Књижевне новине

|D}|}}}}

Dragi gospodine,

Oprostite što Vam odgovaram pismom, ali kao što ste dobro predosetili, budući da učestvujem koliko god mi je to mogućno u sadašnjem pobunjeničkom pokretu, ne osećam se duševno dovoljno neangažovanim da bih raspravljao o pitanjima koja mi postavljate o »književnosti« i u vezi sa kojima bih, uostalom, mogao samo da pokušam da Vam poka· žem zašto su mi ona tuđa.

Ali zbog prijateljskih osećanja koja gajim prema jugoslovenskom narodu i u znak priznanja prema njegovom „osobenom naporu za oslobađanjem, ne bih hteo da ostavim bez ikakvog odgovora Vašu molbu za izvesnim razjašnjenjem. Želeo bih pre svega da kažem sle-

deće: ma kakve bile njegove neposredne poli-

tičke posledice, ono što se dogodilo (kažem to posle zrelog razmišljanja) ima značaj prckretnice, tako da ni sa teorijskog mi sa praktičnog stanovišta gledano život neće biti kao ranije ni ovde ni na drugim mestima.

Tokom celoga maja — a naročito od 18. do 30, maja — revolucija je postojala kao mogućna i ona bi se zbila kao stvarna da francuska Komunistička partija (ovim ozmačavam njenu organizaciju i aparat, a ne njene aktiviste koji su uvek dostojni divljenja), bežeći od svoje dužnosti iz straha da kod nckih ne izazove strah, nije sve učinila da zaustavi pokret i da doprinese vaspostavljanju degolističke vlasti koja se raspadala, a sa njom i društva koje ona predstavlja.

Dopusti*e mi da Vam ovde kažem kakvu su žalosnu i ideološki kobnu grešku počinili naši prijatelji sa Istoka — a na prvom mestu SOVietski rukovodioci — kada su u pitanju De Gol i degolistički režim. Za nas intelektualce komuniste ovaj režim predstavlja nešto najgore: već deset godina on nam nameće, stanjc političke smrti time što je ugušIO svaki stvar ni politički živo:, što mu Je jedini cilj nerazumni nacionalizam, koji se budi ne samo u Francuskoj već i u Nemačkoj, što teži anahroničnoj i sa moralnog stanovišta prezrenja dostojnoj veličini, što održava. ekonomski sistem eksploatacije i tlačenja, i naj: zad time što svaku mogućnost izražavanja ı donošenja istinske odluke oduzima u korist jedne jedine neobično autoritativne ı nadmene ličnosti (jer ako nam je pravo slobodnog izražavanja bilo na izgled ostavljeno, uslov je bio da ono nema nikakvog dejstva). |

Deset godina podnosili smo io stanje poli'tičke smrti, i sam De Gol nije bio ništa drugo

o predstavnik ie smrti, u isti mah otmena } vulgarna obrazina iza koie sc krije ništavilo. _.S jedne strane politička smrt, a 5 druge

I DRUŠTVENA

latentno ratno stanje. Jer za sve ovo vreme u francuskom društvu, za koje se govorilo da je mirno i kome su se divili (kako je *o Dbilo jadno) narodi koji izgrađuju socijalizam, sve napredne snage — svi radnici, svi studenti i svi intelektualci neprestano su živeli u ratnom stanju, živeći ovde kao na okupiranom području, pobunjeni protiv lažnog nametnutog zakona koji je pre deset godina donesen zahvaljujući državnom udaru.

Moglo se očekivati — mada se to svakako niie moglo tačno predvideti — da će ogromni pritisak koji su svesno ili nesvesno trpele nove snage — snage radničke i studentske omladine — doves:i do čudesno munjevitog javlianja pobunjeničkog pokreta, pokreta izvanredne dinamičnosti i političke inventivnosti, pokreta

LRCHiENLIT cCEsT Lu

LETAK NASTAO ZA VREME PARISKIH STUDENTSKIH NEMIRA

koji u isti mah teži slobodi i odbacivanju. Rano je još da se naznače njegove odlike, da se one imenuju, to jest da se on time suzi. Ali već danas treba ukazati na to da ako on predstavlja globalni pokret za odbacivanjem buržoaskog društva, on pre svega teži i težiće svim sreds:vima raskidu sa degolističkom vlašću, sa degolističkim društvom i generalom De Golom. Otuda takođe proizlazi da je jedna

Ovaj tekst Moris B uputio je specijalno za” »Književne novine« preko našeg saradnika Ilije Bojovića, |

od njegovih prvih odlika njegov antinacionalistički stav, čime se on nadovezuje na internacionalistički marksizam ponovo potvrđuje najveći značaj interna” cionalnog zahteva, koji na žalost već decenijama potpuno ignorišu tradicionalne komunističke partije. Ovaj pokret jeste pokre: korenitog raskida, violentan, svakako, ali +a violentnost je potpuno kontrolisana i u svojoj finalnosti komunistička, mada mneprestanim osporavanjem dovodi u pitanje vlast i sve oblike vlasti. Prema tome, on se u svojoj biti ukazuje kao pokret odbacivanja, koji sc čuva svakog preuranjenog *vrđemja ili programa, jer predoseća da se u svakom. tvrđenju, onakvom kako se ono može iskazati govorom koji je nužno otuđen ili izvitoperen, krije opa-

snost da bude iskorišćen od sfrane vladajućegp

sistema (sistema kapitalističkih industrijskih društava), sistema koji sve uključuje u sebe, računajući tu i kulturu, pa makar ona bila i »avangardna«.

Da bi se bolje video moj stav, slobodan sam da priključim ovome pismu dva teksta koje sam na samome početku ovih događaja formulisao sa nekoliko prijatelja i koji — treba reći da ih je potpisao veliki broj pisaca (od Sartra do Lakana) — pokazuju smisao mašega odobravanja (to je odobravanje aktivno kod izvesnog broja potpisnika): uostalom, ova saglasnost je u vezi sa namerom nas kao pisaca, pošto je za nas jedino valjan zahtev za pisanjem shvaćenim kao mešto što je danas predodređeno da nosi sve vidove rastvaranja i OSsporavanja, čime se prema tome isključuje svaka već prihvaćena vrednost.

Još jednom oprostite zbog ovog kratkog, na brzinu napisanog pisma i primite izraze moje duboke simpatije

Moris Blanšo

* * *

Najimpresivnije obeležje ovih događaja po kome se ovaj pokret razlikuje od svih drugih sličnih pokreta, jeste naravno — zadovoljavam se time da samo podsetim na nju — činjenica da je ova studentska pobuna bila u stanju da spontano, iznenada, u jednom prividno mirnom i zadovoljnom društvu, izazove revolucionarnu društvenu krizu, krizu koja se ispoljila kroz ovaj aktivni divlji štraik, koji je mobilisao i imobilizovao deset miliona radnika, i to uprkos sindikalnim rukovodiocima i uprkos savetima svih opozicionih partija: za nekoliko dana čitavo jedno društvo počelo je da se raspada; eto to je činjenica koja ima presudan značaj.

Nastavak na 11 strani

ilističe d1H-

Ru IĆI. _[•[._A•đunumuIIRIIAIAAIAIAA•„ALAA· ĆAR nu iu Im pRRIIA GG GRIRRIIRRIRFQO”IIIG GRRRIRGGGaGGGURIKG:RGuLEGURRGIKIKRTmGIZK)Ge GG OROA RATNA

Marija MITROVIĆ

i filosofiji

Ali to je opasnost koja preti humanizmu 1 sVakoj ekskluzivnoj misli«.

“i se za otvorenost, prem < BeenNao koji dopninosi _ Yazumevanju sveta i čoveka, Rupel, pre no što se i 1 opredelio za uključivanje strukturalizma u,s Xe j

ed na svet, razlaže istorijsku i teOTIJS SOAD i naučnu preciznost OVE tecOTlJE LOG lizirajući osnovne stavove M. Fauchaulta i Levy

·Straussa).

a svakom na-

* * *

Treba li na kraju (ne dijaloga, Je, TOOajao se, on je tek otpočeo — VeĆ ma kraju do EE pređenog puta) da uočimo vrednosti 1 OON x elemente sukoba humanizma ı VO eta ao onda ćemo sigurno kao prvo morati da ista mo da je diskusija razgibala, obogatila, ia ivila celokupni misaoml prostor u SIVO o kulturnoi sredini, a posebno Je ukazala na ši rok i raznovrsni sadržaj pojma, hurmaiičnna (ukazano je ma humane vrednosti koje praktično treba realizovati a dato Je ı ODjAŠOJETIR onog što čovek jeste; bilo je, dakle, reči O 005 nosnoj i ontološkoj perspektivi TOO Ta U praktičnoj kulturno-političkoj arenl, poi ; ka je dala znak za borbu protiv činovni OR birokratskog: humanizma u literarni te ČO vima i kulturnoj politici. Ako na Odi losofije ne može biti govora O DOOM ONO pravcu (to je uglavnom prenošen)e ! slovem i ranje strukturalističke misli), onda se Va id ručju književne teorije mora priznati” e : dosegnut jedan nov, pozitivan rezultat: av gardna slovenačka poezija dobila je svog tuma'· ča i kritičara koji joi se približio s njene unutrašnje istorijsko-egzistenciialnc stranč, PRE jući za nienim specifičnostima u racionalno! (epzistencijalnoi) i (nešto manje) estetskol strukturi. Gledan u celimi, dijalog nje „uvek na principijelno teoriiskoj ravni, često le to nolem'ka intonirana lično, ogorčenošću i, ne (rnelivošću. No i takva, neuiednačenog nivoa, ova polemika upozorava da treba biti oprezan i otvoren prema novim, svežim zamislima i Oštvarenjima i sa jedne i sa druge strane.

Vrlo je karakteristično da se, sa književno teorijskog. područja diialog hitro preneo na

Tilosofsko. To jie razumljivo, ako se ima u vidu da su egzistencialije (racionalni modeli dela)

reističke poezije nastale analogijom iz osnovnih.

egzistencijalnih principa jedne filosofije (strukturalističke). I jedna i druga ımaju kao Dpolaznu tačku analizu i objektivno, u odnosu na

KNJIŽEVNE NOVINE

čoveka nepristrasno a funkcionalno, raspoređivanje predmeta i pojava. Raspravljajući, dakle, o poeziji takve vrste moralo se — tragajući za njenim osnovnim principima — doći do pojmova analize i raspoređivanja, do modela strukturalističke misli. Ipak, šteta je što dijalog nije dublje zašao i u smer razjašnjavanja različitih sistema humanističko-kritičkih načela (svoja mačela izložio je samo Kermaumer), jer ona su daleko meuhvatljivija i objektivno manje poznata negoli dijalektički humanizam (Marksovo učenje), koji se u ovoj polemici konfrontira pojmu strukturalizma, Dovedeni smo u poziciju u kojoj je moguće upoređivati dva filosofska metoda — dijalektičko humanistički i strukturalistički — Jer ovaj prvi, iako njegove osnovne Teze nisu. iznete u polemici, dostupan je u svom eksplicitnom obliku u obimnom delu domaće filosofske literature (pomenimo samo delo Mihajla Markovića »Huma·nizam i dijalektika«, Bgd. 1968.). Daleko je, međutim, teže izdvojiti kritička načela nekolicine vodećih književnih kritičara (odnosno ne-kritičara) reista i kritičara humanista. Polemika nam je, na neki način, ostala dužna upravo na ovom, književno-teorijskom planu.

Insistiranje na odvajanju filosofije od praktične akoije, tako karakteristično za strukturalizam, pojavilo se, dakle, i u slovenačkom misaonom prostoru. U novom sistemu nauka jedan broj filosofa oseća. da Jilosofiji nije mesto među praktičnim, moralističkim, akcijskim doktrinama, već da je njen posao specifičniji, uži i zato dublji: da razume svet i da čak otkrije nove načine posredovanja između čoveka i njegovih obaveza, načine, koji neće biti krajnje logički, dokazni, racionalni, već bliži tkivu ljudskosti, istraživački. — Isto kao što su načela reističke kritike naišla na nerazumevanje zbog svoje objektivnosti, nepristrasnosti u odnosu prema čoveku, zbog svog insisti-

ranja na decentralizovanom sistemu sveta, isto |

je tako na otpor naišla i ova »nezainteresovanmost« filosofije za praktične probleme. Dijalog na tom planu olpočeo je Vlado Vodopivec (»Strukturalistična kritika humanistične zavesti«, Sdb 1968. br. 2).

Iz niza međusobno komplementarnih tekstova Vodopivec je sačinjo »jedinstveni sistem idejnog i akcijskog projekta« domaćih strukturalista (on ih potpuno izjednačava sa funkcionalistima, ne pravi, dakle, razliku između filosofskog i sociološkog nivoa). Takav, veštački slepljen »borbeni program« određene grupe filosofa izgleda autoru »problematičan«, »nepromišljen«, nimalo obezbeđen pred intencijama tehnokratskog pragmatizma. Sem nedorečenosti, »neartikulisanosti« strukturalističkih stavova, Vodopivec zamera novim filosofima »provincijalizam i snobizam« kojim žele da »šokiraju slovenačku duhovnu provinciju«. Dijalom koji su otvorili strukturalisti (tu musli i reistc) sa »klasičnim« humanističkim misliocima (ovde je to sinonim za mavksističke misl'oce) čini mu se netrpeljivim i nekulturnim. Plc-

dira za pošteniji, smireniji dijalog, za dijalog koji bi trebalo da bude plodonosan i po klasičnu kritičko-humanističku misao i po strukturalističku. Vodopivec naglašava da se »domaća strukturalistička misao ni sama nije digla na evropsku ravan«, da i nju pritiska »zaivorenost u samu sebe«; strukturalisti, dakle, prebacuju humanistima pogreške kojih se ni sami misu oslobodili. »Bilo je i očekivati kaže dalje Vodopivec — da će se maša misao morati sresti sa strukturalističkom, koja već duže vreme zavodnički preplavljuje pre svega Francusku. Ničeg strašnog nema u tome što je ona pred nama, naprotiv, čak je potrebno da se sa njom konfrontiramo, i to ne na Ppripitomljem mačim«, već da je posmatramo u celo'Kupnom sklopu kriza i tragamja za ishodima iz kriza u savremenom svetu, a svakako i kod nas.c No, Vodopivec se boji da takva, »nedomišljena«, »neartikulisana«, ova nova misao u našoj duhovnoj i socijalno ekonomskoj sredini, koja nema dovoljno oformljemu kritičku svest, pada na plodno tle za »strukturalistički dogmatizam 1 pozitivizame.

Na složenost i polivaleninu vrednost svake od misaonih struktura o kojima je ovde reč ukazao je Dimitrij Rupel u članku »Še o strukturalizmu in humanizmu« (Sdb. 1968 št. 3). »Želeo bil da naglasim svoju skepsu i svoju promišljenu neodlučnost koja bi se javila u momentu kada bi se trebalo odlučiti između jednog i drugog (humanizma i reizma, odnosno strukturalizma — prim. M. M.)«. U kontekstu nervoznih i bučnih reagovanja i uzajamnih optuživanja, Ovo se razmišljanje (pored Kermaunerovog ma literarmo teorijskom planu) ponajviše pridržava objektivnog, istorijsko-filosofsko-teorijskog plana.

»U svom usponu u 16. veku humanizam odbacuje razmišljanja o problemima ono-stranstva i daje prednost razmišljanju o stvarnom čoveku... Ali ljudskost koju nam nudi humanizam je,ako ništa drugo, bar sumnjiva, ako ne čak i opasna i varljiva parola. U humanizmu reč je uvek o čoveku: jednom ga treba žrtvovati, drugi put uzdići, ali to čovek nije. Humanistički čovek je oruđe nekog ko se zove humanistički čovek. U takvom kontekstu kao humanizam treba razumeti i fašizam i nacizam.« »Machiavelijev vladar je zaista ovozemaljski čovek, ali ubeđen u svoju pobedu u takmičenju sa bogom, on postaje nasilnik koji ne bira sredstva da bi dosegao svoje ciljeve.« Analiziramo li humanističku strukturu sveta, pokazaće nam se njena dvojnost: pojavni (niži) ı suštinski (svetliji, viši) pol. Da bi se dosegao viši nivo (a svako doba određuje svoj ideal), žrtvuju se ljudi. Rousseau je bio spreman da silom privede pojedinca na uklapanie u njegov ideal opšte volje (volontć gćnćral). Hitler je u ime ideala vojnički uređene države uništavao svet. I samodržac, dakle, deluje u ime čoveka, u ime neke njegove suštine, nekog njegovog ideala, ali pri tom jedne ljude odabira, a druge odbacuje. - |

Povodom događaja

na Beogradskom | univerzitetu La

Pitanje odgovornosti i krivice

IZJAVA PREDSEDNIKA TITA o akciji beoogradskih studenata, koja je imala odjeka među studentima širom Jugoslavije, ubedljivo je još jednom potvrdila da se na čelu naše zemlje nalazi čovek izuzetnih sposobnosti, veliki, mudri i dalekovidi državnik i političar. Pravilnost stava druga Tita prema studentskoj akciji potvrđuje i reagovanje svetske javnosti.U tom pogledu sve je u redu i mi. bismo mogli mimo i sa zadovoljstvom nastaviti SVOJ rad na Univerzitetu, čija se društvena korisnost, naročito u našoj reformi, priznaje s nepodeljenom jednodušnošću. Ali ima postupa-

ka, događaja i pojava, vezanih za studentske

zahteve, koji nisu u duhu socijalizma, ni u skladu s njegovim, a to znači i narodnim interesima, iz čega proizlaze i određene analize, revizije stavova, programiranja i praktične delatnosti.

Ako izuzmemo incident u Novom MBeogradu i demonstracije, praćene dosta divljim i nepromišljenim uništavanjem materijalnih dobara, stvaranih mukom i znojem, što jednodušno osuđuju i sami studenti i nastavnici (iako uzroke treba tražiti i u pojavama kolje su do toga dovele), možemo konstatovati da su sve ostale akcije (od utornika 4. do ponedeljka 10. juna) imale organizovan, progresivan, socijalistički i radni karakter. Ako se još izuzmu samo neuspeli pokušaji pojedinaca i grupa s drukčijim težmjama, na koje se ne bi trebalo ni obazirati, jer po beznačajnosti i deplasiranosti ne zaslužuju pomena i pažnje, može se reći da je velika većina studcnata, zajedno s nastavnicima, punih 7 dana, neuobičajjeno živo raspravljala o zadacima naše brže ı uspešnije socijalističke izgradnje, u okviru smernica i ciljeva preciziranih „Ustavom i Programom SKJ, i to kroz revolucionami zanos, politički zrelo, iskreno, pošteno i hrabro. To je bio snažan progresivni vetar, koji je potresao pre svega univerzitetskau sredinu, punu protivrečnosti, sa dosta uporno održavane kongzervativnosti, probudio i alktivirao snage, do nedavno obuzete apatijom i razočarenjima. To je bio tako intenzivan politićki rad, na progresivnim pozicijama, kakav nije mogao biti konstatovan ni u toku stvaralačkog zanosa posle oslobođenja, u izvojevanoj slobodi i novoj narodnoj državi. Prema tome, sedmodnevna obustava ispita predstavlja samo promenu posla, čije je uspešno obavljanje neophodan preduslov uspeha svih ostalih aktivnosti studenata i nastavnika. Takvu ocemu dao je i drug Tito.

Međutim, studentska akcija jc još značaj-

nija kao istorijska prekretnica u nastojanjima da se. brže, pravilnije, odlučnije „i efikasnije sprovodi reforma SK, univerziteta, društva, privrede i kulture, u čemu se, i pored ispravnih propramskih zahvata, stavova, rezolucija i preporuka u velikoj meri dugo ftapkalo u mestu. . „Studemtska akcija je podstakla, u svoj svojoj oštrini, i pitanje odgovornosti javnih i društvenih funkcionera, koje je zanemareno, iako je Ustav od 1963. godine predvideo obavezu Skupštine da o tome donese poseban zakom, bez čega je teško savlađivati birokratskc snage, čije upomo manifestovanje knije opasnosti devijacija i usporavanja socijalizma. Jedna od korisnih posledica akcije studenata je i jačanje SK na Univerzitetu, što je od posebnog značaja. Ove činjenice mogli su lako konstatovati svi društveno-politički faktori ove zemlje još pre izjave druga Tita, što bi otklonilo niz mamije ili više grubih političkih grešaka, od kojih se neke dešavaju čak i posle Titove izjave (ma primer osuda »Rada« umesto da mu se oda priznanje za pretežno potpuno objektivno prikazivanje događaja). »Ne pada sneg da Dpomori svet, već da svaka zverka pokaže trag« kaže narodna izreka. To se, izgleda, desilo i u ovoj situaciji, koja je pružila priliku da se birokratija demaskira, da se otkriju i političke greške, idejne nejasnosti, nedoslednosti i neslaganja, i u nekim forumima SK, čije su posledice mogle da budu vrlo dalekosežne i nepovoljne, samo da nije bilo tako dalekovidog rukovodioca kao što je Tito.

S ovim u vezi treba tražiti, pre svega, donošenje Zakona o odgovomosti javnih i društvenih funkcionera, na osnovu kojeg će moći da se pojedincima u različitim forumima, organizacijama i službama postave sleđeća PDpitanja: zašto nije javno i oštro osuđena brutalnost milicije prema studentima, koja je pred svetom nanela štetu ugledu Jugoslavije i mečunarodnom radničkom pokretu; zašto je služba javne bezbednosti, umesto samokritične analize postupaka, produžila da čini političke greške (zabrane »Studenta«, demomstracija, isticanja nekih parola i zvučnika, nepotrebne blokade fakulteta, jer je to sve moglo i savetom, odnosno direktivom da se reguliše; hvalisanje »Ala smo ih udesili« itd.); zašto je

Nastavak na 11. strani

Prof. dr Dušan Stanković