Књижевне новине

EO

aas ke A 474 Wkija_ ie e || ba

[--s-"] Jedan uvocć za smnvrermerniuı Doeziju bumta

POSTOJE, žive, traju i uvek se obnavljaju ona društvena i moralna pitanja koja niukoliko ne gube u smislu svoje angažovane aktuelnosti danas, iako su bila izrečena pre skoro četrdesetak godina. Danas, aplicirana na probleme naših vremena, ona se postavljaju u punoj svojoj jezgrovitosti. Naime, daleko od toga da se učine istorijske analogije, neke se paralele nameću upravo u tokovima »kanalisanja« bunta mladih, što se, opet, podrazumeva kao meodvojivi atribut institucionalizovanja građanskih vrlina, navika i vrednosti. I, po nekoj čudnoj ironiji, istorijsko-moralnih razlikovanja i poistovećivanja u vremenu, davna jedna polemika između profesora Barca i lucidnog revolucionara Otokara Keršovanija koji je bDpisao: »G. Barac ima pravo: odista mladi vole akciju. Ali i tu ih skoro sve sile koje postojc guraju u naručje onim vrednostima koje znače afirmaciju današnjice. Niko im ne smeta da se svi posvete sportu, upućuju ih da se u skautskim maumdirima klanjaju gospodinu emgleskom generalu Baden Pauelu, da protežu svole mišiće po raznim sokolskim i orlovskim dvoranama, da nose znakove Crvenog krsta i skupljaju prilog za »Jadransku stražu«, — samo što više protezati mišiće, a što manje miisliti svojom glavom. Ovo poslednje je glavno, jer ako ljudi odviše misle, onda vrlo lako otkriJu oštre unutarnje kontradikcije u prividnoj spoljnoj harmoniji. Na toj bazi se vrlo lako rađa poczija poze, ali vrlo često i poezija iškreno osećane nemoći pojedinaca. Pesimizam koji nije izveštačen« — neodoljivo opominje na sadašnje nadovezivanje mladih »u gramicama individualnih mogućnosti i društvenih uslova« upravo na stalne tokove revolucionisanja »prividne harmomije«,ali isto tako i na piisutnost institucionalizovanih sputavanja.

Bilo bi zaista naivno da se previdi da ta stvaralačko-tragična, opora i ponosita moralna vertikala nije, u stvari, praćena senkom onih koji predstavljaju imstitucionalizovani »establishment«. Baš kao da jc suviše razloga za pitanje šta je mladima »malo u punoj kući«, čime ih »...skoro svc sile koje postoje guraju u naručje onim vrednostima koje znače afirmaciju današnjice«. Naravno, ovde jedva da se vodi računa o tome da van svih prividno revolucionarnih koktela »3 M« (Marks, Markuze i Mao) — stvarni bunt mladih u nas zapravo i ne stoji u vezi sa konfuznim sintezama koje se negde u Berlinu ili Parizu, eventualno, i mogu da ukažu kao prividi misaonih premisa za akciju.

. Bunt mladih u nas, taj u njima prisutni nemir kao sama suština društvene, moralne i ekonomske katarze — javlja se i kao njihova poetska vokacija u tokovima negiranja oblika i izrođenih suština damašnjice i svakodnevice u ime jednog novog buđenja sutrašnjice. ŠIO bunt, u kome su zajednički imenitelji ništa drugo do zajednička saznanja šta svi hoćemo, nosi u sebi mogućnost onoga što niko neće, posebna je strana svih moralno zrelih potreba jednog društva da upravo poetski revolucioniše svoju svest i otvori perspektive svoga humanizovanja. Takva posebnost neizbrisivi je beleg i nove lirike bunta koja je možda više moćna da bude koncentrat amntialienacije i izraz društvene katarze, nego neki opširam tekst ili govor o etičkim, političkim i ekonomskim kommpomentama menjanja kojima prisustvujemo,

U stvani, u sklopu složenog paralelograma društvenih sila, čija se rezultanta često izračunava u vannormativnim prolomima nataloženih beznađa, sumnmii, bolova i osećanja potisnutosti drastičnim oblicima klasne i ekonomske diferencijacije, — lirika bunta javlja se kao, na jednoj strani, nezavisan i specifičan izraz dešavajućih ili nastupajućih zbivanja i, istovremeno, na drugoj strani, kao nužan korelat tih zbivanja. Uopšteno govoreći, danas bi možda moglo da se obeleži prisustvo jedne nove ovoOvremene socijalne literature koja je dvostruko mezavisna: prvo, od forsirane angažovanosti iz koje se u mutnim obrisima vidi naglašeno pomodarstvo nervozne žurbe da se pesnik idenfifikuje sa akcijom (npr. Vuk Krnjević: »Balada o Dučkeu«; »Književne novine«, 8. jum 1968) i, drugo, od hermetizacije izraza koji svojom unutrašnjom strukturom ne može da bude parola dana, politička akcija, sama esencija vizionarskog viđenja obeleženih ciljeva jedne stvaralačke negacije postojećeg.

Čini mi se da je koliko juče jedan od najtalentovanijih i, istovremeno, najkratkovečnijih beogradskih kritičara (Gavrilo Vučković), sa mnogo napora »prošvercovao« u jedan svoj članak formulu o »štitastoi vaši« takozvane socijalne literature između dva rata, želeći da na ovaj načim, uprkos gromovima zvanične pravovemosti i istoričnosti, fiksira njenu nečtitljivost u našim vremenima, uostalom sasvim nezavisno od svih zasluga ove literature za klasnu borbu između dva rata. Ovo ispisujem zato što, sasvim izvesno, ako nam se pre oko pet maest, deset ili manje godina međuratna sOCIjalna literatura mogla da učini samo kao deo edne istorije (u kojoj je ono poetsko biho satdo od stvarnih obrisa života a ne od suština poetsko-stvaralačkog) — danas se u punoj SVOjoj izvesnosti poezija bunta ukazuje kao potvrda kontinuiteta između takozvane socijalne literature do rata i poezije koja se danas afirmiše kao ovovremeno svedočanstvo dubokih strukturalnih dpnuštveno-političkih pokreta u nas. Razume se, i ovde termin »socijalna literatura« može da se uzme samo uslovno — prosto radi naglašavanja kontinuiteta, a ne i zbog toga što je izvesna njegova apsolutna adekvatnost, u estetičkom smislu koji je sekumdaran u odnosu na motiv koncentrisanog revolta protiv vučjih oblika ekonomske, društvene i moralne diferencijacije. Jer, ako je neposredno posleratna agitka samom sobom, u sebi već pre SVOJE

'pojave bila ukinuta okolnošću „da je ne Zvuk već oficijelni eho-hvalospev realizovanih ciljeva ma velikoj svečamosti pobede naroda, — dotle je ono buntovno, negatorsko, tragično ı pnrkosno u socijalnoj literaturi između dva rata, a i danas (nezavisno od tzv. objektivne promene društvenih uslova), ostalo bitno, određeno nerailosrdnim oblicima društvene diferencijaci)e i suštinama »spoljne harmonije«, pamvtikularnih rešenja, taktizerskih obećanja, neostvarenih principa u- parafrazama nedorečenih traganja i jalovih trajamja. d

U ovom smislu lirika bunta mladima Je

imanenina u društveno-ekonomskim suprotno-

stima i istovremeno znači ne samo odbacivanje prazne »socijalne sheme« (Đorđe Jovanović) već ı jednu višu moralnost konmfinuiteta koji su uspostavljeni između naše socijalne literature u periodu između dva rala i poezije bunta

naših dana, poezije koja se kao otpor istovećuje sa kompleksom poetsko-moralnih znače-

nja bloka svesti i savesti Jovana Popovića i Cesarca, Krleže, Racina i Zogovića, Đorđa Jovanovića i Minderovića i svih onih koji su jednu javu poricali u ime svoje poetske, poliiičko-klasne, pa zato i moralne vizije i istine jednog novog sveta. Nema sumnje, međutim, da su različitosti njihovih stvaralačkih mogućnosti izražavale različitost i sugestivnost njihovog izraza pa i bojevost klasnih posebnosti u toj literaturi. Zato, potrebno je da se ima u vidu, da, ako je u kontinuitetima poezije bunta danas prisutna »dečja bolest levičarstva« i jedna zahuktalost, praćena inspiracijom koja se od prve baca na papir kao doricanje intimnog, ali ı uistinu objektiviziranog a0žiVljavanja nepravde u društvu, nepravde ogolele, date same po sebi i za sebe, i ako u tim tokovima ima i prkosa lart pour lart junošinskog zaletanja, od svepa toga još više a svakako iznad toga — ova je poezija zahtev, možda ludo smeon, možda prkosan ali moralno uspravan zahtev za saglasnost reči i dela u stvarnosti koja hoće da se bez uslovnosti odredi kao socijalistička.

Stoga, neposredna inspiracija jednog Gorana Babića koji je u »Enciklopediji modernoj«, u stvani, pevao svoj revolt u odnosu na divergcnTnost leve reči od desne prakse — podjednako je zahtev kao i stihovi Milovana Vitezovića:

»Moj otac, tačnije moj tata,

Bio je prvoborac, partijski tata mata, Cenjeni birokrata

Poz rata. |

Branko , PEIĆ

U želji da sve svojim očima gledam, Da se pre ne predam,

Istine su uspele da me shvate Pobunih se protiv tate birokrate,

Gospodo tate i mame dame, . Točak mercedesa nije točak istorije, A otac odmah na me

Kordon narodne milicije

(»Susret«, 11 jun 1968) I ako je buntar i mislilac Svetozar Marko-

vić bio u pravu kada je u Srbiji koja se budila izrekao istinu o pesnikovom vizionarstvi

'i dubljoj njegovoj projekciji življenja i umi-

ranja, — onda i lirika bunta mladih danas znači verlikalu jedne savesti koja se zauvek isčaurila iz inercije našeg posleratnog građanskog konformizma. 3 a

Zato se ova lirika, makar i ne bila dugog veka kao poetski čin — ukazuje kao jedno ustajanje za pravo na ljudsku nadu. I kao pravo na doricanje zahteva koji se neće izgubiti u kanoniziranju društvenoga status quoa, baš stoga što su se tokovi revolucionisanja ljudske svesti u našoj novijoj istoriji kretali od Šbpanije do Glavnjače, od Igmana do Sutjeske i do onih nepokornih trenutaka kada je postalo očipledno da je bespuće mitologizirane udobnosti i komercijale postala ona nepoznata koja sc nekada nije mogla da sagleda sa posleratne na„ivne i čiste svečanosti rada. Sa svečanosti savesti u čije ime jedna nova lirika bunta postaje glasna. agitka za stvarna razlikovanja proleterskog osećanja i življenja života od mira jedne tihograđanske užirenosti i efektne režije samodovoljnosti. »GOSPODO TATE I MAME DAME, TOČAK MERCEDESA NIJE TOČAK ISTORIJE«

Ivan ALEKSIĆ

Impromptu pastorale

Bulke i mak u cvetu I iečam žut.

Idem

I radujem se letu. Dug je seoski put.

Uz mene dete Milo, Uprlo pogled dug

U zene Žmo]e. ı Oko pasa ruku mi svilo, Pred nama zeleni lug.

Zrak letnji traperi, VTI. A! namah uđosmo u hlad. U srcu mohnt

Požuda slatka zri,

Osećam. da sam mlad.

I opet mak u cvetu, I ječam žut,

I bulke,

I mi se radujemo letu. Tih je seoski put.

Letnja žeđ žene

Žahje. I te haje za te.

U podne je jco hleb i pio ino. Zatim je,

Ne želeći te,

Pored tebe miho.

Sunce prži

Svetla mu, znaojna pleća.

Žahje dalje. I ne haje za te. Spremila si jelo

Za noć, kada stigne.

Došao je,

Teškim hodom.

Ni jednom

Nad tobom da se bptigne.

Jeo je,

Pa zatim leže, umoran, zgromljem. Spava. I ne haje za te.

Pala je već sasvim tama.

Ti treptiš napregnuta, željna. Ležiš sama.

NOVE STRUMTUMRE

(Nastavak iz prošlog broja)

U POLEMIKU JE UŠAO i jedan od predstavnika predratnog socijalnog realizma, što je bilo i očekivati, ako se ima na umu da je upravo taj književni pravac naglašavao humanističku ulogu umetnosti. Pri tom se pod humanizmom podrazumevao proces ubrzavanja evolucije i pripremanja revolucije kako u društvemoj sredini, u kolektivu, tako i u pojedincu. Tumačeći humanizam kao silu: akcije, pokreta, stvaranja, razvoja čoveka (dijalektičkog razvoja, koji ne može biti drugačiji no od animalnog ka humanom i sve humanijem biću, bez obzira na izvesne zastoje), Branko Rudolf se u svom napisu (»Na marginama takozvanog humanizma i re-izma«, NR 1968. br. 2) dakako nije mogao složiti sa Pirjevčevim i Rožančevim tezama o »zatvaranju humanizma u samog sebe«, o »sveopštoj relativizaciji svega ljudskog«. Apsolutizacija i jednostrano poimanje pojma humanizam smeta mu kod obojice. I tu je upravo učinio najveću uslugu polemici: ne, dakle, suočavanjem pojma humanizam sa predistorijom, istorijom i antropologijom (koje u stvari čini veći deo njegovog teksta, ali koje samo dokazuje da je i sam Rudolf među onima koje reisti osuđuju kao nedovoljno elastične u primenjivanju svog učenja o humanizmu), već ukazivanjem na jedmostranosti u izlaganjima pomenute dwojice. Rožancu, sasvim opravdano, zamera apsolutizaciju »klasične« definicije humanizma, kao i zabludu o postojanju toka evropske literature »koji nikad nije zašao u humanističke vode«. Pirjevcu, pak, zamera DES šegačenje i nihilizam. lako ove primedbe stoje, treba napomenuti da su ta-

kve »greške« neminovne ako se, kao u ovom .

slučaju, s jedne strane govori o anti-humanističkoj orijentaciji filosofije (Pirjevec, Rožanmc), a s druge se traže dokaz o postojanju humanističkih filosofskih problema (Rudolf).

U teoriji reizma Rudolf vidi »ispovest očaja, ali nikako ne i osnovu za umetničko delo, koje po svojoj prirodi nužno nosi pečat umetnikovog opšteg pogleda na svet. Ne može biti ni govora o reči »koja samo jeste — i koja ne nosi nikakvo drugo značenje sem omoga koje sadrži u sebi.« Ljudi su ti koji su dali rečima značenje, te prema tome reči ne samo da jesu, već uvek nose neobično obimno značemje. Dovoljno je da umetnik samo po svom nahođenju odabere ono od varijabilnih značenja reči koje mu u tom trenutku najviše odgovara, pa da njegov govor bude izraz mjegovog pogleda ma svet, da dakle nosi značenje, da nije samo golo nabrajanje. Ukratko, Rudolf ne može da se složi sa postojanjem poetike reizma, poetike koja, u svojim krajnjim·instancama ne teži za poretkom stvari kakav se javlja u jspovesti

stvaraoca, čoveka, već od umetnika zahteva da u delo prenese krajnje objektivan, necentralizovan poredak stvari. »Predmeti u SVOJOJ povezanosti (kompoziciji), tomovi, reči, itd. su u umetnosti nužno tvorci ispovesti, koja obuhvata subjekat, društvo i materiju uopšte. Ako je reč o potpuno nenačelnim, neispovednim, anti„kolektivnim, nekomunikativnim tvorevinama koje negiraju ljudske veze, onda to i nisu umetničke tvorevine«.

Kako je već na početku polemike bilo sasvim jasno da sukob humanizma i reizma daleko prevazilazi okvire literature i literarne kritike, sasvim je normalno i korisno što se u polemiku uključio i sociolog Jože Goričar (»Beseda o mašem humanizmu«, NR 1968. br. 2). Govoreći o humanizmu kao o »jednom od centralnih problema našeg društva i prostora«, Goričar ga povezuje sa, takođe centralnim, procesom u socijalističkom društvu, sa samoupravljanjem. Ako je suština humanizma. otpor (Bogu ili Čoveku-Bogu), otpor u smislu kritike pojedinih istorijskih okolnosti, onda je kratkoveka i neinteligenina postavka koja govori da se »obezvređenjem Boga i Čoveka-Boga humanizam srušio u svoj prazni proslor«. Humanizam se ranije sastojao u otporu silama koje stoje izvan čoveka i deluju protiv njega; zašto bi nam onda danas bilo uskraćeno pravo na otpor dogmi i »mudrom vođstvu i državi kao političkoj sili nad ljudima«? Samoupravljanje je upravo taj duboko humanistički prostor koji podstiče i zahteva humamističku akciju. Ostvarivanje grandiozne zamisli samoupravljanja dovelo bi do toga da »nikakva društvema sila — ni ekonomska, ni politička, ni idejna ne bi više bile izvan radnog čoveka i protiv njega; sve moći svoje sudbine imali bi zaista u svojim rukama samo radni ljudi«. No to je samo vizija koja zahteva ogromnu akciju. I baš u ime te akcije Goričar ustaje protiv fukcionalizma, »za koji je, kao socijalnu i socijalno-antropološku doktrinu karakteristično da pokušava da održava i sačuva dati, postojeći sistem«. Isto tako neprihvatljiva čini mu' se i Kermaunerova reistička struktura koja »ne priznaje i ne poznaje ni vreme, ni jstoriju, stoga ni prošlost... Bivstvuje samo ono što je u apsolutnoj savremenosti večnog sada«. »Ako je funkcionalizam kao reizam (ili wwizam kao funkcionalizam) usmeren na večno da — PDpiše Goričar — očišćen svake veze sa prošlošću i svake vizije budućnosti — onda on zaista ne može »pokrivati humanistički sv-t«, jer u suštini toga sveta je događanje, koga ne može biti bez juče i sutra«. |

Ukazuiući zatim na konkrctnc sociološke uzroke otuđenja i »raščovečenja«, Goričar zakiju-

u slovenaČkoj DOe:iji

čuje da »ima dosta razloga za momentalne humanističke akcije«, da »humanizam i humanost nikako nisu zastareli muzejski rekviziti«, već da samo treba »aktivirati njihove društvene nosioce«.

Koji su, ili koji bi mogli biti »društveni nosioci humanizma« shvaćenog kao akcije u HJU menjanja sveta, dosezanja određene VIZIJE: Ored sociologije i politologije u nOSIOCC human! ma ove vrste spadala bi — pogotovu po OetIC1 socijalnog realizma — i književnost, nosno umetnost uopšte. Po Marksu, ı filosofija je pozvana da menja svet. Iz svoje primarne funkcije — da svet razjašnjava — ona Je, U datoj strukturi — u kojoj je ljudski rad „suština sveta — morala i sama da postane akcija i da se zalaže za menjanje sveta. »Time Je filosofija kao filosofija napustila razlaganje sveta 1 po stala sociologija... Iz filosofije Je rođeni nauka tog menjanja sveta — politologi)a«. (Mi lan Pintar, »Korčulanski poletni šoli na TOM, Problemi, br. 58). Nauke menjanja. sveta SU danas, prema mišljenju jednih, sociologija, ! politologija. »Zadatak filosofije danas je | i: iedini: da ponovo promisli ono što tu već JeSić. To što tu već jeste je permanentno menjanje sveta, samoposredovanje · protivrečnog4,, all protivrečnoga za sociologiju i politolog1}u.. Menjanje sveta odvija se u duhu univeT zalizacije, koju treba ujedno shvatiti 1 kao težriju za većom funkcionalnošću. Funkciona nost, to je ostvareni razum, čisfi rTacIO...ć i sao današnje filosofije je razmišljanje O tomeć da li je taj proces perfekcionalizacije po svo ioj suštini —_ racionalizmu — nešto što UBie. Žava čoveka. Nedovoljnost i neaktuelmost ijosofije ispoljava se ako ona insistira na SH matičnoj strukturi ovoga sveta« (na, raskolu između onoga što jeste i onoga što bi trebalo da bude). Oštrina filosofske misli me ispoljaYa se u čitanju lekcija našim izvršnim Yvećima 1 centralnim komitetima, »političari nemaju šta da nauče od filosofije«.

Rupel govori o humanizmu kao strukturi i:

kojoj je umesto boga u vrh postavljen čovek

(sopstvenom voljom i moći) koji se, u 1me veka, odelio od ljudi i upotrebljava 1 e stvari. On priznaje da »sa humanističkim nau kama nešto nije u redu«, ali je isto tako GV stan da »čoveka nije moguće »bez ostatka obuhvatiti strukturom«, da je »strukturalizan samo jedan od metoda utvrđivanja istimč ; svetu, put koji široko otvara oči i briše na! različitije, slučajne ili namerne, špekulacije" »Naravno da je istina da bi svođenje čitavo kosmosa na strukturalističku rezonantnu Snač značilo deficit kulture i društvenog događan)š,

KNMJIŽBVNE NOVINF

-