Књижевне новине

SARAJEVSKO NARODNO POZORIŠTE za svoje gostovanje u Beogradu izabralo je dramu »Bosanski ralje Miroslava Jančića, Sasvim prema očekivanjima jer su upravo dela domaćih autora, a posebno izvođenja »Sadanije« Petra Kočića, »Otkrića« Dobr:;ce Ćosića i »Trule kobile« Mome Kapora ohrabrila ovaj ansambl da iziđe iz zavetrine i započne odlučnije traganje za izrazom Koji će biti istovremeno savremen 1 atraktivan, a uz io autentičan u svo Joj subjektivnosti. Iz te pozicije ovaj najnoviji poduhvat pobuđuje pažnju svojom smelošću, rizičnošću i sasvim otvorenim prosedeom.

| Bosna, ona daleka srednjovekovna, obavijena legendama i maglama, isto kao i ova savrcmena, sa svim svojim dilemama i protivurečnostima — predstavlja u dramskoj formi Yćtrontnetinu na kojoj se sukobljavaju strasti, ideje, teze, zablude i istine. Zato ne iznenađuje piščevo neprekidno insistiranje na Tvrtkovom opredeljenju između katolika, pravoslavnih, bo gumila i Turaka. Ali, za njega kao bosanškog kralja postoji samo jedno prihvatljivo rešenje, a ono je u — neopredeljenju. Otuda sam autor insistira ma sopstvenom uverenju da »Bosanski kralj« nije istorijska, a ni romantičarsko-biografska, nego savremena drama.

Hsletski podsticaji su potisnuti u pozadinu tako da scenom dominiraju aktuelne društveno-političke potrebe. Za nekog to može da bude vrlina i određeni tceatarski kvalitet, ali za naša merila svakako nije. Štaviše, moderno poimanje stvaralačkog čina navodi na potrebu da se upravo unutar predstave dištanciranmo od ovih teza, odnosno da ih kao činjenice izjednačimo sa onim istorijskim faktima koji se oyvde javljaju — kako bi olakšal? zalaženje u struk turu same drame. Šta zapravo iza ovih teza stoji? Da li čovek ovog vremena i hjegova rcalnost? U ime čega se priziva istorijsko iskustvo? U ime budućnosti? Uovakvim relacijama trenutak sadašnjosti ne može da bude primaran agens celog zbivanja i bez one neophodne tran” scendentne dimenzije drami preti opasnost da bude shvaćena kao tirada o stradanju, nacionalnim netrpeljivostima i bosanskoj autentićnosti. .

Da se to ipak nije dogodilo zasluga ic celog ansambla, a posebno reditelja Bore Grigogrovića i scenograla Strahinje Petrovića. Ambijemt je impresivan sa svojim rustikalnim patinama, ornamcentikonm stećaka i prostorn'm ešenjina tako da se između dubokih senki što graniče sa tamom i osvetljenih površina uspostavljaju veoma uočljive vremcnske relacije zbivanja. Ličnosti u kostimima Helenec Uhlih-·Horvat deluju izuzetno ubedljivo. Cela ova igra koncentrisana je na to da se uveri gleđalište kako pred njim ne stoje samo određene muzejske ili istorijske figuve i pojmovi već živi ljudi od čijih pokreta, akcija, misli i emocija nastaiec ovo sudbonosno ljudsko zZbivanje. Dramu koja dolazi spolja svi oni prenose u sebe — tako da se razbiia statičnost i pravi protok za one skrivene impulse: za glumce autentičnost nije samo u lepom i razložnom razlapaniu teza već i u želji da se unutar njih deluje. sa strašću i iluzijom vlastitog izbora, Grigorović je zato i pazio da predstava bude krajnie jednostavna, čista i vasterećena svakog tehničkog cegzibic*onizma kako bi ličnosti bile u stanju da izraze što neposrednije Svojc sum nje. želje, strepnje i akcije. | Milorar Mareetić (Krali Tvrtko u jednostavnoj transformaciji i sa insistiranjem na nljansama koje ga poistovećuju sa legendom o čoveku u kome se prelamaju tragediia i sudbina celog iednog naroda), Aleksandar Sibinović (Hrvojc Vukžić izuzetno umnmutarmjeg temperamenia, prigušene super'ornosti, moćnog glasa i stava), Sibina Mijatović (Jelica, ozarena blagošću, a ispunjena bolomi, tugom i nekih čudnim zadovolistvom koje daie liku osebnu , toplinu), Drakče Popović (Vlatko Vukov'ć, voivoda kao od kamena isklesan, sav u jakim pokretima ! snažnim rečima, iza kojih stoji, veomn zanimlii

ĆEN

va ljudska pniroda), Boris Smoje (Dabiša, sav u odmerenim pokretima, ali u svemu određen: a na sceli prisutan tako da ostavlja utisak. prave, ličnosti), Esad Kazazović (Gost, bogumilski sveštenik oživljen u bogatoj plastici, impresivna pokreta i glasa, koji deluje kao savest), a uz njih i veoma el[ektni i ubedljivi Safet Pašalić (Iripe), Vlado Jokanović (Vladoje), Rejhan Demirdžić (Turčin), Mišo Miyvavljević (Monah), Rudi Alvađ (Fratar) i Josip Bilić (Dubrovčanin) — predstavljaju amsambl koji imponuje svojom izražajnom aktivnošću, Njihovom pomoću upoznali smo daleko bolje mla: dog pisca nego što to pruža sam tekst: Jančić je talentovan, njegov dijalog je racionalan ali ı veoma komunikativan, sa smislom da se radmja vođi dosta sigurmo, mada u već konvencionalnim dramaturškim shemama. Pisac u koga treba verovati, s tim da i sam ima više poverenja u sopstveni literarni potemcijal, jer mnogo je važnije izražavati svoj svet nego ga sč odricati., : POTREBU. za revalorizacijom vrednosti Miro: slav Belović razvio je u sebi do strasti koja graniči sa opsesijom, U starim i gotovo zabDoravlienim tekstovima rediteli pokušava da nađe život koji hrabri na uverenje da teata” ima Moć. snažniju od vremena, objektivnost veću nego Što je naša pojedinačna, i prodornost kojom sc doscže do smisla scenske iluzije, Takvih cntuzijasta ima u mnogim, evropskim zemliama, i to ne samo u pozorištima već i u druyim cblastima umetničkog stvaranja. Taj atraktivni i cenjeni napor, međutim, ne vodi uvek željom cilju. Sasvim shvatljivo, jer nijc uvek reč o tekstovima u čijim d'jalozima na: lazimo osnovu preko koje je moguće podići nove mostove između prošlosti i današnjeg gledališta. Uz to ne sme se zanemariti činjenica da nije u pitanju samo odnos određenog reditelja i dela — nego | odnos literarme strukture i opštih umetničkh stremljenja, potreba i nužnosti našc realnosti. ;

Možda je ovo i objašnjenje zašto Beloviću nijic pošlo za rukom da reafifmiše Košsorov

'»Požar strastis sa svim onim tradicionalnim e-

pitetima koji se vezuju za »naše najbolje nacionalne drame«. Sa «scene Jugoslovenskog dramskog pozorišta taj proces oživljavanja ima čak neobjašnjivo miran tok, lišen je svake polem čnosti, cfikasniieg vazjašnjemja, određeniJih estetskih kriterijuma i sveden na konvencionalna obličja drame surovosti. Sve je tu u nekakvom skladu i barmonijama koje bi ovakav poduhvat morao da unapred razbija. Rediteljska postavka trebalo bi u kontekstu koji nudi Belović da bude tumačena kao apriorma afirmacija piščeve ličnosti i teksta. A sve to pre-

Predstave »Bosanski kralj« M. Jančića i »Požar strasti« J. Kosora 11

ma logici — ako ga igramo znači da vredi! Međutim, to nije ništa drugo do insistiranje na neprikosnovenosti jedne formule koju moderni teatar nije nikada prihvatio. 41

„JU ovoj predštavi »Požara strasti«« gotovo ništa nije objašnjeno, ili bar nije učinjeno na način koji smo očekivali: u kostimima, maska: ma i dekoru Vladislava Lalickog došlo je do ižražaja rediteljevo insistiranje ma folklornom realizmu koji u sebi krije mnogo više melodramske sladunjavosti nego naturalističke oporosti. U takvom ambijentu i ličnosti su dobile adekvatan iretman pa su svuda bili prisutni recidivi ruskog manirizma. To posebno dolazi do izražaja u prvom činu kada dolaze predstav nici suda da presude spor između Ilarija Šalića i Guše Rigalina, odnosno završnom prizoru

svatovskog slavlja za stolom u stilu tajne veče- .

Te, lepih nošnji i cvetnih venaca, Osnovni odnosi i motivi su zamagljeni i nejasni, zbivanje je više u napoveštajima, ličnosti uvučene u sebe, tako da je teško naći scenu koja je postavljena u saglasnosti sa zahtevima koje je sam Belović sebi postavio. i

Možda bi se ova predstava i mogla prihvatiti u nekim drugim uslovima i drugačijim povodom. Ovako, ona je upozorila na važnost Kreativnog odnosa prema situacijama koje indicira pisac. Od Belovića je bilo očekivati da nam pre svoga stava o delu izloži način koim anim'ra ličnosti da apsorbuju u sebe i indivi» dualizireiu ovu dramu bioloških strasti — jer ako u njima ona ne nađe svoj pravi ambijent — kako da egzistira i zrači sa scene.

Glumci su samo prividne ličnosti: Svetolik Nikačević (kao Ilija Šalić teško nalazi unutarnja opravdanja za svoje postupke), Marko Todorović (suviše taman i nerazgovetan Guša Rigalin, tako da njegovi instmmkti i negativnost opslojavaju kao statični pojmovi), Milan Gutović (Ada, sin Gušin, liči na svoga oca, mada mu se ne može poreći sigurmost i temperamentno podešavanje situacija), Gojko Šantić (u liku Šalićevog sina — suviše monoton i neiznijansiran u pozitivnim osobinama), Kapitalina Erić (Mara, ubedljiva u svomc realizmu). U epizodama je zapaženo više na svoj način zanimljivih ali i poznatih karaktera: Karlo Bulić (Tunia), Žarko Mitrović (Petar), Dušan ĐuYić (Mirko), Mariian Lovrić (Sudac), Tvo Jakšić (Biliežnjk), Nikola Simić (Vasiliević), Milan Aivaz (Matić). Maja Dimitriiević (Ciganka) i Miodrag Radovanović (Pandur). Ali, sve je to premalo da bi ova predstava posle šoka (gušanje ı davljenje plavnih aktera) do kojeg dolazi u finalu — mopla da nastavi svoj puni

scenski život. Petar Volk

SCENA IZ DRAME »POŽAR STRAS!TI«

|J tek

Gluščević dalje pominje književnu kolekciju Lagarda i Mišara, tvrdeći da su u njoj »ist'm post:upkom (tj. kao i u nJČgOVOJ ediciji) odlomcima i prepričavanjem« prezentirani mnogi francuski pisci. Ja sam ı ovu ediciju prelistao, ali Gluščević se opct prav' naivan: to je sasvim drugačija edicija od cdicije »Književynost u školi«. Gluščević baš nema srece sa »argumenftima«: u Toj cdiciji (u stvari to. IC priručnik u šest tomova) koja je neka vrsta :storlje francuske književne misli i literature, nisu kao što kažc Gluščević »pisci prezentirani odlomcima i prepričavanjima«. Naprotiv, pri prikazivanju nekog pisca, samo se ilustruje stil ili metod pisanja tog pisca pomoću odabranog odlomka. Neka Gluščević pogleda četvrtu Kknjigu »XVIII vek« iz pomenute Lagardove i Mšarove kolekcije, na koju se poziva, i neka otvori 230. stranicu u odeljku »Drama«, na primer, i videće da petnnesti red, odozdo, počinje ovako: »Ce:te scčenc (II, 4) illustre Pun des principčaux aSspects du genre sćrjeux (»Ova scena (II, 4) ilustruje jedan od osnovnih oblika ozbiljnog žanra«) i tek u tom kontečkstu citira se scema iz jedne Sedenove drame. Koga sada Gluščević zavarava kada kaže da je »isti DOStupak primenjene u njegovoj cdiciji »Književnos: u Školi« i u kolekciji Lagarda i Mišara? Citaoca, sebe ili mene?

_ Gluščević još navodi i »primcr« pesnika Hzre Paunda »koji je sam sebe skratio, sažeo i svoje pesme dao u odlomcima za izdavačku kuću »Fejbr end Fejbre u Londonu«. Opet Gluščević akrobatiše; niie Ezra Paund sebe

KNJIŽEVNE NOVINB

»skratio« i »sažeo« po Gluščevićevom sistemu, nego je jednostavno napravio izbor iz svoje poezije kao što rade mnogi pesnici sveta.

O E O A

TRI PESME

Sreten KUŠAKOVIĆ

Zasadih u mesu Zelenu mpržnju Mrzim se

Zimzelena raste Mrzim se

Korehje me davi Grozim se

Za kalemljehje kasno Borim se

U nepovrat da kidam Lomim se

sre

Danju prezFelo sunce sa dosadom zeva

Noću rascvetale zvezde Monotoho zriču Pomešani na mehe Učilivo se keze

Gluščević neprekidno montira »argumente« onako kako odgovaraju njemu a ne istini. Tako pominje i »Prosvetinu« biblioteku »Putevi« u kojoj je Eli Finci 1953. godine »predstavio celog Marsela Prusta na 110 stranica«. Međutim, to se ne može upoređivati sa edicijom »Književnost u školi« jer Finci nije pravio ni· kakva prepričavanja i sažimanja već je iednostavno izabrao nekoliko odlomaka iz Prusta, preveo ih i objavio.

Što se prašine tiče vidi se ko je i kako baca, a Što sc liče Gluščevićevih komcepcija u parcelisanju i preprodavanju jugoslovenskih i svetskih pisaca, očito je da je u pilanju intcres džepa a nc knjige!

Žarko Jovanović

Ponekad pohekad . Pokažem im zube |

I onda ih dahima

Na sebi brojim

Na svetkovihi ruža Žal otrova rijem Na svetkovini sunca Tamom se krijem

Ruka bi htela

Li Lj Oko tebe da se pruža Ruka bi htela Svetkovinu ruža

Izvetriću na Yupice pora

U drhtavoj Jari svetkovine sunca JIzvetriću na Yupice pora Svetkovinu magla će da bunca

SPIKERSKI TEKST · HALI

ZA EMISIJU dO „VREMEPLOV“

koja će biti emitovana u u aprilu 1999. godine

MOJ SEDAMDERSETPETOGODIŠNJI prijatelj Branislav Surutka, ·još uvek mlad i svež, pre bacivši elegantno nogu preko noge, uspešno sakriva drhtanje ruku, otvara svoj portfelj od crne kože i počinje da čita: |

»Dragi gledaoci, naš večerašnji vremeplov, odvešće nas u one daleke i burne dane 1968, godine, tačnije u april mesec. Zahvaljujući danas već potpuno zaboravljenim televizijskim snimateljima i režiserima, urednicima i voditcljima, čije smo materijale otkrili u arhivu Kinoteke, imaćete jedinstvenu priliku da vidite neke od događaja koji su uzbuđivali vaše očeve i dedove.

»1929. godina: Pogledajmo kako su Jugosloveni dočekali Prvi maj, praznik radnih ljudi čitavog sveta! (Slede kadrovi radničkih demonstracija, tuče sa policijom, karanfili u reveru, kačketi..,) Bilans ovce proslave je petorica mrtvih i tristašezdeset ranjenih!

»1950 godina: glavni događaj godine je vojna parada. Tenkovske ledinice, haubice i konjica... »A sada se vratimo u godinu 1968. Ovo je proslava Prvog maja od pre čitavih trideset godina! (Slede kadrovi koji prikazuju ljude kako bulje u televizoe, spavače u travi, ostatke prasećeg pečenja i salate od cvekle na stolovima, beskrajne kolone automobila koje stoje na zakrčenim drumovima). Bilans ove proslave mnogo je leži od one iz 1929. godine: čet deset i sedam mrtvih u saobraćajnim nesrećama, dvesta mrtvih od infarkta usled preteramog jela, četiri stotine povređenih na utakmicama prve lige. Svet, kao što vidite, neprestano napreduijce!«

»Pogledaimo, draei mledaoci, šta se dešavalo u oblasti kulture! Danas je i smešno pbomisliti da je naša pozmafn'ilustrovana revija za predškolsku decu »Književne ovineć mogla izazvati toliko Žžučnih rasprava 1968, godine! (Slede kadrovi dokumentarnih snimaka sa mnopih „sastanaka posvećenih ovom listu. Ge. stikuliranje, nadvikivanje. izglasavanje...) Po. gledajmo »Književne novine« danas! (Kamera slika krupno naslovnu stranu lista: ljupki cr. teži ptica, cveća i leptira), Čitavih trideset godina bilo je potrebno ovom listu da pronađe svoju pravu koncepciju.

»U našem studiju, dragi gledaoci, nalazi sc današnji urednik »Književnih novina«, visac mnogobrojnih romana za decu, Kladen Velja. ča, On će vam pročitati najopasniji odlomak IZ svog uvodnika:

(Čita · Kladen, Veljača)

»Điha, điha, četi koncepcije,

Svc. četiri krute,

điha, điha, mi idemo, j na daleke pute... al"

Imam janje maleno, runo mu je šareno...

. „(Veljaču izvlače iz kadra, mada se on otima i želi još da čita). - ·

: (SrBatavlja Branislav Surutka, brišući nao. čare).

»Ali vratimo sec prijatnijim stvarima. 1968. godina je sezona najpuritanskije mode zvane »mini«. Pogledajte ove smešnc, preduge haljine na ulicama Beograda! Najzanimljiviji deo ženskog tela još čitavih deset godina biće po: kriven, zahvaljujući lažnim moralistima... (Kadar prikazuje čedni hod Olivere Vučo).

»Kad Smo već kod morala, moramo spome. nuti još jedan događai koji je podelio intelektualce Jugoslavije; »Trilogija« Henri Milera, bez koje je danas nemogućno zamisliti bilo koju poštenu kuću, knjiga koju mirne duše možete „bokloniti svojoj ostareloji majci ili ne. dorasloj kćeri, našla se pred Vrhovnim sudom.

Nije zabranjena zahvaljujući samo jednoj okoltogti: sudije sc nisu usudile da je proči. aju...

(Slede kadrovi iz televizijske dramatizacije »Jarčeve obratnice«: potpuno nagi Henri Mile juri se na kiši sa dve potpuno nage devojke.)

»Što se tiče televizije, koja je u tpunosti

zamenila sve oblike nacionalnog duhovnog Ži. vota, pogledajmo nekoliko spikera iz 1968. go: dine! Primetićete da svi čitaju tekstove. Vero: vatno ćete se začuditi kakav im je to običaj da svake dve sekunde dižu pogled prema ka. meri, pa da ga zatim obaraju na hartiju? Tim fenomenom danas se bavi nekoliko eminentnih ekipa psihologa i još uvek ne mogu ca pronađu rešenje zagonvtke, Šta ćete, bilo je to čudno vreme! . »Naša sledeća emisija »Vremeplova« koju cete gledati za petnaest dana biće posvećena životu i delu kritičara koga je sa leđa mučki ubio jedan televizijski urednik, Zvao se

\ Momo Kapor