Књижевне новине

iz slarih dana

PRE inata

SEĆANJE NA DUŠANA POPOVIĆA.

DRAGOLJUB S. ILIĆ (1884—1964), političar, diplomat i novinar. Kao student učestvovao je u socijalističkom pokretu sa svojim drugom i prijateljem Dušanom Popovićem. Docnije, je posle Solunskog procesa, zbog svog slobodoumlja i oštrog stava prema režimu proganjan i izbačen iz državnc službe. Novinarstvom se bavio celog života, najpre kao student u opozicionom listu »Odjek«, pre 1903, a zatim, i naročito, u »Republici« (pod pseudonimom

| Dokoličar). Ostavio, je u rukopisu veliki broj uspomena, bogatih podacima o vremenu i ljudima iz cele prvc polovine XX veka. Ilićeva supruga ustupila je »Književnim novinama ove njegove uspomene i beleške, dragocene za poznavanje omladinsko» života u Srbiji na početku XX veka i pune podataka iz Života velikog socijalističkog borca Dušana Popovića. (B. M.)

GOVOREĆI JEDNOM DRUGOM PRILIKOM o Dušanu Popoviću pomenuo sam da smo Dušan i ja svršili VII razred gimnazije u Beogradu, ·a da smo iduću godinu 1902. proveli u Užicu, nemajući sredstava da školovanje produžimo u Beogradu, nego smo se spremali da VIII razred privatno polažemo, a iza njega i veliku ma-

' turu. Tako jc i bilo. Celu školsku godinu pro-

“veli smo u Užicu, dosta ošljareći i pomalo wadeći, dok smo svim srcem bili u· Beogradu i pokazivali najveće interesovanje za politiku. »Odjek« koji je vodio krvavu opoziciju režimu poslednjeg Obrenovića i mapisi Rađoja Domamovića, tada u naponu svojih stvaralačkih moći, bili su naša svakodnevna hrana. 23. mart 1903. god. i krvave demonstracije đačke i radničke omladine duboko su nas potresli, a još više ražalostili što nismo imali mogućnosti da u njima uzmemo učešća i time potvrdimo svoju solidarnost s drugovima iz đačkih klupa il radničkih organizacija. Zato smo pak stajali u Živoj prepisci s drugovima koji su bili srećniji da ostanu u Beogradu i koji su nas detaljno obaveštavali o svemu. Jedva smo čekali da nam se pruži prilika da odemo u Beograd. Roditelje smo uverili da bi bar na mesec dana trebalo da otputujemo za Beograd, kako bismo imali prilike da se upoznamo s programom koji ćemo polagati, a i malo da se odmaknemo od užičke sredine, u kojoj se nije dalo ozbiljno PODU SOON a se saglasili s našom mol-

pristali su da nas poč ja e 2 Beocrad, početkom maja puste

Krenuli smo početkom maja, pešice, kao i ranije, preko Valjeva i Obrenovca. Ulazak u Beograd činio nam se svečan, kao ulazak Hristov u Jerusalim. Ne znam zbog čega, ali i docnije, kadgod sam sc vraćao u Beograd, ma i posle kraćeg odsustvovanja, imao je nečega radosnog svaki moj povratak, kao posle rastanka s nekim, dragim bićem.

Brzo smo našli stan u Lominoj ulici kod naše babe Cone, a već sutradan otišli smo u gimnaziju kod Vaznesenske crkve da se raspitamo kad će se održati naši privatni ispiti. Stari direktor Simić koji nas nije izranije poZnavao dočekao nas je nimalo ljubazno i suvoparno nam saopštio, da će se privatni ispit, pismeni i usmeni, održati u iduću subotu u tri časa po podne i preporučio nam da na ispit dođemo tačno na vreme.

. Ovo saopštenje nas je prenerazilo. Polazeći iz Užica mi smo računali da će nam biti ostavljeno oko mesec dana roka da bismo »pritvrdili« Izvesnc stvari koje smo po đačkom običaju ostavljali za posledak, a Oni su nas, eto, tako zbrzili, da nam je ostalo samo nedelju dana da pregledamo ceo materijal što je bilo isuviše malo. Tu smo nedelju mi nazvali, po ugledu na hrišćanstvo, velikom ili strasnom, jer smo radili po 20 časova dnevno, tako da smo bili izgubili i apetit i snagu. Jedva smo čekali tu prokletu subotu, pa desilo se

što hoće. Tmali smo kao sustanara nekog inmženjera Januševića koji je bio došao iz Čačka da polaže državni ispit. Taj je čovek služio vojsku u železničkoj četi i bio je u stanju da nas probudi u koje hoćete vreme — tačno kao časovnik. Ako mu uveče kažete da vas probudi u 4 ili 5 časova, možete biti sigurni da će vas tačmo, na vreme probuditi. Samo poviče: »Iliću, diž' se«, i mi smo bili sigurni da je tačno u minut bilo 4 ili 5 časova. Njegov nam. je glas

zvučao kao. jerihonska truba. A on posle, pre-

vrne se na drugu stranu i zaspi istog časa.

\ Najzad, došla je i subota 21. maja. Jedva smo se vukli, dok smo sa knjigama pod miškama otišli u gimnaziju. Ispit je trajao preko 3 časa, Stvari su odmah pošle dobro i mi smo sve predmete položili skoro s odličnim uspehom, sem filosofske propedeftike koju „smo položili jedva s ocenom tri. I to ne što nismo znali, nego što smo se bili zaintačili da teramo inat Milanu Ševiću, profesoru koji je predavao taj predmet. Bio je to jedan sitan pedant koga nas dvojica nismo marili zbog njegovog pedagoškog sitničarsiva, On se opet ukopistio i kraj svega navaljivanja ostalih ispitivača, niic nam hteo dati veću ocenu od trojke — što je opet za sobom povlačilo: da ne možemo na maturi biti oslobođeni usmenih ispita.

Ali, ovaj razredni ispit uverio nas je da je naše znanje toliko veliko da za maturu koja je počinjala 28. maja ne moramo ništa učiti. Zadovoljno smo otišli u varoš da se malo prihranimo, a sve ostalo vreme posvetili smo odmoru i razgovoru s drugovima koje smo odmah pronašli. Naš stan je oduvek bilo mesto, gde su se naši drugovi najradije s nama sastajali. — Od svega što smo najradije hteli čuti i razabrati, bila je — politika. Zgusnuta kao oblak nad Beogradom je lebdela — zavera. Tu zavereničku atmosferu osetili smo čim smo izašli u grad. O zaveri se skoro otvoreno govorilo, kao o nečem što će se zbiti u naiskorije vreme — svakog časa. Ćudo nam je bilo kako su sc odgovome vlasti prema njoj ravnodušno i spokojno držale. Ja nisam bio upućen u zaveru, ali bilo je mojih drugova, kao Dragiša Vasić, Nedeljko Divac ı dr. bili su u nju potpuno posvećeni. Išlo se u tom pogledu vrlo daleko, neskriveno i bez bojazni, da je bilo pravo čudo kako vlasti nisu zaveru na vreme otkrile i zaverenike pohapsile. Ali, nad dinastijom Obrenovića lebdela je kao neki fatum, kao neka kob kojoj je ona fatalno išla u susret. Sećam se da sam docnije čitao jednu pripovetku od ruskog pisca Leonida Andrejeva pod naslovom »Gubernator«, u kojoj na vrlo sugestivan način opisuje jednog ruskog gubernatora koji je pucao na radnike u štrajku, kako kao neki somnabulista ide u susret atentatoru koji će ga lišiti života. Tako je, čini mi se, sugestivno i Fatalistički išao u susret smrti srpski kraljevski par. On je posle skandala sa lažnom kralijičinom trudnoćom i posle krvavog 23. marta 1903. god. kao gotovo sigurno računao da mu nema pomoći i spasa i nekako rezignirano čekao fatalni ishod. Ili se bar nama tako predstavljalo. Drugovi su skoro sve znali: i pripremc za atentat na kraljevski par na svetosavskoj zabavi kod »Kolarca«, i pripreme za izvršenje atentata u cirkusu »Hanri«, i pripreme za atentat prilikom osvećenja temelja za zgradu biciklističkog saveza na placu u blizini Narodnog pozorišta, i za druge prilike koje su odložene, ali ne i napuštene, Umorstvo kraljevskog para definitivno je odlučeno i izvršenju će se pristupiti uskoro, blizu, možda već ovih dana.

Ubedljivost, s kojom su naši drugovi gOVOrili, nije ostavljala nimalo sumnje da će se blisko odigrati nešto tragično. Stoga smo mi stali Živeti u mekom nervoznom iščekivanju,

više se interesujući za to što je trebalo da dođe nego za svoju maturu. Šta smo mi, upravo dečaci, očekivali od istreblienja jedne dinastije? Mi u to vreme nismo bili svesni, ali skoro je jednodušno vladalo uverenje, da sa pre: stola treba maknuti jednu nemoralnu ženu 1 jednog nevrastičnog vladaoca. Mi se nismo Udubljivali u tu ideju i samo smo” radoznalo, skoro požudno, očekivali taj veliki dan, kad će s prestola iščeznuti jedan nedoličan kKraljevski par, koji je mrzela cela napredna zemlja. Nejasne su i pomalo tmurne sve naše tadašnje ideje. Nismo bili svesni šta predstavlja

smrt (nasilna) jednog vladaoca i kako se to

može odraziti na zemlju i prilike u njoj. Radoznalost je bila preča od trezvenog razmišljanja. U takvom razmišlianju i iščekivanju dočekali smo i 28. maj. Toga dana su otpočeli pismeni maturski radovi. Prvi je ispit iz srpskog jezika. Bilo nas je preko 40 kandidata. Predvojili su nas u dva odeljenia i profesori su se rasporedili kao Kerberi. Za nas dvojicu Dušana i mene — tema je bila potpuno nova i1 nepoznata — izvađena iz neke studije Andre Gavrilovića koji nam je predavao srpski jezik sa književnošću. On je o toi temi držao predavanja u toku godine, i naši drugovi kao da su je očekivali, povadiše iz džepova neke pribeleške i kraj sve budne pažnje profesora, stadoše nešto prepisivati. Dušanu i meni ostalo je samo da se dovijamo, kako da tezu obradimo što pismenije: računali smo da ćemo sec izvući svojom pismenošću i dobrim stilom, ali nismo nikako računali da ćemo dobiti nešto više od trojke. Po ubrzo svršenom zadatku izašli smo napolje i uputili se malo skunjeni kući. Sutradan. nas je čekala matematika koju nijedan od nas nije mnogo mario, Legli smo dosta rano — da bi se sutradan ranije i probudili. Ali, nismo morali čekati da nas probudi „Janjušević: neko je pre pet časova stao na naš otvoreni prozor sa ulice i dreknuo nam: ustajte, šta se tu izležavate kad su noćas pobijeni kralj i kraljica! To je bio naš peredžija koji nam je svako jutro donosio na prozor za doručak kifle od tada u celom Beogradu čuvenog pekara Nemca Grubera. Njegovi proizvodi bili su tako čuveni, da su njegovi momci bo celom Beogradu prodavali »Grubera« —d lako su nazivali njegove kifle, perece i meke ato = Temj ke. Nešto slično ne može se ni zbliza iti sa ni i opžića Pool: VON. uporediti sa njegovim divmim Skočio sam na prozor kao pomaman i šapatom upitao, je li to istina i kako to sme ilavno a are nzeneinp, PrgjajuĆi mi KI Ig ci: »Beograd ie ceo na Terazijama 1 otidite, pa ćete se uveritil« Janjušević i Dušan takođe poskaču iz postelje ı zapitaše me, kao da se plaše da jasno iskažu svoju misao: »Ama, šta taj peredžija

[us icoom=] Otac Šimrmpnne reči

Nastavak sa 7. strane

njega je ustanovljeno da je štampan istim slovima, kao i kasnije nastala Biblija od 36 redova. Svi ti dosada spomenuti fragmenti, čuvaju se u Gutenbergovom muzeju u Maincu.

Radeći i dalje veoma marljivo na usavršavanju svojih pronalazaka, Gu:enberg se morao boriti s materijalnim poteškoćama, jer iz jednog dokumenta od 17. oktobra 1448., saznajemo da je od svog rođaka Arnolda Geltusa posudio 150 guldena, uz sedam i po odsto kamata. To mu nije bilo dosta i on je i dalje tražio bogatog i pouzdanog druga, koji bi mu posudio potrebnu sumu za poboljšanje posla i za otvaranje njegove prve štamparije. Tako ie godine 1450.. naišao na uvaženog: i bogatog sugrađanina Johana Fusta, koji mu je posudio Š00 guldena uz kamate od 6 odsto. Kasnije je Fust Gu:enbergu posudio još jednom istu toliku sumu za nabavku papira, pergamenta i boja, a kao zalog za taj dug, Gutenberg se zapisnički obavezao, đa će u slučaju da ne bude u mogućnosti da isplati dugujuću sumu, sve svoje sprave predati u vlasništvo zajmodavcu.

Njima dvjema. se priđružio i klerik Pute Šeler koji je bio veoma vješt kaligraf i Koji je kao takav radio u Parizu god. 1449. -— i tako su mjih trojica otvorili prvu štampariju u Maincu. Nije prošlo mnogo vremena i oni su počeli pokretna drvena slova zamjenjivati mefalnim livenim slovima, koja je Gutenberg pravio na slijedeći način: Prvo je izrezao slova iz drveta ili neke mekane kovine i preko tako izrezanoga. slova prelio je olovo. Na taj način dobio ic tzv, matricu ili kalup u negativu, pomoću kojeg je mogao da odlije onoliko slova, koliko mu je bilo potrebno.

Ubrzo potom, Šefer je usavršio ovaj postu-

pak, došavši na ideiu da slova usjeca u meka-

mi čelik, koga ie nakon toga kaleniem otvrđnuo. Kad je na ovai način dobio dovolino tvrda slova, on ih je pomoću vješto izvedenog udarca

čekićem utisnuo u mjed ili bakar, ı tako je pomoću jednog slova mogao da napravi veći broji matrica, a pomoću ovih još daleko veći broj slova. Kao odličan kaligraf, on je svojim slovima. dao ljepšu formu. Već i sa fa dva svoja doprinosa, on je stekao velike zasluge za razvitak štamparske tehnike, a kasnije su se "im doprinosima pridružili i drugi,

Tek dvije godine nakon osnutka te radionice, god. 1452. Gutenberg, Šeler i Fust pristupili su štampanju prvog velikog djela, Biblije ili Svetog pisma, na latinskom jeziku. Izbor je bio veoma dobar, jer je Biblija u to doba bila veoma tražena knjiga, a bila je i veoma sku-

pa, uslijed velikih troškova oko prepisivanja :·

rukom. Posao oko te Biblije veoma je lijepo napredovao i već je bilo oštampano dvanaest araka, ali Fust je kao financijer čitave te stvari, smafrao da čitav posao ide i suviše sporo i stalno je požurivao. Međutim, isto onoliko koliko sc Fustu žurilo da što prije dođe do velikog proTita, Gutenbergu je bilo isto toliko stalo do toga, da njegovo prvo veliko djelo izađe što bolje. To je onaj vječiti problem borbe između umjetnika ili učenjaka stvaraoca i njihovih f{inancijera, koji u kapitalističkim uslovima zglcdaju samo da izbiju što prije i što veći profi; koji nauku i umjetnost smatraju samo kao sredstvo za postizavanje što većih profita. · Ta borba je bila veoma oštra i bezobzirna, a zahvaljujući Fustovoj gramžljivosti, kao i Šeferovoj nekarakternosti, odnosno tom sud-

. skom procesa i njegovom zapisnizxu, došii smo

do naidragocenijeg historijskog dokumenta o Gutsnbergu. · · Fust je podnio svoju “užbu u jesen god. 1455. zahtij»vajući, da mu Gutenberg vrati odjednom čitavu posuđenu sumu od 1600 guldena, dospjele kamate ı sve sudske troškove. a ako ne može, đa mu se u smislu ugovora zanmliiene sve njegove štamparske maprave,. Fust ic u

svih vremena,

Svojoj tužbi naveo, da se štampanje Biblije i previše oteglo, da ga ona i suviše stoji i da mu se cio taj pothvat uopće me rentira.

Proces je održah u refektoriju Franjevačkog; samostana 6. XI, 1455. pred gradskim notarom u Maincu. Pored optuženog i iužitelia, pristupilo je još i pet svjedoka: Svjedoci optužbc bili su već poznati nam Peter Šefer i Fustov brat Jakob, a svjedoci odbrane Hajnrih Ginter, župnik crkve sv. Krištofa u Maincu, i dva Gutenbergova pomoćnika, Hajnrih Kefer i Beštolf iz Hanaua, oba kasniji čuveni štampari. i Fust, koji je nešto kasnije šeferu dao svoju kćer Kristinu za ženu, i koga je *ako kasniju ucinio Svojim nasljednikom, poslužio se svojim budućim zetom kao krunskim svjedokom i sud je odredio da Gutenberg ima da vrati Fustu čitavu dugujuću sumu, dospjele kamate kamate na kamate i sva sudske troškove, što

je sve skupa naraslo na 2026 guldena. Ako to”

Gutenberg ne bude u mogućnosti, sud je i (an da Fust za „Obezbeđenje SVOJIB Be e a ima pravo da > Či in štamparije. b uzmc čitav inventa?” · Tako je Gutenberg ponovo postao puki siromah, ali — još više od toga — s tom parnicom jc propalo ne samo njegovo poduzeće, nego Je ı njegova poslovna tajna prešla u druge ruke, Istovrem»no su uspjeh i moralni i materijalni — koje je mislio doživjeti sa svojom Biblijom od 42 redka, koja se upravo nalazila u poslu, prigrabili nicgovi protivnici. . Ne samo što su Fust i Šefer postigli veoma lijepi materijalni „uspjeh, nego se ta Biblija, koju su mislili pripisati sebi, po riječima jednog od naikompetentnijih savremenih stručnjaka — Karla Šotenlohera — danas smatra »najljeošim i naiznamenitiiim štampanim djelom lipografskim uzordjslom bez premca«. . 1J koliko ie primieraka izišla ta Bibliia, nije nami poznato, a do naših dana se sačuvao

bĐulazni?« Kazao sam im sve po redu, na šta posle kraćeg razgovora dokonasmo da se ja obučem i da obazrivo proverim kako stanje vlađa na »licu mesta«. |

:em se na brzu ruku i najbližim ulicaida MKopnohi do hotela »Balkana«. Bilo je to. plo, ali kišovito majsko jutro. Ulica raskaljana, a na Terazijama, čak tamo do dvora, vrvi od sveta. Nikoga poznatog da sretneš u to rano jutro. Koga god da upitaš šta se desilo, svako bez odgovora promiče. I sam se uputim u pravcu dvora. Na kvartu terazijskom koji je bio najbliži dvoru, na fasadi puno tragova, od me. taka, što je bio znak da se tu ili u blizini vodila borba, sa žandarmima. Dokaz je bio taj, što se na ulici nije mogao videti nijedan žan. darm. A kad su se kasnije pokazala dva-tri žandarma, jadno su izgledali: razdrliena odela, bez kape na glavi, ili ako su je imali, bez grba na kapi, bledi, neprospavani, izmučena izgleda. Masa ih je dočekala sa »ual« i pohitala. da ih zlostavlja, ali su se našli neki oficiri koji nisu ništa bolie izgledali, koji su ih uzeli u zaštitu i spasli. Bilo je i bez pitanja više ncgo izvesno da se noćas odigrao prevrat i nastao novi pre. okret. To mi je bilo dovoljno za moj{u informa. ciju, pa pošto nisam, mogao prodreti do dvora, trčećki sam se spustio do Lomine ulice do mo. jih drugova koji su me živo priželjkivali.

spričao sam im sve što sam bio dokučio i OndiiBmo se Dušan i ia zapitali šta nam valja dalje činiti: da li da odemo da produžimo. polapanje mature, ili da od svega dignemo ruke i da odemo da manifestujemo po gradu. Janjušević nas je sklonio da produžimo polaganje, pa kako se već približilo vreme za školu, ode. mo bez velikog oduševlienja u gimnaziju. Ta. mo među drugovima naiđemo na isto raspoloženie kao i u nas, pa još kad nam rekoše da i naši drugovi iz druge gimnazije na Bataldžamiji neće da polažu, bili smo gotovi da se ra. sturimo, kad među nas upade profesor Dušan Jovanović zvani »Čiča« — brat Ljube Jovanovića—Patka, pa kad doznade šta nameravamo, stade nas živo odvraćati. »Sad ili nikad, — govorio nam je — upala vam je sckira u med, Ceo nastavnički kolegiium mora da ide da polaže zakletvu novom kraliu. Ostali smo samo nas dvojica: ja i »Puša« (Milan Veljković, nastavnik matematike, koga su ı đaci i nastavnici zvali »Pušom«). Ja ću predsedavati u vašem odeljenju, a Puša u drugom, Nikad vam se više neće pružiti prilika da prepišete zadatke kao ovog puta kod mene. Pa, sad — rešite se, ne propustite pružiti rukc sreći koja vam se nasmešila!« . Posle ovoga nije bilo mesta dvoumljenju: jednodušno smo prihvatili Čičin predlog. :

Kad uđosmo u razred i smirismo se, uđe Puša i ispisa nam zadatke na tabli, a čim se on udalji, Čiča pritište leđima vrata, Da povika: »Pa sad na posao! Ja ću držati leđima vrata zatvorena, a vi udrite u prepisivanje, kako vas bog učil!« Ceo razred se glasno nasmeja. »Lako vam se sad smejati, — nastavi Čiča nešto setno, — a kasnije ćete, kad prođete pored Čiče okretati od njega glavu i praviti se da ga ne pripoznajete; čak ćete mu možda opsovati i mater kao »s mora majstoru«. Ali, ako! Moje Je da vam pomognem, a vi kako hoćete!«

I pri tom je mliaskao u ustima bombone kojlih.se nije mogao ni za časak lišiti, Čiča je bio čovek već u godinama, rodom iz Boke, važio je kao vrlo spreman »Latinac«. Bio je dobrodušan i vazdan sklon da đaku pomogne. Bio je otac Rajka Jovanovića koji je bio među prvim komunističkim poslanicima u Srbiji, živeo više godina kao emigrant u SSSR. bio hapšen i proganian i prerano završio svoj nemirni i uzbudljivi život.

Brzo sam izradio dva zadatka ı spremao se da otpočnem i treći, kad mi se Čiča obrati: »Čuješ ti, Užičanine, koliko si zadataka izradio?“ Odgovorim da sam izradio dva! »Dosta kao hladne vode! — nastavi Ćiča, — daj tvoj zadatak tome seljaku iznad lebe, a ti hvataj maglu!« — Seljak je bio naš dru Dimitrije Životić, rodom iz susednog sela Kumodraža, koji se nosio »seljački« i neko vreme svakog dana dolazio u Beograd u školu, a pred veče še vraćao kući u selo. — Učinim o Ćičinom predlogu i s radošću izletim iz učionice, a sa mnom i Dušan koji je svoj zadatak opet dao nekom drugu.

Svršetak u iducem broju

četrdeset i jedan primjerak, od kojih je šest štampano na pergamentu. Čitavo djelo je štampano u dvije knjige, od kojih prva obuhvaća 327, a druga 317 listova, veličine 30%20 cm, Svaka pojedina strana izuzev prve, ima po četrdeset i dva redka, a pismo koje je upotrebljeno je prekrasna gotica, Inicijali i razni ornamenti Kroz cijelu knjigu, poslije štampe, izrađeni su rukom veoma lijepo i s mnogo umje:mičkog ukusa, zlatnom bojom, crvenom, DiaYOn, zelenom, smeđom, ljubičastom i Žuom. Da li je Gutenberg, u toj štampariji, isto. vremžno dok je radio na toj Bibliji, štampao i neka druga manja djela, kao što su na pr. Turski kalendar, god. 1445, Turska bula, god. 1446. i neki medicinski kalendar — kao što io misle neki autori — Io pitanje do danas još nije sasvim raščišćeno. | Što se dalje događalo s Gutenbergom na· kon toga što Jž svoju štampariju morao prepustiti Fustu i Šeferu, nije sasvim jasno, jer 5Ć o tom nisu sačuvali nikakvi poznati nam historijski podaci. Tek 17. I 1465.. kad je Gutenberg bio već starac od 65 godina, u znak priznanja ža njegove zasluge, uzeo ga je „nadbiskup Adolf od Mainca, u službu na svoj dvor i osl]obodio ga svih javnih ter•ta. Skoro četiri godi ne potom, pred kraj godine 1468., Gutenberg Je umro i pokopan je u Franjevačkoj crkvi u svom „rodnom mjestu. | Trideset i jednu godinu iza Gutenbergove smrti, godine 1490., njegov rođak, duhovnik Saat GPIMUS, sastavio je i dao uklesati u ?load njegovim e jevačkoj i lijedeći _e SED grobom u Franjevačkoj crkvi, »>rećcnom pronalazaču štamparske umjetOB ·Bože, podari sve Or {Dol i haiVeko; Johanu ·Gensflaišu, pronalazačn ·Šštampar stva, koji de u najvećoi mjeri zadužio svaku naciju i svaki iezik, u ime njegovog besmrtno? sJećania, podiže (ovaj spomenik) Adam Geli. hus. Njegove kosti u hramu božjem, Sv.:to? Franje, u Maincu u miru počivaju«.

Zvonimir Kulundžić

KNIIŽEVNE NOVINE