Књижевне новине

TEŠKO JE REĆI ko je od ove predstave višć očekivao: ansambl, reditelj ili sam pisac? Već lo, čini se, govori dovoljno o atmosferi koja je okružavala scenu i potencijalnim mogućno stima teksta. Doživljaj je ubedljiv ali i nepotpun — tako da se u svesti gledaoca kasnije Javlja i želja za još neposrednijim vizualnim dečaravanjem suštine,

»Viktorijom« Đorđe Lebović završava svoju trilogiju o logorašima. U poređenju sa »Nebeskim odredom« i »Halelujom« — ova drama deluje ne samo kao krajnji akord jednog bolnog prisećanja nego i kao čin u kome se bol i misao otelotvoruju kao čovekova egzistencijaPoseta grupe logoraša bivšem muščilištu a sada muzeju, suđenje nekadašnjim ubicama i suočavanje sa besmislom formalizovane pravde, iskorišćeno je kao okvir u kome sc pokazuje čitava skala čovekovih unutarnjih preživliavanja i preobraženja, Po onome što govore i kako se ponašaju sve ličnosti se s vremena na vreme iskazuju kao sasvim određena realnost koja se u određenim dramatskim trenucima pretapa u oznake jednog složenog psihičkog stanja i životne esencijalnosti i trajanja. Za autoTa — vrem ima sasvim odrečenu fumkciju i ono mu pomaže da prošlost čini stalno Dpri-

Petar VOLK

sutnom u stvarnosti kao faktor pomoću kojeg se određuju i njene mogućnosti. Ouda je sećanje znatno racionalizovano, tako da se pred Lebovićem ne postavljaju dileme — šta sa prošlošću, već kako u tom neprekidnom previranju i oslobađanju od trauma ratnog užasa pomoći da čovek pronađe samog sebe. Ako je suditi po početnoj i završnoj sceni, u kojoj logoraši stoje nemi jedan pored drugog dok odzvanjaju svečani tonovi komemorativne muzike, »Viktorija« jc intimna drama današnjeg čoveka. Jer — ma koliko prošlost bila ' prisutna na sceni, još veći je strah il ljudi pred neizvesnošću onog što im u životu tek prestoji. Svi se oni osećaju nekako prestrašeni,. sami, otuđeni i izgubljeni, tako da im se misao na Život meša sa prisećanjem na smrt. Pa ipak, Lebović nije pesimista ali ni deklarativni optimista. Njegova strast za istinom i o'krivanjem — šta je čovek — daje mu snagu da iz određenih situacija izvlači suštinu i konirontira je sa postupcima pojedinaca, da bi se na kraju sa gorčinom zapitao: da li će se čovek ikad vratiti sebi?

·Šta može bili cgzistentno u čoveku koga stalno susreću drugi i pitaju: zašto niste sartvi? Lebović je stoga izjednačio realnc ı irealne fak:ore i stvorio tkivo koje se nveprekidno napinje i želi da živi punim scenskim životom. To se naročito oseća pri čitanju teksta i zato ga je nemoguće doživeti kao nešto definjtimmo i czlovito što bi samostalno ogzistiralo i mimo scene, Zapravo, od načina kako se on predstavlja, zavisi i konačni sud o vrednostima »Viktorije«. i

Reditelj. Dimitrije Đurković je, među'im, pošao od uverenja da tekst, pa i reč, predstavlja c-lovitu scensku realnost. Stoga je on svoju postavku usmerio ka objektivizaciji Dpiščeve zamisli. Odjednom — svaki prizor je dobio proporcije koje sigurno ne bi imao da je predstava kreirana kao osobeni proces samosaznanja ili pojava unutar čovekovog sveta. Vanredno izrađene pozadine Vladimira Marenića su potpuno izgubile svoje funkcionalno

SCENA IZ DRAME DORĐA LEBOVIĆA »VIKTORIJA«

delovanje, pa je u prvi plan došao niz terasa poređanih u vertikalni i jedan nezgrapan i neuspeo spomenik sastavljen od nekoliko izvajanih ruku. Dinamika je traž:na spolja, pa je došlo do nepo'rebno velikog broja mehaničkih kretnji i pedaninog razlučivanja scena koje se događaju za vreme suđenja i uopšte u Yecalnosti od svega onoga što pripada prošlosti i sećanju. Tako su otkriv:ne ı izvesne evidentnc mane teksta i neki njegovi nedovoljno obrađeni ponori. Predstava se nužno odužila ı izgubila nešto na izražajnosti.

Da je, kojim slučajem, Đurković pošao iznutra, odnosno od čoveka ili piščevih intencija, i kroz vlastitu kreaciju nastojao da o*krije kako ovo reči i misli eazistiraju, predstava bi dobila sasvim drugo obličje. Možda bi njen realizam bio pomeren prema slerama irealnogp i spontanog doživljavanja, pa bi verovatno upoznali još bliže one fantastične, surove ali zato ne manje istinite predele čovekove svesti u kojima ona bez ikakvih ograničenja izražava sama sebe. Potencijalne mogućnosti sc za.tako nešto nisu krile samo u delu već i u glumcima kojima je reditelj, zapostavljajući donz:kle sopstvenu imaginarnost, pomogao da ožive niz prizora u vanredno sugestivnoj ekspresivnosti. Uopšte — intimmijc scenc između logoraša, pa čak i onih kojima s> sudi, predstavljaju ono najvfednije u ovoj predstavi. U njima, kao u nekoj zavetrini, reditelj je otkrivao dimenzije bola, suočavao ljude sa njihovim sopstvenim istinama, prisiljavao ih. da sami održe na sceni intenzitet zbivanja 1 UuVGCre gledalište kako nc postoje granice između

“onog što nos» u sebi i činjenica što ih spolja

okružuju. U lim izvanrednim pasažima reditelj je sugerirao da, zapravo, ni njega ne treba tražit: u spolinim okvirima predstave nego u onom Što sc iza toga krije. Tom distanciranju i većoj izražajnosti doprinelo je ı uvođenje likova dva mlađa hipika — pevača (Mija Ada'mović sa šarmom, ležernošću, izuzetno prijalnim glasom i diskretnom prisutnošću i u oninı najintimnjijim izjašnjavanjima logoraša kao

otiscima slova — i tako je on sasvim slučajno naišao na ono što je godinama tražio. |

Kolikogod ta legenda nema neku određeniju historijsku podlogu, ona bi se ipak bar u svo„joj osnovi mogla smatrati donekle vjerodostojnom — i mogla bi odgovarati na OSnOvno pl tanje u vezi s Gutenbergom, na pitanje kako jc došao na ideju livanja slova.

:

Historijski je utvrđena činjenica, da je Gutenboerg u Strasburu živio veoma siromašno, da jo morao posuđivati novac, da bi se održao i da bi mogao produžiti svoj, posao. Razlozi zbog kojih je Gutenberg napustio S'rasbur i vratio se u svoje rodno mjesto, nisu nam poznati. To sc zbilo poslije dugih i upornih borbi god. M48, kad mu. je bilo već četrdzset i osam gobina i nastanio se u svom obiteljskom dvorcu. Majur je u to đoba'imao oko 6000 stanovnika — kao neko današnje veće sclo — ali to je za ono vrijeme bio već veći gyađd, a Majncu ic. i inače, još u to vrijeme, važio kao jedan od centara njemačke kulture i sjedište nadbiskupije. | Ubrzo po Gutenbergovom dolasku u Mainc, nastaje nekoliko, knjiga štampanih t+zv. Dona:typovima i Kalendertypovima, a to su naj starija poznata nam još primitivna pokretna slova iz Mainca, s kakvima su sš2 štampale školske knjige poznatog nam već rimskog gramatičara Donatusa i kalendari, pa su po tomc i dobila svoje ime. Među ta najstarija izdanja, od kojih su nam s» sačuvali samo neki fragmenti, spada u prvom redu njemačka »Sibilina knijiga«, za koju se drži da je štampana već god. 1445., a od kojih je jedna fragment, pronađen 1903.

'Tu Sibilinu knjigu slijedi veći broj fragmemata Donatusa, za koje je ustanovljeno da pripadaju tr:ma različiti.n izdanjima. I oni su, kao i »Sibilina knjiga«, pronađ•ni mahom u uvezima novijih knjiga, a starı knjigovesci su ih upotrebljavali u tu svrhu, smatrajući da te stare i pokidane školske knjige ne mogu poslužiti ničem korisnijem. /

U tu grupu najstarijih Gutenbergovih radova, spada i fragment Astronomskog kalendara za god. 1448, koji je svakako izišao krajom

god. 1447., a koji je pronađen god. 1901. Za

Nastavak na 8. strani

KNJIŽEVNE NOVINE

6 i Dosada nije pronađena nijedna 'Gutenbergova slika iz vrcmena dok je bio živ. Najstarijom njegovom 'slikom smatrao sc jedan francuski bakrorez iz 1584. Potkraj lanjske godine direktor Gutenbergova muzeja u Mainzu. dr Presser pronašao je u jednom rukopisnom kodeksu iz prve polovice XVI stoljeća u Sweinfurtu, ovu minijaturu nepoznata majstora, za koju sc danas smatra da je najstariji Gu' tenbergov portret. Na štamparskoj preši, ,sasvim gore, piše Johan Gutenberg, U oriminalu slika je ifđena u boatom koloru, u kojem dominiraju crvenkastosmeđi tonovi,

Uz premijere »Viktorije« Đorđa Lebovića i »Inoroga« Gregora Strniše

neka daleka melodija ili samo zvuk i Miroslav |

Drobac, uzbuđujuće spoljne hladnoće, mira i razarajućez dejstva na emocije glavnih aktera) i ispreplitanje ne samo sa realnim zbivanjima nepo i sa sećanjem — dok ne zadobiju formu nekog simboličnog svedočenja u ime vremena koje dolazi i ravnodušnosti na koju sc pisac upravo 1 ustremljuje.

Svedoci: Milica Kljajić — Radaković (Hste- |

ra), Zlata Jakovljević (Iris vrlo složenih pre-

liva i nastojania da se neprekidno bori sa || apsurdnošću sopstvene situacije), Velimir Ži- ||

votić (Sipka), Dragoljub Milosavliević — Gula

(Šalom pun prigušene dramatičnosti i onog lo- | gorskog: užasa što se ustremljuje tiho, na sva- ||

ku stvarnu situaciju i neprekidno optužuie), Stevan Šalaiić (Gošer), Franio Živni — (Amos),

Ivan HajtI (Kefalo), Tihomir Pl>»skonjiić (.fup), 1

Dragutin Kolesar (Zelman) i Vasa Vrtipraški (Edek) uspevali su, bez obzira na vidne niianse

u izražajnosti ı plastičnosti, da zaiedmički su- |

geriraiu, u veoma širokoj životnoi skali, sve one dileme, emocije, istine i laži što opsedaju liude u koima je rat uništio mnogo toga što ih ie određivalo u njihovoi individualnosti.

Posle završnih prizora nad polutamnom sce- |

nom lebdi pitanie — jesu li to zaista oni ili senke koje ispunjavaiu sećanje ı skrivain pep:o

koii vetar živo'a nepoštedno razvejava po SVC- |

tu? * '* Čudnc sc stvari događaju sa »Inorogom«

Gregora Strmiše. Valida pod utiskom koji ostavljaju originalni stihovi ovog m>obično daro-

vitog slovenačkog pesnika — i drama se bDri- |

hvata kao najpotpuniji izraz *e osobene Dogezije. Samo tako je mogućno protumačiti izu-

zetnu reputaciju teksta ı pre nego što se Ppo- |

javio na sceni, Sve to učinilo ie da i scenska vizila Bode Markovića pobudi pažnju na Maloj sceni Narodnog pozorišta.

i Međutim, već posle prvih ovlaš naznačenih i nedovoljno jasnih prizora — pojavliuje sc

izvestan otpor prema rečima. Da li fe ovo za-

ista izvorno pesničko nadahnuće il: je u pita-

nju prepričavanje stiha u formi dramske ba- |

lade. Za razrešenje ovog pitanja pobrinuo sc sam Strniša u kliučnim situacijama gde reloričnost zatvara ličnosti ioš više u njih same, izoluie od ostalih i pretvara u simbole. Boda Marković kao osvedočeni poznavalac poetskog toalra — shvatio je da se simboli ne mogu ig-

rati pa je svoju pažnju koncentrisao na izna- |

laženie psiholoških motiva i razjašniavanie subjektivnih postulata drame. Jer, *u .zapravo nema ni spoljnih a ni unutarnjih zbivanja i

· Sve zavisi od naših subjektivnih sklonosti da

.Se približimo tom mitu o'Inorogu -- zaštitniku grada kojeg spolia i iznutra razdiru mneSreć» i predrasude. Prema reditelievom ube-

čenju — negde daleko iza stiha leži neki realni | smisao. Oni retki izvorni i pravi stihovi (pre- ||

vod Roksande Njeguš) pomogli su da se u scenografski lepo komponovan ambiient (Dapmar Stoianović). * pomoću stilizovanih '(Biljan> Dragović) smesti ta neiasna i bleda

slika stvari ii liudi. Marković ie samo bivanje || tako postavio da ono može biti prihvaćeno kao |

izvesna evokaciia realnog ali * kao utisak koji prati samo iskazivanie balada. Izbegnuto je

narušavanic Strnišinog dramskog: koncepta i | · postignufo da ove slike sa prigušenom atmo- | slerom dopuniuiu ili obiašniavaju sasvim mo- |

nametljivo pesniku simboliku.

Tako se došlo do stilski sasvim zaokrnuže-

ne i brihva*liive strukture koja se oslania na || imaenacije i ||

rcditelicvo, osećanje pesničk= glumačku spremnost da slede ona tiha melodiiska kretania unvtar forme. Branka Zorić

(Margarita), lepa, odmerena u pokretu i sumti- |

ina u izrazu), Stanislava Pešić (Uršvla, graciozna 1 uzvišena u svojoi tragičnosti), Zoram Ristanović (Dizma u nenrekidnoi težnii da Do. stigne: harmoniju između plemenitih osećamiu ı zle sudbine koia s nad niega nadvila), Pelar Baničević (VoIf, sugestivan, prirođan i emocionalan), „Branislav Jerinić drama*ičan i efektan), a uz niih Liuba Kovačević (Zvezdočatac, čudne mirnoće i prenun mceprijatnih nagovštaia), Mihailo Vitorović (Pinkus. adekvatan ulozi koia mu ie namenjena) i Miša Volić (Dželat nekonvencionalnih boja i

postupaka), — učinin su da bolie shvatimo !

Strnišinu potrebu za scenskim ispoljavanjem

kostima ||

(Bertram,. ||

»Ireba se bavili nečim uzvišenim! — reče Oblomov zevnuvši«.

POSMATRAJUĆI nekoliko poslednjih godina već legendarnu i mitološku Jčnost J, Šćekića, koji nas je zadužio hiljadama i hiljadama intervjua, posmatrajući ıjegov neuporedivi šarm i lakoću sa kojom postavlja pitanja ne obraća-

jući nikakvu pažnju na odgovore, uživajući u

- njegovom licu punom lakta, u njegovim Dpo-

kretima punim elegancije, njegovim uv:k brižljivo izvučenim manžetnama od košulje, učeći se teškom zanatu pravljenja intervjua, počeo sam da razmišljam o toj novmarskoj „disciplini, koja čoveka, ako je marljiv i poslušan, može učinili besmrtnim. ·

Pre nekoliko večeri čučeći ispred televizora, na sabranim delma Marsela Pvusta (Ciklus »U traganju za izgubljenim vremenom« — danas knjige služe jedino kao podmetači za kauć, jer imamo televiziju!), čućeći dakle na Svanovim dogodovštinama, imao sam prilike da se ponovo divim nenadmašnom SŠćekiću, koji je umco da sačuva prisebnost ćak i u avionu CIJI je jedan motor bio zapaljen. . a Mc

— Kako ste se osećal ? — upitao je voditelj najvažnijih Svetskih Vesti svoga kolegu, proslavljenog Šćekića — Kako si se osećao, kada je avion bočeo da gori? .

Šta mislite da je odgovorio neustrašivi Šćekić? Da se uplašo? Koješta! Plašimo se mi, obični smrtnici! Šćekić, ne! Evo šta je rekao:

— Dok je avion goreo, ja sam izvadio sVOJ blok i zapisivao hronologiju događaja..,

(Što rekao prevodilac »Oblaka u pantalonama«: »Vladimire Vladimiroviću, oprostite ako sam nešto popgrešio!«) e _

Dok se pilotima dizala kosa na glavi, avion propadao, a dim sukljao iz motora, spokojni Šćekić jc zapisivao svoje epohalne misli. Oda kle mu takav mr? Evo ođakle:

J. Š. zna dobro da je večan. Dogodili se ešto njemu, na njegovo mesto će istoga Tfrcnufka stupiti neki drugi J. Š. Svet ih je prepun. . Pogledaimo, dakle, u šta Sc Dretvorio 1D»

terviu?

U vreme Rembrantovo, neki ugledan trgovac poslao bi svoga slugu do majstorove radionice | zapitao ga da li želi da zaradi, slikajući njegov portret, Portretom se vlazilo mi izvestan način u večnost. Trgovci, gradonačelnici i predvoditelji cehova, oblačili su svoja nailepša odela i stajal pred štafelaiem, trudeci se da na licu što duže zadrže uzvišen i plemenit izraz lica . Danas se to radi drukčije. Portret je umro, ali se rodio intervju, pomoću koga se takođe ulazi u večnost. Sluga ne mora da se zamara odlazeći do slikara — dogovor sc obavlia telefonima, preko sekretarica. Ali icdna stvar ipak je ostala; onaj uzvišeni izraz lica prilikom iavnog portretiranja. Kao nekada portret — infervju Je danas DOSt&O Opsesij: savremenog ugleda. aniatzi jar

Kako se obavljaju iniervjui? (Prilozi ža” mesto).

. Političari će uvek odgovarati na postavlien:a pitanja sedeći u udobnom nasloniaču pored f{clefona, ispred zavesa, ko zna zašto?

Pisci sede ispred redova knjiga; po mogućnosti cnoiklopedija sa zlatn'm slovima.

Slikare ćemo uvek zateći kako upravo prcvlače ćetkom preko platna, starog najmanjc osam godina. Oni pri tom nikada ne ispuštaju paletu iz ruke, mada se inače njom nikada nc služe na taj nmaćin., .

. Radni upravo stoje iznad struga, saobracaici ma raskrsnicama, Ttelev'ziiski režiseri si u studiju, arhitekte za crtaćim stolom, a scljaci, upravo oru našu namučenu otadžbinu.

. lntervju se dakle pretvorio u rituai, u kome vaše nije važna istina. već način na koji se govore opšta mesta. Uglavnom, objekti intervju: su uspele ličnosti. (Retko sam video da je ncko na televiziji (sa izuzetkom »Obijektiva 350«) intervjuisao ličnost koja ic u nemilost , ličnost koju optužuju, ličnost koja nc dolazi samo da Sc portretiše, Na osnovu loga mogu zaklju čiti da je televizija strožiia od bilo koga Suda; čak i u Sudu, zahvaliujuć: sve većoj demokratizaciji, sudije na kraju pitaju. optuženor šta ima ca kaže u svoju odbranu. Dobijamo, znači, jednu sasvim uspelu viziju uspelog dela čovečans'va, koji intervjuišć uspeli deo novinarstva. Svet je orepun divn'h, pametnih, dobronamernih uspelih liudi i žcna, koji svakog dana šedaju pred televizijski štalclaj da se pokažu u svom najboljem svetlu.

Jer, ko će vam bustiti \itorvju u kome, razgovarajući sa nekom značajnom“ ličnošću, vi pr"metite da je ta značajna ličnost loš čovek, budete toliko- neučtivi da primetite kako ta značajna lčnost ima tegobe sa varenjem, opiSote, umesto uobičajenih plavih očiju boje ncbeskog svoda koje sve razumeju, neke druge oči, silne i pakosne, samozadovoline i zakrvavljene, umesto blagog glasa — promukli bas · navikao da naređuje i psuje, Svugde samo mplemenitost, blapost i vedrina! Svugde liud. zabrinuti za prosperitet ljudi kojima je jedina misao u glavi dobrobit čovečanstva i put. u srećniji budućnost. Gledajući i čitajući te intervjue osetite da ste loš čovek, koji se brine jedino o tome kako će lično preživeti, dok se svi ostali brinu o uzvišenijim slvar ma, širokini zahvalima, generalnom prosperitetu... Jer, ko će vas, čoveka kome je glavni problem wu životu da kupi istovremeno iri zimska kaputa za svoju porodicu, pozvati na leleviz ju, ko će vas zamoliti da ispričate svoj popled na svet? U najboljem slučaju, uhvatiće vas na ulici neki reporter, jadnik poput vas, i pitat šta mislite o, gradskom saobraćaju ili o filmu »Sirota Marija«. Nenaviknuti na intervjue vi ćete/se zbuniti i promucati nekoliko opštih mesta, koja će montažer ionako izbaciti iz emisije zbog ima. A ako budete imali onu tako retku i tako neverovatnu sreću da vam p'tanje uputi sam Jovan Šćekić, rodonačalnik televizijskog novinarstva, od uzvišenosti trenutka i njepovc neuporedive . blagosti, sa' kojom se spušta na vaš bedni nivo, oduzeće vam se i noge i glas.

Upomoć, neću da sc intervjuišem!

Momo Kapor

\ \