Књижевне новине

za a | POZORIŠTE

| —_——_—_—_——

»,.DA MI VI JOPŠTE voljitc Pozorište? Kad

kritikujete to činite bez gorčine, a kad hvalite

teško bi bilo reći jeste li istinski oduševljeni Pretite, ali se ne bunite protiv današnieg Pozorišta! Ako jednom počnu demonstracije u dvdrani gde ćete se vi nalaziti? Mora li scena da bude iluzija, umetnost i nada? Kako da sve to nađem u predstavama koje ne mogu da preživei jednu sezonu?...« Ove reči pripadaju anonimnom pismu koje smo primili upravo u času kada je zavesa spuštena nad ovogodišnjom sezonom. Pa ipak, ono po svome duhu nije anonimno i odražava sasvim određeno raspoloženje, odnos, želje i shvatanja u današnjem ozorišnom trenutku. Otuda bi se ono moglo odnositi manje ili više na svakog kritičara,reditelja, glumca pa i samu publiku.

Naime, događaji koji ispunjavaju naš teatarski Život veoma su protivurečni bremeniti zabludama, okruženi krajnjom šubjektivnošću a tako da je teško u svemu tome smaći se Pozorišta opstojavaiu — da li to znači da i umefnički egzistiralu? Nema ansambla koji nijic u stanju da prikaže korektnu pa i dobru predstavu. Bilo ih je čak i posebno karakterističnih i zanimljivih: »Junona i Paun« ı Jwgoslovenskom dramskom pozorištu, »Nepri inteli naroda« u Savremenom i »Živi leš« u Narodnom pozorištu, »Povratak« u Atelje 212. Možda u mašem sećanju možemo da oživimo i neke druge — mada time nećemo poljuljati uverenje da je teško pronaći ostvarenja koia određuju stvaralačku suštinu celog ansambla, Tačnije: olako. se upuštamo u ambiciozne projekte, ravnodušni smo prema čestim porazima, premalo kritični u odnosu na postignuto i srećni što su dvorane relativno pune.

Međutim, ako sc traži događaj, koji menja stil i život, njega nije bilo! Da li ga je, uopšte, i trebalo očekivati?

Naša pozorišta, „bez obzira na svoje relativne i trenutne specifičnosti, predstavljaju oblik tradicionalnog teatra. Kontinuitet sa prošlošću je obezbeđen, odnos sa rcalnošću prilično nedefinisan a kontakt sa budućnošću Kkrainie neizvestan. Na tal način stalno se osećaju izvesno nespokojstvo i latentni strah od vremena koje dolazi. Možda jc to veoma ozbiljan dokaz neautentičnosti. Oslonac nam jc više u klasičnom nego savremenom Teperionrlı, poznatim formama i ograničemnoj ambicioznosti a manje eksperimentu i slobodi izraza. Otuđenost dominira scenom i ono što činimo necdovoljno je da bi je prevazišli i suočili se sa sopstvenom sušfinom. Nije slučajno što be.z strasti igramo moderne tekstove (Atelje 212), obraćamo sc prošlosli i olimamo Ttekstovc od vremena i zaborava (Jugoslovensko dramsko pozorište), u realizmu poslajemo romantičari (Narodno pozorište) ili savremenost vidimo kao kompromis sa konvencijama (Savremcno Pozorište), jer niko od nas nikada „bozorište nije stavio pred altemativu da bude apsolutno u domenu svoje sopstvcnc stvaralačke slobode i autentičnosti ili da se odreknc umetnosti.

U, odnosu na previranja koja su zahvatila sve vidove umetničkog stvaralaštva krajnje smo ravnodušni. Mi nemamo agresivnih i uticajnih formi koje bi moćno delovale sa scenc. Kada sc i pojavi neka varijanta teatra SurOVOsti, istine ili potpune otvorenosti — onda je to vec sasvim čedna i bezopasna akcija prema kojoj se određujemo isključivo iz pozicija lre-

nutnog raspoloženja, Pitanje je, uostalom, da li bismo mi prihvatili neko nama potpuno ne-

poznato scensko uznemirenje?

U pozorišnom životu prolazimo kroz fazu prilagođavanja i identifikacije, Verujemo, s jedne stranc, u nepomućene ideale leatra kao trajne i, univerzalne umetnosti, a s druge poIstovećujemo svoj rad sa takvim poimanjem scenskog delovanja. Svesni smo medostataka, zabluda i nemoći ali ipak svesrdno podržavamo ovakvu organizaciju rada, rediteljske koncepcile, repertoarsku politiku pa i oblike izraza. Kritika se prihvata kao smutnja i neprijatnost koia lako može da se izrodi u ofvOreno neprijateljstvo. Da li neko može da prihvati na sebe do knaja prokletsivo glumaca? Pogotovo u uslovima u kojima se estetičko nezadovoljstvo veoma lako može iskoristiti kao razlog za pbrimitivistička „mraspaljivanja sumnji u potrebu postojania samog teatra! Zato se

kritika ograničava i pravi kompromise — pa”

se ponekad traže vrednosti i tamo gde ih stvarno nema. Naročito kada se zna da celokupna atmosfera koja okružuie pojedina pozorišta

navodi na to da afirmišemo teatar ovakav ka-.

kav jeste.

Otuda nije ni čuđo što se događaji predstojeće sezone mogu, već sada, sa dosta sigurnosti sagledati, Naše pozorišne iluzije nisu izložene stalnoj kritici novih vrednosti. Da li mi uopšte priželjkujemo mnmekakvu drugačiju budućnost? Zar cela jedna generacija mlađih redilelja, sa izuzetkom dvojice ili trojice, me stagnira? U čemu je smisao ove egzistemcije? Zar se u inferiormosti mogu stvarati velika i značajna umetnička dela?

. Buniti se protiv odsustva smisla u igri, be-

životnosti određenih formi, pasivnosti i ma takvoj osnovi oformljenih ideala, ne znači još i mogućnost da se pozorišta suštinski pokrenu na nove akciic i stvaralačka preobraženjia. Promena mora da budc indicirana iznutra i u kreativnom jezgru samog amsambla., Glumci se oslanjaia na reditelje a ovi nisu u staniu da ansamblima pomognu u sticanju kolektivne individualnosti. Umesto vizionara nastupaju improvizatori i orividni nihilisti i veliki problem je kako se niih osloboditi. Da bismo pozorište voleli i osećali kao svoju duhovnu potrebu moramo znati kako ono egzistira i Šta nicgove predstave znače ı našem vremenskom trenutku. Umesto nekakvog uopštenog i apstraktnog teatra tražimo određeno pozorište u svome humanom i estetskom delovanju. Pogotovo što smo ubeđeni da se i putem osobenih struktura realizovanih u sasvim. individualiziranom ansamblu mogu da dosegnu i opšti ideali!

Besmisleno bi, razume se, bilo tražiti da naša pozorišta postanu ,nmckakav čisti teatar rasterećen svojih . tradicionalnih navika, preokupacija i formi. Jer, nema log anarhizma i konvencije koji bi mogli da budu smelmja suočavanju sa sopstvenim mogućnoslima. Sloboda nije u izolaciji već u akciji. Bitno je da glumci i reditelji dođu do uvcrcnja da Umetnička egzistencija znači borbu za predstave koje će u svemu da odražavaju individualnu kreaciju scenske iluzije. Pozorišta moraju da određuju vlastitu Tfizionomiju po svojoj VOlji i izboru! Samo, kuće u kojima se ovakve stvari događaju, u kojima istina ima svoje mesto a suština značenje, mogu da pretenduju na

RAZLOZI

Na marginama upravo završene . pozorišne sezome

umetnički autoritet. Predstava nije gola reprodukcija naših osećanja i želja već slobodna forma koja, proizlazi iz same igre. Prema tome, ona je nerazdvojivo vezana za njemu prirodu i neprekidno ispoljavanje. |

Iz te perspektive — ima li smisla insistirati na uobičajenim bilansima sezone? Šta znači ređanje fakata o broju klasičnih i savremenih tekstova, broju predstava i gledalaca, glumačkim kreacijama — kada se naša pažnja vezuie za one impulse koji nam indiciraju koliko su

” pojedini ansambli u svom radu zaista slobod-

ni? Postoje li u predstavama koje smo videli uslovi za permanentnu pobumu reditelja protiv „svojih postavki a glumaca u odnosu na ličmi igru? Gde su dokazi izbora u situaciji?

'Đa li smo stanje kroz koje prolazimo sami i

svojom stvaralačkom voljom ođabrali?

Do sada smo uvek bili preglasni u isticanjti želja i intelektualnih pretpostavki o tome kakva bi trebalo da nam budu pozorišta. Još se nije dogodilo da je neko od njih u svemu prihvatalo ovakve sugestije. Otud su se i množili nesporazumi i zato dolazimo do ubeđenia da bi konačno trebalo ostaviti ansamblima da izaberu sami svoj način akcije, promene, delo-

vanja i egzistencije. Od toga i zavisi da li će-.

mo njihove predstave doživeti kao istimski slobodne i savremene. U tom svetlu — drugorazredno pitanje je sam stil ekspresije. Jer, van same scene i njenog neposrednog „kontakta sa gledalištem teško da može opstati sloboda 1Zraza. Ona se ne bira već ostvaruje a to podrazumeva da je tealar maš i da su mu Za ŽIVOT potrebni sasvim određeni ljudi u isto tako određenoj realnosti. On mora biti prisutan svuda 1 upravo iz te neposrednosti crpsti snagu za IZgradnju svoga umetničkog subjekta.

Pozonište, ma kako ga poštovali, uspeva da nam se sasvim približi tek svojim najboljim predstavama. Između nas mora da postoji istovremeno veoma čvrst cmocionalni i intelektualni kontakt kao mogućnost samoostvarenja. Samo u tom odnosu mogućno ic ljudima Dpoverovati kad kažu—da vole ili preziru tcatar.

Predstave, ako su onc prave, uvek u sebi sadrže naše iluzije, shvatanje umetnosti ı VIC mena, potrebe i nade. Takvima jedna sczona nc znači ništa — once sc kreću i sa sccenc prenose u nas same. Zalo suzdržanost u pohvalama i grdnjama nije nedopustivi komprom!s. Nama treba autentično pozorište a ono koic ne doseže do same istine i njene suštinc otučuje se i brzo tone u zaborav. To je smrt koju niko ne želi i koja ne dolazi tamo gde se rdditelji i olumci ostvaruiu kao prave scenske }ličnosti. Zar to nije razlog više da se u fteatrima umetničko delovanje prihvati kao neminovnost.

Uostalom, „pozornica nam je i potrebna jedino kao mera prostora i vremena, kao forma i mogućnost sopstvene slobode, realnosti i iluzije, kao umetnost egzistencije i trajanja. Takvog glumca, reditelja ili ansambl, igru i njeno dclovanje, svako prihvata sa strašću i

zadovoljstvom. Zar ovo nije već pouzdan znak”

da pozorište volimo i u času dok se bunimo protiv njegove trenutnc prirode i zaboravljamo ono što se još koliko juče događalo?

Petar Volk

(HR O AU NLJLULLLLLULLJJJUUIdIJdvuz “70 _TBKN_ _ ______ '__ a ra —

~ rez _____•_EČ—KK=="===__ — cc... ___—_—_ S —V—LČŽFE

ALEKSANDAR. SOLŽENJICIN

takt sa pojavom stvarnosti rane destaljinizacije. |

Rusanov ima više antipoda u romanu, ali je najizrazitiji Oleg: Kostoglotov, bivši vodnik u ratu i student u miru, logoraš i prognamik, ija je pozicija na onkološkoj klinici objašnjena kao kretanje »između dve večnosti«: »S jedne strane — spisak »još neumrlih« sa ncizostavnim precrtavanjem., S drugc stramec — večno progonstvo. Večno kao zvezde. Kao Galaktika«. o je ličnost veoma bliska autoru, „varijanta Šuhova iz »Jednog dana Ivana Denisoviča« ı Gleba Neržina iz romana »U krugu prvom“; Ko: stoglotovljev status, njegov sistem osećanja i način mišljenja mogu se primiti kao Solženjicinovi, Pisac prati do. kraja romana svoga junaka, omogućujući mu da stupi u na\VCCI broj dodira sa žiteljima klinike kako bi se što pot Punije iskazao; ličnosti sc određuju prema KoSstoglotovu, prema njegovim shvatanjima, 1 svesti čitaoca dobijaju ono mesto koje im je obezbedio kontakt sa autorovim omiljenim junakom. U počeiku romana Kostoglotov je gotovo u istoj situaciji u kojoj i Rusanov: njihov lični stav prema metodima lečenja Je negativan. Potom dolazi do podvajanja, ier se p-ava bitka između osionog birokrate i temperanen: inog logoraša vodi na području idcja O životu a ne na terenu brige o bolesti. Olegova pozicija

KNJIŽEVNE NOVINE

nazire sc gotovo u prvoj njegovoj pojavi: u ratu je bio -— vodmik, jer »ako bi svi otišli u gencrale, ne bi imao ko da dobije rat«. Posle sedam godina provedenih u vojsci i ratu, doživeo je da sa grupom studenata (među kojima je bila i njegova devojka) dospe u logor, gde ie posle sedam provedenih godina postao kandidat za »večno progons:vo«: klinika je samo predah na putu ka jednoj ili drugoj “vrsti smrti. Pa ipak, Kostoglotov, kao malo koji Solženjicinov Junak ceni Život i nastoji da mu se raduje; njegova jedina dilema je između potrebe za radošću u preostalim danima života i uverenja da mora ostati moralno čist i čestit u sukobu sa nosiocima dogme kojima je okružen.U sferi moralnog čina njegova aktivnost je upućena ideji o moralnom usavršavanju pojedinca, o nezaustavljivosti životnog kretanja, O društvenoj jednakosti i etici dvadesetih godina revolucije i građanskog rata. U privatnom Živolu on čezne za srećom; njegova naivna ljubav prema bolničarki Zoji, duboka vezanost ža Jekarku Veru Gangart predstavljaju se kao zraci svetlosti u tami kliničkog ambijenta, a njegovo Ss'aro prijateljstvo sa porodicom Kadminih rellektuje njcgov smisao Za poštovanje etičkih zakona življenja.

Mnoge ličnosti romana streme Kostoglotovu, osećajući u njemu izvor snage 1 poverenja. Ponesena zainteresovanošću za njegovu ličnost, bolnićarka Zoja će rizikovati da izgubi službu krijući od kliničkih vlasti da Olegu ne daje injekcije ženskih hormona; geolog Vadim Zadirko sc takođe približava Olegovoj muževnosti, a doktor Vera Gangart, kojoj se činilo da je posle smrti voljenog čoveka u ratu život za nju završen (»Taj rat je posle toga mogao da bukom ubili i nju«), poklanja svoje poverenje mladome prognaniku. Međutim. iako eksponent autorovih simpatija prema životu, Kostoglo1ov ne zaokružava omu liniju životne filozofije do koje je Solženjicinu stalo. Ta dužnost Ppripada čudnome liku Alekseja šulubina, koji učestvuje u najprovokativnijim dijalozima u rTOmanu. Šulubin u »Onkološkoj klinici« igra ulogu »društvenc savesti«, koja je u romanu »U krugu prvom« poverena liku slikara Kondrašova-Ivanova, potomka dekabrista, poklonika Rembran'a, idealiste čije platno sa prizorom Parsifalovim deluje kao pravi Solženjicinov manifest. Šulubin demaskira epohu, demaskirajući sebe, sopstveni odnos prema prošlom životu. Imao je ženu, decu; prihvatao je epohu ćutke, zbog žene, zbog dece, zbog svog »grešnog tela«; nije se bunio protiv očiglednih okolnosti zla, a sada mu je žena mrtva, telo je postalo »vreća sa izmetom«, a deca su »odrasla neobično, bezdušna«. lako je SVOjevrcmceno, završio poljoprivrednu akademiju,

:

njegov pravi poziv je — filozofija, Evo njego-

vog objašnjenja onog strašnog što se dogodilo u sovjetskom životu i što jc skršilo i njega kao ličnost. Nije ćutao samo on, ćutala ie i Krupska, ćutao je i Ordžonikidze, koga su obožavali veterani građanskog rata u koje spada i sam Šulubin. A ćutali su zato što »u jednom narodu za desetak godina opada sva društvena energija i impulsi hrabrosti, promenivši znak, pretvaraju se u impulse kukavičluka«. To nikako ne znači da se Šulubin · razočarao u socijalizam. Olegov odgovor u tom pogledu je neodređen, obavijen povremenim mrakom očajanja, ali Šulubinov je jasan. Samo, po

njemu, »socijalizam se me može izgraditi na

višku robe, jer će ljudi uništiti i tu robu ako budu bivoli.. U romanu »U krugu prvon« jednog od glavnih junaka Neržina opsedale su misli da pođe »u narod«; razmišljajući O tome, junak je »shvatio Narod ma nov način, kako nigde nije pročitao: Narod — to nisu svi koji govore našim jezikom, ali nisu ni izabranici obeleženi vatrenim znakom genija. Ljudi koji odlaze u narod ne biraju se ni po rođenju, ni po radu ruku svojih, niti po krilima svoga obrazovanja. Već — po duši. A dušu kuje svak za sebe, iz godine u godinu. Valja se *ruditi da svak iskuje, išlifuje sebi takvu dušu kako bi mogao postati čovek. I iime — delić svoga naroda«. Ova neotolstojevska koncepcija etičkog osećanja života prisutna je i u Šulubinovim pogledima. On je izlaže u dugom razgovoru sa Kostwglotovom, koji dominira misaonim područjem romana. »A ja bih rekao, — kaže on — upravo za Rusiju, s našim kajanjima, ispovedanjima, i bunama, s Dostojevskim, Tolstojem i Kropotkinom, istinski socijalizam je samo jedan — etički! I to je sasvim realno«. — »Sav problem je u tomc: kako vaspitavati decu? Za šta ih priprema:i? Na šta usmeravati rad odraslih? I čime ih zabaviti u slobodnom vremenu? — sve to treba da proističe samo iz etičkih zahteva,(...) Ne treba razmišljati o tome koliko će nas ovaj ili onaj korak obogatiti ili ojačati, ili povećati naš prestiž, već samo o jednom: u kojoj će on meri biti moralno ispravan?« U *o ime Šulubin je spreman da sc čak odrekne lične sreće, lične radosti, podvrgavajući se do kraja ideji samoodricanja, samousavršavanja kao primeru herojske vizije života, at

Čuvajte

mi televiziju...

...ja odoh na more. \

Pre nego što to učinim, moram (PROD da su moji profesori, moji siroti profesomi, koje sam toliko puta izvodio iz takta, toliko puta nervirao, bili potpuno u pravu, kada su mi Optimistički pronicali svršetak na vešalima.

Sudbina se i njima i meni nmajsvirepije narugala. Završio sam u »Književnim novinama«, što je mnogo užasnije nego što su oni i u snu mogli sanjati!

Mislim da je kazna smrti vešanjem već odavno ukinuta i već se prešlo na električnu stolicu (a kada nema struje i na sveću), a »KN« ostaju i dalje najstrašnije što se može zamisliti za mladog čoveka, sudeći bar po novinama koje mi raznosač ostavlja svakoga jutra pored flaše sa mlekom, ko zna zašto — valjda da ih lakše progutam.

· Pitam se šta će mi svc OvO? |

Iz nekih drugih gradova telcfomiraju mi bake, tetke, ujaci i strinc i interesuju se jesam li već izučio tc škole za Mitcvića (Mitević Šćekić — videti u Enciklopediji pod »Đavo i njepov šcgrt«).

Kako da im obiasnim da nikada nisam bio dalje od takve karijere no u ovom trenutku zauvek izgubljen za taj nedostižni svet aktuelnog šarma, za ta pitanja sastavljena od malih novinskih uvodnika na kojc se već znaju unapred odgovori — recite, kako to da objasnim svima onima, čija deca na p'tanje: »Bato, šta ćeš da postaneš kada odrasteš?« — odgovaraju kao iz puške: »Mitević!«.

Šćekiću, čuvajtc mi Icleviziju dok se me vratim!

Kada razrešite sve Gordijeve čvorove (Brzina: 250 čvorova na sat), sa onjm slatk'm, odličnim učenikom Mitcevićem — u trenutku kada ovaj stari izmoždeni i na mnogo mesta zakrplieni svet, zahvaljuiući vašim lcežerno ozmojenim konverzacijama bude tako savršeno uređen kao cvetna aleja u Vrnjačkoi banji u tremutktu kada duvački orkestar izvodi polpuri iz Lehareve operete »Princ — student crvenog un'verziteta«, pošaljite mi telegram:

MOMO STOP SVET JE STOP POTPUNO KRENUO STOP. NOVIM PUTEM STOP PLIZ KAMBEK STOP

i ja ću se vratiti.

Za sada priznajem — neću više da se bo-

rim: jači ste! . Pišući suviše dugo o televiziji, potpuno sam ispustio iz vida radio. Jer potrebno je znali; od televizije je moguće pobeći, ali od radija nikuda! | '

U trenutku kada sam sav ozaren stupio nogom na jedno sasvim pusto ostrvo ı kada sam pronašao jedno žalo, ijedan čempres i jedan Dpo-

„gled na pučinu, oslušnemi i Šta čujemi — neka , „budala otvorila tranzistor i sluša Trcći DIO, gram Radio-Beograda; tema zaista zanimljiva:

»O komunikativnosti poetske transferzalnosti u uslovima neofrojdističke alijeniramosti ij modeme konjunkture racionaliziranih saznonja« sa podtemom »Konjunktura i hiperprodukciija kab'netske logistike i semantička amaliza kibernctičkih komumnikaoiia sa osvrtom ma otuđeni višak vrednosti i duhovnu stabilnost neposrednog proizvođača« (Snimak sa XXXV mancl diskusije na temu »Refleksi elementamih čestica i beskonačno malih veličina u dinamici društvenih procesa«),

Pobepnem u polje. Vidim: jedan neposredni proizvođač ore, a tranzistor okačio na plug vulgavis i bez daha sluša, na primer, izlaganje glavnog urednika Ackovića koji mu ukazuje na |edan jedini mogući pravac duhovpog kretanja, tako da nesrećnik, zanesen, silazi sa njive i DOčinje da ore magistralu.

Čitao Sam, postoje ljudi sa izvesnim poremećajem u nervnom sistemu koji je tako podešen da neprestano čuju jednu radio-stanicu. Ma šta radili, ma kuda išli. Čak i u snu. Pomislite, kakva je to kazna Božija, slušati svake večeri program A. Ackovića!

A sada, vratimo se televiz'ji!

Plače mi se kada pomislim na sve televizijske emisije koje ovog leta neću videti. Zamislite, sa koliko će pažnje b'ti redigovane, sa koliko truda će se u njima tražiti, summjiva ideološka mesta, zamislite samo koliko će' lek: tora lektorisati, korektora korigovati, glumaca glumiti, režisera režirati, crtača špica crtati, O. B-a prikazivati — i sve to ode u vetar, u kišu, u kumuluse. Kako ću to nađoknaditi u svom životu?

Kakve ću samo rupe dobiti u svom obrazo: vanju! ' ·

Mučeći se razmišljanjem o tome kome da pre odlaska ostavim ovu sirotu rubriku, koju već pet godina niko neće da uzme (čak sam pokušavao i da je zavljem u pet hiljada dinara pa da je ostavim na ulici — znate li šta se dogodilo: svi uzimaju pet hiljada a rubriku niko!); mučeći sc, dakle, tako, setim se dvaju mogucnosti: ili da na leto pišem o III programu, ili o programu talijanske televizije koji se odlično vidi u onom ribarskom mestu o kome sam već goOVOTIO.

. Pošto ne razumem ni Talijanski jezik kao ni jezik 111 programa, odlučim se ipak za talijamsku televiziju.

Ima bar slika,

·'Momo Kapor