Књижевне новине

barometar barometar barometar barometar barometar barometar barometar barometar barometar barometar

Nikola MILOŠEVIĆ

PROŠLO JE VEĆ dosta godina otkako je Frojd formulisao svoju čuvenu Teoriju omaški. Tvorac psihoanalize dokazivao je na mnogim primcrima da greške u govoru nisu nimalo slučajna pojava i da se iza njih mahom krije rad izvesnih podzemnih, podsvesnih sila u čovekovom biću. Vreme, naravno, otkriva slabe BOZA i najozbiljnije i najoriginalnije, zamišljenih teorija. Frojd, po svoj prilici, mije bio u pravu kada je tvrdio da svaka omaška mora biti rezultat delovanja podsvesnih faktora. Međutim, ostaje, izgleda, i dalje neosporno da se izvestan broj »grešaka« u kazivanju, bilo usmenom, „bilo pismenom, odista mora obiašnjavati u:Icajcm nekih skrivenih »potisnutih« činilaca čovekovog duševnog života. Neočekivanu potvrdu za ovo gledište, ražume se uz izvesne korekcije, pružila nam je čitava poplava raznih omaški u spisima me. kih naših člankopisaca posvećenim najnovijim događajima ma Beogradskom univerzitetu. Tako, na primer, u »Borbi« od 6. juna 1968. go: dine, Milan Bajec piše u komemtaru pod na. slovom: »Nova levica«, pored ostalog, i sle. deće: »Ovih dana su sa raznih visokoškolskih ustanova upućivane mahom opravdane lekcćije društvu na račun njegovih samoupravnih nedoslednosti. Ali ova samoupravnost — kakva je da je — postoji već u stvarnosti i to poodavno. A na univerzitetu je nema, mada je i tamo bila ne samo moguća već u neku ruku i ma.-. turana«. (str. 5). Tekst koji smo naveli sadrži najpre jednu PEyRo koja se ne može smatrati omaškom u TYavom smislu te reči, Nije, naime, iasno šta Milan Bajec podrazumeva pod izrazom »samoupravne nedoslednosti«. Sa dosta razloga se može pretpostaviti da je ovakva formulacija rezultat ne baš osobito velike stilske kuliure ovog autora, Prave omaške malaze se u drugom delu Bajecovog teksta. Prva je sadržana u izrazu »samoupravljanje kakvo je da je«. Ovako shvaće· mo, samoupravljanje iskliučuje svaku mogućnost da u pređuzećima dođe do izraza volja neposrednih proizvođača. Ono samoupravljanje na koje ovde misli Bajec, *o jest makar kakvo samoupravljanje, isključuie mogućnost da neposredni proizvođači odlučuju o proizvodima svog rada. Ako je tako, onđa to ma šta Bajec misli nije nikakvo samoupravljanje, već neki njegov privid. Razume se, Milan Bajec bi mogao tvrditi da on tako njje mislio. Ali problem miie u tome kako je on mislio, već kako je napisao. Suđeći prema niegovom tekstu, Bajec smatra da u našoj zemlji ne postoji samoupravljanje u pravom smislu te reči. S druge strane, neosporno je da uvodničar »Borbe« nije napisao ono Što je stvarno mislio. Upravo to je dokaz da imamo posla sa jednom karakteris*ičnom omaškom koja nam u ličnosti Milana Bajeca otkriva postojanje dva bitno različita toka ra||suđivania:. - jedan. spoljašnji i. »javni«, drugi ll»unutrašnji« i »tajni«. «Spolja« i »javno« ko· mentator »Borbe« misli i tvrdi da kođ mas · postoji samoupravljanie, »iznutra« i »tajno« isti · taj komentator misli i tvrdi da je “o isto samoupravlianic jedam privid, iedan surogat . samoupravljanja, jedno »kakvo je da je«.

. Kao krajnji rezultat kolizije ova dva različita oka rasuđivanja javlja se omaška koja vodi profivrečnim i smušemim formulaciiama našeg komentatora. Bajec mas uverava da bi za univerzitet bolie bilo da ima nekakvo prividno samoupravljanje, jedmo samo· upravljanjie »kakvo je da'je«, nego dđa nema čak ni tai privid samoupravnosti. Apsurdniju . formulaciiu od ove zbilja je teško zamisliti. . U produžetku navedenog teksta Baicc pravi i svoju drugu karakterističnu omašku. On tvrdi "kako je samoupravnost univerzitetu »u neku ruku nafturana«. Ovaj izraz »naturana« besmislen je već sam po sebi. Teško je pretpostaviti da je uopšte moguće neko samoumpmravljanje koje univerzitetu treba odnekuđ spolja »u neku ruku« mnaturati. · Princip ·samoupravnosti nema nikakve veze sa principom »u neku ruku naturanja«.

Međutim, i ova besmislena formulacija moŽe se sasvim prirodno objasniti delovanjem onoz već pomenutog dvostrukog toka rasuđivanja u ličnosti »Borbinog« komentatora. »Spolia« i »javno« Milan Bajec tvrdi da, univerzitet treba da »sam sobom upravlja«, »iznutra« i »tajno«, isti ovaj čovek tvrdi da je dobro što se univerzitetu nametala jedna koncepcija samoupravljanja kojia potiče od nekog/ko se nalazi van ove visokoškolske institucije.

Bajecov članak sadrži još jednu zanimljivu omašku. Komentator »Borbe« kaže kako »progresjvnim snagama« polazi za rukom da tzv. »novu levicu« »sateraju ma tle konstruktivnih samoupravnih razmatranja«. (ibid). |

Izraz »saterati«, po svom značenju i svojoj intonaciji, drastično protivreči izrazu »konstruktivno samoupravno razmatranje«. Bajec Je u istu rečenicu uklopio dve bitno različi:e smlsaone celine: jednu koja je izrazito agresivno 1 preteći uobličena i drugu koja je formulisana na sasvim Ppitom, potovo »jagnjeći« način, Omašku u ovom slučaju predstavlja prisutnost prvog smisaonog elementa, onog agresivnog ! pretećeg glagola »saterati«.

Psihički mehanizam nastanka omaške je, po svoj prilici, i ovde isti. Bajec je »spolja i »javno« za »konstruktivno i samoupravno TaZmatranje«, a indirektno i »tajno«, on je, u stvari, za »saterivanje«, to jest za to da se ovoi neprijatoj »novoj levici« pokaže ona čuvena »čvrsta ruka« u duhu najboljih tradicija birokratskog i nesamoupravnog socijalizma protiv koga se komentator »Borbe« tobože i sam bori.

' Mnoštvo sličnih omaški sa sličnim psihičkim mehanizmom može se naći i u drugim izdanjima »Borbe«, a prc svega u »Večernjim novostima«. Tako, recimo, »Novosti« od 9, juna donose uvodnik u kome se nalazi sledeća

KNJIŽEVNE NOVINE

Prilog ieor

iji omaški

vw

Pod naslovom »Barometar« Nikola Milošević je održao, u auli Filozofskog fakulteta, čitav niz predavanja — analiza o pisanju naše štampe u vezi sa studentskim pokretom.

rečenica: »Ovaj trenutak traži da se politička samoupravna diskusija povede, ozbilino, “amo gde joj je mesto«. Sam po sebi, ovaj apel zvuči sasvim pitomo i demokratski i čoveku se za časak može činiti kao da iz uvodničarevog pera čuje blejanje jaganjaca. Međutim, uvodnik o kome je reč, kipti od pretećih i agresivno formulisanih izraza, najčešće iskazanih u zapovednom načinu, o čemu najbolje svedoči već sam naslov: »Izolovati hbuškačko jezgro«. Ovaj maslov sročen je kao dnevna zapovest nekog

vojnog štaba ili kao poruka ljutitog i strogog,

starozavetnog Jehove marodu izrailjskom. Otuda se i u navedenom uvodniku »Večernjih novosti« mogu razlikovati dva toka rasuđivanja: jedan »nadzemni« i jedan »podzemni«. Spolja, ovaj uvodnik poziva na »samoupravhu,

konstruk*'ivnu diskusiju«, »izmutra« on u stvari poziva na obračun, na pogrom, u najboljim tradicijama one iste u samim »Novostima« često pominjane »čvrste ruke«. Usled kolizije ova dva toka dolazi do jednog specifičnog oblika omaške koja se ispoljava u vapijućem neskla· du između prividnog poziva na »konstruktivnu« diskusiju i stvarnog poziva ma pogrom.

U istom broju »Večernjih novosti« objavljen je i članak Dušana Đurića: »Samoupravne suštine i samoupravne metode« u kome se, takođe, nalazi neobično simptomatična omaška. »Zato izbor METODA TI NAČINA — piše Đurić — ne može da bude čekanje da megde izbiju tuče i da se pojavi milicija pa da se istaknu ozbiljni politički zahtevi koji su u suštini pomoć progresivnim snagama, ali su po načinu

podrška sopstvenim najvećim neprijateljima: pristalicama čvrste ruke i nosiocima antisamo• upravnih otpora«, (str. 2).

Prvi deo rečenice sadrži jednu samo privid• nu omašku. Formulacija »izbor METODA I NAČINA ne može da bude čekanje da negde izbiju tuče«, nije rezultat sukoba različitih tokova ra· suđivanja u uvodničarevoj ličnosti, već, jednostavno, rezultat uvodničareve nedovoljne stilske kulture. Prava omaška nalazi se u drugom delu citirane rečenice. Po Đurićevom mišljenju, zahtevi studenata su »u suštini pomoć progresivnim snagama« ali, bez obzira na to, »po načinu« predstavljaju podršku pristalicama »čvrste ruke«. Drugim rečima, po suštini svoje akcije, dakle po onome što je bitno, studenti stoje na strani progresa, po lormi svoje akcije, dakle po onome što je sporedno i nebitno, studenti stoje na strani reakcije,

To je, strogo uzev, smisao onog što je Đurić napisao, ali to očigledno nije ono što je Đurić mislio da napiše. Komentator »Novosti« je uložio sav svoj napor da dokaže kako je ono nebitno (forma studentskih zahteva) važnije od onog što je bitno (suština ovih zahteva). Pri tom, razume se, ovaj novinar neizbežno mora da se zaplete u neverovatne protivrečnosti, tvrdeći kako studeniski pokret u isto vreme predstavlja i pomoć progresivnim snagama i pomoć pris*alicama »čvrste ruke«.

Ova protivrečnost potiče opet iz jednog dubokog dvojstva ličnosti. S jedne strane, komentator »Novos“i« hoće po svaku cenu da studentima pripiše kako su »nosioci anti-samoupravnih odnosa«. S druge strane, Dušan Đurić »negde u dnu svoje duše« ipak zna da je studentski pokret izraz progresivnih i samoupravnih težnji. Ova dva oprečna toka rasuđivanja u komentatorovoj ličnosti vode sasvim logično do kolizije koja se ispoljava u obliku omaške, to jest u obliku besmislenog tvrđenja da studenti u suštini pomažu napredne snage, pružajući u isti mah podršku pristalicama nazadnih snapa.

Jedan neobično zanimljiv koja otkriva postojanje izvesnog skrivenog, »podzemnog« toka rasuđivanja, nalazi se u uvodniku »Borbe« od 11. juna 1968. godine. Ovaj uvodnik, koji nosi naslov »Posle Titovog govora«, sadrži, pored ostalog, i ove dve rečenice: »U tom smislu i možemo reći da su se studenti proteklih dana na svojevrstan mačin sami probili na političku scenu samoupravnog društva. A to je i (podvukao N. M.) dobro (str. 1),

Omaška se nalazi u drugoj rečenici navedenog teksta. Nepoznati člankopisac, inače ma rečima vatreni pobornik samoupravljanja, smatra da je to što su se studenti »sami probili na političku scenu samoupravnog društva«, pored ostalog, i nešto dobro. Međutim, zahvaljujući svezi »i« ova formulacija isto tako znači da samoinicijativa studenata, po mišljenju »Borbinog« komentatora, predstavlja »i« nešto rđavo. U kom smislu i zašto bi ova samoinicijativa trebalo da bude i nešto rđavo, o *ome pisac »Borbinog« uvodnika ćuti. To ćutanje nije nimalo slučajno. Ako je neko stvarni i iskreni pobornik samoupravne demokratije, onda on u samoinicija*ivnom »probijanju« studenata na politička scenu ovog društva ne može videti ništa što bi bilo loše. Naprotiv, tu pojavu će svaki istinski prijatelj jednog samoupravnog društva pozdravi“. bez ikakvih rezervi, bez ikakvog »i«.

Otkuda onda ova famozna sveza, Ovo famozno slovo »i« u tekstu koji je inače deklarativno čitava mala oda samoupravljanju? Taj fenomen se može koherentno protumačiti opet samo kao neka vrs*a omaške, omaške koja nas indirektno uvodi u skriveni način mišljenja autora »Borbinog« uvodnika. Autor o kome je reč, intimno ima ozbiljnc rezerve prema studentskoj samoinicijativnosti. On, neđutim, u isti mah, zna da bi otvoreno ispoljavanje ovih rezervi dovelo u sumnju njegovu privrženost samoupravljanju i demokratiji. Razapet između ovih oprečnih težnji, uvodničar »Borbe« odlučuje se stoga na kompromis, pa tako nastaje ono zlosrećno i izdajničko slovo »i«, Na taj način, uvodničar s jedne strane može da kaže kako je dao svoj obol načelima samoupravljanja izjavljujući da je stupanje studenata na političku pozornicu »i« dobra stvar, a s druge strane može tvrditi da nije izneverio ni svoja intimna uverenja, jer je istovremeno konstatovao da samoinicija:ivnost studentskog pokreta predstavlja »i« nešto loše. Tako se kao rezultat kompromisa jednog »javnog« i jednog »skrivenog« tumačenja istih događaja pojav-

Nastavak na 6. strani

| primer omaške

Ismet REBRONJA

predeo siv i od bola tužan

gde dečak tugu bolno ubada

jedem i malo bacam divlju krušku svoje oči misam Mikom dužan

u pohoru obuzela me mada

dok mi ljudi tako dugo otimaju pušku mravi moje delove upormo Vuku osvajaju kao prastari bedem

moje srce okrenuto proždrljivom jugu još danas nameravam da odem

ili beli svet uzmem za ruku

kao zalutalu fTibu za Yanjemu škrgu

sandžak me fužmo u oko poljubi

a lutam bos bo ovom predelu

moje rame u jatima mapadaju muhe

u pbpocepana maručja padaju Suze

sisu zgrabih da sišem wselu

gotovo me čovek strelom ubi

na vrhu frešnje ucrvljale plodove berem ništa Mema lepo sem bivše doba

samo mi koža osunčama kao wu afričkog Yoba svoju prljavu košulju u ime majke perem sav sam u zhaku bpropalog bokretfa

i neka bezvredna žena što me ostavi

a ljubav kukca i ovog leta cveta li cveta

i ovaj cvet Što me iz vrta gleda | kao i samo felo kapelnika baha danas Jeste sutra uopšte mije

niko neće mišta da primeti

a cvet beznadežno očekuje svoju fugu bez grobarđ Što olvore zagrću

· bez otiska biča na beloj koži

samo sobe previše tamne kao u paklu mirišu Meuobičajeno i hMesvest donose bez imena svoga u besnilu sedi čovek dohese orgulje

niko mi he Yeče ni dan danas

kako se otrov samo bije

a puh sam crhe smole

okruglih delova famhnhog olova

iz mog oka mešto prosipaju sipe

kad budem kao malopre mčha spreman da zapalim ovo bepelište

n lamenim Vrećama moje kosti lome šfo ih dobro ispraše badavine

niz potok kotrljaju tahke vode ovalno i celo moje belo mesta

a stenje ii ma glavu u mepogodi pada

uhišti jesen Sve cveće

i gua lišće kao pušač dok čezne i ubi moju majku ma Pragu gde prede podseti na Smrt starice sede

vođe bedme postale tamne

i oči neuhranjene dece u bivšoj kući

i koža od srme gori i fa obest oca pa moćno noćas noćnik suši dušu pored hufa pored ove slučajme mome kad sandžak sa sumcem o Tastahku pregovara jedva moje srce kuca jedva volim

jedva moja ljubav važi

magla mečije čelo steže ovo veče kiša ulazi u jezivi grob mog brata

Pesme Ramzesa neuglednog

i nešto počelo hjegovo telo da žvaće i oo mesto ma licu gde sam ga poljubio prvi i poslednji put za sVa godišnja doba ivoja bašta i cveće pohHovo kisne

samo majka pohekad moćt Wrisne

i moli da je vreme lepo da je sinu dobro dođi brate jedno jutro malo

kupio sam ti 110Vu sviralu

ti Hisi umro

laj opaki obad sa slamkom u frupu nečiju umnmnu glavu Ma zlo navodi

i divlje životinje kao u snu glođu jetru moju crnu moju nogu

danas me prekrilo gusto blato spavam pored samog unakažemog raka moj struk obavila crna traka

protiv života i bubamara sglaša pitaju me ljudi pitaju me sveće gde je proleće bledo vreme ima li iz čijeg tela fosfor blamsa

čiju kožu smrt polako okreće

ništa nema u svetu proleća

ovđe ovo nepostojeće mesfo

dok moje telo završava loše

obešen od mutnih voda nošen

moju usnu pokušava pseto

jer glava je moja buna smeća

sva uništena i nesreća besiclesna dolivam otrov ma svoj zatrovani deo

i bednice koje će umreti bseći

i faj pogreb pored puta od prašine beo još se krećem crnom sVom potoptu , u životu neću Više ni za slopu [i