je priznajmo to otvoreno — umnogome suzila svoJe nekadašnje granice. Ona je svoi predmet podelila s teologijom, filozofijom i naukom, i ras· parčala se na niz domena, koji se sada ZOVU novela, roman, drama itd. Poezija je možda i danas najprivlačniji deo, ali ona nije više encjklopedija ljudskog duha i shvatanja, koja bi obuhvatala sva ljudska znania i sva stremlje· nja jednog naroda, jedne epohe ili jedne civilizacije. Ona je u principu izgubila svoju, makar i relativnu, univerzalnost. Ima, naravno, pokušaja da se univerzalnost vrati poeziji. Aleksan-

dar Blok ie u poemi »Dyanaestorica« učinio je dan od tih pokušaja, izražavajući revolucionaT· ma osećanja u okviru hrišćanske mitologije, pr!

Radomile. os e RAJKOVIĆ Na čijoj Još jednom: ptica

|Oš JEDNOM PIUCA, još jednom ista pesma!

Sa rečima koje ie dovode do ludila,

sa glavom, sa jezikom, sa zubima, —

još jednom ptica u vazduhu, još jednom!

Ali fo više nije ptica koju pesma hoće! Sa zakonom, sa zabranama. sa siromaštvo to je ptica isto toliko lažna koliko i brava. Teško Je znati na čijoj je strani pesma!

Tužna vrba

O NO STO SE SPOMINJE, to je vrba.

U razgovorima, dok se Mmirimo sa. i sudbihoh1t,

fa tužna vrba lepo lice pokazuje.

Zar da joj uteknem, zar bih uspeo?

Ona je divno začuđena, hjoj ne smeta nada. S kraja na kraj sveta hjema sehka pada, Mnogi su joj otvarali oči, oma ih mije videla. Zar da joj uhištim korenje, zar bih uspeo?

Voda

STIMA, smireno i bpohoimo, ;

čežnju godina i travu prave Vatre, prevesti ha svoje damare, ha Svoja čekanja. Postoji voda, njen ukus, njeno zlo.

je strani pesma

ı M OJ DANE, he objašnjavaj svoje poreklo.

| |EDNO STABLO, (recimo stablo višnje),

jajući tu mitologiju novim shvatanjima kad je Dante antičku mitologiju prožeo hrišćan-

i katoličkim shvatanjem sveta, Pol Klo·

je, međutim, nastojao da se svoj pada im stvaralaštvom vrati nekađašnjem hrišćan·

skom kosmičkom pesništvu. Sen Džon Pers je

u jednoj, u osnovi ateističkoj viziji sveta, O,

da tu univerzalnost postigne pomoću pesnič vizija života čovečanstva u horizontalnom (geo graiskom) i dubinskom (istorijskom) aspcktu. lo Neruda je u spevu »Sveopšta pesma“ želeo da prikaže istorijsku sudbinu celog jednog kontinenta — Južne Amerike — i da se u tom prikazu donekle ogleda i istorija čitavog čovečanstva. : Ali nijedan ođ ovih pokušaja koje sam pomemuo, kao i niz drugih, koje nemam mogućnosti da pomenem u jednom tako kratkom napisu kao što je ovaj, nije ni približno dostigao onu veličinu zamisli i onaj stepen univerzalnosti ko. je su imala pesnička dela Homera, Dantea, šek: spira, Getea,

Pošto su velike poetske vizije u većini slu-

čajeva bile prožete religijskim shvatanjima, po

kojima i nebo sa svojim nevidljivim stanovnicima čini deo univerzuma, može se postaviti pitanje: nije li velika poezija nerazdvojno po: vezana sa religijom ili, drugim rečima, nije li poeziji neophodna vertikala koja povezuje čo: veka s bogom? Mislim da ta vertikala nije ne ophodna. Šekspir i Gete nisu religiozni pesnici, a Homera je, zbog nepoštovanja bogova, Pla: ton proterao iz svoje idealne države. Ako nas ovi primeri nisu uverili, možemo uzeti u raz matranje jedan još očigledniji primer: jednu ođ pesama iz »Rig Veda«, koje važe kao izrazito religiozna poezija. U uzvišenoj »Pesmi stva: ranja« smelo se izražava uverenje da možda ni najviši bog ne zna kako je postao svet, kao što pokazuju zaključni stavovi ove pesme:

»Ko zna istinu? Ko nam može reći radi čega i kako je nastao ovaj svet? Bogovi su postali nakon njegovog početka: ko, dakle, zna radi čega je došlo do ovog stvaranja?

Samo onaj ·bog koji obitava na najvišem nebu, samo on zna radi čega je nastao ovaj

svet i da li je bio stvoren ili nestvoren. Samo.

on zna ili možda ni on ne zna«.

A ako već u ovoj pesmi, koja čini deo os novnih spisa bramanizma, ima toliko skepticizma, koliko je tek danas religioznost neobave: zan element poezije! Religioznost, u stvari, ima vrednosti za poeziju samo zato što svojim ilu· zijama izvlači pesnika iz prindune svakodnevice i uzdiže ka regionima u kojima liudska mašta ima punu slobodu izmišljanja. Ali svest savremenog čoveka lišena je tih iluzija i savre· mena poezija mora da traži slobodne prostore za svoje vizije uprkos antiiluzionističkoj usmerenosti moderne svesti.

Dok se nekada poezija isuviše mešala s dru. gim shvatanjiima, ona se u novije vreme, od simbolizma do danas, od njih isuviše tuđi, tra· žeći svoj specifični domen u oblastima razlaganja postojećeg ili stvaranja novog jezika, pod· svesti i najličnijih preokupacija, imitiranja primitivne svesti, obnavlianja mitologije itd. Ali poezija, po mom mišljenju, treba da teži ne da se protivstavlja savremenom traženju izvesnosti nego đa pozitivna znanja i tehničku civilizaciju prevaziđe svešću o celokupnoi situaciji čoveka u svetu. Moderni svet se proširio: astronomija i atomska fizika proširile su ga u

_ fizičkom, istorija, sociologija i društvenom, a naučna i filozofska znanja u duhovnom smislu, a poezija se plašljivo povukla pred tim prostranstvom tražeći svoju specifićnost. Neophodno je, međutim, đa se ona uhvati ukoštac sa novim, proširenim umiverzumom i da teži sintezi a ne specifikaciji. Savremenom svetu potrebne su sinteze oko kojih će se oku: piti što veći broj ljudi. U društvenom pogledu to su ideje socijalizma, koje zastupa naiveći deo čovečanstva i koje se danas u svetu amalgamiraju s raznim filozofskim pa čak i religioznim shvatanjima. Ali poezija može da postigne ono što nijedna sinteza druge vrste ne može da postigne: sintezu na osnovu svih ljudskih sposobnosti: čula, mašte, osećanja i razuma i zato preko nje mogu ljuđi da se razumeju i spora· zumeju lakše nego preko drugih načina spora: zumevanja. Velika pesnička dela, uprkos pod· vojenostima u jeziku, snažno sjedinjuju ljude. Veliki pesnici su oduvek lakše izmirivali raz like među liudima nego molitičari. Vladavina Aleksandra Velikog ili Julija Cezara nije bila tako prostrana ni tako trajna kao vladavina Homera ili Šekspira. Tu svoju prednost poezija treba da nastoji i danas da ostvaruje. Oslobođena nekih ranijih ograničenosti, kao što ie ograničenost jedne ratoborne konfesije ili jedne izdvojene civilizacije, ona može i treba da teži univerzalnosti koju do sađa nijedan pc· snik nije sasvim postigao,

PAJAJA PAJA VANJA AVA VA VA VR VA VAL: VA Va

Jer koža moja, jer pore na hjoj — .

sve to pripada svetu vode, svetu te prljavštine.

Kristali, braća i sestre, u britkom sjaju vremena —

sve to ostaje, sve to voda soboMi nosi.

Krpice, krpice

Moj dane, he laj kao bas, ne budi kukavica. Moj dane, ne skrivaj se u neke rupe, ne priliči ti. Moj dane, slušaj me, govorim tebi!

Moj dahe, obuci se, biće ti hladno. Moj dane, te tvoje krpice, te tvoje krpice. Moj dane, lice bolesnog vetra, kiša tako

. . neophodna. Moj dane, slušaj me, volim te!

Stablo višnje

sa kišom, sa mrtvim suzama na žutoj kori, na numiljatom vratu. To stablo višnje prestaje da diše.

Kiša ha slepoočntcama, kiša.

Neću li iznenadđifft zemlju,

ako olvorim kožu, ako budem nežan? To stablo višnje prestaje da diše.

ekonomija ,W,