Књижевне новине

[ ESEJ

____ESE i ot. L ranu

| EF i f ij e | Robert OR n i literatur<=

~ ESEJU »FUNKCIJA KRITIKE U NAŠEM DOBU« Metju Arnold je izrazio žaljenje

. ~ Što su Englezi njegovog vremena — viktorijanski period — ravnodušni prema kritici, a to je, gOVOrIO Je on, onemogućilo pojavu prave literature u Engleskoj. Snažan kritički napor, dodavao je zatim, neophodan je za pri-

remanje kulturne klime iz koje može da pro-

iziđe velika literatura. I obećavao je da će u bliskoj budućnosti više energije posvetiti kritičarskoj aktivnosti nego poetskim spisima.

Od drugog svetskog: rata u SAD se čuju prigovori sasvim suprotni Arnoldovim. Nalazimo se u eri kritike, tvrdi se sa svih strana — a oni koji tako govore uglavnom ne vole ni kritiku ni kritičare, Nasuprot Arnoldu, ti ljudi

ovore da ima suviše kritičara i da je to suštinsko zlo od kojeg pati poezija. U knjizi »PoJožaj literature« Malkolm Kauli je, pre nekoliko godina, to nazvao našim novim aleksandrijskim periodom u kome je umetnika kreatora zamenio retoričar.

Nešto kasnije, pesnike Karl Šapiro objavio je knjigu mudđro nazvanu »U odbranu neznanja« u kojoj je kritičare optužio za sve zločine, a naročito zato što se postavljaju između Ppesnika i njegove publike — publike koja, pre-

uštena sebi samoj, voli i razume poeziju. Kritika je, znači, optužena za sve što se dešava na književnoj sceni — publika je optužuje za loše stanje u literaturi, pisci je optužuju za đavo stanje u publici.

Odgovarajući Kauliju, želeo bih da kažem da se savremeno doba razlikuje od aleksandrijskog perioda po tome što se zlatno doba kritike, koje počinje sredinom dvadesetih godina sa Eliotom i A. A. Ričardsom, poklapa sa zlatnim dobom moderne književnosti, umesto da dođe posle njega. Ako kritika danas deluje umorno, akademski, isto se.dešava i sa boezijom i romanom. Što se tiče naivne vere Karla Šapiroa u mogućnosti komunikacije, svi oni koji su pokušali da nekoga uče poeziji ili oni koji su se pofrudili da nauče da shvate i zavole umetničko delo koje im se na prvi pogled nije sviđelo — odgovoriće mu sami od sebe.

Naravno, kritičari su uvek nmapadani, a ne samo promašeni pisci. Svi mi gajimo izvesnu mržnju prema. tim cenzorima, tim »super ja« književnosti — neprijateljima spontanosti, stvaranja, života. Međutim, svi mi smatramo da je kritika problem našeg doba i da je, na izvestan način, moderna kritika drugačija nego što je nekad bila.

. Gde je ta razlika? Može se krenuti lakšim putem i odgovoriti da je potrebno da kritičari zarađuju za život, da mladi i daroviti asistenti doživljavaju unapređenje. Sigurno je da je gigantska ekspanzija univerziteta i fondova posvećenih istraživanjima omogućila većem broju ljudi da se posveti kritici i čak ih u tome ohrabrila. Ali time se ne objašniava zbog čega je toliko energičnih ljudi najvišeg stuphja inteligencije, ljudi koji bi mogli da se isjaknu, M mnogim drugim zanimanjima, odluilo da Đostanu kritičari. Lako je shvatiti zaŠto čovek koji se oseća obdarenim želi da piše Pesme ili romane. Ali zašto pisati kniige o kniigama drugih? Uistinu, kad se shvati koliko izvanrednih duhova posvećuje čitav svoj život 'objašniavanju fekstova, fraganiu za izvorima, pDrocenjivanju slika i tako dalje, dolazi se u iskušenje da se kaže da ništa sem Biblije nije “dostoino takve pažnje.

Ali tada postaje jasno da je u stvari moderna kritika zasnovana na postulatu po kome je literatura večna Biblija, jedinstven izvor meprekidnog otkrivanja, jedina stvaralačka snaga Vrednosti u modernom svetu, po tome što se suprotstavlia svim onim snagama. koje se zadovoljavaju Rkonzerviranjem i opisivanjem tih vrednosti. ;

· Misao da su velika književna dela Biblije,

svakako me sadrži ništa novo. Već ju je izrazio Blejk i, mada na manie eksplicitan način, ostali romantičari. Kolridž, najveći od emgleskih kritičara romantičara, otac je te mođerne kritike o kojoj govorim, jer je umeo đa gotovo botpuno obrazloži romantičarsku teoriju imaginacije — imaginacije, stvaralačke sposobnosti zahvaljujući kojoj čovek donosi ovom svetu nešto novo, nešto što još nije postojalo. Takva teorija zamišljena je kao odgovor na naučno Eledište sedamnaestog i osamnaestog veka o coveku koji bi bio isključivi produkt svoie okoine i ne bi posedovao ništa psihičko što ne dolazi iz spoljašnjeg sveta. „ Gacionalizujući dušu, nauka ju je prognala iZ; liudskog bića, a romantičari su je zamenili »rofanim pojmom imaginacije. Za romantiča:e, kao i za nas, imaginacija je sposobnost koom se literatura spoznaie kao otkrovenje, itvaralačka snaga vrednosti. | . Često sam mislio da je intelektualna. klima jisaca dvadesetog veka — klima. koiu su stvoili Freizer, Frojd, Jung, asimilaciia MHegela reko Marksa, otkrivanje Vika — često sam nislio da ie ta klima naizad ispunienje onoga iko Je po Arnoldovoj želji trebalo da učini krie a, Arnold nikad nije želeo da ideje budu MTogo literarne, nikad nije kritiku shvatao kao iterarnu aktivnost. Čega dakle ima novog u modemoj kritici? Te svega, rekao bih, veliki zbir neknjiževnih ?ojmova pomoću kojih savremeni kritičar mo9. da opravda, obradi i primeni romantičarike intuicije o postojanju imaginacije i o istinitosti onoga što imaginacija opaža. NajvažMlji od tih pojmova dolaze iz domena misli, omena koji se nalaze izvan literature. Jedan Dd njih je i dijalektičko shvatanje istorije kole su izložili Hegel i Marks, po kome istorijskom razvoju duha odgovara istovremeni razVOJ stvarnosti. Literatura, izraz te vizije sveta, DOštaje jedna velika knjiga u kojoj može da še čita Istorija koja, za hegelijance i marksiste, bredstavlja poslednje otkriće.

„ Zatim dolazi uporedno proučavanje mitologija u delima kao što ie Frejzerova »Zlatna grana«. Otkrivajući zajedničke strukture i različitim mitologijama, ti radovi nagoveštavaju da su svi mitovi istiniti kao što su istinite tvo-

a

KNJIŽEVNE NOVINE

revine imaginacije, i da svi govore sopstvenim jezikom. Tako moderna kritika može a opravda i sklonost romantičara prema čudesnom i njihovo ubeđenje — često neobjašnjeno — da čudesno ima veoma duboke korene.

Treća tačka i kudikamo najznačajnija: otkriće Frojda i njegove analize podsvesti, Praveći od podsvesti operativni pojam, Frojd opravdava verovanje romantičara po kome racionalisti ostavljaju čoveku samo deo njegovog duha. Imaginacijom su romantičari nazivali celokupan čovekov duh koji se nalazi u akciji. Može se reći da se romantičarska poezija zaverila da nam, uz pomoć sazvučja i cvokacija, stvori predstavu o »tajnom scktoru« — ali stručnjaci, devetnaestog veka nisu raspolagali neophodnim rečnikom da bi o tome govorili i mogli su da se bave samo impresionističkom kritikom.

Ta kritika je danas na veoma lošem glasu. To je postupak protiv kojeg su savremenici najčešće reagovali. Međutim, dok Frojd nije dao kritičarima adekvatne pojmove za analiziranje onoga što su osetili, ona je bila jedini način da se dosegnu podsvesna sazvučja jedne pesme. Frojd nije samo dao ime skrivenom predelu duba već je detaljno objasnio i njegove mehanizme. Njegova proučavanja omaški i snova sugerisala su da podsvest poseduje svojstvenu »logiku«, a ta logika je po mišljenju kritičara dosta podsećala na logiku imaginacije ı umetnosti, ·

tome da govorimo; jer, ono što ona kaže složenije je od svega što o njoj možemo da sa· znamo proučavajući njene izvore, period u kome e nastala, život i ideje njenog autora, oje su onda granice te škole? Nije se bpokazala dovoljno strogom prema samoj sebi. Izgleda da do danas nije shvatila da se njene metode na jedne književne rodove primenjuju bolje nego na druge, i da joj drugi rodovi potpuno izmiču. Njeni prosedei daju izvanredne rezultate u lirskoj poeziji a odgovaraju takođe, mada u nešto manjoj meri, dramama i romanima oživljenim istim intenzitetom (u manjoj meri, zato što ova dva žanra teško podležu mikroskopskoj analizi). Oni se, znači, najbolje primenjuju na modernu, metafizičku poeziju i, u širem smislu, na dela koja tretiraju nesvesno i višedimenzionalnu realnost.

Glavna slabost Nove kritike Ježi u tome što se ona pokazala nepotpunom, što nije doYoiP mo shvatila moderne specifične osnove SsVOJI metoda i svojih opredeljenja, kao ni svoje odnose sa glavnom, maločas pomenutom strujom. Jedina ambicija pripadnika Nove kritike sastojala se u razumevanju teksta — što je, kako sam već rekao, bila neophodna metoda. Razumevanje teksta je tehnički problem, a oni vole da sebe smatraju tehničarima. Ali na kraju krajeva, tehničar uvek treba da svoje instrumente stavi u službu onoga ko zna u kakve svrhe želi da ih iskoristi. A razumevanje: teksta, ako ga posmatramo kroz najbolje primere iz prošlosti, jeste početak kritike, a ne kraj.

Ovo me dovodi do onoga što smatram glavnom tendencijom moderne kritike. Ta tendencija se bolje definiše svojim ciljevima nego svojim metodama. U jasnom izražavanju tih ciljeva, u objašnjavanju onoga što pokušavamo da učinimo, po mom mišljenju nalazi se ključ problema. T. S. Eliot je 1956. godine postavio ključno pitanje u eseju »Granice kritike«. »Piiam se, kaže on, da slabost moderne kritike nije njena nesigurnost u pogledu samog smisla kritike? U pogledu koristi koja se od nje može

očekivati i za koga?...« Kao odgovor predlaže.

da se definišu granice književne kritike — upotrebljavajući reč »granica« u evropskom smi-

KRITIČARI SU UVEK NAPADANI

Tu je postojao čitav zlatni rudnik: otvarao se novi put koji je omogućavao da se prouči samo književno delo, ne više život njegovog pisca ili istorija epohe, da se misli duboko, suptilno, brzo, spretno i kompleksno o samoj umetnosti, da se prevaziđu granice uobičajene linearne misli. U Velikoj Britaniji kao i u SAD nekoliko briljantnih duhova pohitalo je da iskoristi tu zlatnu žicu i, čineći to, oni su nam dali možda najživlji i najzanimljiviji period kritike koji smo upoznali.

Korišćenje novih književnih pojmova ukazuje na ono što se zove dve velike struje modeme kritike — onu koja ide od spoljašnjeg ka književnom delu i onu koja ide suprotnim putem. Što se mene tiče, smatram da nikad nisu postojale dve škole, da je druga, takozvana Nova kritika, trenutna devijacija glavnog pravca i da se uistinu i jedna i druga nadovezuju na isti moralni, psihološki i sociološki pristup delu koji povezuje Arnolda. sa Kolriđdžom, a Kolridža sa velikim klasičnim kritičarima i Aristotelom.

Napadi na modemu kritiku upereni su naročito na Novu kritiku. Optužuju je da više značaja pridaje rečima nego idejama. Ona odgovara da je prozna parafraza jedne pesme najčešće bez jkakve zanimljivosti i da pravi smisao dela leži u uzajamnoj igri reči. Onima koji se interesuju za humanistički elemenat pesme, takva analiza deluie suvo akademski i suprotno životu. Na to Novi kritičari odgovaraju da poezija izražava kompleksno stanje svesti za koje su ideje samo jedan od mogućih načina iskazivanja, i to nedovoljan.

Njihova koncepcija jezika više je psihička nego logička zato što pretpostavlja da reči u svom kontekstu poseduju organski život analogan životu svesti. Precizan smisao jedne reči daje samo neadekvatan vid tog organskog života.

Neću braniti Novu kritiku jer smatram da je ona kao pokret mrtva — mrtva od sopstvenog uspeha. Svi smo mi ubuduće pripadnici Nove kritike, hteli mi to ili ne.

Ova škola je bila neophodna devijacija glavnog pravca i iskovala je potrebna oruđa za korišćenje neknjiževnih pojmova u literaturi. Sada kad je ispunila svoj zadatak, snabdeveni njenim sredstvima, možemo da se vratimo glavnom toku kritike.

Rezimiraimo dakle njen doprinos: Ako Dpođemo od idje da postoji osobena lopika imaginacije i da ic ponezila značajno sredstvo saznanja, čak otkrića, ostaje nam da pronađemo to o čemu govori pesma i da sami uspemo O

\ \

slu reči, dok ću je ja koristiti u američkom, kao predsednik Kenedi. On želi da spreči književnu kritiku da pređe u druge oblasti — biografiju i istraživanje izvora sa jedne strane, koje, kako sam kaže, ne doprinose da se poezija shvati kao poezija, u krajnost analize s druge strane jer »ceđenje limuna« ne omogućava da se oseti njegov ukus.

Ja tako ne mislim. Kad Eliot kaže da biografski podaci mogu da nam pomognu u razumevanju Vordsvorta ali ne i u razumevanju njegove poezije, smatram da nam takva strategija nije više potrebna, da sada možemo sebi da dozvolimo da priznamo da razumevanje Vordsvorta mora da ima neke veze sa razumevanjem njegove poezije, A kad govori, nimalo laskavim rečima, o onima koji hoće »da im se poezija objasni drugim rečima«, pitam ga kako bilo šta može da se objasni osim drugim rečima, Ne znam da li postoji čista poezija, ali sam siguran da ne postoji bilo šta što liči na čistu kritiku, Jer posao kritičara je da prevede jedan govor i da, prema tome, pređe iz jednog oblika u drugi; da analizira i, da bi to učinio, da određene pojmove primeni na jednom predmetu. Od Aristotela, najveći su Kritičari bili oni čije je delo sadržalo eksplicitno formulisanu viziju sveta. Savremeni kritičari koji su savesno sledili Arnolđa, nadovezuju se na tu tendenciju. Drugi joj takođe pripadaju u meri u kojoj su doprincli stvaranju kompletne kritike,

Kad govorim o kompletnoj kritici nemam nameru da kažem da svaki analitičar treba san da obavi celokupni posao već da svak treba da ima celovit pogled na delo da bi znao gde počinje njegovo proučavanje. Još jednom, evo u čemu bi se sastojala kompletna kritika. Pošto je objasnila dati tekst, ona bi trebalo da se baci na rešavanje pitanja što ih neizbežno postavlja čitalac koji je razumeo njegov smisao: zašto se to delo nadovezuje na tradicionalnu literaturu iako donosi neke izmene, u kakvoj je ono vezi sa drugim oblicima saznanja, čime utiče na njih, kakve su njegove veze sa njegovim dobom, sa samim čitaocem i njepovim vremenom, zašto ga on voli ili odbacuje, čemu njegova lična opredeljenja mogu da ga nauče o njemu samom i o njegovoj okolini.

Današnji čitalac hoće da smesti delo i da sebe samog smesti u Istoriju, pa prema tome i da odredi njegove povezanosti sa svojom DPpolitičkom situacijom, svoiim religioznim ubeđenjem, svoilm načinom života — freba li biti građanin ili boem, kako vaspitavati decu, da li je bolje živeti u građu ili na selu? (Pred-

Momir M. VOJVODIĆ

TRAZENJE PUTA DO KAMENOG PRESTOLA

Istoku okrenut

Sličan hašem čelu kom robuju zore, Ugljen zormjače dimi zlatnim. dimom. Oltari poslednjeg dana ko da gore

F sivi oluci dime pred visinom.

Ovoj vodi darovasmo opaljene ruke, Zemlji verni čobani, ratnici i PprOTOCi Gde plamen kraj pali, sjaj poruke . Krvikom nebu šalju iz plamena taoci;

Zatočehi u sličnost ovom obliku

U kamen otishutog vremena i athđela, Gde neće niko verovati u tu sliku Kako su se sunca u krvi našoj stela.

Zapadni zid

I kad drugi put išteš i Mu Klonuo predaš zadnji krug vida, Mimoiđeš li kulu gde se tmuše gustu Srešće te prah s druge strane zida;

Tu ćeš svoj umorni put i kosti Saviti u gužvu i ptsteh hieizlaza, Utrneš li lampu s biljem u jarosti Čućeš bat koraka s lancima poraza.

Južni vrt

Otvoriti neće! — tu je spokoj kruga, Jednako izlaz iz kože ište kYv. Nebo se krilima opaljenim Yuga

A na ratu dana propinje se CV.

Izlaz pustinja iz srca gleda. . U tamnom ogledalu lice dana sta. Traži sebe voda točeći iz leda

. A na dnu izlaza južhi VFt se Za.

Severna vrata pm

Izlaz je tu! evo, i dah savija Visoko čelo da he dotakne btid Ledenog luka vrata, gde se sija Pala zvezda na poslednju hrid; Izlazu fvom medđostaje plamena, Šumo uvijeha u,pokrov od stebta, On bi te izveo iz ovog kamena _U bijele noći niz zemljina Tebta.

Obećanje ptici Srki

U svom srcu sva leta zatvofi,

Ćuti da si hteo nestati ko Yosa | JI ko šuma što kišom dugom gofl; Nužnost se prostorima potuca bosa, Ljubav se vraća sa srca od stene,

I bez nađe da te ima, s aljuješ ime Dvojniče suhca, kad izlazi iz bene Vek tvoj uvijeh u hladni plašt zime, Pred kzidanom lobanjom u zid leta, Ćuti bolna voda ko obećanje ptici: Krv slomljenog krila da iz cveta Sjajem zvezde sjaju u litici.

U t{|eskobi

Evo me nosi krik zbilje, o

Ko ratnik luk mategnut, težiMa cilja

Na čelo teško pada. U okrilje . OGG Ponora zvuk Platija pada. :

Hladi se damar u prstenu testom Ko čelo bolesho uvijeMHo leso.

U pustom obruču duša greje uzdah Zvezda iz teskobe utamja UM prah.

Evo me ostavlja spasonosni, krik. Grlo sušno hi za vrisak ije,

Ni za boju vode kojom [19 Putnika plovi ko list lipe. Žestoko jara tela zmija greje, . Leš se ispod zgažene duše" smeje.

Bez snage za glas dozivanja, . Ostajem u tesntacu litica divljih, Bez ruku i shage za potiskivanja

Zidova stežućih, večnih i sivih..

-ađe niko nikad ne preporučuje!) On bi želeo ra čerali i put obrnutog smera, da od svoje kulturne pozicije dođe do knjige, i da se upita da li ona, ma kakva bila njena lepota i značaj koji je imala u svoje vreme, ima još šta da mu kaže. Možda će biti potrebno da mu kritičar, primenjujući na delo nove pojmove, nOV rečnik, otkrije njegov značaj u savremenom kontekstu. To međutim ne znači da to delo odslikava savremene preokupacije ili stavove. Na-

rotiv, možda treba podvući upravo, veliku tazliku koja nam pomaže da na primeru kontrasta definišemo našu modernost. Dante Je takav primer. .

Kompletna kritika, rekao bih, dovršava književni proces ne baveći se samo tekstom, delom proces koji kontroliše autor, već pronalazeći elemente koji su udaljeni od njegovog neposrednog domašaja i koji postoje pre nego što on počne da piše i posle završetka njegovog rada, pre nego što čitalac otvori knjigu i kad pročita poslednju stranu. Opravdano je, na primer, posmatrati literaturu kao materijal koji omogućava da se prouči priroda stvaralačke aktivnosti pa prema tome i misli. Kompletna kritika bavi se tim područjem kojim sam pisac ne može da se bavi. Stoga ona sadrži ne samo znanje o literaturi nego ı o životu.

Ako je umetničko delo, kako to mnogi savremeni stručnjaci vole da ponavljaju, biće dovoljno samom sebi, otkriće, privatna stvar između autora i njegovog čitaoca, uloga kritičara jeste da ga pretvori u opipliivu stvar o kojoj možemo da govorimo, na koju možemo da mislimo, đa uz pomoć inteligencije, nauke i tačmosti doprinese da nam ono ostane u svesti kad zatvorimo knjigu, drugim rečima, da ga pretvori u kulturnu tekovinu.

To je večna funkcija kritike i održavaniu te funkcije njeni »najnoviji« sledbenici svakako će nameniti svoje nove metode. Postupajući tako oni će pokazati da, sem usluga koje čini literaturi, kritika u savremenom dobu predstavlja izuzetnu vrednost: u vremenu tehnologije ona na sve vidove života primenjuje ono Što, za razliku od tehničkog, možemo da nazovemo humanistički duh.

Prevela Snežana Lukić