Књижевне новине

n

MONI DE BULI jc još 1026, godine (uz knjigu »Krilato zlato«) napisao da je spreman na svaki odlazak bez povratka i da mu je čak drago što neće da uđe u istoriju srpske književnosti. Ako je u ovom prvom priznanju bilo neke tragične istine, drugi deo njegove patetične izjave je bez sumnje mladalački meobavezan, proizvoljan i prkosan. Jer dovoljno je samo pročilati Bulijevo, pismo »Prosveti«, koje je kao post skriptum priložen uz knjigu »Zlatne bube«, pa se uveriti koliko je željno očekivao prve primeke svoje poslednje zbirke na srpskom jeziku, Njegov povratak je tako zauvek odložen: smrt koju je predosećao došla je prerano prva da pokupi i ono.malo počasti koje je Buli s pravom očekivao, ne toliko od javnosti koliko od sebe samog! Čudna i nesvakidašnja pesnička sudbina, stranstvovanje kakvo se retko dešava, odvelo je Monija de Bulija u svet, izvan matemjeg jezika, u avanturu koja je samo 'ĐOVICmeno imala pravi literami smisao. Mada je poezija bila i ostala velika Bulijeva opsesija, on Joj se na ncobjašnjiv način otimao i možda u tom njegovom otimanju i ima nešto što bi se moglo nazvati antiliteratura u dobrom smislu Teči.

Kao ni jedan pesnik svoje generacije, a pogotovu kao mi jedan nadrealista, Moni de Buli se premalo brinuo za svoje mesto u istoriji. Budući da se »oduševljavao svemu meredovnom« permanenino je tragao za smislom meočekivanog, iznenađujućeg, mepostojanog: kag čovek koji ispituje trag munje! Poezija kao ljudski, društveni čin? Ne, odista ga tako nešto nije zanosilo. Možda pre poezija kao igra duha, pokret mašte, ludo-mudra kombinacija i permutacija idcja. Takvo shvatanje je i moslo da ga predstavi kao zaista jednog od prvih međuratnih antiburžoaskih pesnika, što je sa svoje strane neočekivano kad se ima u'vidu Bulijeva lična biografija. Teško je utvrditi da li je slučajno, tek Buli je uspeo, i to se mora istaci, da u samim počecima srpskog međuratnog „modernizma nasluti neke od značajnijih pesničkih principa. Da je to bio pesnik uzvišenijegz srca i volje, nadasve da je bio pesnički sujetan, mi bismo danas imali priliku da povodom njegove knjigc poezije ispitamo i prčis-

hopa n i i io i eni an dkobanu kodu ini en une ue n n Beo odki

U SVOJOJ »lIstoriji italilianske književnosti«s De Sanktis je italijanske pisce podelio na dve grupe, na umetnike stvari i na umetnike reči. U prve je svrstao Dantea, Ariosta, Makijavelija, Mandzonija itd., a u druge Petrarku, Gvičardinija, Tasa, Metastazija, Montija. Pirandelo je tu podelu proširio ı na Vergu i D Anuncija, okarakterisavši Vergino stvaranje kao »stil stvari«

a D! Anuncijevo kao »stil reči«. lako Sekvi izbegava tu podelu i stalno izražava rezerve u pogledu opravdanosti jednostranog: posmatranja italijanske književnosti i takve klasifikacije italijanskih Književnika, ipak, čitajući njegovu knjigu, ne možemo da se otmemo utlisku da ic la podela još i danas aktuelna maročito kada le reč o takvim antipodima u književnosii kao što su Verga i D'Anuncio.

. Verga i D'Anuncio su nesumnjivo književ nici koji su najsnažnije utisnuli svoj pečat italijanskoj litcraturi sa kraja XIX. veka, Kretali su se različitim literarnim. i živolnim. putevima, ali su se, u jednom trenutku, u tokovima književnop stvaranja na izgled približili | 1oa između 1880. i 1888. godine kada je Verga formulisao svoju verističku poetiku (iako --— Kako to s pravom Sekvi naglašava — dosta Kkomnfuzno) i stvorio svoja najbolja dela, a D'Anuncio, ponet zanosom prihvatanja modc, napisao naiznačajnijc delo koje pripada njegovom Vecrističkom periodu, »Novele sa Poskare«. Dok ic Verga, međutim, svoju umetnost duboko proživeo i u italijansku Književnost uneo prve istinske. seljake i ribarc, »pobeđene« i »razbaštinjene« (u osnovi tako različite od Mandzonijevih stilizovanih seljačkih likova), ı njihovu životnu borbu povezao sa iskonskom borbom protiv neumilnc sudbine (tako da je Vergino najbolje delo »Porodica Malavolja« dobilo homerovskc tonovc kako su Io osetili Kapuana i D, H. Lorens), dotic ic D'Anuncio

O S a atra ai aaa o —|

SELIJEVO DELO i njegova ličnost oduvek su bili predmet Rkontroverznih komentara i ptrotivrečnih ocena; ali bez obzira koliko su se Šelijevi kritičari razlikovali u tumačenjima mjcgove poezije i života, izmedu mjih mijc bilo biltnijih razmimoilaženja kad su govorili o izvOTima: i. razvoju mjegovih mpolitičkih i religijskih ideja. Ranka Kuić se ı svojoj doktorskoj disert1aciji, odbranjenoj 1956. godine na Univerzitetu u Ljubljani, zadržala isključivo na tom mnajmanje 'Kontroverznom. „i majslabije istraženom vidu Šelijeve delatnosti i došla do rezultata koji u sasvim movoj svetlosti prikazuju Šelijevu revolucionarnu misao, mjenc koreme i OSnovna, usmerenja, Doprinos Rankc Kuić izućavanju Šelijevog dela značajan jc u najpolpunijem i majkorisnijem smislu: u mjenoj doktor-

skoj disentaciji jedna pretpostavka ic prerasla...

u maučnu istinu, a jedna ukorenjena zabluda Je dobila svoje mesto u prebogatom istorijskom arhivu ljudske povodljivosti. [14]. Prema opšteprihvaćenom verovanju “Seli je, razvijajući svoje političke i etićkc ideje, »manje-više slepo« ponavljao stavove svoga šsaVTe-

menika i prijatelja Viljema Godvina, izražene,

u mjegovoj knjizi »Politička pravda. IT onda kada su primećivali da se udaljava od Godvina kritičari su isticali da se Šeli približava nekakvoj medovoljno definisanoj još »spiritualnijoj filozofiji«. Analizirajući Godvinovo i Sclijevo delo Ranka Kuić je došla do zaključka da se Šelijeve ideje, bez obzira što je om bio preokupiram istina mpilanjima kojima i Godvin, u velikoj meri razlikuju od Godvinovih. Pokušavajući da odgovori ma pitanje gde se malazc koreni Šelijeve političke filozofije Ranka Kuić je njegove ideje dovela u kontekst revolucionarnih tendencija američke i Francuske TcVOlucije i pretpostavila da je ma mladog pesnika presudan uticaj izvršio buntovni pamfiletist To-

mas Pein, koji je ne samo svojim delom nepo ·

i primerom svog ljudskog života mogao da deluje na Šelija kao presudan inspirativni putokaz. i

Teza disertacije, nova i originalna, već jć na samom početku precizno određena: »Pobijanje dosada uobičajenog mišljenja o. ogromnosti i sistematičnosti Godvinovop uticaja ma Selija i prikazivanje Šelijeve političke i reli-

KNJIŽEVNE NOVINE

edna

Moni de Buli:

»ZLATNE BUBM-«,

»Prosveta«, Beograd 1968...

pitamo sudbinu srpskog madrealizma, uspon i pad jedne literarne tehnike. Jer ono što je u Jednom tremutku načeo i nagovestio (ono što Kasu naziva diskontinuitet fonme) može makar ı posmrino Buliju da stvori skromne počasti.

U stvari, kada se ozbiljnije prouči Bulijev slučaj ispada da on i nije bio dogmatski nadrealist. Mrzeo je šablone, čak i onda kada je morao (u Bretonovoj grupi) da ih podnosi. Osećao sc kao nadrealist, a sam je priznao: sve što sam promašio, promašio je madrealist u meni. Pa ko je onda Moni de Buli? Gde i kome pripada? Možemo li i mi da prihvatinio njegove preporuke: ni sasvim postojao, ni sasvim ne postojao?

Knjiga »Zlatne bube« trebalo je da nas podseti na Bulija i njegov slučaj. T odista, više u komentarima koji sačinjavaju drugi deo knjigc, nego u izabranim pesmama, moguće je koncipirati jedan pesnički lik, ili bolje, jednu pesničku sudbinu. Bulijevo koketiranje sa muetlalizikom, njegove maštovite igre reči, proizvoljne asocijacije zaista podsećaju ma jednu vrstu nadrealističke tehnike, ali ono što je i danas čitljivo i uslovno iprihvatljivo u širim granicama pesničkog duha nc pripada madrealistič-

samo verbalno prihvatio pouke verizma i Uuskladio ih sa sopsivenom dekadeninom poetikom koja se veoma brzo uklopila u poetiku evropskog: dekadentizma sa početka XX veka, |

Dva književna đela karakteristična za veristički period Verge i D'Anuncija (Verginu zbirku pripovedaka »Život u poljima« izdatu 1880. godine i D'Anuncijeve »Novele sa Peskare« koje su objavljene zmeđu 1884. i 1886. godine), Sekvi je uzeo za predmet svoje analize da bi nam otkrio razliku između proživljenog i autentičnog Verginog sveta i D'Anuncijevog sveta koji je u osnovi samo igra mašte piščeve, Jer se pisac u želi da bude neobičan zaustavlja isključivo na bizarmom i opscenom (u najgorem koloritu katoličkor baroka), na potenciranju strasti i poroka. Ti dzlivi strasti i poroka verovatno nisu lTaktografski neautenftični, ali oni predstavljaju samo okvir u koji pisac

gijske misli u novoj svetlosti istaknutog Peinovop uficaja (koji je dosad bio zapostavljen

od strane Selijevih ikritičara), kao doprinos

razvitku političkog mišljenja u Engleskoj«. Šelijev religiozni skcplicizam, mijegovi mapadi ma Sveto pismo, kritika engleske momnanhijc, njegove reformističke ideje o poboljšanju društvenih prilika, njegova ikoncepcija morala i vizija idealne buduće države i srećnog stanja ljudskog roda osvetljeni su u disertaciji Ranke Kuić u dvostrukoni odnosu — prema Godvinu i prema Pelnu, lako je Šeclijevo revoluciona?stvo i mjegov republikanizam objašnjavala i psihološkim, i sociološkim metodom, osnovno

sredstvo mjenog istraživanja bila je uporedna .

terminološka analiza Selijevih, Pemovih i, mcšto manje, Godyvinovih spisa. Ranka Kuić je u Šelijevoj političkoj i religijskoj misli otkrila sistem i, smatrajući da se tako najefikasnije i najpotpunije može oboriti stara ı dokazati nova „naučna istima, raščlanjavala mjegove “<lcmenle na majsitmije delove, a potom otkrivala korene misli i stavova od kojih je taj sistem sazdan. To Je bilo, očigledno, izvanredno mpipav i muhkotnpan posao koji se sa uspehom mogao privesti kraju samo upornim traganjem za terminološkim identićnostima, Sigurno je da ova-

'

pesnička sudbina kom literarnmom iskustvu. Shvativši prebrzo da je smpski nadrealizam čist import, Buli se obreo u Parizu u nadi da će na licu mesta upoznati ono što je u Beogradu mutno naslućivao. Međutim upoznao je nešto drugo: diktaturu nadrealista, njihovu isključivost i zatvorenost, Njihovu demonijačnu upornost u dokazivanju vlastite veličine. Nešto što je u, dubini duše čuvao kao ideal sada se pretvorilo, izopačilo, i Buli kao nadrealistički dizident u ličnoj iniuiciji započinje drugčiju igru koja je, ponavljam, mogla biti od dalekosežnog značaja. Po našem mišljenju, Buli je intuitivno nagovestio zaista jedinstvenu igru duha koju je nedavno R. Konstantinović precizno formulisao kao p arodđdiju na nadrealizam. |

Valja istaći da se ta Bulijeva parodija prevashodno odnosi na, tehniku automatskog bpisanja koju je izvorno upoznao i isprobao. Ali umesto da apsolutizuje to glavno nadrealističko otkriće, Buli neočekivano otkriva da je takvo nekontrolisano beleženje jedna alkrobacija, jedna veština koja više daje iluziju automatizma, negoli pravu, apsolutnu vernost glasovima iz dubine podsvesti. »Svi automatski tekstovi (ukoliko nisu haotično buncanje) imaju jedan zajednički karakter veštine i izveštačenosti« —

Stvaralaštvo i tftormalizam

Eros Sekvi:

»VERIZAM I NJEGOVA NEGACIJAx«, »Prosveta«, Beograd 1968.

“rid

trpa montažne elemente ramije konstruisane u svojoj literarmoi fabrici dekadentnih likova, Kroz analizu jezika i stila, na primer kroz analizu upotrebe boja, Sekvi podvlači. razliku u autentičnosti Verginog i D' Anuncijevog Kknjiževnog stvaranja. Dok se Verga drži osnovnih boja, kako to obično rade seljaci iz krajeva ko|c opisuje (Sicilije), dotle D'Anuncio upotrebljava čitavu samu meodređenih, mečistih, DOmešanih boja koja se sigurno razlikuje od kolorističkop poimanja seljaka iz Abruca. Njegovi Abrucezi su plavi, plave kose i plavih očiju, tako da i po tome oni nisu ništa drugo do ligure koje su iz drugih D'Anumcijevih dela i iz drugih sredina koje ta dela tretiraju zali tale u veristički ambijent Abruca,. Isto tako, po Sekviju, i upotreba dijalekta ukazuje ma razliku između Verginor i D' Anuncijevog šhvatanja književnog: stvaranja. Na osnovu sicili-

Seli u | novom svetlu

Dr Ranka Kuič:

»REVOLUCIONARNA MISAO PERSIJA BIŠA ŠELIJA«,

Filološki fakultet Beogradskog. univerziteta, Beograd 1968. ]

kav postupak podrazumeva da svi dokazi navedeni kao potvrda osnovne teze nemaju istu težinu i uverljivost. Dok je u nekim slučajevima nesumnjivo da je reč o frapantnim identičnostima, u drugim bi se pre moglo govoriti o sličnostima koje dobijaju vrednost dokaza samo zato što je na nekim drugim primerima neobonivo dckazan karakter ulicaja, ali ta činjenica ne može ni najmanje da dovede u bi tanje valjanost osnovnc teze. Upravo u onim delovima gde je pribegavala neposrednoj iečkstualnoj analizi Ranka Kuić jc majubedljivije dokazivala svoju originalnu pretpostavku, Dok se u psihološkim i sociološkim tumačenjima Šelijevog buntovništva, bez obzira što ona deluju dosta uverljivo i što su verovatno tačna,

zadržava u okvirima stereotipnih i analitički .

siromašnih osvetljenja, tekstualna amaliza ju ie dovela do fascinantnih otkrića koja govorč ne samo o nesummjivom intelektualnom uticaju Peina na Šelija, nego i o doslovnom prčuziwanju izvesnih termina, sintagmi, pa čak i rečenica. Šlela je što se Ramka Kuić zadovoljila samo time da konstatuje i dokaže ie doslovne odjeke Peinove misli u Šelijevom delu, i što mije pokušala da otkrije i psihološke korene t1c Šelijeve intelektualne komicije koja je,

*

kaže u svojim podsećanjima Moni de Buli i mi, skloni da ovo u potpunosti prihvatimo, uviđamo zbog čega je jedno mladalačko ushićenje ubrzo preraslo u svojevrsnu parodiju, Sa književno-istorijske tačke gledišta to je po svemu sudeći jedino ispravam, i koliko-toliko trajan, stvaralački čin u domenu nadrealističkog iskustva. TI. karakter nadrealističke nekomformistićke nasilnosti bio je Buliju upadljiv i sumnjiv: ma koliko da je obožavao BHretona ili Matića, nije mu promaklo da spozna njihovu janusovski dvoličnu igru koja je sve drugo samo ne »povest meprekidne mevolje«. Anticipirajući celokupni posleratni nadrealistički konfonmmizam Buli je u svojim briljantnim komentarima. dao nekoliko kapitalnih opaski koje ni jedan istoričar srpskog modernizma me sme da previdi: .„«sa čisto revolucionarnog stamovišta, moje se ime javlja kao antiteza svim imenima koja beleži hronika jugoslovenskog. stihotvorstva. Smisao, fendenca Vučovih i Ristićevih stihova bila bi još očevidnije konzervativna kad nc bi bili pisani jednom savremenijom tehnikom, Formalno moderna, ia poezija sadržajno predstavlja jednu blagu i slatkorečivu buržoasku liriku. Ona me ne uzbuđuje.«

Ovo dosad najprecizniie odredenje jedne poezije ne bi se smelo tretirati kao slučajan blesak jedne lucidne glave. Moni de Buli ie bez sumnje erudita i u ime I1e vrudicije (istina nesistematične, namerno) on je Čini se ı naDpustio poeziju. On je iunao zaista produktivnu maštu (na prime?” u tekstu »Iksion«), ali začudo ona se nije tako lako saobražavala u poežiji. Jedan iznenađuiući splet ideja i pesničkih principa, jedno počinjanje značajnih stvari, i istovremeno mapuštanje svega naslućenog, — 10 ič Moni de Buli. Zato se sa više uživanja i pažnje čitaju njegovi zapisi nepo njegove pesme; zato 'se njegova lična mitologija, oslobođen: uobičajenih nadrealističkih izmišljania, i rihvata tako spontano i svesrdno. Bulijeva nezlobivost, izuzetna odanor* svemu što ga je ma neki način obopatilo i usrećilo, došli su da nas, posle toliko godina, podsete na jedan tihi, premda dirljiv glas: sSlas pesničke savesti.

Miodrag Jurišević

janskog dijjalekta, Verga jc izgradio sintaksu svog jezika i stvonio čudesni amalgam jedinstven u italijanskoj književnosti. „D'Anuncio, naprotiv, naizmenično upotrebljava jezik i dijalekt ne irudeći se da stvori onu srećnu fuziju ta dva elementa koja je ijedan od osnovnih značaja velike Versine umetnosti. Sve to (a ı mnogo drugog) ukazuje na suštinsku razliku dva pisca koje deli ona suptilna granica koja ponekad pravu umetnost razlikujc od prividnc umetnosti.

Neko će možda primetiti da ic, postavivši D'Anuncija nasuprot Vergi, Sekviju lako pošlo za rukom da demolira umetnička ostvarenja prvog na račun drugog. To pre svega mogu da primete oni koji nisu upoznati sa mestom kojc je D'Anuncio decenijama zauzimao u italijanskoj književnosti, a isto tako ne znaju da Je, danas, splasnuo onaj ialas oduševljenja koji je Vergu u godinama drugog svetskog rata i neposredno posle njega izbacio u vrhove italijanske Književnosti, a na njegovoj poetici izgradio, najvećim delom, poetiku italijanskog neorealizma. Danas se, nanovo, D'Anuncijevo delo uzima kao primer stila i jezika sa kraia NIX i sa početka XX veka, a razne formalističke literarne struje naiaze plodno tle za svOja nadahnuća u dekadđentizmu D'Anuncijevc literaturc. Sekvijeva knjiga dolazi kao porućcćma i za Ttalijane (iz razloga koje smo maločas izneli) ı za nas (jer je i kod nas, posle objavljivanja najboljih Verginih dela u godinama posle drugog svetskop vala, naglo splasnulo interesovanje za tog pisca i on jč OpcI POlOVO DaO u zaborav), a, sem toga, stilištićki kKriticki metod još jednom je pokazao svoju vrednost u objašnjavanju književnih pojava i u mjihovom ocenlrvanjii.

Srdan Musić

a lo botvrđuju mnogobrojni citati navedeni ıl ovoj knjizi, bila više mego očigledna. Tako bi takva amaliza prevazilazila naučne okvirc 1Njčx nog rada, ona bi mogla da značajno osvetli šelijevu ličnost, 5 | Disertacija Ranke Kuić ima svc vrline ada pisanog sa maučničkom pedanterijom: izvan redno je ipregledna, sistematična, čak i shema» tična, Ako je takav postupak unckoliko razbi• jao kontinuitet teksta, on je omogućavao naj celishodniju upotrebu materijala i onemogu• ćavao nepotrebne digresije. Izobilmo sc koristeĆi dofodnim citatima, Ranka Kuić ic išla od stava do stava, od tačke do tačke, od ideje do ideje, postojano rvušila temelje jednc vabludc, dokazala pretežnost Peinovog ulicaja ma Šelijcvu političku filozofiju i svela ma pravu meru udeo koji su Godvinove ideje (u prvom redu etičkc, a nikako političke) imale na SŠelijevu misao. Ova teza sa tezom predstavlja u pravom smislu reči doprinos nauci, jer je movu i orižinalnu tezu preobrazila u dokazanu istinu.

| Dušan Puvačić

|

AA) \\NTH [| ||| JILA WS

| UB IX)

VINJETE IZRADIO BRANKO OMČIKUS