Књижевне новине

Lojze

Selim se poput nomada

S BLIM SE poput nomada

" sa trnjem nemira u duši iz zima u proleća mlada, u travhe Yadosti po suši,

Nada, kohj s uporstva bezbrojem, j? kamenom proplanku kroči, ezhadežaom kao sam šio je,

sa mnom. ka poslednjoj samoći,

Ko mačak što kožuh ne menja ležem noću međ uspomehe,

fi blesneš poput priviđenja doline večito zelene.

EX,

B OKOVI zemljini njišu se zeleno . MH cvetući maj, Svet belo zastrven postelja je gde vrisak tela njena vetar uzima. U pled plav, Žuf, crven

uvšjeh je život biljki Što ga zima

spali belom zubljom januarskog dana, # zemlja još 1 sad ma na prsima van od velike gladi vrana,

4 već nmovi vihor jastrepski počinje da se baca ma Tiu, Siv sneg Onemeo pokrio je MJeMu postelju i šhje, gorkih puzavica prut gusto se spleo

po paučitama velike praznine

koju njihov krik izdube, Ime pišem velikim slovom wu Krikove mjine samoće što ko Mmrfivi vulkan diše,

A KOZIOJ ĆUPRIMTI, wu avgustu, sedeli smo nad vodom, jedva slušajući čavrljanje gradskog zavodnika:

Na pet „sam mjesta pokušao da posuđim novac, i najzad, otputujem na more, u Dubrovnik. ali bez uspieha.

I, evo me, liemčarim, još uvjek u Sarajevu, za stolom na trotoaru pred kafanom »Parikv, prepun brižliivog očekivanja događaja koji će MPJDO VGT, lje biće kraj

ve nedelje biće kraj avgusta, počeće \godni septembar, i kad se grad ponovo ispuni mladim svijetom, svi moji prijatelji vratiće se isunčani, slatko zamoreni, i još sa tragovima ponavljanih uzbuđenja prepričavaće, usavrša> vajući priču, šta im se dešavalo.

Ja sebi ne mogu dozvoliti da me sažaliivo

gledaju, kao đa mi je, prema svemu sudeći, a prema moim godinama ponaiviše, proDalo posliednje ljeto koje mi je moglo donijeti iz„nenndnu promjenu u tajanstvenoj dubrovačkoj

Oea iy rar mi, moji prijatelji za sto-.

m i ja, račumamo da je, barem za mas dokoličare, dvadeset peta godina života naimučnija, poslie nje čoviek ima da pristane na lagano O• pađdanie, mlađost izmiče; pola neuspješnog Života je prošlo, a ni drupn polovina ne obećava da će biti usmiešnija. Polako ispilam čašicu lozovače, ne želim da trošim preostalih dvadeset hiljada u čvrstoi nađi đa ću skucati, za dan, za dva, ovde ili onde, ioš toliko i smjesta uma» ći ovakvim bcsmislenim i zamarajućim avmu• stovskim popodnevima. Pređa mnom. ie, dakle, prazna čaša, prazan sto, pa prazna 'kafana, prama Glavna ulica, i najzad, prazan, vreo i dosadan grad.

I pošto sam uvjek vjerovao da je ljepše ia• mo gdje n'sam, svaka moja neparna misao Je u Dnbrovniku., a

Dubrovnik se, skoro uviek, u meni poiavliuje. prije svega, u oblikw one poznate slike načinjene sa terase hotela »Ekscelzior«: preko palmi i mustog primorskog rastinia, preko djela žute plaže, zaustavlienih čamaca, sjećanje klizi do polukruša tvrđih stnrih zidina, koji. kao kakav

desan, u swncu ·blieštav, brod plevi prema bliiedoi pučini vuwkući za sobom i svoie pristanište, i nagomilane kuće, katedrale i vrtove. A onda čuiem zvuk: zvona Sv. Jakuba sustižu mjeđeno oplašavanie mmonobroinih kateđrala i, sudarajući se, obnavliaiući se, zvonjava se lomi iza osviieflienog, bučnog Straduma u ko· me se rasprskavaju žadovolistva večeri: rnzgolićeni avgusfovski smiieh, osiećanje sviethucavog mora. čežnja tamnih prozora, piemušava kretania halima i isunčanih tijela, tuđe djevoite. još tople od dana. ::

Tako, nepomičnn, prisiećam se grada koji me je još prije deset godina očarao. ;

Odlučio sam da priie ručka još malo posieđim. uživajući u ugodnoi tromosti koja je doJazila dijelom od lozovače, a diielom od surnčania, jer zaboravio sam reći da cijelo vr jeme, od dvanaest do dva, presjeđim pređ ka· fanom lagano okrećući lice za suncem, sve dok se ne izgubi u drveću Velikog parka. .

A onda je počeo događaj za moje prijatelje. A e

Sa i ičeći

Iznenadni zvuk brzih kola koja su se, cičeći, zaustavila gotovo na moiim ispruženim TOČN ma, vratio me je iz prijatne OmaniiEROnit ja sam, sve nredosjećajući, otVOr!O na trena

sklonljcne oči. | Provjeravajući da li su sva vrata SODVTOBi ·oko Citroena novog ODL Oplaaie je divn djevoika i smjesta me je zaludacia, e. č Očigledno, ona niie nam ieravala đa me e mjeti, ali to me nimalo nile 'obesbokOjav1.0. Ja nisam liiep, i na ulici me djievoike ne gledaju, međutim, uvierio sam se, kad god bi me primjetile to bi bilo ozbilino. Uostalom ja nj sam čuo da je meka djevojka patila zbog ne 'kog lijepog mladića.

Predviđajući mogućnost u kojoj se ne smi-

—-=<==

očekivanje 'kelncra, ja”

je gubiti vrijeme na oče ip ki „aa ii tim čim mi donese piće. Sporo sal ONA lice i gledajući u mebo, u iz

wodi sa sto o POSO strane osim u pravcu privlačne ·

loge, ma sve 1 mlade žene, krenuo sam za njom.

KNJIŽEVNE NOVINE

· Pripovedajte nam, vi duše nemušt 2 kažete kad se Prvi put sretne?!e _-

G OSTIONA. NOĆ. Dve lastavice služe, } : · dve vrane bevaju ciganske pesme, va Memirma Tirava mirno ho, po rubu stola pretvorena u ve

cojima se rečima Pozdravljate pri opasnom susretu na rubu stola.

Nas dvoje već ne zhamo ji ; Voje jezika mrava, ad slepci smo na rubu stola večnosti, Ve plice has iz prazna vrča služe,

dve vrane nam likuju na pogrebu.

.-

N OĆAS ME JE gakanjem vrah otero u tvoje krvi mrak, u tvojim ćelijama je nejak Xi; sužanj uz ftamhničara zakovan.

. Popusti mu za časak Strune,

#4 jih će ponovo ući sam kada ti noć po krvi grune, zašumi ko vruć iz zemlje plam.

Glad svojih sta, raku, gnjurant # to mleko, pijem HašekiipD, zgorećemo u njemu burno, pasti ua večnost ko lave kap.

2

S KČAN SAM rividu koji se zapetni iz zemlje sličan mnestrpljivoj javi,

sa svetlom Krumom na svelećoj glavi gorim vw tamu krvavu sjajem crvenim.

Sekira kajem za Yosha Iutanja, sva ?HMOPGa zovem, Meka me pbpolope š molim muhju što se nebom brobe

heka prostreli sudbu Što me gahja,

Svaki cvet ha drveta moga kruni O sav je otvoreh ko da ga vihor pomanmtni i belim prahom tvojega tela buni,

1 svako seme s crna drveta toga odneto vihorom, kapne ua vir tamni kao neme molbe hrasta zaklanoga. ·! :. { u M SKRVAVIO JE HRAST' u koji je neko aurezao hjeno ime: o prahu vatre, što mi žežeš glad ko kiselina meso, čuj kroz noć u pustinji ravhomerno kaplju kaplje lave: gorka milosti koju ispijam ko što. pije pčela koprivih cvet, he gori gladi, ta glad me podseća na mhiva Otvoreha usta ostrva koje se ugušilo žeđua: da li čuješ rumeh dažd što lije po njemu: iz zemlje grgori krvava pena: svi bunari puni su crvene žeđi: bolni čamci vuku se morem i u luci zelena rđa glođe bokove lada. *...

Kao PRSI bpotopljena broda sneg je majski siv i stuđeh, i hrast pun zasmeženoga ploda gleda me kroz trepavice čudno.

Afrođitin hram zatvoyeh, eno, kud sam pošao bio s darom i vidim kroz okno razbijeno da korov raste pred oltarom.

JT suha trava suhoga grla šapće s vetrom kao sred leža o hađi Što je već umrla

bez boga i bez testamenta,

Kao zlobni pažuljci mimo staze žbuhje se nemo krađe

i moj kohj me zove: odjašimo, odjašimo odavde, homađe!

{EPRRBČZA PICMNI.BEŽ E-Z7BHHE-E NICE Za

jednoz

|besposli-

čara

Boro DRAŠKOVIĆ

Poslije izvjesm vremena, motreći mnjema zastajkivanja, oklijevanja, promjene Yravca, ja joj se približih oprezno. Sada sam lagano slijedio to bogato tijelo, na najbolji i najpri• vlačniji način svjesno svakog svog pokreta i prije nego što me sasvim savlada uzbuđenje, nastojao sam da dobro ispitam tu žemu i 17mislim napad. a

Sve što sam danas radio, radio sam zbog Dubrovnika, Želio sam na neki način da osvojim tu vlasnicu kola koja budi besposličare, pristao bih da u ftu svrhu ako buđe potrebno potrošim malo novaca, ne više nego što bi me koštala avionska karta, a potom bi došli plodovi: oslobodila bi me ovoga grada odvezavši me u Dubrovnik, i tamo bi me, ako mi ponestane novaca, što je sasvim sigurno, ona izdržavala, a ja bih nastojao da joi to čini zado-

voljstvo. Istina, zadatak nije bio lagan. Preda” mnom je koračala sasvim nepoznata, lijepa,

gotovo raskošna mlada žena, sigurno sasvim obaviještena o svojim izgledima na našoj zanmosnoj obali. Ali nisam bio sklon da potcijenim ni svoj lietnji izgled; ljeto ie, najzad, moje godišnje doba: bijele. pantalone i košulia su dobro isticale moj vitki stas i preplanulo lice, a prsluk od jelenje kože moj dobar ukus: mekanog hođa, sa licem koie se uvijek moglo, u nedostatku nečega istinski privlačnog, pro-

. turiti kao najnoviji oblik muške liepote, uz

izvjesnu samosvijest i šarmantnu drskost, mao sam, zar ne, dovolino šansi kod lijepe strankinje koja u nepoznatom gradu ne zna šta bi počela sa sobom nekoliko sati i, koja napokon nije ovamo sama doputovala jer obožava balkanske muzeje. Tako smo obišli nekoliko ulica. Nekoliko puta sam je prestigao, ne da bih joj ispitao lice, nego sam ioj pružao mogućnost. da primjeti i ispita, ako joi je đo toga stalo, neobi-

nog mladića, koji već u podne nema šta da

radi pa se gotovo ramvenom dodirujući zidove kuća, povlači po ovim vrelim ulicama. Neke sitnice, jedva uočljive, uvjeriše me da je naša igra otpočela. Prestao sam da razmišljam, jer sam se počeo uzbuđivati. SieyM i

Tznenada, kao da je premorena ovim dugim

odgađaniem, ona se okrenu i ja sam znao da je u tom odlučnom času, u tim svijetlim oči-

\LUSTROVAO HALIL TIKVBŠA

_ ma, iskupljena sva sreća moga današnjeg da-

na. Nisam htio da je ispustim, Upadno usporivši korak, prirnicao sam se gledajući ravno u svijetle oči mlade žene koja bi pobjeđena samo zbog toga što je jedan trenutak, dođuše veoma kratak, oklijevala. Ako je prihvatila moj pogled, morala je, đakle, prihvatiti i moje priližavanje, moj osmijeh, i naizad, moje pitanje. Više me ništa nije sprečavalo u mojim namjerama. Isto sam tako slabo razumio njen francuski jezik, kao što sam se s mukom služio emgleskim, ali srećom postoji vrileme u ljetnjem susretu mlađog čovieka i mlade žene, kad nije potrebno. previše rječi,

Pošli smo da ikupimo razglednice koje je namijeravala da pošalje u Lion, Nisam ie sprečio da odabere razglednice koje ja nikada ne bih za:sebe kupio jer u niima nimalo nije bilo Sarajeva, a zatim sam joj. pumoj pažnje i 38 vjerenja, redom pokazao Principov most, Ga-

zihusrefbegovu džamiju i mujezina, Baščarši- ~

i% . Sa slovenačkog Desanka MAKSIMOVIĆ

,

| S BLIM SE poput homadd s glađu zelenom u duši

fz zima u proleća mlađa,

a fravne radosti po Suši, Vrane mi put seku s gakom, strah mi koti svoje mlade,

u Špilji, propblahku svakom zmija. mi se kraj kohja krade, · Zaboravih lobanju deda

kraj koga je vinograd,

već me brojim dane gređom ko što ih ne broje stada.

Ko mačak što kožuh ne mehja ležim noću međ uspomehe,

ti blesneš poput priviđenja

doline večito zelene, ·. •..

U VELIKIM LUKAMA se sklanjam ođ .

zmija kojima sam pomagao plesti gnezda, | i gledam, plod što se nad pohorom svija, kako se gasi moja poslednja zvezda.

Umireš i ja s plođom čekam od zore ma poslednji tvoj mig, milost neizrečnu, uzbrati s grane !aj plod vrh ponora

i pasti dole s tobom “ foĆć večnu. &

UDNO OSLUŠKUJEM šta će reći noć. Ova noć je sestva naših noći svih,

w ovu Toć verujem jer otha je i,

zato grmim da pregrmim ovu

Zato grmim jer bih izgrmeti moro svoj dažđ ma tu spaljen mjivu mrtvih, čije žile krtica buši, vrti,

fe raste iz mjih ucvetali korov.

Ove noći spavačemo u prahu

letnjih zvezda i vi}hi ruke k vebu,

iz shopa mada spletenih sa strahont, i biti sasvim sami ha pogrebu.

ju, staru pravoslavnu crkvu i žičanu željeznici za Trebević. Za sve to vrijeme, nadmnšujući ponekad sam sebe, uljepšavao sam |O) svijet 1 radosno počeh osjećati da njena nestašna Zahvalnost polako prelazi u opasna područja brzih Poznanmstava, njen osmijeh i ovlašan dođir tijela dok je preko mene razgledala staro turbe, dobivali su vrijednost koju sam i priželjKkivao. e -

Kod Principova mosta sam je slikao pošto je zauzela stav atentatora, zagazivši u betomske odlive stopa na mjestu s koga je hrabri mladić pucao u Ferdinanda. LM,

U jednoj uskoj ulici sa kuiundžiiskim radmjama, prepunoj limene lupnjiave čekića i od: bljesaka sunca sa obrađenog srebra | bakra, kupih joi skupi pribor za kafu, i to, istina, nju naveđe da vjeruje kako Ye uboznala istočnjačkog princa, ali prepolovi moi breostali novac.

U staro) pravoslavnoi crkvi, ohrabren iišinom i mrakom koji je silazio sa potamnielih

ore .crvotočnih ikona, ja -pokušah da ie poliubim. : To mi je, po svemu sudeći, i uspjelo. Zatim

smo ručali na Trebeviću, a onda, sntima, Dijuckajući razna pića, posmatrali grad u izmaglioi. Ona ie neprestano pokušavala da me zaustavi u plaćanju, ali u mene ie ušao nekakav rasipnički demon i nikako nisam htio da dozvolim da ona bilo šta plati. Da budem do 'kraja iskren, reći ću đa sam ie štedeo za desetostruke troškove u Dubrovniku. n

Spuštajući se u zaljulianoi kabini žičame želieznice, držali smo se za ruke, kao najnežniji ljubavnici, i gledali. duboko dole među tamnim brdima razliveno treperenje prekrasnog grada.

— Dopada li ti se Sarajevo? upitao sam.

— Da. rekla je gotovo zagrcnuta. :

— Poklanjam ti ga, izustih sa skromnom velikodušnošću, i ona mi zahvali stiskom rukc u kome su bila sva obećanja jedne žene prepušteme putovanju.

Ostalo mi je za krai toga uzbudliivog dama da pronađem. sobu. Ona me je poslušno vozila kroz splet ulica, strpliivo me sačekivala u kolima pred raznim 'ućama. Molio sam, samo za nekoliko sati, sobu na pet istih mjesta na Sojina sam već ranije tražio novac za but. Sa istim uspiehom.,

Zaspali smo, ođvojeni, neispuniemih želja.

Dogovorili smo se da krenemo za Dubrovnik # šest sati ujutru. Naravno, probudio sam se na vrijeme, dohvatio putnu torbu spremljenu prije nekoliko dana i, me budeći rođitelie, ižlurio. Evo, to je, naizad, događaj. Siedam

rai Ani u kola, izbacujem desnu ruku kroz prozor i samosviesno je polažem na krov, sa iskvarenim osmjehom ma licu profesionalnog

. zavodnika. Jurili smo, zaohilaveći iedna za dru-

gim, sva kola na putu za Tlidžu. Zamišliam da se vozimo pravo u saobraćainu nesreću; osta: jem živ i čitam u novinama o tom udesu, a na Jesen, u toploj kafani, siedim sa divnom madmoćnošću čoviečka koji je probao sva lietnja zadovoljstva, pa mu je dosadno da i govori o tome. }

A kada je Ani htjela da još poveća brzinu, LOR sam kočnicu. Izašao sam iz kola, za upio vrata za sobom, prešao sam do njenog prozora, neprestano u opasnosti da me zakači neki automobil i pokušao sam nemarno da objasnim zaprepašćenoj djevojci: :

— Moram đa se vratim. Danas je četvrtak, a ja sam zaboravio jedan važan posao.

Bio sam bez novaca: čak ako pretpostavimo da će se u međuvremenu, u mene bezmadno zaliubiti, što je, međutim, ipak nemonpuće, ona u

· Dubrovniku neće ostati đuže ođ jednog dana,

i ja ću ovako isto stajati pred nienim kolima ni za šta Ra svijetu ne tražeći novac za povratak. /

A kad. je ta za mene na kraju kraieva ipak

| beznačajna dievoika iz Liona odiurila premz

moru, iako kunem se, za mene nije ništa značila, osjetio sam nepopravljivu, usamljenost,

mi se iznova zatvorio, kao da je sve što Je vrijedilo već dole, a ja, po vlastitom ne. spretnom izboru pniilim u rasnađainćem sa· rajevskom ljetu i isprlianoj otrcanosti bespo-. slenog avgustovskog života,