Књижевне новине

seems Jope oko scene

U IŠČEKIVANJU novih scenskih događaja mose iznova čuti uveravanja pozorišnih ljudi ako svako ima pravo na sopstvenu viziju teatarskog čina, pa čak i same umetnosti! Već načinu kojim se skreće pažnja na ovo prirodno pravo nije teško zaključiti da je 80 o želji da budemo pripremljeni za neobična iskušenja, eksperimente, drugačije Forme izraza, pa i ekskluzivni avangarizam. Kada se ova situacija ne bi popravljala pred početak svake sezone — čovek bi mogao i da se ponese tim entuzijazmom i zaboravi sve ono doživ-

ljeno minulih meseci, Pa ipak, da ne budemo

skeptici!

Valja znati da je avangardizam opsesija ili kompleks našeg teatarskog trenutka. Stoga nije iznenađenje što pojedini reditelji i glumci stalno mešto nagoveštavaju, obećavaju, ističu kao pretnju ili molbu, pozivaju se na druge rilike i tuđe uspehe, da bi se sve završilo na ednoj ili dve predstave koje po isvesnim svojim odlikama odstupaju od uobičajenih ili klasičnih pozorišnih standarda. Da apsurd bude veći e prepustili smo i svečano otvaranje sezone internacionalnom festivalskom spektaklu ili susretu avangardnih, eksperimentalnih i modernih pozorišnih trupa! Da li je to Ppsihološka kompenzacija za sopstvenu nemoć i dosadašnje neuspehe ili verovanje da je to jedini način da se i u sopstvenoj sredini osigura podrška avangardnim htenjima. i

Međutim, postavlja se pitanje: gde su te snage kojima valja pružiti podršku i koje nisu u stanju da se probiju kroz konvencije našeg pozorišnog života? Pogotovo što o avan-

ardi najglasnije govore upravo oni sa obezbeenim uslovima i mogućnostima da na postojećim pozornicama ostvare svaku svoju zamisaol! Ako je suditi po protekloj sezoni — time se malo ko koristio, a ponajmanje Atelje 212 kao ekskluzivni pozorišni klub modernih tendencija. Umesto avangardizma i autentičnog izraza sve što smo u stanju da stvorimo svodi se na pojedinačne kreacije ili adaptacije već poznatih formi,

'Ovo navodi na misao da smo više naklonjeni pomodnom konformizmu mego istinskom avangardizmu. Naša publika nema afiniteta prema eksperimentu a još manje riziku — a umetnici nisu spremni da bilo što žrtvuju a pogotovo ne svoju poziciju u teatru. Mi smo za promenu — više zato što se tako nešto događa u svetu mego što je osećamo kao sopstvemu potrebu. Nije li to razlog što je naš avangardizam verbalan i gotovo nestvaran?!

Ako već razmišljamo o teatru ispred spuštene zavese, onda je razumljivo da dođemo i do zahteva po kome su pozorišni umetnici, bez obzira na formu izraza i oblik pozornice, dužni da nas neprekidno uveravaju.u razloge svoga delovanja i smisao scenske iluzije, Time se, naravno, ne dovodi u sumnju sloboda stvaranja i pravo da svako ima sopstvenu vi ziju scenske igre, Samo valja imati na umu da jedna predstava, manifest ili lični protest ne obezbeđuje svome autoru potrebnu individualnost, neposrednost i trajanje. Uostalom, ko nam daje pravo da pozorište identifikujemo sa onim što sami činimo?

Scena traži jasnoću čak i u trenucima dok protestiramo protiv sopstvenih zabluda: jesmo Ji za teatar ili nismo? Da li je njegov raz

VISE SMO NAKLONJENI POMODNOM KONFORMIZMU NEGO PRAVOM AVANGARDIZMU

prispi je ručak

sle stotinu godina što, razume se, nije nikakva greška, Jubilej samo je povod da se podsetimo na velike ljude i njihova dela, a da li će to biti malo ranije, ili malo kasnije, nimalo mije važno. 'Zato mislim da niko neće dati za pravo DpIScu što me je u svojoj belešci u »Polutici« (»Oko '100.godišnjice prvog izdanja Protinih memoama«) povodom mog odocnjenja poučio da e naslovnoj strani toga izdanja stoji godina 1 7. U toj belešoi on još podseća da je Ljubomir Nenadović na kraju Protine knjige napisao da se »starao da izađe pečatano sve onako kako je u rukopisu«. I da »to bar čika Ljubi treba 'verovati«. )rkeut_ Ja sam na Ovo poslao kratak odgovor, ali

je urednik rubrike bio otišao ma put. A kad se vratio, kao što se događa u novinama koje ŽIVC brzo, bili su zaboravljeni već i moj članak i replika na njega, pa je bilo kasno objavljivati moj odgovor, ali ja ću sada iz njega preneti svoju konstataciju da je »Lj. P. Nenadović menjao, izbacivao i dopunjavao u rukopisu očevom« i da je »Ljubomir Kovačević, priređivač »Memoara« u Srpskoj književnoj zadruzi (1893) naveo mnoge izmene Čika Ljubine ma čitave četiri strane (308—311)«, pa, da u svom predovoru isti redaktor primećuje: »Mada se E feb. Nenadović starao da u izdanju od 1867. godine »iziđe pečatano sve kako je u rukopisu«... ipak mu to za rukom potpuno nije ispalo. O tome sam se uverio iz Žl-vog tabaka oričimalnog Protina rukopisa, koji sani dobio

7

voj okončan? Zašto mu se stalno i iznova vraćamo? Nisu li i to dokazi promene i novih preobraženja? Zar se svojevremeno nismo borili da i anti-teatar bude prihvaćen kao umetnost teatra? Pozorište počiva na promenama — jer svaka predstava, rediteljska kreacija ili 'glumačka ekpresija može da predstavlja nešto novo i drugačije, Ali to su samo stanja ili faze kroz koje prolazi pozorište u traganju za sopstvenim identitetom, Stoga moramo prvo utvIrditi da li se pozorište nalazi u neposrednim i komunikativnim vezama sa realnošću i da li se u tim relacijama stvaraju osnove za nove poduhvate, Ovim se me negira maštovitost pa čak i izuzetnost pojedinih ličnosti, ali se zato insistira na pofrebi da svaka radikalnija pro-

mena u postojećim scenskim strukturama ima i svoju realnost u društvu gde opstojava, Da li je scena tako sazdana da poseduje sposobnost preuzimanja i oblikovanja želja koje tinjaju u nama kao pojedincima i gledalištu kao celini? Ako bi se ograničila da izražava samo vizije jedne osobe ili čak ansambla i prekinula veze koje je spajaju sa gledalištem — pitanje je da li bi ona ikad i u svemu prerasla okvire jednog privatnog iskazivanja i igre?

Moderni teatar ne počiva više samo na tečoretskim platformama, volji pojedinaca, literarnoj tradiciji ili sopstvenoj istoriji, već i na ljudskoj egzistenciji. Samo oslanjajući se na gledalište on može da se domogne svoje autentičnosti. Otuda, ma kako savremeni izraz bio univerzalan on čak i u eksperimentalnini fazama mora da sadrži nešto specifično od situacije u kojoj se oblikuje i deluje, Takva predstava nije samo za posmatranje i informisanje jer ona itekako deluje na publiku pa i na same aktere ove igre, Ako mi očekujemo

reakciju gledališta — zašto ono ne bi imalo pravo da prati kako se ponašamo iz predstave u predstavu — da li igra prerasta soDp-

stvene okvire i počinje da se. individualizira i ispoljava kao svest o postojanju? Iz toga proizilazi da ono što je za đruge avangardno ili

Povodom člana »Prota Mateja i Šatobrijane

od g. Nenadovića kad je već štampanje »Memoara« bilo blizu 'kraja«.

»Daleko bi nas odvela analiza tih izmena, kažem ja u tom meobjavljenom odgovoru teško ih je izbrojati koliko ih je. Ljubomir Ne-

nadović je, na primer, u svom izdanju ispustio

ovo živopisno mesto koje ni Lj. Kovačević nije uneo: »Vladika što me je zapopio bio je prost, ali dobar čovek. Pošto me je zapopio, govorio je slovo, ali celo njegovo slovo bilo je u dve-tri reči. On se privati za svoju kamilavku i reče: »Hristijani, počitujte sveštenstvo i upamtite: ko je god na ovu kapu lajo, on se kajo«! To njegovo slovo napominjem vam da se smejete, ali ipak od zbilje vam preporučujem, da sve ono što narod počituje za svetinju i vi da Dpočitujete. Svašta možete popravljati, ali u sveštenstvo ne dirajte. Ni ja vam posle toliko godina sopstvenog iskustva, ne umem o tome ništa drugo kazati, nego da je cela istina: da, ko je god na ovu kapu lajo, on se kajo«. Ispuštanje ovog teksta nije slučajno. Mađa sin pun pijeteta, Lj. P.N.kao načelnik ministarstva prosvete muhu je mučio sa prepotentnim mitropolitom Mihailom, i ovde je cenzurisao u ime Višeg, »državnog razloga« svoga rođenoga oca. A kad je ispuštao, zaštone bii dodavao? li, zašto Prota, tokom 20 godina od početka pisanja »Memoara« ponešto ne bi uneo u svoje rukopise i po savetu svoga sina, slavnoga kniiževnika?« Kad sc uporede rukopisi, prvi štampani tekst u »Šumadinci« i tekst u Knjizi videće

. da se ovo shvati kao razgovor izvesnog izoO-

mifesta. Jer, u pojedinim sredinama se sa više

Petar VOLK ·

prihvatljivo — ne mora za nas da bude ni novo ni atraktivno, i obratno!

Poslednje što bismo mogli zaželeti to je —

lacionizma. Teatar za koji se zalažemo mora biti permanentno ostvarivan kroz svoj neprestani razvoj, prožimanje sa ostvarenjima drugih umetnika i naroda, a određivan unutar svoga vremena i stvarnosti, Prema tome — Ppozorište nije ni malo relativna stvar, niti se ona može negirati bilo kakvim verbalnim eg-

zibicionizmom., Isto tako opšte umetničke ka- |

rakteristike samog medija ne sputavaju stva-

ralačko delovanje. Ma šta činili na sceni, ako

to zadobije formu pravog izraza uvek će biti prihvatljivo i kao pozorište u svom izvornom značenju. . Ima umetnika koji već duže vremena rađe na formulisanju svojih ili naših teatarskih ma-

ili manje uspeha lansiraju teatri surovosti, otvorenog nihilizma, odricanja, skromnosti, zadovoljstva, uznemirenja, panike ili prezira. Da li ćemo time biti zadovoljniji sami sa sobom? Hoćemo li uništiti konformizam, politiku ograničenih ciljeva, teatar malih zadovolistava, ili pomodnu koketeriju sa ekstravagantnim formama? ; Nemamo razloga da sumnjamo u naše Dpozorišne mogućnosti. Pogotovo što smo ih do sada veoma često svojim merealnim zahtevima i sami ograničavali. Ali, kako se iz poverenja rađa kritičnost i želja da iz ovih igara oko scene bude isključeno sve ono Što sputava istinsku kreativnost — to nema mesta bolećivosti, malodđušnosti i dilemama. Ako trenutno ne uživamo ugled nekih drugih nacija sa dužom teatarskom tradicijom, smažnijom literamom bazom i efikasnijim amsamblima —d zar treba sve relativizirati i nestrpljivo se Upuštati u neizvesna lutanja i eksperimente? Ljudi koji deluju u teatru imaju pravo na stvaralačku slobodu — ali ona ni u kom slučaju ne sme da znači negiranje teatra, a još manje isključivanje publike i samog života iz onog što određuje mjenu kreativnu Osnovu, Kao što nema idealnih teatara tako isto nema ni idealnih uslova i nikad ih meće biti, Zato spoljne promene, ma s koje strane dolazile, ne smeju da nas zasene — jer veoma lako se može dogoditi da nam budu podjednako dragi i avangardizam i konformizam! A u takvim uslovima nema ni životne ni scenske egzistencije! Igre oko scene nisu ni malo naivne. One se obično započinju u leto i pre sezone uz zvučne parole, želje i obećanja. Sve to može negativno da se odrazi na stvaralačka htenja i slobodu izraza. Ovo ne izvire samo iz nas niti se završava u nama, i zato pokušajmo. jednom da se približimo sceni otvorena srca, Bez uslova i

velikih nada. Neka to bude podsticaj istinskim umetnicima da prevaziđu ovo stanje nesigurnosti i započnu već jednom sa trajnim ovladavanjem ne samo'situacijom u kojoj se“nalaze već i sopstvenom prirodom. Nema čoveka kome ne imponuje snažno, originalno, individualno i slobodno delovanje sa pozornice, jer moć teatra leži u snazi čoveka i pobedi njegove humane prircde.

se intervencije Lj. Nenadovića, Njegova izjava da je »pečatano sve kako je u rukopisu« nije tačna za današnje naše pojmove o redigovanju knjiga.

III

Videći da mema moga odgovona na mjepgovu belešku u »Politici«, moj oponemt bpomovo se osvrće ma moj članak i u »Književnim novinama« gde u broju od 3. avgusta objavljuje opširan sastav »Prota Mateja ili Šatobnijan«. Tu on kaže da sam ja učinio »dvije kompromitujuće zamjerke Protinim »Memoarima«, odnosno njihovom prvom izdavaču Ljubi Nenadoviću«, da je »bez osnova imputirati mu da je sam dopisao« »najimpresivniji deo uvoda«, a »što se tiče Šatobnijana, i njegovog »udjela« u domaćem poslu Nenadovića« on misli »da je to daleka asocijacija odveć hipotetična«. (Pored toga, pisac pomenuftoga sastava umetnuo je primedbu da je pogrešno uz Protino ime »pridijevati« izraz »polupišmeni prota« pa se čitaocu u kontekstu može učiniti kao da sam to ja o Proti rekao da je polupismen, a tako šta ja nikada nigde nisam kazao.)

Ne vidim ničeg »komprimitujućeg« u tome što je veliki književnik srpski Ljubomir Nemadović redigovao memoare svoga oca, jednog od velikih vođa prvoga ustanka, i pomogao da iziđu što umiveniji na svet. (Kao što Pp mom mišljenju nije »kompromitujuće« ni što se u stvari ne trudi da preda radi uvida Ljubomiru Kovačeviću Protine rukopise koji su godine 18093. postojali mnogo potpuniji nego damas, ali ni tada nije bilo u njima početka o kome se spoTrimo.) . Nastaytak na 9, strani

Božidar Kovačević

Ponovo pred televizorom

NEMA TUŽNIJEG OSEĆANJA od onoga, kada na završetku leta uđete u neprovetren stan, podignete zavese i isključite .upaljeni radio koji je svirao u praznoj kuhinji čitavog avgusta, kada zateknete prašinu na knjigama i gomilu računa koje morate platit, pa najzad sednete pred televizor, da nastavite SVOJ dobro poznati život na onom mestu, na kome ste ga ostavili, zajedno sa nedovršenim rukopisima, koje zbog pokvarljivosti držite u frižideru, 0

Otvorite tako televizor i gledate; Dnevnik još uvek grmi — sedam spratova tankih zidova podrhtava od njegove aktuelnosti. Vreme je i dalje oblačno i sa mestimičnim padavinama, profesor Kovačević putuje kroz milu li nam domovinu, otkrivajući ljude koji se nikada neće videti na televiziji, reklame nude nove stvari — na primer, ruž krivine srca, i jedna predivna devojka iščaši usne od afektiranja dok ih namaže sivom bojom ekrana, jer još uvek nemamo televiziju u boji. Šta ima još novo? — Pitate se, Zar se ništa nije promenilo, a imali ste osećanje da se dogodilo ogromno mnogo stvari! Gledate dalje i uverite se da Forsajti još uvek imaju problema koje rešavaju uz čaj u pet sati popodne, autobusi se i dalje sudaraju, ambasadori predaju akreditive — sve je kao pre — treba gledati znači, potrebno je pisati, hraniti porodicu, sticati meprijatelje, izdržati još jedmu glupu, godimu, da bi na kraju u požutelim kompletima neki ambiciozni asistent kroz pedeset godina tražio podatke za svoju disertaciju »Diluvijalni pperiod jugoslovenske televizije — njen razvoj, njene zablude«. Tako vam je to. i

»Treba se baviti nečim uzvišenim!« — reče Oblovom zevnuvši.

Gledao sam festival Splitu,

Pa ljudi, to ie izgledalo sjajno! Onom momku Bukovu il Vukovu, svejedno, tako se divno kotrljala jabučica u grlu, dok je izgovarao najnežnije reči o moru, pred punim gledalištem turista koji su platili da bi osetili autentični miris mora; ferali i skaline, ćakulamja, šjora Marijeta, špagete, barbuni, kobajaci stari kapetani, rive, zvezde, naše more, ribar lete mrižu svoju koja njimu riba, sidra, adio Mare, vratija se Šime, parangali čitav taj ofucani arsenal koji se tako dobro rimuje sa »vratit ću se ja, tra-la-la!« prosto je kuljao sa pozormice pod otvorenim nebom (naravno punim zvezda) terajući suze na oči liubiteljima ove klišetizirane morske mostalgije. pomoću koje zarađujemo pare.

U čitavu tu poplavu sentimentalnosti, Yođenu iz braka između italijanske. kamconete, belkanta i malograđanskih pesmica mesnih berbera, uleteli su poput svežegz vetra Dubrovački frubaduri sa pesmom o Leru, koia ima sve dobre osobine izvornog folklora, mladosti, ukusa i muzičke kulture. Naravno, popili su zvižduke, mada. su osvojili nrvo mesto na festivalu. Ovakva reakciia publike, potvrđuje mi iednu misao: danas mnogo bolie prolaze oni

zabavne muzike u

'koji neprestano kukaiu, zapevaju, zapomn}žu,

jecaiu, preklinju i mole — od onih koji se smeju i igraju. Čim se smejete, površni ste! Čim plačete, duboki ste.

Isto je i u literaturi. Potrebno ie samo izdržati tridesetak godina ne nasmešivši se uzvišeno mesto vam je osigurano. Ćutati i ići posnute glave pođ teretom sveta, Pogledati tužnim očima sagovornika, Obiavljivati što je moguće ređe. Onda vam knjiga predstavlia događaj sezone. Jnače ste skriboman, lakrdijaš, zabavljač, kafanski tip, laka roba, niko i ništa.

To sam saznao pre pet eodina.

Čim sam otkrio trik, odlučim da izgledam tragično. Sa najvećom pažnjom “kontrolisao sam svaki svoj gest, svaki korak, svaku reč. Mada ne znam engleski, pojiavlimvao sam se ma televiziji svakog petka sa dve ogromne teoretske kniige o razvoju Bibisija pod miškom, a naučio sam i da govorim pametno; nešto slično stilu: »televizija je moćno sredstvo masovnih komunikacija, prozor u svet, međijum, propagator kulture...« i slično, Gotovo da sam uspeo u životu. Počeli su me uzimafi ozbilino. Čak sam jedanput zanet uzvišenim mislima prošao kroz ogroman stakleni ziđ u hodniku, mrmljajući nešto o masovnim komunikacijama i sredstvima _informisania. Međutim, nisam izdržao. Posle četiri dana DOčeo sam da se smejem kao lud i odmah sam bio sumnilv, Tako se završila moia kratkotraina, blistava karijera televizijskor ese|liste koga redovno pozivaiu u emisiju »TV pošta« da čavrlia o letnioj šemi.

T ko je kriv zbog toga?

Slikar Cibe. Setio sam se događaja u Gruškoj luci, kada ie jedan čovek prišao Cibetu i uperivši prstom u krstaricu »Salem« upitao:

— Tzvitnite. gospodine ice li ovo ratni brod?

Na to je Cibe odgovorio:

— Ne! Predratni!

Dakle, leto ie naizad završeno i opet ćemo imati prilike da se srećemo u ovoj rubrici, Što mi predstavlja neopisivo zadovolistvo. Moram da vas upozorim da se ozbilinije ponašamo i da više nema viceva, jer je cela strana dobila na težini, od kada |e moj sused sa rubrikom s leva, Petar Volk, postao Direktor Testivala jugoslovenskog filma. Znate li kako je to ozbilino biti u susedstvu sa jednim direktorom? Svakoga časa može vam upasti u rubrikn i učtivo vas upozoriti da ne larmate i ne puštate nreglasno gramafonske ploče, ier sasfavljia filmski repertoar za sledeću Pulu, gde ćemo opet videti šarmatnop Hetricha i ono okruglo pledalište, kome već godinama naši građevinari nikako da završe krov. Sramota!

Momo Kapor KNJIŽEVNE NOVINE

Z