Књижевне новине

PRVI PUT SAM SE SREO sa pesnikom Miloradom Panićem-Surepom u jesen 1927. godine, na kongresu Savcza trezvene mladeži u Šapcu, kada je pred delegatima, omladinom iz cele Jugoslavije, čitao svoje stihove, Bio je suvonjav,

u”' mačvanskom narodnom „odelu, sa dugoni »pesničkom« kosom, a stihovi: su mu bili puni patosa i traženih poetskih figura, kako su u to vreme pevali pesnički poletarci. Ali, važno je da su ga organizatori ie priredbe, još tada, u njegovoj petnaestoj godini, smatrali pesn:kom koji ih može reprezentovati na jednom opštejugoslovenskom skupu, , ;

Panić je tada, pa i u godinama zat:m, pevao o onomc o čemu i njegovi pesnički drugovi. Njega zanima problem ljudskog i sopstvenog bitisanja i pita se nije li on sam »inkaracija, / na zemlji senka oblaka vanprostomog« (Vctar zviždi«, Beograd 1931); konstatuje neumctnu prolaznost i tuguje: »Kako li brzo prstima dobujc vreme po našem licu, / o, te paklenc arije«; razdire ga mladićka žudnja za ncpozna'tim i nedostižnim: »Ta poći, samo poći, da sc ovako jalovo nc počima... / svejedno kuda, nemir cveta svuda, / ići, samo ići, sa ispijenim raširenim očima«; očajan je što je usamljen i što ga niko »pod nebom ne voli«, jer nema »ništa do vrelo srce, / do parče duše neokaljane, / do bol svoj i nemir svoj«. Ali, u isto vreme, on nazire smisao Života u Žrtvovanju za druge: »Srce ću dati svoje psima, gladnima, svakome ko hleba prosi«, i želi. da borbom zameni sivu svakidašnjicu: »Moji su preci pod suvovrhim jelama iz lobanja vino pili / i srećni bili! / A Ja, o paradoksa, bolesno raznežen / umesto sa sestrom gorom i bratom da drugujem / — tugujem«. Nešto kasnije, on već nalazi svoj pravi pu'*, što se vidi iz stihova: »Al je drago i toplo pri duši / svemu prići kao brat i drug, / radovat”' se, tužiti sa drugim, / i plaćati svoj ukleti dug« (Ti dolaziše, Beograd 1937).

Panićeva poetska i borbena ličnost snmažila se sve više ukoliko jc rasla njegova vera u snagu sopstvenog naroda i u praiskonski dubo·ke korene njegova bića. U *akvom nadahnuću veoma je blizak Vladimiru Nazoru: »Na srcu su nam još proplanci, stada i paše, / još smo mi narod priča i šuma... / pamtimo mi još pesme starinske, hajđučke«. On se divi jakoj ruci seljaka pod čijom snagom »hrastovi stasaju, / mal se jagnji, teli, ždrebi, prasi, / teku 'reke i polja klasaju, / lice zemlje menja se i krasi«. (»Ti dolaziš«). U poemi »Žito« (Beograd 1939) u živom ri'mu i jezgrovitim pesn:ičkim jezikom, dočarava plodnost mačvanskc ravnice — mukotrpne majke zemlje »granatama razorene, / toplom krvlju zalivane«; veliča plodove vrednih seljačkih ruku: pune čardake kukuruza, gumna sa senom, stoku u oborima. Ali ga obuzima žalost što vidi da su se nad fe plodove nadv:li nezasitljivi gavranovi: seoski kmetovi, zelenaši i njihovi pomagači — korumpirana inteligencija«. U poemi »Ada«, rapisanoj uoči rata on je još određeniji, i peva kako se svet podelio »na dve vojskc nejednake«, od kojih se jedna, malobrojna i goloruka, bori za bolji život, dok druga, malobrojna »Svim sredstvima svemoć brani, / ne d4 da se 'red obori«. Najzad, 1941. godine, on se potpuno opredeljuje, ne želeći đa sedi usamljen : piše dok njegovi seljaci po Mačvi biju tenkove sekivama (>»Ada«, Beograd 1945). Svome zavičaju koji je zahvatio ratni požar on dovikuje: »Gori rodna zemljo, plamti! / Vekovima na “vom

[RomENTAR]

Milorad Pamić - Surep - pesnik Srbije

žaru, | moći će se ogrejati!« (Svetlost zemaljska«, Beograd 1948).

Sećam sc kako je Panić, u jesen 1964, ma proslavi Vukove stogodišnjice, govoreći pred hiljadama naših i stranih učesnika, sa improvizovane pozornice u Tršiću, o svome velikom zemljaku, razdragano kliknuo Višnjićev'm stihovima: »Vescli se, pod Cerom Pocerje, / kojeno si gn'jezdo sokolovo! / Kad Srbinu bude za nevolju, / u tebe sc po soko izleže, / te Srbinu bude u pomoći! /. Tada je o Vuku, čijim je stopama i sam pošao, govorio sa pesničkim nadahnućem, i svc nas je oduševio. »Veliki otac naše novce književnosti«, kako je za Vuka pi-

sao u predgovoru »Odabranih narodnih pripo-

vedaka« (Beograd 1951), za njega je bio visoki uzor u pogledu poštovanja i čuvanja marodne tradicije i kulture. U periodu kad su se pojedinci bezrazložno borili protiv narodnog stvaralaštva (folklora), on je odlučno ustao u mjegovu odbramu, pozivajući se na Lenjina, koji je istorićarima književnosti ukazivao ma značaj pravog narodnop stvaralaštva za proučavanje narodne psiholopije, i na Maksima Gorkog, koji je tvrdio da ie usmeno marodno stvaralaštvo »oduvek hranilo književnost svojim sokovima«. Zalažući se za bolje razumevanje i čuvanje kulturnog: nasleđa Srbije, za koje je konstatovao da je veoma obimno i da »po količini i vrednosti ono stoji na prvom mestu u Jugoslaviji, a verovatno je + ispred mnogih zemalja Evrope«, opredelio ie i svoj stav prema tom nasleđu i dao objašnjenje zbog čega je ono bilo njegova velika životna liubav i neiscrpno madahnuće. On ističe da »našt srednjovekovni spomenici nose ma sebi ne samo dokaze o Visokoj civilizaciji našee naroda u to vreme, već često i najviše kreacije evropskog duha ranog srednieg veka«; da »naši rukopisi, pored este*skih kvaliteta, sadrže elemente za proučavanje razvoja jezika Rkojim govor:mo, činienice od prvorazredne vrednosti za našu političku i dru-

Matija BEĆKOVIĆ

»Ima li veće gluposti od žabe?

Svaka žaba je glupost za sebe,

Tih se gluposti mnogo namhožilo.

Uvreda za ptice, sopstvena zabluda,

žaba je budalaština, promašaj i besmislica! Bolje je biti ništa nego žaba!

Suvišna ma svetu,

pogledajte samo gde živi,

čime se bavi i čemu se oha raduje!? Nepotrebna, plašljiva Tužna i zelena, mala — zamalo pa da uopšte ne postoji, potrebna samo žabama!

Ko tože ustati u odbranu žaba? Koga su zadužile, šta su učinile? Sta hoće, šta predstavljaju? Ćime je ispunjen život žabe?

KOZERIJA

Povodom naučno najznačajnijeg pothvala. našeg ;Jugoslavenskog leksikografskog zavoda: »Bibliografije rasprava, članaka i književnih radova« (prvih 8 svezaka).

' BIBLIOGRAFIJA, odnosno popis sve'(bar značajnije) literature o nekom određenom naučnom pitanju, osnova je svakog serioznijeg naučnog rada, jer — bar u idealnom smislu. svaki novi rad u nauci, treba da, nastavi tamo gdje je prethodni stao. Da bi se, pak, · moglo znati što je do tog momenta napisano O JCkom konkretno postavljenom pitanju, potrebno je, bar u principu, sve to pročitati. .To Je potrebno kako zbog toga da se ne prešute tuče zasluge na tom planu i da se ne izvrgne opasnosti prigovoru, da si čovjek prisvaja tuđi trud (plagijat, umna krađa), još daleko više zbog toga, da bi se postavljeno pitanje moglo što bolje zaokružiti i što bolje sa svih strana osvijetliti; da se, kako se to popularno kaže, »ponovo ne ofkriva Amerika«, da se »ne provaljuju otvorena vrata«.

Iz svih tih razloga, bibliografija je cond* ftio sine qua non svakog naučnog rada, a svaki onaj koji je dosada kod nas bilo što naučno radio, ne samo kakvu sintezu, kakvu monografiju ili disertaciju, nego čak i kakvu kraću raspravu (da članke i prigodna predavanja apstrahiramo), posvjedočit će da je najviše truda i vremena utrošio, a uz to, da je imao i najviše muke, najviše nedoumice 1 najviše sumnji, dok nijc prikupio objavljenu građu o pitanju u koje je odlučio da »zagrize«. Sve je to on osjetio utoliko više ukoliko je obrađivao materijal iz našeg nacionalnog, humanističkog repertoira, recimo. iz naše historije, naše književnosti i umjetnosti, naše etnografije i sociologije.

Ali ono što je pri tom bilo najgore, to JČ da čovjek skupljajući građu za svoju temu, prčlistavajući bezbrojne časopise i movinc, koje kod nas izlaze dosta intenzivno Već SkOTrO StOljeće i po, nikad zapravo mije mogao sagledati mi kraj tom poslu, ni steći bar neku relativnu sigurnost da ie pregledao zaista SV, pa makar pod tih »Sve« uzmemo samo »Ono šIO je najvažnjje«. Ali, ako Stradivariusovu violi-

8

nu ili Rembrantov crtež možemo naći među odbačenim starudijama na nekom zaboravljenom tavanu, mi nikada ne možemo biti sigurni, da se možda baš najvrijedniji naučni podatak za temu koju obrađujemo, ne nalazi u kakvoj naoko beznačajnoj novinskoj bilješci ili u člančiću kakvog efemernog provincijalnog listića. Često to ne mora biti ni podatak, nego kakva indikacija, koja nas može navesti na pravi podatak, na zaključak do kojeg inače ne bi došli.

Nitko, tko se sam nmije bavio fakvim Dposlom i tko nije imao potrebu da prelistava naše novine, ne može si predstaviti što to znači, koliki trud i koliki gubitak.vremena, uloži za prelistavanje recimo osamdeset godišta »Obzora« (od 1861. do 1941), koji uvezani i poređani na polici predstavljaju niz od 11,50 metara; ili pedeset i devet godišta »Politike«, koja sa svojih skoro 20.000 brojeva, sređena i uvezana, predstavlja u polici knjižnice niz od skoro 20 metara; ili zagrebačkih »Narodnih movina«, koje izlaze od god. 1835. i zauzimaju prostor od cca 16 metara; ili zagrebačkih »Novosti« (1907—1941) sa nizom od skoro 11 muetara... A to'su — iako nesumnjivo naiglomazniia — tek četiri naša lista, a treba znati, da je kod nas do god. 1941, izlazilo oko 10.000 raznih časopisa i novina i da je na tom poslu radilo, kako se računa, oko 70.000 autora i prevodilaca. Jasno je, da već sama pomisao da bi čovjek zaronio u Taj beskvajni ocean štampanog papira s namjerom da vidi šta se tu sve možZe naći za temu koju obrađuje, mora djelovati totalno destimulativno, da ga ona mora Oobcshrabriti. Da to nije samo spekulativni zaključak, govori i činjenica, koju mogu potvrditi. Znam nekoliko ljudi, solidnih naučnih radnika, koji su se spremajući svoju dizertaciju ili kakvu monografiju, skupljajući godinama ı godinama bibliografsku građu, toliko umorili, da su na kraju iznemogli — i od svega digli ruke, pod teretom besperspektivnosti posla, »bez koga se ne može«, a kome nikad ne možeš sagledati kraj; od prelistavanja raznih listova, '

·'nološkoj, Matematskoj,

štvemu istoriju« i da »drugi bezbrojni spomenici govore o vitalnosti i borbi našeg čoveka na ovom raskršću razbojištu narođa Istoka i Zapada. I o tome zašto smo danas ovde i to ovakvi kakvi jesmo. Jer, igre slučaja u ovakvim Ppitanjima nema; svc je rezulta* i posledica razvoja koji samo freba slediti«. Zbog svega *oga on je smatrao, i to je mišljenje odlučno branio, da »zaštita i nega našeg kulturnog nasleđa nije samo vid viših potreba našeg duha, kultivisanijih osećanja, vcć je to prvenstveno imperativni nalog drušivene zajednice neophodno potrebam za dalji, viši uspon i napredak« (»Konzervatorski i ispitivački radovi«, Beograd 1956). Najlepši spomenik našoj staroj kulturi, koju jie obožavao tihim žarom odanog vernika, jeste njegova vrlo savesno i ukusno opremljena knjiga »Ćirilo i Metodije« (Beograd 1964), koja sadrži Žžitija, službe, kanone i pohvale od Klimenta Ohridskog, Konstantina Preslavskog * nepoznatih pisaca. Koliko je on cenio tvorce slovenske pismenosti, zahvaljujući kojima »čujemo rodnu reč kako mam odzvanja iz dubinc od deset vekova«, vidi sc iz reči koje za njih mavod' iz starog Žilija: da su nam oni bili veći dar »od svakoga zlata i srebra i kamena dragoga«. Najviši domet i najveći uspeh u oživljavanju našeg pisanog nasleđa pokazao jc Panić u knjizi »Kad su živi zavideli mrtvima« (Beograd 1960). Ovim delom želeo je, i to je postigao, da osvetli prošlu istoriju srpskoga naroda, i to »onog njegovog dela što ga sačinjavaju mali svakidašnji ljudi — orači i čobani, zidari, zanatlije, goroseče, kir:džije, najammi rabotnici«, koristeći se podacima koje su ostavili »baš takvi mali ljudi — siroti naši pisci i zapisivači, najčešće bezimeni... kao svoj uzdah, često krik, a sasvim retko kao svoju tihu radost«, a takvi su ljudi, podvlači om, »često bili jedini nosioci naše društvene misli«. Sa brižnim staranjem i pažnjom patrijarhalnog domaćina, Panić se odnosio

Balada o žabi

Svi ćemo se složiti:

žablji život je čisto gubljenje vremena!

Da thisu žabe toga bi se stidele! | To što o sebi misle nas nimalo ne obavezuje!

Zato za mas žabe više neće postojati!

Ne treba obraćati pažnju na njih,

kao da ih uopšte tema!

Treba ih ignorisati, prećutkivati i zaboraviti! To je najbolji lek protiv žaba!«

Odmah posle ove disertacije, čestitki i aplauza, slavila se pobeda nad žabama,

verovalo se da je makar sa žabama završeno, a iz obližnjih močvara, potoka, baruština,

iz bokala koji je stajao pred govornikom,

iz čaša koje su u rukama držali slavljenici, začu se kreket miliiardi žaba,

srećnih, bezbrižnih i gluvih —

za sve što nije žaba!

Jer je i najmanja žaba činjenica,

veća od svake reči!

IpfilbjifopgyiPaniteban

Zvonimir KULUNDŽIĆ

Nikad nitko neće moći ni iz daleka procijeniti koliko je dragocjenih energija i koliko vremena kod nas izgubljeno na tom poslu samo zbog toga što dosad — po uzoru na druge kulturnije narode — nismo imali svoju srcđenu nacionalnu bibliografiju. Nikad se neće moći saznati, koliko je važnih naučnih poslova, koji bi za našu kulturu bili od prvorazrednog značaja, ostalo nedovršeno i propalo, saro zbog toga što ljudi nisu mogli izaći na kraj s bibliografijom. To je bilo zaista besperspektivno rasipanje snaga.

Zahvaljujući činjenici, da su organizatori i osnivači našeg »Jugoslavenskog leksikografskog zavoda«, već pri samom njegovom osnutku, veoma sretno uočili, u svom njegovom totalitetu, sav značaj tog svakako najkrupnijeg Dpitanja svakog naučnog rada taj Zavod si je, pored rada na čitavom nizu enciklopedija (O pćoj, Jugoslavenskoj, Pomorskoi, Likovnoj, Međicimskoj, MuzuičEoJ, šumarskoj, Tehničkoj, koje već izlaze — te Pravno-društvenoj, Geogra# skoj, Historijskoj, Folklorno-etPrirodni nauka i EBEnciklopediji književnosti, koje su najavljene) stavio u zadatak, da organizira sistematski pregled sve naše periodike, od početka njenog izlaženja, od »Slavcnosrpskog magazina« god. 1768. do god. 194]., i da bibliogratfira sve priloge koji bi mogli imati nckog značaja, s bilo kog aspekta.

Tako je grupa od preko 500 stručnih, saradnika, bibliotekara, profesora i publicista, radeći oko petnaest godina, pregledala taj beskrajni ocean štampanog papira i ispisala oko tri milijuna bibliografskih jedinica, koje raspoređene po strukama i snabdjevene svim potrebnim indeksima, treba prema planu da budu štampane u planiranih dvadeset ı pet knjiga kvart formata (kao enciklopedije 21X30 cm). Ako uvažimo da je u dosada oli? nim knjigama objavljeno po cc 15.000 bibliografskih jedinica, plan postavljen prije dvanaestak godina, da se sva građa objavi u cca dvadeset i pet knjiga, premašen je već davno,

i prema

istaknutim predstavnicima našeg književnog, društvenog, i naučnog života iz bliže prošlosti, Nije mala njegova zasluga što jc uspeo da u očima današnjih čitalaca rehabilituje istaknute naučne i nacionalne radnike kakvi su bili Sto. jan Novaković i Milan Đ. Milićević. U predgo. voru Novakovićeve monografije »Ustanak na dahije« (Beograd 1954), podvlači da ovu knji. gu štampa bez ikakvih izmena i da je ostavio čak i prigodni pristup čoveka koji je pripadao iednom drugom vremenu, drugom društvu i drukčijem shvatanju«, mapomenuvši da »nje. gov čestiti patriotizam i istinoljubivost, izra. ženi i u pristupu i u delu, čine da ga razumemo i u onome u čemu se razlikujemo, i da ga iskre. mo i duboko zavolimo po onomc što, kao crve. na nit, povezuje generacije jednoga naroda, Za Milićevićev »Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda« (Beograd 1959) našao je da je »istinski nacionalni Panteon, građen u potpu. mos': od domaćeg materijala«, i da će trajati »đugo, sve dok bude i one živc stenc od Koje su se i heroji u njemu odvaljivali«.

Od istorijskih događaja srpskoga naroda Panić je najviše cenio ı slavio prvi ustanak 1804. godine, koji, ističe on, »DpO SVOJOJ masiynoj bazi, ispoljenoj revolucionarnoj emergiji i postignutim rezultatima, predstavlja najkrupni. ji istorijski događaj sa kojim u stvar: otpo. činje novo doba u srpskom nacionalnom raz. vitku«. (»Prvi srpski ustanak, katalog izložbe«, Beograd 1954). I razumljivo ie Šlio je u više navrata pisao, sa najvećom ljubavlju i oduševljenjem, o narodnom bardu toga ustanka Tilipu Višnjiiću, koji je, po niemu, »jedna od najznačajnijih figura naše duhovne kulture iz prve če“vrtine XIX veka«, čije je Književno delo »ne samo... dostojno istorijske epohe koju opeva, već se bez kolebanja može staviti pored najvećih ostvarenja naše umetnosti uopšte« i čija je pesma »Buna protiv dahija« »ta. kvog epskog razmaha da se nešto slično može tražiti samo u antičkim homerovskim stihovima« (»Srpskc narodne pesmc — Oslobođenje Srbije«, Beograd 1952).

Poslednji put razgovarao sam sa Panićem pre nešto više od mesec dana, na žalost samo telefonom, jer je već bio u bolesničkoj postelji, neizlečivo boles:an. U osvrtu na drugo izdanje njegove Knjige o Višnjiću (Beograd 1967), koji sam pripremao za aprilski broj »Savremenika«, nisam u svemu delio njegovo mišljenje o Višnjićevu pesničkom formiranju, pa sam želeo da čujem šta će o tome reći. Srdačno i vedro on je ovo suprostavljanje mišljenja primio kao potrebnu * korisnu stvar, samo mi je skrenuo pažnju na izvesna sopstvena otkrića u vezi sa prevođenjem Višnjićevih pesama, kojima, zato Što su bila skromno i neupadiljivo saopštena, nc bih obratio dovoljno pažnje. A njemu je u poslednje vreme bilo posebno stalo do toga da naučno prodre u ncka nerešena pitanja u vezi sa našim narodnim pesmama, Što je ispoljio i u zanimljivom predgovoru svOga dragocenog pesničkog prevoda »Slova o polku Igorovu« (Beograd 1957). Na žalost, nije mu se dalo da te svoje želje ostvari.

Živomir Mladenović

a dosada skupljena građa obuhvatiti će ništa manje nego stotinak knjiga.

Dosada je objavljeno osam Knjiga, i to fako da je u prve dvije obuhvaćena književnost općenito, teorija književnosti i uporedna književnost (4171 jedinica) te historija jugoslavenskih književnosti (51862 jedinicc); treća knjiga, koja obuhvaća historiju stranih književnosti (ukupno 23770 jedinica); četvrta knjiga, koja obuhvaća književne periodičke publikacıje (3325 jedinica) historiju narodne književnosti (4088 Jedinica) književna društva (1471 jedinica) ipočetak jugoslavenske poezije (27.357 jedinica); peta, šesta i pola sedme knjige posvećene su jugoslavenskoj poeziji (koja obuhvaća 115.109 jdinica), a sedma knjiga u svom drugom dijelu obuhvaća i 13.802 jedinice strane poezije. U osmoj knjizi je našlo mjesta 15.277 historiografskih Jedinica, a toj naučno] grani ćc biti posvećena i tri daljnja sveska (IX—XI).

Međutim, pojavom ove zadnje (VIIT) knj ge koja je posvećena historiji, postalo je jasno da je prvobitni plan napušten. Razlog za to će biti svakako u činjenici da se stalo na stancvište da nam je bibliografija historiografije u ovom moment{u potrebnija od bibliografije književnosti, što je dakako stvar shvaćanja.

Naime, prema prvotnom planu, objavljenom u kumulativnom prospektu Jugoslavci skog leksikografskog zavoda još god. 1953, iza poezije je trebala doći na red proza 1 drama, čime bi bila završena jugosla venska beletristika, potom je trebalo prijeći ma historiju, likovne umjetnosti, muziku, etnografiju, filozofiju i ostale humanističke nauke, na kon čega su trebale doći na red prirodne na uke i tehnika. |

Tako ta bibliografija sa svoje 4000 (četi hiljade) primjeraka, među ostalim izdanjima Leksikografskog zavoda, koji dostižu nakladu od 30, 40 pa i 50 hiljada primjeraka, zauzima dosta skromno mijesto, činjenica da se ovakvo ekskluzivno naučno izdanje kod nas može da nas štampati u iako stvarno visokoj nakladi, može nas ispunjavati ponosom, tim više ako saznamo, da je praktički čitava naklada včć rasprodana. Uvaživši sve te okolnosti, sklon sam da ustvrdim, da je io nesumnjivo jedan od ne samo najvećih naučnih, nego i izdavačkih pothvata kod nas od Oslobođenja do dana.

Još više, ako uvažimo da bi do podataka !7 svakog drugog članka štampanog u ostalim iZ danjima Jugoslavenskog leksiko. grafskog zavoda, čovjek s većim ili manjim naporima ipak mogao doći u nckoj na· šoj publikaciji — ili u krajnjem slučaju na DČ kom stranom jeziku — a da do ovako sređen! podataka o nekoj danoj temi zaista nije WO gao nigdje doći, zaključak koji se nameće sam

KNJIŽEVNE NOVINE