Књижевне новине

Vlado GOTOVAC

= a Komentari · starih događaja

Jedna interpretacija

Skrjabin konstruira djelo

Prvo. kao inrežu |

Koju ohda spušta ı svoj krvotok

Cdaje počinje kristalizacija

Prozračnih. materija iz njegovog srca

Sve izgleda idealno bez muesa

Ali kad je to završeno

Vidi se boja svakog našeg trenutka

U tim eterskim kristalinia

I da bi oni stvarno postojali

Moramo u njenoj konstrukciji uvijek biti ' Mi i Raše Šarenilo

Ja.se divim, tom. zakonu

Kome je moj život potreban

KNojt svoje idealno postojanje

Nalazi n svakom mom osjecaju

Il ja ništa ne tmoram. izgubiti

Da bih ur sc divio dok se'miljemjah

Tako izgleda vječnost .Kad su maši zakoni jasni

4 ljubavnu sam temu slušao

Što se spuštala heraldički nic zapuštehi Pt

J već se naziralo priprosto selo

Kad me neposredno dotaknula

Jedan je cvijet vehuo uz njen put usamljen Gdje ga još: nitko mije opazio

Potpuno blijed jeP jc to bio TRuUegov posljcdnji Ja sam ga ubyao o Da. zajedno dočekamo veče

Dba puni samrtne tjeskobe

Ali n melodiji se tada. javila mjesečina

J s njom moja sklonost prema nebu

Dok su latice njegove samo zemlji pripadale

1 već na počeiku mog beskrajnog puta

jr MA | posljednja je pal, Gdje odjekuje ton koji cijelu Konstrkotie 3

. M ordlFZava,

Sve puhiju zajedničkih zvijezda

Usred jednog malog intimnog koMcerta

njeg predvečejia, baš na prvoj međi dana i večeri: bio je sam u sobi, u bezglasno, tišini stvari koju je vovala njegova misao, 1 tada. je čuo — glas iz zida, Prenuo se — otkuda taj glas? Pretpostavljao jc da dolazi odnekud iz kuta, ali nije bio posve siguran, Jet JČ glas nestao onog trena kad se i pojavio. Bio je to posve sažet, rezak glas. Gotovo ljudski, gotovo neuhvatljiv. Da je bila noć možda bi Se i uplašio tog glasa; ovako stvari odmah upiše njegovu boju, tajanstvenost kojom se ČE i njemu nije ništa drugo preostalo no da po! ie u kut tražiti taj glas. Glas sc međutim višć nije:-aVljajy ae au:ar5adfaka. ava ai; _ Sitvadan, nekako baš u ono jučerašnje ri iemc, glas se opet javio; od tada Sada alle svakog dana, u isto vnijeme. Prvih dana nie prva Osoba Vai sag ćao morali zagonetnost njegove c mor: probuditi ROMI JOB OD NaIiiR (og j #4, 'iše što ic u domu Danijola Lai" OSIJOG“ nih godiha zavladao nekakav čudan, plješni“ vi, gotovo savršeni mir. Tai savršeni mi! O ko se pretvarao u drogu ı nezamislivo Me poremetiti ga. Mir se uvukao ne samo u S jeć i njega samog, pa S (O 8mU0l. kome ie. živio vremenom izjednačio S niegovim duhom. „u | ad se petog dana začuo glas iz zida, Dadijeta 1otdbija postalo, je ipak. malo tjeskobno. Pomišljao je na štošta: čak i na POIbA 0 tinju koja se zavukla tamo u zid, Ć eđutim, nije bilo nikakve sumnje da je to jedan posve izuzetan, malne nadnaravan glas. Nadnaravan

Ž saznanja da ga nikađa nije mogao jasno O ai u SvG1Gi svijesti, više od nekoliko minuta. Tembr toga glasa bio ic nekako samrtnićki, melanholičan. i to Je bilo upravo Ooho Za š}o se zakvačio njegova iznenada uznemirenl razum. · a a: E ab se o Zašto li se javljao baš predveče i čiji je to glas, znao bi sc zapitati ı odmah je tom pitanju pridao osobitost. Kad bi sc barem javio danju — premišljiao je Danijcl Lambi — možda bi sve bilo drukčije. Danju bi taj glas sigurno 1mao DOSVC novu boju i možda bi ustanovio da je to obićno pucketanje „ostarjelop zida ili to tamo traži svoj put, utočište, neki insekt. Čekao ga je zato 1 dopodne i popodne, al glas. nikako nije izlazio IZ zida. Tek predveče, kad je mir kulminirao . savršenstvom,, glas se javljao. Danijel Lambi sjedio je u fotelji i napet ga iščekivao, Osiećao |I tada ROI mu tijelom cirkulira neka naročita vrsta elektriciteta i kako se zatim sve u njemu opet zgušnjava u neku hladnu, ledenu kuglu.

Glas! ea i .

Čuo pa je posve jasno, štaviše vidio bi ga kako izlazi iz zida i kako odlazi u neki predio sobe, da bi.tamo, gdje je otišao, tama DPOVUkla svoju crnu crtu. Žbunjivalo ga je to priv đanje, a ponajviše ona crta. mraka. Nastojao je stoga da bude što mirniji, nepokretni)1, kako bi mogao sabranije zaustaviti taj zlas u svijesti. No to bi nastojanje završavalo porazom; nije mu uspijjevalo definirati glas iz zida

PS JE TO sve jednog kasnog ljet-

ya — u OT =: E a Zi E |I Tea — ra iri |Z SC __-+ SEE E PaWaNs-ı ___ a o o. o _.. e \ _ o SOMA ap NA — CE | EN

KMJIIŽEVNE NOVINE

se tako ambijenat u .

| Gospi velikih tradicija

Vraćam: se iz vedre pustoši

Gdje više ne posloje poslovi

U znoju lica i u nemiru srca i |

S oduševljenjem za vidike |

Kojima se prisutnosti ničim me ograničava

Uzaiud sam dolazio na drevnu rijeku

Skrivena joj je druga obala |

4 lađar je otišao tražiti davno izgubljeno utočište

Nitko drugi ne zna njegov posao

I ne vidi gakove

Vraćam se i Ivoja Tiježmost

Mom povratku pruža čast

Budi blagoslovljena u svojoj čistoći |

S tako jasnim znanjem sigurna |

Ti koja me ne vodiš i nemaš zahtjeva

Nego samo pripremaš sva moja dijela

Ne musleći na kraj |

Hvala ti i onda ako je moja zemlja već MrIWa |

IT sve ovo samo prepoznavanje pradjedovskih

-- y grobova

TI moga međdu“"njima

Žbogp tebe i to može biti veličina

Trenutak dostojanstva što se širi oko ivojih ruševiha

Trenutak čiste slobode |

U zraku koji miluje svetinje

Gdje izmiremo vrijeme samo odlaže Ono što su mogle biti čak i uže

Jli svako čisto postojanje

Oblikovanje usta za hevin poljubac S kojim se rastvara cijeli obzor

J ostaje samo privid plodnih mjecdaya Sloboda. ah kakva praznina.

Povratak na prvi susrei

Moja su usta mijema

Tu samo padaju latice cvijeća.

Koje smo sasušili miješajući dah

U dodirima izjednačenim sa zemljom Pada s njima i cijeli viđokyug

1 svaka riječ se vraća svom početku Kojt tražimo u tom događaju

Opet smo drevno sićme početak klijahja A ničija usta Misu nmaslijedila božja

Što ovisi o mrtvima

Kakve su to bile viječi ljubavi

Od mjih su djevojke umirale

Kakve su to bile riječi mudrosti Svemir je bio potresen kad se govoilo Jli je dražest otvarala nečujna vrata Otpuštajuci tijelo

Carolije druge strane svijeta

One koja je sada izgubljena

Ovdje su širile ljubav i zlato

"Više tu vlast mi jedna riječ nema Sve Što govormo tačno je još twijek Ali smisao pripada mrtvima

I cilj svega

Scherzo

Dragane maše tko da zove viama

) iko da uz jezero gorsko pleše s jima

Ili cvijeće da im preda misleći ta YVJeCROS Da o zvijezdama govori ne obmanjtjući

I da strahuje za trenutak dok prolazi

AN ništa od loga još nije izgubljeno

Bila je to ličmka ovog sunčamog leptira

Što odlijeće odmoseći SsVe .

On odlazi zauvijek i bez zamjene

Tamo zdje he vene njegovo cvijeće

Proljetni dan pred kišu

Zivci se trzaju izloženi južnom vjet Protiv njega je svaka misao nemoćna Njegovo bezakohje vlada s napetošću Mijenja se perspektiva cijelog horizonta Dok jedan histerični glisanđo s mora Proilaz atmosferom pumom vlage i teških | | mirisa Provalila se utroba našeg prostora i fFinu oko mas njegova crijeva Svakoj novosti ma cemlji potrebna je jedna prljava katastrofa

Objašnjenje ljubavne tragedije

Prvi trenutak ljetne večeri nad malim zalivom nepotničnog mora i nmepomičnih borova to. je razlog zbog kojega bih mogao umrijeti Go5bo he Ppreziyući mi časa Vaše tijelo ı Vaš duh

Tako se objašnjava tragedija u kojoj sudjeluJemo ljubeći se

EFRIBICZA. »?'MONI-PHŽZ E 7 NI BR-H i NI OW BIN ZA“

JJPAN7IUSj JS

i ta nemoć prvo je postala mučenje a onda se izrodila u stravu,

Vremenom se Danijel ·- Lambi počeo plašiti večeri, njegovoš inače najdražeg perioda dana. Čim bi ugledao da se dan primiče kraju ščepavala ga je nagonska potreba za bijegom. Ništa nije bilo lakše učiniti od toga, s obzirom da je već posve tačno znao, u sekundama, kad će se pojaviti glas. Ravnao ga je prema godišnjim dobima i na kraju prve godine kad ie vec imao preciznu tabelu, ustanovio je ovu činjenicu: glas se javljao samo predveče, za prvog mračka.

Da, bilo mu je lako pomisliti na bijeg ali sa je bilo teško ostvariti. Kao da se Danijel Lambi plašio — ode li — da sutra više mece čuti glas. I ostajao bi kod kuće, zavaljen u fotelji i sav našpičen. !

Čudno! Višć nije mogao postojati bez glasa iz zida. Naselio se u njegov život i tamo je počeo graditi svoje putove. I da nije bilo tog glasa iz zida, tog samrtničkog glasa, život Danijela Lambija vjerojatno bi protekao u redu, bez potresa, nemira, unutrašnjeg čeprkanja po sebi, po životu koji ga je svakim „danom sve više ostavljao rastvarajući pred njegovim očima sve besmisleniju, sve tužniju sliku postojanja. Cijeli njegov život naglo se prevrnuo i Danijel Lambi jednog je dana ugledao pred sobom beskrajne iskopine tog života, samu trulež koja je godinama mirovala u njegovu tijelu-grobu. Glas iz zida postao'je grobar koji jc nemilosrdno prekapao debele, ustajale i uspavane naslage njegovih činova, praznih gesta, pokreta koji bi umirali već u času ŠVOg začeća. I sve ono što je činio godinama, misleći da to vrijeđi, srozalo se do običnog ništavila. Danijel Lambi ustanovio Je da su mu ostale samo ruke, dva dlana kroz koje jc procurio, skliznuo onaj možda pravi život. Kakav život? koji život? — to su bila pitanja koja su došla sama po sebi i koja su kao takva ostala i bez odgovora. A. sva ta mučna prećišćavanja nastala su u — strahu.

Neke večeri primijetio Je Danijel Lambi da glas iz zida više nije bio onai kakvog sa je znao: Javio se kao slabašni, trpak jauk koji se u poanti pretvorio u cviljenje. Sledio se, Taj jauk, ni ljudski ni životiniski, već nešto izvanvremensko, zasjekao se svom žestinom u razgibane prostore njegova duha. Nije naprošto mogao vjerovati da je to — jauk. Ali bio je, i njemu se učinilo da to netko jauče i cvili u njemu samom. Trajala je ta pohara koji minut, a zatim bje tiho u njemu i u sobi. Raziapilo se nešto prazno u njemu ı svaka misao bijaše mu paralizirana, a

ILUSTROVAO HALIL TiKVESA

Branislav GLUMAC

Nikada više poslije toga glas iz zida nije zacvilio. To je Danijela Lambija još više prestrašilo. Učinilo mu se da treba biti oprezan sa samim sobom. Ruke, koje su drhtale, opuštao je miza se. Svaki nepredviđen, nesvjesni pokret rukc izazivao je u njemu neku suludu mogućnost glupog znao pred ogledalom promatrati svoje umor-

%

. no, iscijeđeno lice — što inače prije. nikada

nije činio — i tako pomno promatrajući ga iz dana u dan sve mu se više pričinjalo da to nije njegovo lice, da je to neko posve strano lice nalijepljeno na ono njegovo bivše. Piljio je dugo u oči kojc su skakutale po ogledalu sve dok mu se nije zavrticlo i dok se te kuglice, koje su tamo mahnitale, nisu pretvorile u bleštave zdence. Kad bi samo na tren uhvatio svoje lice u mirovanju odmah bi se zapitao: šta Jc to — to moje lice? i kome je služilo to lice? Meni? Glupost!

. Zaticao je sebe Danijel Lambi, svo svoje biće, u mutnim, neobjašnjivim situacijama i spoznajama. Uhvaćen u mišolovci glasa iz zida trčao je s jednog kraja sobe u drugi. ali sav "prostor mesa, krvi i razdraženih živaca bivao je pretijesan. Nije mu ništa drugo preostajalo no da sluša glas iz zida. Sve ga je više opsjedala mora da bi se glas iz zida mogao prestati javljati. S bolom jc pomišliao na io vrijeme koje bi možda moglo doći. Glas iz zida postao je njegovo novo, zakašnjelo JA, vaga na koju je stavljao vlastiti život.

U kišnim jesenjim večerima glas iz zida imao je tamnu boju, ı tada ga je Danijel Lambi zadržavao u svom sluhu kao teški sumorni zvon. Bam. Baam... Sjedio je u mraku masuprot njemu, do bola skoncentriran na onaj trenutak kada će glas probušiti zid. A glas, kao

da je znao da ga tamo negdje u provalijama '

mraka vreba neki gladni gost, javljao se uvijek pravovremeno, tačan kao smrt. Javljao se i nestajao, ostavljajući u tami svoj čudni trag. Osjećao je Danijel Lambi taj glas kao crvenu šaru koja mu se plete oko glave a onda rasplinjava u masnoj mrlji mraka. Mnogo puta mu se učinilo da vidi te šare i nesvjesno jc mazirao svoju ruku kako nešto traži. u mraku. Dugo je niegova ruka znala plutati mrakom i kad bi glasa već davno nestalo. Nije znao zašto to čini. Možda je želio uhvatiti glas iz zida i zgnječiti ga? Ili ga zadržati na dlanu kao onu ·DoOsljednju tajnu koju je uzaludno tražiti?

—: uže —: — ~ pao ai a iduce =: SO OON NEC 1 e := OE jota =i= - =Si: a — doe Ž aaOı 4“ S — | Paaa A SO E 95, e. •

svršeika. Danju bi dugo ·

Miesečina u srcu

Tvoje srce hatapa še tnjesečuionm I.zato je bezizgledna Hjegova čistoća

Za zemlju privezana vijelim tvojim tijelom Koje sovort o tami i ljepoti

I uzdasima tvojim Što ti zatvaraju OČI Da bi bio u svom zavičaju

· Natopljen si mjesećevim sjajem

IT miruješ

WIiuništa te više ne može otrijezniti. „ Ni podići hi korak pomaknuti

Dok te cijela To Zove zOoVo

Tako duboka da bi mogao umrijcfti

Ne osjettvši kad se to dogodilo

Niti bi metko drugi taj tremutak opazio Ah tvoj život i tvoja SMMT Pp Nepodijeljeni su i održavaju tvoj san Gdje si svakom udarcu dostupan

Povratak pred starčeve noge

Ti nemaš bijelo oko andela

Ni čistoću njegovog postojanja

Ti postojiš otkada postoji patnja

Il ono što je ljubav otkrila

Sfube na kojima otac očekuje Povratak svoje ostarjele djece

Prva si prešla s veseljeni

Ništa se za to me mora znati

Od kada postoje vjetrovi

I vidi se cvijeće

Ni ja nemam ništa drugo iza sebe Nakon ovoz susreta možemo se vratiti S viješću da se išta mije promijenilo Popet ćemo se pred starčeve noge Odakle su ı anđeli polijetali

Prava daljina

Sve je napokom u stvarnoj daljtni Na mnepregplednoj sceni

Gdje je prestao svaki Smisao oblika I kretanja s toliko ciljeva

Da bi sc to dogodilo

Ništa se mije moralo mijenjati Samo sam se sjetio fTiječi

Koje to oduvijek govore

Iz knjige piesama »Prepievi po sječanju«

U takvom položaju poneki put san je shrvao Danijela Lambija. Sanjao je tad kako glas iz zida putuje njegovim Živcima, kako poprima oblik nekog davnog, davnog lica koje mu sc razaznavalo tako poznatim i bliskim da ga jednostavno nije mogao prepoznati. Viđao ie to lice Danijel Lambi u svom Životu, često je bivao S njim u nekim sivim, tjeskobnim ulicama djetinjstva bez sjena, i kad bi ga pokušavao uhvatiti, staviti ga preda se — budio se, Obliven vrelim znojem osjećao jc pustoš u sebi, Dolazilo mu je da urla, da se baci kroz prozor, ali sve je to ostajalo na nemoćnom pokušaju.

_Ošamućen i prikovan za naslonjač fotelje čuo

je samo kako mu srce lupa, kako mu lomi rebra, probija tkivo, i tako se zatim stišava do gotovo opasne tačke. Stavljao je ruku tamo gdje je bilo srce i kad bi ga osjetio još živog — smijao sc histerično, djetinje strasno 1 nečuraćunljivo. Tako je to potrajalo nekoliko godina, Glas se javljao uvijek u isto vrijeme. A onda ie jedne večeri utihnuo. Posve. Danijel Lambi sič dio je u svojoj fotelji. Već je potpuno isključio mogućnost da bi se nešto moglo desiti s glasom iz zida. Međutim, kad sc tc večeri nije pojavio Danijel Lambi jasno jc znao da se nešto mora dogoditi. Vadio je svoju tabelu i mukotrpno po njoj tražio koji bi to mogao biti dan, koje bi io moglo biti godišnjc doba ravnajući svoj život prema glasu iz zida Danijel Lambi jednostavno jc otpisao pojam Vrcmena, mjeseci, godina — i kad'bi na koncu utvrdio da je to baš taj dan koji treba biti i da su to te sekunde koje moraju biti — uhva•

„tio ·ga je užas.

Dogurao je fotelju do onog mjesta gdic je mislio da se nalazi glas i sa zebnjom ga je iščekivao. Samo tišina. Negdje vani, u nezajažljivim tamama prostranstava, ćurlikala je ptica, »Izađi, izađi«, molio je plačući, ali glas nije izlazio. Zamro je baš kao i sve ·živo. Danijel Lambi nije ništa mislio. Samo ie ponavljao: »Izađi, molim tc izađi, ja te čekam«.

Spuznuo je iz fotelje. Prislonio ic uho zidu. Materija ic šutiela, Ćuvrlikala ic ptilica u ne

Mare

zajažljivim tamama prostranstava.

Pokucao jcć o zid: vratio mu sc iupi kuc, kuc kažiprsta. Dahtao je.

Legao je na pod. Njegovom vrelom licu iako je na tren ugodila hladnoća. S mukom jc poturio ruku pod grudi. Tamo je sve utihnulo; kao poslije požara. Osjećao je da se sva svjetla “u njemu gase, gasc,

Nije li to možda ptica, ptica iz nezajažljivih tama prostranstava godinama ćurlikala u zidu kuće Danijela Lambija?