Књижевне новине

[ LJOupDi ı GODINE |-9,

TRI ZAPISA NA MARGINAMA MAME"

Ljubomir SIMOVIĆ

Povodom 25-godišnjice smrti Ivana. Gorana Kovačića

JUGOSLOVENSKA KNJIŽEVNOST nema svog Dantea ni svoj »Pakao«. Ali kad bi se izvestan broj određenih pesnićkih dela skupio u korice jedne knjige, ta knjiga bi otkrila jedan, na žalost vrlo konkretan i vrlo kontinuirano prisutan, pakao: na primer, od Domentijanove pesme »Inoplemenik zvani glad«, preko ostalih naSih srednjovekovnih pesnika, pa sve do »Velikog druga« Rastka Petrovića, do Goranove »lame« i do Kulenovićeve »Stojanke majke Knežopoljke«, taj pakao se nameće pesnicima svake generacije, i oni, iz veka u vek, pišu o paklu koji se ne mora izmišljati ni vaditi iz "eoloških Knjiga, u koji ih ne vodi nikakva pesnička imaginacija, simbolizovana u Vergiliju, o paklu u kome žive i koji oko njih postoji kao svakodnevna. stvarnost. Ta naša, balkanski doslovna, varijanta »Pakla«, ispisana je i na stranicama „Goranove »Jame«: naš pesnik je sišao u još jedan pakleni krug, među one koji su I bez grehova kažnjeni, i otkrio nam je 5trahotu i dubinu tog zemaljskog pakla sagrađenog našim ljudskim rukama i našim liudskim razumom; otkrio nam je taj pakao, ali se, za razli· ku od Dantea, iz njega nije vratio: svojom sopstvenom žrtvom potvrdio nam je njegovu surovi realnost.

*

U Goranovom Đesničkom delu »Jama« obično stoji usamljena, što predstavlja nepravdu prema ostalim Goranovim pesmama iz istog Dperioda. Mislimo, pre svega, na baladu »Leševi putuju« (koja je po svom motivu slična jednoi Zmajevoj pesmi): kroz nju se valia tamna i zastrašujuća reka ispunjena mrtvim truplima što, sudarajući se i zapinjući o čkalj i korenic vrba, otplovljuju bez odmora ı groba, »nabrekli modri, teški, nalduveni«, kao krvav bilans ljudskog odricania od razuma. Mislimo, takođe, na pesmu »Kljuse«, koja podseća ma kakav mračan i ošlar vembrantovski crtež, · koju ispunjava samo slika uginulog vojničkog konia. čije trulo leži kraj šumske bogaze — slika puna onih živih detalja koje Goran zapaža i izražava oštrinom izvrsno crtača i 5 pc: | šću koja njepove slike čini izvanredno živim i ubedljivim. Na toi slici, punoj senki i oštrh kontura, na *oij ledenoj, sumornoj i mračnoj slici, beli se tek inio koje se nahvatalo na dunačkim dlakamzns mtrvog konia, »ko srebrno :inje ma njegovu lešu«. Ranjenik koji sanja da

„SvahtfoyY mrtvom Kliusetu, kno na konju *%. bajke, odiaše Jz OVOR „Sveta krvi, zime i wžasa, vraća naše sećanie nm Goranov predratuni sonet, »Mračno doba«,. daje mu odyređeniie i teže značenje, i tako uspostavlia luk koi spaia Gora-

novu liupku predraftnu liriku sa oštrim i sumor- .

nim sadržajem njegove ratne poeziic. Negde između ove dve pesme, ili pre ili posle niilh, ali svakako u niihovom komtekstu,

stoji »Jayna«. Plistav Jetji dan, dželati goli do ·

po sebi jeste, da je izrada ove Bibliograft"je, nesumniivo najveći doprinos koji.naša mauka i naša kultura dobijaju djelovanjem Jugoslavenskog leksikografskog zavođa. Svatko tko će ubuduće »zagristit u neku naučnu temu, umesto da gubi godine i godine skupljajući bibliografiju, ovim gigantskimi pothvatom Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, dobija sve to gotovo, kako bi se to kozerski reklo — »na tacni« — i to u neuporedivo kombpletnijoj formi, nego što bi si ikada mogao to sam napraviti. Pri tom nije u pitanju jedino gubitak vremena, nego ioš više činjenica da ubuduće prikupljanje bibliografskih podataka neće liude na samim Ppočecima naučnog rada obesbrabrivati, nego dh · će im ova Bibliografija, već od samoz postavljanja problema, davati sigurnost u radu; da će već od samog početka moći raditi zaista naučno. To će se morati veoma bogato od-. raziti na realnoj produktivnosti naučnog rada.

Apstrahirajući ovom. prilikom sve zapažene omaške, koje su neizbiežne i zaista munornć prema postignutim Yvezultatima, kao i neke subjektivne koncepcije o čitavom tom poslu — čovjek zaista ne može a da ne poželi, da se taj dosada nesumnjivo najveći naučno-oOTgBnizacioni pothvat u čitavoj našoj Pie O što prije i što uspiešnije privede kraju; dai luće, sveske naše »Bibliografije«, izlaze malo bržim tempom nego što je to bio slučaj do sada. Ako uvažimo da je od god. 1956, kad je izišao Dr: svezak, kroz više od proteklih deset godina Objavlieno samo osam svezaka, iz toga SčČ nameće zaključak — ako produžimo tim tempom -— a ćemo ovu ediciju završiti tamo negdje za StOtinu i dvađesetak godina — a, ako | naši prapraunuci produže isto tako i mastave tamo pdie će stati 5 obiavliivaniem posla kojeg smo ioš mi svršili, pa bibliografiraiu sve ono što o biti obiavljeno od 1941. do njihovih dana — da će i njima trebati za taj drugi dio posla bi ioš isto toliko vremena — a to znači da Će C!tav taj posao moći biti završen tamo negdje kroz dvije stotine i pedeset godina. Ako pri tome ioš.i aostrahiramo konstatiranu i manjč-vI5e pomatu činjenicu, da će se kroz samo pedcsetak godina naše znanie ma raznim sektorima nauke — a to će pratiti i odgovaraiuće pove: ćavanje broja publikacija —u| 7“Š uvećati na 256 (dvije stotine pedeset i šest) puta.

To mi se čini ipak malo prekasno, pa mlslim đa bi bilo dobro da se pod tim aspektom razmisli i pokušaju pronaći neke mogućnošti da se taj posao bar »malo« ubrza.

Zvonimir Kulundžić

KNIIŽBVNE NOVINE

pojasa, njihova bela nesunčana koža, haos i poblava letnje svetlosti, ručak dželata u predahu klanja, klokot vina ili vode, oblak Koji namah svojom senkom smrači čitavo polje, jama ispunjena leševima, niz koje na jedinog preživelog cure ljuti potočići gašenog kreča, ono rvanje sa mrtvima, ono slepo opipavanje zakoljaka, ono osluškivanje mrtvog vazduha u mrtvim telima, pa na kraju i ona blaga vizija spokojnog domaćeg života — sve je to, sa ononi rekom nadut:h leševa i sa onom mršavom trupinom uginulog konja, jedna pesnička celina, pisana u istom vremenu, u istim psihološkim šokovima, u istom osećanju sveta, na ištom kritičnom stepenu ljudske zrelosti, i sa šstim umetničkim iskustvom. Pesme »Kljuše« i »Leševi putuju« mogu se shvatiti kao dopune »Jami«. Njihova tematska osnova je ista, njihovi simboli su srodni, njihov jezik identičan, Sem toga, i pesma »Kljuse«, svojim Kkatrenama s neravnomerno raspoređenom cezurom i s nćjećlnakim brojem i nepreciznim rasporedom slogova u svakom stihu, i »Leševi putuju, sa tužba, ličkim refrenom koji dolazi kao crna linija podvučena ispod svake strofe, unose živost. u onaj niz strogih sekstina »Jame«. I, premda su i u Ovim dvema pesmama tragedija i odnos prema toj tragediji isti kao i u »fami«, one svojom drugačijom atmosferom i drugačiim ritmom šire taj pakao koji je video Goran, i tako i samu njegovu veliku poemu pretvaraju u Još potpuniju pesničku celinu. Ukratko, te tri pesme su kontekst jedna drugoi, jedna drugu osvetliavaju i podupiru, jedna drugu iskazuju do kraja, *

Ako se gleda kroz ono što Joj je neposredno prethod:lo, to jest kroz njegovu predđdra*nu, mlađalačku, liriku, Goranova ratna poezija deluje kao iznenađenje. Njegovi prvi stihovi isbunjeni su prahom leptira na jagodicama prstiju, belim devojkama. mostom koji preleće reku kao vilinski veo — ı ni u iednom od tih ljupkih lirskih detalja ne vidimo predznak za ono što će doneti niegova ratna lirika — ni jedan bredznak. sve do soneta »Mračnmo doba«, u kome pesnik vidi mračno. sunce i preduge noći bez zvezda — simbole neke apstraktne nesreće, sonefta koji se završava jednim pastoralnim pokušajem da se nesreća izbepne bekstvom u Ššume, »gdje srce s*'ane u svako gnijezdo«. Posle te jirike ·Iukovdoiskih pejzaža, reka i'ljubavi, dolazi odiednom tragičan spoljašnji podsticaj koji naglo preobražava Goranovu pesničku ličnost. Umes*'o mosta što se kao pema od dva sudarena vala održava nađ blištavom vodom u idiličnom zavičajnom pejzažu — pred pesnikom se pojavljuje razbesnela reka zagušena pomodrelim i natečenim wtopljenicima; umesto levtirovos praha, pesnik ie na rukama osetio sklisku sluz svojih iskopanih očiju;

inosframne feme

se tek u dva poslednja stiha »Jame«: sve osta

Superiorno — svojom širinom, svojim uopštavanjem, elim:nacijom svega što je kratkotraino obeležje jedne drame. tragedije jednog naroda, ali nije ostala samo kao ubedljiv

ske egzistencije, shvaćene daleko šire od okvira koje pruža jedan istorijski trenutak. Šta ie

snik u toj krvavoi balkanskoi drami, a ubrzo

se od te drame, u trenutku njene kulminaciić,

. IVAN GORAN KOVAČIĆ

umesto svetlih panorama sx zabrežjima, devojkama ovaj svet reduciran na jedno mrtvo kljusc kraj šumske staze, i na jamu punu golih leševa posutih krećom. Pojavio se, dakle, jedan od onih tragičnih trenutaka koji odjednom, sutovim udarcem, izmene ceo svet i podrede sebi

i vinogorjem, tu je odjednom sav

sve što čovek može da misli i oseća. U tom trenutku, pesnik se u Goranu ne samo menja,

već i budi. Okružen užasom, on svoju liričnost zamenjuje dramatičnim

naturalizmom, · koji obično za sobom ostavlja samo više ili manje zanimljiv, ili više : manje tačan, dokumentarni materijal 6 jednom emotivnom stanju i jednom vremenu. TI baš tu, na toj tački preloma, ukazuje se, bar za nas, sva veličina Goranove ratne lirike. i

Samim tim Što, je uspeo da svoju ratnu poeziju mapišc tako kako je napisao, Goran dokazuje da je bio umetnički spreman za Ppoeziju većih ambicija. Ali to što je svojim dclom prevazišao taj spoljašnji podšticaj iz koga je njegovo delo izniklo, Goran dokazuje kol: ko je bio visok taj stepen njegove ume'“ničke spremnosti. Estetički nivo tog trenutka otkriva

lo je superiorno u odnosu na tai trenutak.

»ama« je nikla iz

dokument. o nesreći jednošž naroda, već kao poema o tragičnosti same liucl-

Goranu — koji je i sam bio neposvedan učei njena Zriva — šta mu je dalo tu snagu da

distancira toliko da je može videti i procenji· vati oslobođen od koleričnih afekata koli su u takvim trenucima sasvim ljudski i prirodni? Čime ic io sprečio da u njegovo delo nahrupe patetična opšta mesta, koja takva vremena poplavom nanose u poeziju? Šta jc to pesnik znao — tako važno i tako presudno — dok je, s vojničkom torbom na kolenima, pisao ta sVOia svedočanstva o paklu većem od onoga koji se nalazio oko njega?

Znao je, uveren sam, sve io vreme je Znao da ić pesnik pogled iz budućeg vremena.

· Panorama poliskih

U MNOGIM NAŠIM listovima i časopisima imali smo prilike da čitamo o na;jnovijim dOha-

đajima u Poljskoj, ali o onome što se događa veoma je teško kompleksno i objektivno govo-

niti, Naša je namera da iznesemo samo izvesne činjenice koje bi mogle doprineti rasvetljavanju ovih događaja a posebno uloge poljskih Đisaca. Martovski događaji započeli su skidanjem s repertoara Dejmekove jnscemacije Manje ·čevih »Zadušnica«. Premijera »Zadušnica« bila je određena za novembar prošle godime, ali ic sticajem okolnosti odgođena. I, kao što je DOznato, posle nekoliko predstava »: iiCe« su zabranjene, Zašto? »Zadušmice« u Dejmekovoj inscenaciji trebalo ie da buđu priloz Droslavi pedesetogodišnjice Oktobarske revolucije. To je bio dovoljan razlog da izvesni poljski političari posumnjaju u ispravnost Dejmekovih namera. Zatim se postavilo pitanje obrade Mickijevičevog dela. Naime, poznata ie stvar,da bi izvođenje »Zadušnica« prema Mickijevičevoni tekstu trajalo punih šest časova i da se kao takvo nikada nije izvodilo. Kao primer navedimo nekoliko najpoznatijih inscenacija »Zadušnica«: Leon Šilev, Andžej Pronaško, Mječislav Jastrun, Ježi Borejša, Aleksanđer Bayrdini i dr. Dodajmo, da nijedna mscenacija »Zadušnica« nije prošla bez diskusija. One su se odnosile na njihiovu izuzetnost, intelektualnu i političku težinu, savremenost poruke. Dejmeku,

kao i njegovim prethodnicima, kako ističu iz-.

vesni poliski listovi i autoriteti, data je umetnička sloboda. Dejmek je po svom nahođenju izmenio redosled scena tako da je predstavu završio time što plavni junak Konrad sa okovima na rukama izlazi iz mraka i kreće se ptema rampi obasjan reflektorima dok za to Vreme hor priziva božiu milost. Možda Deimek, koji je inače komunista, nije ni pretpostavljao da će ta scena biti shvaćena kao aluzija ma današnje polisko-sovietske odnose. Bilo kako bilo, ta scena izazvala je već na premijeri manifestacije jednog dela vublike. U Poljskoj, zemlji visoke pozorišne kulture, mogla ie POozorina mredstava da posluži kao povod uličnim manifestacilama u kojima su, kao što je DOznato, glavnu ulošu imali studemti. S obzirom na reakciiu publike, Deimečkova imscemaciia je odozgo skinuta s remertoara, što {e dovelo |Oš

% do većeg nezadovoljstva i nemira, Takoreći u

pozorišnoj dvorani na poslednjoj predstavi »Zadušnica« (31. januar) došlo je do okršaja sa oranima bezbednosti. Tom prilikom je »zadržano« oko 50 studenata. Istovremeno sa Varšavskog univerziteta su izbačena dva studenta (Mihnjik i Šlajfer) zbog »podstrekavanja studenata na demonstracije«.

Studenti Varšavskog univerziteta su zbog toga. protestovali. Jedan od vidova protesta bila je peticija upućena Savezu poljskih p'saca, koju je potpisalo 3154 lica i kojom se pozivaju poljski pisci da zauzmu stav povodom događaja. Istovremeno je na inicijativu većeg broja pisaca započeta akcija prikupljanja potpisa, kojom bi se izdeistvovalo vanredno sazivanje Saveza. Pošto je 233 pisca potpisalo peticiju predsednik varšavske sekcije je izjavio «la se vanredni sastanak mora. održati. Inic'iativu za odrŽžavanje sastanka je podržalo još 40 pisaca članova partije. Potpisala je redakcija »Kulture« s izuzetkom Vilhelmija, redakcija »Wspolczesnošoi« (»Savremenost sa izuzetkom Lenarta i A. Bukovske u redakciji »Miesiecznika Literackog« (»Književni mesečnik«). Od poznatitih pisaca i kritičara peticiju misu potpisali St. R. Dobrovolski, T. Trevnovski, J. Stšelecki, J. Pomjamovski, A. Lišecka, M. Gžeščak, R. Bratni i dr. Iako je vršen pritisak na neke članove Saveza pisaca, niko nije povukao potpis. Šta više, svi su se izjasn'li protiv zabrane »Zadušnica«,

Posle topa došlo je do dva sastanka Saveza pisaca ma kojima je odlučeno da se oformi mešovita komisiia (od pisaca. članova partije i nečlanova) koja je trebalo da pripremi tekst za zaijedn'čku rezoluciju. Međutim, došlo ie do Yazilaženia među piscima članovima partije i piscima koji nisu članovi partije. Tako su donesene dve rezoluciie. Pisce članove partije je zastupao Dobrovolski a nečlanove Kijovski. Rezolucija Dobrovolsko# je dobila 120 a rezolucija Kiiovskoe 240 glasova, dok se 50 pisaca nije izjasnilo prilikom glasania. Tako ie prihvaćena rezolucija Kiiovskog. Posle sastanka Saveza pisaca i izglasavania rezolucije izvesni pisci su bili veoma oštro kritikovani i njihov postupak osuđen. ' kaLI ONA Kijovskog je sadržavala 5 taa: '

1.) Konsfafnciju.da se vlasti sve češće mešaju w sadržaj književnih dela i način njihove popularizacije,

2.) da su sistem cemzure i upravljanje kulturom abritrarni i nejasni i da ne određuju način apelovamja na njih, :

3.) konstataciju da to stanje stvari ugrožava poljsku kulturu, da ono progresivno izaziva njeno siromašemje,

4.).da dosadašnji postulati pisaca nikada ni-

Su uzimani u Obz'r,

5.) apel da. se vrati tolerancija slobode stvavalaštva a time i povratak »Zađušnica« na scenu. |

Kao što se vidi iz teksta rezolucije, Fmija Kijovskog i većeg broja poliskih p'saca ukazuje na io da zabrana »Zadušnica« niie jednostavna stvar, vec da ona predstavlja izraz već postojeće kr'iže.

Na sastanku Saveza pisaca, pored donošenja pomenute rezolucije, govorili su Antonji Slonjimski. Ježi Andžejevski, Artur Mjendzižecki, Lešek Kolakovski, Stefan Kišelevski, Jacek Bo'henjski, Pavel Jašenitca, Mječislav Jastrun, Ježi Putrament i dr. Među glasov'ma u diskusiji DOsebno je bio beskompromisan Antonji Slonjimski.. On je pgovonio o problemu jevrejstva u Poliskoj pre i posle rata, o cenzuri, o Mickiieviču. Ništa manje oštar b'o je istup Pavela Jašeniice. On je bio ogorčen zbog zabrane »Zadušnica«, jer smatra studen tske nemire normalnom reakciiom na ocpštc stanie stvari u Poliskoj. Miečislav Jastrun je izvršio analizu »Zađušnica« i Deimekove inscenacije konstatuiući da se Dejmek »približio centralnom problemu umetnosti, pokazavši dramu tiraniie i ljubav'« i da ne može biti govora o tome da se remek-dela kao što su »Zadšnice« upliću u aktuelnu politiku. Lešek Kol akovski ie otvoreno rekao da bi izelasavanie r*?70luciie Dobrovolskog predstavljalo povratak ždanov'zma u Poliskoj, i da bi se prema tome me"sla osuditi čitava svetska kniiževnost za to što obrađuje »elementarne ljudske vrednosti«. Ježi Andžejevski smatra da optimističke frpze, izrečene na Kongresu kulture prošle godine, nec mogu da zaklone tužnu stvarnost da su Ugrožene naiveće vrednosti poljske kulture. Stefan' Kišelevski kaže da bi bilo veoma smešno uvrediti se zbog »Zadušnica«, jer bi to bilo isto kao kad se čovek koji 23 pgodime dđobiia po nosu odiednom zbog tosa uvredi. On isko zamera savremenim isforijama poljske literature Što se u nilma ne nalaze mnoga mena koja bi prema svojim Kniiževnim vrednostma trebale da se nalaze (česlav Miloš, Vitolđ Gombrović), a ne nalaze se zato što su u emigraciji. I on ic govorio o cenzuri: »D:irigovanje kulhirom predstavlia vandalizam#.,

Posle broinih stuđentskih đemonstracia u Vavšavi, Krakovu, Lođun i drucim gradđovima Poliske 19. marta Vladislav Gomulka je, ma susretu sa part"iskim aktivom Varšave, ı svom referatu prokomentarisao događaie koi su sc odigrali od 31. iamuara do 19. marta. On smatra da su stvari neočekivano otišle predsleko i da je zabrana »Zadušnica« bila samo bočetak i razlog za »političku avanturu«. »M'ckiiević mwmie bio i neće biti zastava re»kcije«. Gomu)ka kaže »da su poliski studenti bili zavedemi i da će to oni sami uvideti«. O problemu antisemitizma 1 Poliskoj ovem prilikom nećemo sovomti. iako ie u Gomulkovom govoru bilo dosta reči ı O niemi, je smo u našoi štampi o tome već rapije imali pril'ke da čitamo.

0. i 11. aprila povođom studentskih memir;i zasedao je Seim. Na sednici su istomali Jwnzef Cirankiević. Zemnon Kliško, Vincemti Kraško, Staniislav Koćelek, a od književn"Wka-meslonjkn Ježi Zavieiski, Bohdmn Ćeško, Jnzef. Ozga Mihalski. Juzef Ciramkievič i Zenon 'Kliško su se selidarisali sa Gomnulkoem w ocemi martovskih događaia u Varšavi, Poslanik i kniiževn'k JTeži Zavieiski se u diskusiji osvrnuo na istom Stofana Kišelovskoz ma vantednom zasedanin Saveza pisaca, smatraiući dan je to veoma pošten ı duboko anvažovan ćovek.

Ovoga proleća, kao što smo neđavno p'sali, đošlo je do velikih promena i u Čehoslovačkoj. Te promene su kao i u Poliskoi bile propraćeme nemirima studemata, protestima pisaca, zahtevima da se ukine cenzura i daju stvaralačke slobode. I povodom tih događaja mnogi su iz-

Zbivanja

ražavali sumnju da se neće ponoviti mađarski

ađaji, ali je čehoslovačka polpreyO iS Ra ipak donela korenite promene. U Poljskoj je, međutim, situacija mnogo složen'ja, Kakvim plodom će uroditi započeta akcija damas ić VeEoma. teško reći. Deviza. studenata. »Boreći se za „Zadušnice”, borimo se za nezavisnost i slobodu, za demokratske trad:cije naše zemlje. Borimo se takođe za interese radničke klase, jer nema hleba bez slobode kao ni studija što nema. bez slobode« — ta deviza, kao što je poznato, nije donela željene rezultate. Kakav će obrt stvari imati, jedmo budućnost može dati Odgovor. »Završava, se dugi san Poliske«, piše lev'čarski talijanski nedeljnik »Espresso«. Talas nemira je, hteli da priznamo ili ne, ipak iz temelja uzdrmao tzv. malu poljsku stabilizaciju.

Biserka Rajčić