Књижевне новине

UBEĐENI SMO da vraćanje daladia ka Ma ku „POO | Bepejjateljs ili »Život Galileja« nije

\ O e

rtoarskz ajnost. Jer svaka scena, liko želi danas da bude istinski savremena, m može da zrači na gledalište bez prisustva istine. Samo, gde je naći, kako se sa mjom suočiti i da li je moguće pretvoriti je u Život?

. Oživljavajući upravo stoga »Narodmog nerijateljac na sceni Savremenog orišta i u adaptaciji Artura Milera, reditelj Aleksamdar Ognjanović je u Hemrihu Ibzenu video pre savremenog nego klasičnog pisca. Zato moralne dileme doktora Stokmana i sudbima njeove porodice misu prikazani u standamndmim ategorijama i želji da budu izdimuti do tipičnog. Scenografija Vladislava Lalickog i kostimi Danke Pavlović imali su zadatak da u materijalu i stvarima naznače određeno vreme ali istovremeno i sasvim određemi ljudski ambijent. Bez obzira da li se događaji zbivaju u Stokmanovom porodičnom krugu, Aslaksenovoj redakciji ili kući kapetana Horstera uvek je moguće utvrditi kome predmeti ptnidaju. A io je već jedan polemičan stav koji se replicira na toliko eksploatisanu frazu ahtiteatra da stvarima nije ipotrebam čovek. Atmosfera je izuzetno bogata, prepuna ljudima dragih a često i sasvim nekorisnih stvari, sitmih kretji i malih radnji tako da celokupni ambijent odudara od onog čime smo se još koliko Juče zanosili kao izrazom naših modernih i urbanih teatarskih potreba i podseća na one stare, dobre i zaboravljene predstave. e · Mešutim, u ovom postupku zanimljivo je upravo to što reditelj situacijom dokazuje već u ekspoziciji da se do istine ne dolazi baš olako. Stokman je m prvi mah mije uopšte svestan i kroz spoljne konflikte i ummtarnja preobraženja ona postepeno postaje sastavni deo njegove ličnosti. Ovaj čovek, ma koliko bio ganesenjak, mije mestvaran: mi jednog časa ne gubi prisebnost i kada se bori za, istinu on to čini sa odgovomošću jer je u pitanju mje·' sopstveni život. Zato se om i opire lažima i erstvu. Umesto konformizma i odricamja on se opredeljuje za istinu, mada mu ona donosi bedu.

Opnjanović je svoju zamisao sproveo bez straha da će mu se mrigovorniti kako čezne za klasičnim teatrom. Svaki lik je maksimalno individualiziran, čak kada se konfrontiraju u masi, tako da imamo utisak neprekidnog suočavamja Stokmana sa realnošću. Ponekad su to samo poznati portreti ili skice, ali uvek tako postavljene da imaju sasvim određemu funkciju u formiranju dramskog sukoba. Zid mržnje okružuje Stokmana, ali on ni ne pomišlja đa prizna poraz i kao da sugeriše misao: opre-

Petar VOLK

deljenje za istinu, ma koliko bilo bolno i tragično, ne mora da buđe i fatalno. Upravo zbog toga što drugi odbijaju da istini pogledaju ı oči — Stokmam imsistira ma svojoj odluci da javnosti saopšti kako je kupalište u kome on radr kao lekar zagađeno raznim bacilima. To rediteljskom tretmanu daje posebnu dimenziju tako da predstava istovremeno deluje i na naše emocije i na misao. re Svakoj scemi je posvećena puna pažnja, a neke deluju čak kao celine za sebe. Time je 'kle usporen ritam, ali i ed. | se doživljava kao čista fragedija i kriza unutar realnosti. . · Stokman je za Vlastimira — Đuzu Stoilikovića predstavljao veliko kreativno iskušenje: odoleo mu je veoma superiorno, a nenametljivo i jedmostavno boreći se celo vreme za istinu u svetu i u samom sebi. Njegova igra stoga i nije tražila subjektivne efekte, mada 1 u svakom trenutku bila sasvim lična, već je ila zaokupljiena akcijom u sasvim određenoj situaciji. Čak kada izgleda sve izgubljeno mjegov Stokman ne plače nad svojom, sudbinom i ne pokazuje znake kajamja: taj jednostavni čovek zadivljuje svojom doslednošću i odricanjem od zadovoljstava i uverava da je Đuza Stoiljković ovom ulogom postigao daleko više nego što u sličnim okolnostima postižu mnogi drugi glumci njegove generacije. Dramski relleks tog njegovog unutarnjeg idemtifikovamja sa istmom i sukobljavanja sa životom. nmalazimo u Katarini (Mirjana 'Kodžić), U ovom kru-

ed toga finale –

VLASTIMIR STOJILJKOVIĆ I MIRJANA KODŽIĆ U KRUGU PORODICE STOKMAN

Bu nastupila su i dva darovita dečaka Gordan Kulić i Dušam Jevtić.

Nasuprot doktoru Stokmamu stajao je njegov brat Peter, u interpretaciji POLIE Bogaitinčevića, snažanm, dominantam i vešt u vođenju konflikata, pojam vlasti i masilja, ali i čovek sa svim ličnim karakteristikama, glumački veoma impresivno data ličnost. Mića Tatić (Morten Kil) kao Katarimin otac majstorski Je usaglašavao igru sa maskom, Uroš Glovacki (Biling) bio. jednostavam u izmošemju sapstvenih karakterstika, Zoram Ramkić (Hovstad) ubedljiv i osoben u izrazu, Toma Kuruzović

Povratak

(Kapetan Horster) impresivan, Tamara Miletić (Petra) lepog i nežnog izgleda, suzdržamog i karakterističnog izraza, Slobodan Stojamović (Aslaksen) dat reljelno i Vlasta Velisavljević u veoma plastičnoj epizodi pijanog čoveka koji se izdvaja iz mase okrenute protiv Stokmana. POM

AKO JE »NARODNTIT NEPRIJATELJ« drama individualnog protesta zar se »Život Galileja« ne može okarakterisati kao Slika ljudskog prkosa? Pogotovo što Breht iznoseći fragmenite sa životnih stranica slavnog fizičara ima pred očima drugačiju realnost. Dominacija srednjovekovnih dogmi o zemlji i svemiru, strah od novih otkrića, aroganinošt prema istimi i petmanentna. potreba za noegpiranjem slobode po mnogo čemu podsećaju na, duhovnu okupaciju i torture kojima Je čovek izložen i u savremenom. svetu. .

Galilej nije bumtovnik Stokmamovog tipa.

i otvoreno priznaje da mije za odricanje i Žrt-

vovanje. Ukoliko je naše vreme zaista vreme promena i priprema onda je bitno istrajati! Čovek može da ćuti, da se trenuimo i odrekme spoljne aktivnosti, ali to ne znači kapitulanstvo. Uvek postoji mogućnost da on aktivira svoje mogućnosti i angažuje se protiv komformizma i verovanja. Zar protivnici i vlasti ne zazirmu uvek i najviše od duhovne megacije? Brehtovo delo je puno slutnji i predskazanja, ali ne i odlučnosti da se utiče bitnije i agresivmije na sam tok događaja u realnosti, U svome

dramaturškom tretmamu om stoga me prevazilazi fakturu hronike. Nisu li stoga teatanska oduševljenja ovim tekstom malo preterana? Da li u ilustracijama ima uvek dovoljno istinske poezije da bi njome bio zaokružen sam smisao zbivanja? Nisu li piščeva htenja donekle u protivurečnosti sa literarnim vrednostima? Bora Grigorović se tim saznanjem zadoOVoOljio i u svojoj scenskoj Postavci: nigde ni jednog pokreta ili zahvata koji bi se suprotstavio tradicionalnom uverenju ove sredine da svc što pripada Brehftu predstavlja izvomu scemsku i literarnu strukturu. Otuđa primetan napor da se pojedine situaciie učine maksimalno stvarnim unular jednog hladnog ambijenta čoveku potpuno stranog. Nije li to razlog da su scenografija i kostimi Dušana Ristića dosta suzdržani u bojama i detaljima kako bi pozornicom uvek dominirao što upadljivije sam prostor? Tako da simboličnost nije apstraktna. Pa ipak, usaglašavajući se sa, hronikom reditelj je i ograničio svoju kreativnost i možda mesvesno pu istao da bude tek tumač ili svedok jednog nesrećnog života.

Da li reditelj mora da pristane ma ovakvo shvatanje interpretacije? pitanje je koje sve češće razaznajemo i u samom gledalištu, Naime, posle mnogobrojnih im:provizacija i necobaveznosti, i sam teatar oseća potrebu za što doslednijim tumačenjem piščevih intencija. Ma koliko se činilo da je u ovom tekstu sve defini-

. tivno još uvek ostaju uslovi za akciju i pretvara-

nje hronolopije u vreme, pa i konkretnu realnost. Grigorović očigledno nije želeo da ceksperimentiše sa tekstom koji mu je u svome izvornom delovanju izgledao dovoljno savremen i aktuelan. Otuda smo dobili predstavu pgnešto sporu ali zato uglavnom mprečišćenu u izrazu, logičnu u postavci, preciznu u informaciji i sasvim doslednu rediteljskim shvatanjima o sopstvenoj ulozi i zadacima.

U tako koncipiranom ambijentu za glumačku igru bilo je dosta prostora, pa ipak om nije preterano korišćen. Tu je Grigorović sugerirao akterima da budu takođe ponešlo suzdržami kako bi se potemcirala misao — da sloboda jednog nije sloboda svih i da je nji hova čak i duhovna aktivnost međusobno itekako uslovljena. Branislav Jerinić se, približavajući se Galileju, tome donekle opirao, tako da je bilo i nemimih i robustnih reakcija koje su se kasnije povukle pa je lik postepeno primao svu mjegovu životnu snagu dok na kraju nije zadobio impresivnu ubedljivost. To je pre svega čovek ogzistencije koji se ni u ime svojih sopstvenih ideala i otkmića ne odriče realnosti. Zato Jerinić i obraća posebnu pažnju

Premijere: »NARODNI NEPRIJATELJ« H. IBZENA I A. MILERA I »ŽIVOT GALILEJA« B. BREHTA

na one pojedinosti u postupcima koje nam otkrivaju način na koji opstojava legenda kao životna zbilja. Ovim se izgrađuje odnos prema samom sebi i uobličava pnisutnost koja SsVOiom čvrstinom, oporošću i jednostavnošću deluje čak protesmo. U tim snažnim gradacijama Jerimićeva ipra zadobija punu autentićnost i nameće se kao ostvarenje i vizija istinski savremenog umetnika. . -

Veoma prisutan na sceni bio je Zoran Ristanović kao Kardinal inkivizitor. Njegova inter5retacija bila je lično naglašena i osobena taa da ga otkriva u bojama i nijansama koje ranije nisu bile dovolino uočljive pa se stiče utisak da svaka njegova pojava na ovoj pozormnici xleluje kao povratak mladosti ovog darovitog glumca. Vuka Dunđerović (Gospoda Sarti) odmerena, živomma i u svakom pokretu veoma sigurna i realistična, Miloš Žutić (Amdreja Sarti čiji mladi lik veoma živo sugeriše Duško Stevanović) otkriva sebe u plastičnom izrazu, Branka Zorić (Virđimija, ćerka Galileja) ispoljila je pumo šarma, emotivnosti ali i smisla za izražavamje složenijih osećanja.

Ovu ansambil-predstavu upotpunili su nizom karakterističnih epizoda Predrag Tasovac (Kurator), Božidar Dmić (Matematičar), Mihajlo Vitorović (Filozof), Vasa Pantelić (Urban VIII) i drugi glumci tako da možemo samo zažaliti što se svetlo gasi nad sezonom upravo u časl kada pozoništa i glumci pokazuju znake izrazite vitalnosti i traganja za sopstvenim mestom u našim umefmičkim i životnim, kretanjima.

· barometar barometar barometar barometar. barometar barometar barometar barometar barometar barometar

ološki negativno obojen, za razliku od onog drugog, »spoljašnjeg« toka rasuđivanja u kome preovlađuju pozi:ivne vrednosne karakterie. Po svojoj strukturi, ovaj *ip omaški kao da potvrđuje Frojdovu teorijsku shemu, uz jed. nu bitnu razliku: iracionalno i afektivno intonirani tok duševnog života u ovom slučaju sc ne može smatrati »podsvesnim« u klasičnom značaju te reči. Pre bi se moglo reći da je tok o kome je reč »polusvestan«, to jest da se nalazi negde na granici podsvesti i svesti. »Iracionalna« psihička sadržina pojavljuje se ovde u suviše dobro organizovanom obliku, a da bismo e smeli zvati podsvesnom, Nepoznati uvodniar »Borbe« sasvim racionalno upotrebljava onu famoznu svezu »i«, racionalno, razume SC, sa tačke gledišta unutrašnje koheremcije SVOE »skrivenog« *oka rasuđivanja. U tom smislu i Bajec racionalno upotrebljava glagol »saterati«, jer taj glagol sasvim precizno i logično iskazuje Hajecovu »skrivenu«, »birokratsku« misao. Fenomen »skrivanja« smisla nastaje tek onda kada se ovaj »podzemni« tok rasuđivanja sukobi sa onim »nadzemnime«. Prema tome, raspon između skrovitog, afektivnog središta ličnosti, na jednoj strani, i onog drugog stredita iz koga potiče »javni« tok rasuđivanja te iste ličnosti, na drugoj strami, nije ni izdaleka onoliko velik kao što su to zamišljali stariji Dpsihoanalitičari. Poseban tip omaški predstavlja, na primer, Bajecova ocena samoupravljanja u privredi, urićeva ocena suštine studentskog pokreta i Drulovićeva ocena demokratičnosti »agresivnce« kritike. Ovde se kao skriveni, potiskivani tok rasuđivanja pojavljuje svcst o nečem što au*ori intimno smatraju istinitim. U prethodnom slučaju, zataškava se i skriva sopstvena

·KNJIYŽEVINE NOVINE

\

'kritičara da i aksiološki

pristrasnost u ocemjivanju događaja, u ovom ·

'drugom slučaju, autori skrivaju svoju svest O »pravom stanju stvari«. |

To potvrđuje uviđanje izvesnih Frojdovih pozitivni tokovi duševnog života mogu biti »odbacivani« u podsvest. Ovu misao razvijao je naročito francuski psihijatar Anri Barik, a na' samosvojan način

'razvijao.ju je i poznati istraživač Dostojevskog,

Bem. Štaviše, primeri koje smo ispitivali po-

"kazuju da postoji nešto veća frekvencija poti-

skivanja pozitivnih, nego negativnih aksioloških sadržina. Jednostavno rečeno, ljudi su, izgleda, više skloni da potiskuju ono što je dobro u njima, ncgo ono Što je rđavo. ·

Razume se, da i ovde psihoanalitižka shema

"potiskivanja zahteva izvesnu korekciju, Ne.bi-

smo smeli tvrditi da je saznanje o vrednostima podsvesni fenomen u pravom pnačenju tc Te-

'Či. Bajecova ocena samoupravljanja u privrc-

di, Đurićevo mišljenje o suštini- studentskog

pokreta i Drulovićevo »potisnuto« mišljenje o demokratičnosti »agresivne« kritike, predstavljaju *akođe racionalno uobličene stavove, naravno pod uslovom | da ih posmatramo „izolovano. Ovi stavovi, naime, sasvini određeno svedoče o jednom potiskivanom toku duševnog života i postaju zamućeni i neiasni tek kada dođu u koliziju, sa »javnim«, načinom kazivanja novinara o kojima je reč. 1 u ovom slučaju, dakle, raspon između »podzemnog« i »nadzemnog« toka ličnosti nije toliki da bismo smeli govoriti o podsvesti u klasičnom značenju tog izraza. ;

Ovaj drugi tip omaški naročito je zanimljiv za neka moralistički inspirisana razmišljanja. Ima, izgleda, neke istine u mišljenju da ljudi i pored najbolje volje ne mogu potpuno ugušiti u sebi ono što se starinskim i patetičnim jezikom zvalo »glaš savesti i istine«. Štaviše, moglo bi se reći da nije sasvim netačno i ono na izgled naivno uverenje da čovek koji se rešio da izneveri pomenuti glas, postaje žrtva jednog specifičnog procesa samokažnjavanja. Omaške su upravo onc Hrinije što »iznutra« stižu svakog onog ko izneveri svoju sopstvenu svest o onome što je pravedno i istinito.

Iste ove MHrinije stižu i onog ko nema snage da se odupre svojim »podzemnime, afektivnim reakcijama, pa tako'moralni faktor, na ovaj ili onaj način, dolazi opet do nekog svog prava. Unutrašnja razjedinjenost i dvostrukost ličnosti čini čak i umnog. čovcka manje umnim, a ograničenog, ukoliko je to moguće, još ograničenijim. U tom smislu, možda, treba razumeti onu dobru, staru izreku koja kaže: »Kad Bog nekog hoće da kazni, onda mu prvo oduzme pamct«.

Nikola Milošević

Žandari i lopovi

ŽIVIMO zaista u jednom savršenom svetul

Nigde ni jednog krivca, a istina pregažema pa teško povređema otpuštena sa klinike. Susretnete tako nekog novinara koji radi u listu što se proslavio masakriranjem činjenica. Pre nego što mu bilo šta kažete, on prvi počinje da napada list u kome prima platu. Zgražava se zagrcnut od pravednog besa. Pojma nema ko je napisao članak. Sutradan susreimete urednika, koji je takođe ogorčen i takođe poj ma nema o člancima profiv sirote istine, mada mu se u džepu nalazi tek odštampani primerak. sa novim napadom na zdrav razum.

Ne, stvarno — živimo u zaista savršenom svetu punom naprednih fjudi. Toliko sam se uželeo pravog negatlivca, da ne mogu da vam opišem! Koga god sremete — napredan čovek! A članci izlaze li, izlaze... i

Sećam se, kada smo bili klinci igrali smo se žandara i lopova. Uvek je bilo onih koji su rado pristajali da budu lopovi. Danas, svi hoće da budu pošteni žandari. Videli su, znači, da se ne isplati biti lopov. Ovoj profesiji preti lagano, ali sigurno izumiranje. Toliko mi je žao sirotih lopova! Život će mi biti prazan

|

bez njih. |

„Kakve to veze ima sa televizijom? — zanpitaće se svakako čitalac. Nikakve! Ali nisam mogao da izdržim, a da vam ne ispričam.

Što se tiče televizije — ona je hvala Bogu dobro i zdravo, kao što i vama od sveg srca želimo!

Pre necko veče uhvati me iznenada griža savesti i odlučim da se naojzbiljnije prihvatim svoje profesije. Vidim i sam; moja draga O. B. sve bolje piše, a ja sve slabije. Dok ja jedva uspem da opišem jedne studentske demomstracije, ona obiđe ćetiri festivala. Tako odlučim da je stignem i otvonim televizor. Na programu — »lIv magazin«! -

Jedan provincijalac dobije glavni zgoditak na nekoj lutriji — posetu Glavnom gradu, Na stanici ga dočekaju ona četiri punačka momka (Kakav mi je to kvarlet, kada ih ima samo četiri! — rekao je jedan moj prijatelj muzički kritičar) i ta četiri odrasla vunderkinda, koji se raspadaju od egzallacije i od zadovoljstva svojim umnim plasovima, krenu da vode onog nesrećnika dobitnika po koncertnim dvorana« ma, barovima, varijeteima, televizijskim studijima, ulicama, trgovima, bioskopima, slatkim malim kafanicama i ostalim svetilištima ljubitelja ovakvih emisija. Bilo je to nešto nalik »Amenikancu u Parizu«. Tu se pevalo i patilo, tu su vitkonoge devojčice igrale ispod novih zgrada, tu se sviralo na dva klavira — jednom rečju, bilo je toliko lepo da bi čovek stvarno poželeo da to sve doživi. Posle svega prosto vam pozli od sreće i životne radosti. Vrti nam se od blombiranih osmeha, od aplauza i cveća, od preterane lepote. Režiser — Anton Marti.

Kunem vam se da nemam ništa protiv simpatičnog Martija! On samo obavlja svoj posao i to veoma ga dobro obavlja, možda čak i najbolje. On radi, on hrani svoju porodicu kao i svi ostali. On poštemo zaradi svoj hleb i svoj novac. On ni sam ne zna da ga je mašinerija sveta u kome živi naterala da pravi uspavljujuće droge. Pa kakav je onda Taj svet koji za svoja vrhunska zadovoljstva bira smrdljivi ispolivani pliš plavih barskih sala, a za svoje himme milozvučne budalaštine otpevane sa polusklopljenim kapcima? Kakav je to uopšte svet u kome glavni zgoditak, taj Tetko ili nikada ostvaremi cilj treba da pre stavlja skup ovako bljutavih zadovoljstava ti pa nešto modemizovanijih Supea, Lehara, Štrausa kaundka kompanije?

Ljutio sam se na sebe što se uopšte ljutim. Već dovoljno d živim na svetu da shvatim da je on ipak neizmenjiv. Treba ga primati sa blagom skepsom. Treba ga piti na slamku. Posmatrati ga kroz zamapgljenu špricersku čašu — tako najlepše izgleda. Ne treba se bomiti sa zlom — u slučaju da pobedite, pobcđeni će vam ukrasti pobedu. Ispašćete budala.

Govornio sam to sebi jedno ipola sata, a možda čak i nešto duže, sve dok nisam povratio svoju blagoslovenu ravnodušnost. Tako spokojam, tako miran, još uvek sa taktovima muzike ona četiri momka u ušima, ličio satm na trećerazrednog smirenog, budistu u tremutku kada zagledan u bledi cvet biva, pregažem električnom lokomotivom. '

Ali nešto mi je odjedanput postalo jasno: ma svetu još uvek ima mladih osoba koje me pristaju na skepsu i cvetne koncemtracije. Još ima ličnosti koje su žive. Koje umeju da mrze, da vole, da se gade, da žele menjamje

sveta o kome sam govorio.

TI kađa smo odlazili da posmatramo njihov plemeniti bunt, činili smo to prvenstveno zbog sebe; jer su nam ti\dečaci svojim pravednim životnim gpnevom, pokazali strašne pomore godina — videli smo izbliza kakvi smo mekada bili i kakvi više nikada nećemo biti. Uši, oči, nozdrve i usta su nam puni glavnih živomih zgoditaka iz one emisije. Mi više ne umemo čak ni da se pgadimo, a kamoli ljutimo. Postali smo roba ma rafovima tv magazina. Video sam pisce kako dolaze kod tih dečaka i devojčica, kako se podmlađuju zahvaljujući njihovoj blizini, blesku mladih zuba, sjaju čistih očiju. Stajali su, na časnu reč, i podmlađivali se naočigled — ti pisci, te lukave lisice, ti svedoci čija reč ipak ostaje na kraju i posle svega. Zbog toga što su odlazili tamo da na trenutak udahnu svež vazduh mladosti prozvani su od preterano ambiciozmih movinara — podzemljem!

Zar to nji,e l\užno — mogu da preplivam reku, mogu da trčim sto metara ispod trinaest sekundi, a već sam pristao na samanje da je laž, kao i rak, neizlečiva bolest. L da je najbolje odlaziti na Adu Ciganliju, gde ribe tako divno ćule.

Momo Kapor

7