Књижевне новине

! i | | Vrli ne... Nastavak sa 3. strane

reči mi se talože na dnu taloga osvetljen prozor

i jedna devojka penušanjima reke zelenim ogledalima i prisutnim vukama otvara zlatno bure

Celovitošću slike, realizovanim kontinuitetom koji čitaoca pravilno usmerava, dajući njegovoj mašti i intelektualnom naporu dobar podstrek, Petrović govori i o poeziji i o svojoj svesti u kojoj se dramatično sukobljavaju naponi i o ljubavi koja poeziji daje krila, daje Joj život. Izražava, dakle, ROVI doživljaj problema pesničkog stvaralaštva.

Vrline i mane Petrovićevog postupka uočavaju se i na jednom vrlo značajnom terenu njegovog interesovanja: u pesmama nastalim na izvorima tradicije, predania, folklora. Ispoljavajući veoma snažnu sposobnost kondenzovanja iskustva tradicije, ovaj pesnik, istovremeno, gubi iz vida da pesma mora da govori nešto i onome koji nije upoznat sa detaljima riznica naše tradicije. Veoma sumnjam da, na primer, pesma »Sedmovrata Žiča« u tome može da uspe:

ulazimo u oblake da jašemo mirne konje

vrata otvaraju kraljevi njine senke crtaju lik sunca

ratove đobivasmo porazima i ljubavima

o maglovite doline

na sedmom nebu plaštom pokriveni konji

Ali, zato, verujem da pesma »Teškoto« može čitaocu da kaže možda čak i ono što nije bilo ni u najudaljenijim kutovima pesnikove svesti:

u dolinu

silaze ljudi

grla suvih

pesmu bi zapevali

nadom đa se nađu

u bistroj vodi

dolaze do izvora

negde u istom čast

kiša udara dlanove

namazanih lica katranom donosioci sudbina prisutni su u kolu

na brdima titraji dalekih reči

Veoma bi pogrešno bilo ako bi čitalac zaključio da sam konfrontirajući meke elemente Petrovićevog stvaralačkog postupka suprotstavio dobre pesme lošima. Sasvim je očevidno da u pesmama kojima nedostaje jedinstvenost ima neuporedivo boljih celina, efektnijih veYbalnih rešenja, upečatljiviiih slika, a da one pesme“koje tu iedinstvenost poseduju osim nje Đmogu da ponude često i površnost i određenu dozu prizemnog značenja. U pitanju je bila namera da sc istakme naikarakterističnija OZnaka pesnikovog postupka i metoda. Za nas Je svakako jasno da iza svake Petrovićeve verbalne celine postoji čitav svet značenja, koja se, vrlo verovatno, uklapaiu u jednu jedinstvenu celinu. Za čitaoca, na žalost, pored svep napora mašte, prilaz njihovom vezivnom tkivu Oostaje nedokučiv. Verbalne celine, za njega Ostaju samo — verbalne celine. Ma kako lepe i efektne bile. U komunikaciji sa čitaocem, uprkos tome što iza njih, u pesnikovoj svesti može da živi mnogo šta, njihova dejstvenost često zataji. U čitaocu one često, propuštajući da đeluju suproktmim smerom, ne formiraju, ako već i ne ono što je bilo živo kod pesnika, ništa pesnički, artistički, intelektualno celovito.

Ovaj vid nesavršenosti, ni u kom slučaju, kod ovako darovitog pesnika, ne znači ništa definitivno. Određeni napor, uložen u poveZi vanje vrlina koje je u dvama tipovima svOS pesničkog postupka ispoljio, efektnih verbalnih celina u jednom i celovitog kreativnog proce sa u drugom, mogao bi da punom merom OPDravda i poverenje i prilično visoku reputaciju koju je ovaj mladić i ne predstavivši se potpu-

no, počeo da uživa. i –Bogdan A. Popović

106 KNJIĆA

Dragoljub M. Petrović

Pobuna Slovaka u MKragujevCcCLui 19168. godine

Spomen park, Kragujevac 1968.

PETROVIĆEVA knjiga čini jednu sintezu svega do sada .

zapisanog i zabeleženog u vezi sa događajima koji su se odigrali drugog juna devetstoosamnaeste sa sedamdeset'prvim pešadijskim pukom, u kome su bili mahom čehoslovački vojnici. Kao povratnici sa ruskog fronta, češki i slovački vojnici su bili pod snažnim uticajem Oktobarske revolucije. Sobom su doneli i antiratno raspoloženje i boljševičke ideje, ne krijući svoje negodovanje protiv jednog okorelog režimskog stanja koje je tada vladalo u habzburškoj monarhiji. Tako je došlo do pobune slovačkih rodoljuba koja je odmah sutradan krvavo ugušena i čiji su akteri na čelu sa vođom pobune, narednikom Viktorom Kobilikom, svi do jednog osuđeni na smrt i strcljani na Stanovljanskom polju kraj Kragujevca.

Knjiga donosi mnoge prikupljene, do sada nepoznate široj javnosti, iskaze i svedočenja pojeđinaca o toku događaja pobune Slovaka. :

Još jedna činjenica treba 'da bude spomenuta, jer ona je poslužila kao katalizator događajima koji su se zbili. Između porobljenog i dušmanski eksploatisanog srpskog življa, i, čehoslovačkih vojnika sve vreme je dolazilo do prisnih bratskih kontakata, koji su vrlo zabrinjavali austrougarske. oficire, što se može videti iz izveštaja upu'ćenog višoj komandi da se zbog takvog stanja sedamdesetprvi puk hitno prekomanduje iz Kragujevca i uputi na italijanski front. Tako je tu pobunu stanovništvo Drjhvatilo sa neskrivenim simpalijama. Neuspeh ove pobune treba tražiti. u nedovoljnoj organizovanosti i nedostatku rukovođećeg kadra. Ali ne treba zaboraviti ni one koji istoriju čine tako sramnom, a sudbinu tako gorkom, 7a neuspeh su dosta »zaslužni« i infiltrirani izdajnici i policijski agenti u redovima pobunjenika,

Dušan JAGLIKIN

Nikola P. Vidačić

Na obali Nerodimke

SUBNOR SRS, Beograd 1968.

POSTOJE HRONIKE velikih zahvata i velikih pretenzija: one bi da obuhvate život naroda, epohe.

Postoje, s druge strane, hronike skromnih pretenzija: one obuhvataju život jednog sela, ili grada, u vrlo kratkom vremenskom periodu.

Ako se ove prve potrebnije u procesu našeg saznavanja sveta, ove druge su mnogo ubedljivije, životinje prisnije, čitljivije. I njima se mnogo radije vraćamo.

I često se dogodi paradoks — hronike sa skromnijim pretenzijama, hronike jednog sela ili grada, potpunije odražavaju čitav narod i istorijski ga bolje osvetljavaju nego hronike širokog zahvata, krupnih poteza. Moderna saznanja nas uče da moramo ponirati u malo da bismo spoznali veliko. Na primeru ovog divnog književnog roda, na primeru hronike, to se samo potvrđuje.

Nikola P. Vidačić, pisac vrlo uspele hronike »Na obalama Nerodimke« u pogovoru, između ostalog, Kaže: »... Želeo sam da otrgnem od zaborava mnoga značajna revolucionarna zbivanja koja su se odigrala u Uroševcu i njegovoj široj okolini. Drugih pretenzija nisam imao, a nemam ih ni sada kada čitaocu predajem ovu skromnu knjigu, jer nisam ni hroničar, ni istoričar, ni »čovek od pera«, već samo vojnik Partije i Revolucije koji je dugo godina proveo u uroševačkom kraju«.

Knjiga »Na obalama Nerodimke« podeljena je u tri dela. Prvi i najkraći deo govori o Nerodimlju u »davna vremena« kroz legende i istorijske istine o Nemanjićima, »starom sjaju«, srednjovekovnim događajima. Kao čitalac mogu iskreno da zažalim što taj deo nije duži.

Drugi deo knjige pod naslovom »Društvene i političke prilike između dva rata, sporovi oko zemlje i kolonizacija« mnogo je širi i obuhvatniji. Ljudi raznih nacionalnosti, opterećeni vekovnom zaostalošću, našli su se na istoj zemlji sa velikim ljudskim ciljem OPSTATI. Buržoazija svih naroda je ista — nju interesuje vlast i efekat sopstvene sile. Buržoazija insistira na nacionalnoj podvojenosti jer u haosu se lakše vlada, Sirotinja je uvek ista — i srpska, i turska i šiptarska. Treba prehraniti nejaku decu, spremiti hranu za malu mršavu kravicu, sirotinja ne polaže mnogo na »zastave i mueđalje« — suviše je opsednuta borbom za goli život. Te odnose između velikosrpske buržoazije i šiptarske ili srpske sirotinje, između turskih begova i hercegovačkih težaka, između šiptarskih i srpskih glavešina, čitav taj složeni svet bede, nemaštine i nasilja, korupcije, propagande i »zle Krvi«,

NJA; AAA A AAA A AUN VNV TE Tj

NEPIRIEV RDIEBNJE |KNJIOIR

Jan Prochazka

Politi&«an ĐDrYO Kkažeeho

»Mlada fronta«, Praha 1968.

JAN PROHASKA je malo poznat našim čitaocima, iako spada među najistaknutije češke pisce. Dosad se ogledao skoro u svim književnim rodovima: poezija, proza, drama, filmski Scenario, publicistika. Za svoj književni rad, a posebno za filmske scenarije, dobio je niz najviših priznanja. Poslednjih godina je vcoma aktivno učestvovao u rešavanju mnogih aktuelnih pitanja.

»Politika pro každćho« (»Politika za svakoga«) šadrži članke o aktuelnim događajima i problemima od 1962. do 1967. godine, koji su objavljeni u listovima i časopisima »Rude pravo, »Kulturni tvorba«, »Mlada fronta«, »Mi«, »Literarni novini« i dr. i koje u 1968. godini propraćuje veoma originalnim " komentarom. Kako je reč o jednom od najangažovanijih pisaca, u njegovoj knjizi „nalazimo mnoštvo aktuelnih tema i problema, koje pisac želi da objasni i ukaže na njihovo rešenje. Za nas sa stranc ona sadrži basnoslovan materijal o stvarima i problemima koji, se moraju poznavati da bi se shvatila sadašnja čehoslovačka situacija i događaji od januara OVČ godine. A to su: problem školovanja mladih i reforma školstva, problem stručnosti i ncstručnosti na rukovodećim mestima, problem stari-mladi, sukob generacija, problem rasizma u Čel'oslovačkoj, vaspitanje mladih, moderan brak, problemi wivremcene Meme i savremene porodice, razmišljanja O

4

budućnosti češkog čoveka, udruženje pisaca i uloga pisca u savremenom socijalističkom društvu, uloga literature, filma, pozorišta, gordijevi čvorovi socijalizma, ške tradicije demokratije, kao što su demoi njena bu-

televizije, socijalistički moral, Masarik i če tradicije uopšte, najaktuelnije stvari kratizacija zemlje, savremena češka revolucija dućnost i dr.

Jako sadrži tematski veoma raznovrsne članke ova knjiga predstavlja celinu. Jako nije hronika ona hronološki daje presek posleratne Čehoslovačke, njene goruće probleme u doba staljinizma i posle kulta ličnosti i tako sve do najnovijih dana i događaja. »Politika za svakog« je hronika a istovremeno to nije; evocirajući prošlost ona obuhvata i budućnost. Knjige kao P-ohaskina su retke ili nepotpune, zato su od ogromne važnosti za rekonstrukciju razvoja čehoslovačkog društva posle februara (1948, god. — prim. B. R.). Tek literatura poslednjih nekoliko godina počinje da baca drugačije svetlo na taj razvoj i na taj način omogućuje rekonstrukciju proteklih godina. Komentar kojim Prohaska propraćuje, svoje članke nije to u bukvalnom smislu, jer poseduje jedan poseban kvalitet, kvalitet originalnog i autonomnog. izraza, koji običan komentar ne poseduje, To je pogled koji crpe svoje spoznanje iz aktuelne problematike jednog određenog doba a istoviemeno postavlja pitanje o mogućnostima kroz koje će se to spoznanje realizovati. Prohaska nije preveliki optimista, ali veruje u zrelost svoga naroda u ovom trenutku i u ovim odlučujućim časovima. Po njemu socijalizam ima svoje borbe i imaće ih. Uvek će se boriti u ime nečeg boljeg i protiv nečeg goreg. Svoj poslednji članak on komentariše ovako: »Živećemo u ovoj zemlji slobodno, ili nećemo živeti«. Ovo nije samo komentar nečeg ranije napisanog, „već misao da demokratija i totalitarnost ne mogu zajedno. U praksi je moguće samo jedno ili drugo. Njegov san O socijalizmu je dostojan socijalizma.

Biserka RAJČIĆ

Nikola Vidačić je opisao vrlo detaljno i bar tako nam se ukazuje vrlo objektivno, n

Prostor nam ne dozvoljava da se zadržavamo na PDpojedinostima, na ličnostima, na učesnicima i događajima sve to valja ostaviti čitaocu knjige, Naš prikaz ima pretenzije samo da ukaže na njeno postojanje,

U trećem delu knjige govori se o danima drugog svetskog rata u ovom kraju. Ovaj deo se čita kao najuzbudljiviji roman. Postoje mnogi ljudi, mnoge scene, ljudi koji su postojali i sćene koje su se dogodile. Postoje scene ušasa. Postoje scene takvog užasa, takve Sscene.o kojima nije ni sanjao jedan Edgar Alan Po koji je u dobrom delu svog stvaralaštva iskazivao svoju snovideljnu stravu. Postoje scene paljenja srpskih sela. Dece, žena, staraca. To nisu izmišljene scene,

Postoje i drugačije scene, Drugačiji ljudi, Postoje pri meri herojstva, drugarstva, odanosti, požrtvovanja. Postoje divni primeri ispomaganja u danima nevolje između srpskih i šiptarskih zemljoradnika. Postoji jedan svet užasa i svet sjaja. Treba upoznati oba sveta, Treba upoznati svet užasa da bi pobedio svet ljubavi, Ništa ne treba kriti, ništa prećutkivati. Nikola Vidačić nije ništa prikrivao., Njegova knjiga Je knjiga istine. To je knjga o teškom putu Revolucije. O trnovitim stazama, O paklu. Čitajući ovakve knjige sve više se učvršćujem u saznanju da je goli život iznad svake literature. Da ličnosti i događaji »golog života« prevazilaze sve ono što možc slvoriti mašta i najgenijalnijeg stvaraoca. I zato su na mom stolu, sve češće, ove divne knjige bez »literarnih pretenzija«. Branislav PETROVIĆ

Robert Kenedi

Neprijatelj ie mečiu mzmz

»Epoha«, Zagreb 1968; preveo Antun Šoljan

KNJIGA Roberla Kenedija Neprijatelj je među nama« predstavlja u stvari prerađen njegov izveštaj Senatu o stanju u američkom sindikalnom pokretu. Kada čovek čita Kenedijevu knjigu on ima utisak da čita kriminalni roman. Kenedi otkriva veze američkog podzemlja sa -siadikalnim funkcionerima, korupciju u sindikalnim vrhovima, daje da se nasluti povezanost najistaknutijih američkih sindikalnih funkcionera sa CIA i sa ostalim obaveštajnim službama. Američki sindikati umcsto radničkih korporacija koje će se zalagati za interese radničke klase postali su moćni politički faktori koji umesto radničkih štite neke svoje, treće, interese.

Kenedijeva Knjiga, pisana otvoreno i pošteno, bavi se uglavnom pravnim i političkim aspektima čitavog problema. Rezultati do kojih je Kenedi došao pružaju mogućnosti i za neka dublja i šira sociološka ispitivanja američkog društva i odnosa koji u njemu vladaju. Ona isto tako navode na razmišljanja o sudbini američke radničke klase, koja je svoju sudbinu poverila ljudima u koje, po prirodi stvari, ne bi mogla da ima poverenja.

Sa onom istom otvorenošću sa kojom je u svojim govorima i predavanjima kritikovao Džonsonovu politiku u Vijetnamu, zalagao se za rasnu ravnopravnost i reagovao na sve ono što po njegovom dubokom uverenju nije bilo u skladu sa idealima demokratije kakvom ju je on shvatao, Robert Kenedi govorio je i o jednom od najtežih problema savremene Amerike. Ta otvorenost umnogome je doprinela da Roberta Kenedija danas noma više među živima, ali je ta otvorenost dala ovom političaru jednu izuzetnu moralnu lepotu koja zrači i sa stranica knjige »Neprijatelj je mcđu nama«,

Predrag PROTIĆ

Vasilije Točanac

Teoniijz kmnjižževmosti

Zavod za izdavanje udžbenika SRS, Beograd 1968.

U IZDANJU Zavoda za izdavanje udžbenika SRS pojavila se »Teorija književnosti« Vasilija Točanca. Iako je namena ove knjige — za studente VPŠ i nastavnike maternjeg jezika svih vrsta škola prvog i drugog stupnja — nagpmala autora da materiju svede u sistem i definicije, ipak, s druge strane, on je i polemički izlagao sadržinu, te je time ova knjiga mestimično izašla iz okvira udžbenika.

Knjiga sadrži sledeća poglavlja: Nauka o književnosti, Književnost, Književna slika. Stvaranje književnog dela, Metodi i pravci književnosti, Stilistika, Muzikalnost pesničkog govora, Metrika, versifikacija i prozodija, Književni oblici i vrste, Lirska poezija, Dramska književnost, Književno-naučna proza i Literatura.

Izlažući sadržinu i analizirajući „savremena Književna dela, autor nije mogao da se pomiri sa postojećim šemama i upotrebom pojedinih termina, pa otud u poglavlju Književni oblici i vrste i kaže: »Neki termini u ovoj oblasti postaju čak i apsurdni kad pokušavamo da jedno savremeno delo svrstamo u određene i utvrđene Kategorije ili kad ga uvlačimo u stare definicije.« Govoreći o toms da život današnje epohe traži odgovarajući izraz, om kaže:

Pajo

«+

Onima što nose gumene palice nikad ne bismo smjeli u ruke dati dirigentske!

*, ~

Najlakše je pogriješiti u izboru kad postoji samo jedan kandidat! ~:

Od svih rezača kod nas daleko najbolje prolaze rezači vrpci.

a A AV VV U U A GLASNA ŠAPUTANJA KANIŽAJ ~ (ILI JEDI BLIŽNJEGA SVOGA)

_.đ~~–R. –—. -i –Dc Zi"OmTTm TSS m—m—

' Gustav KRKLEC

4 STIHA

U jesenjoj noći na travu leći. Ništa ne reći. Sklopiti oči.

„Pred očima su nam dva savremena romana — Ćopićev »Prolom« i Lalićeva »Hajka« — oba zahvataju skoro isto vreme narodne revolucije, dakle imaju zajedničku sadr-. žinu i podudarna idejna stremljenja pišaca, ali je Ćopi-. ćev »Prolom« u pogledu sklopa, načina pripovedanja, razvijanja fabule i indiviđualisanja ličnosti, sav pod teretom književne tradicije, a iz Lalićeve »Hajke« i »Lelejske pgore« ključa nova snaga koja unutarnjim piščevim žarom Yazvaljuje sve stare ograde romana i od događaja stvara Dpoeziju. Otuda uglavnom ovakvo široko grananje književnosti u razne vrste i zbog toga se javljaju skoro nepremostive teškoće u klasifikaciji dela koja pripadaju različitim rodovima i vrstama, a vezana su zajedničkim odlikama, ili su pak svrstana u iste kategorije i pored ogromnih razlika u načinu interpretacije predmeta.« Ili dalje: »Sa pripovedanja o događajima prešlo se na ispovedanje o smislu života, na filozofsku meditaciju i lirsko iskazivanje ličnih shvatanja i nemira. Time je epsko svojstvo iščilelo iz savremenog romana.«

Da li to znači da treba odustati od svake klasifikacije? Na ovo pitanje, autor odgovara: »Na osnovu vrhunskih književnih ostvarenja u datom tremutku teorija je đužna da ukazuje na zakonitosti koje su vladale i koje vladaju u umetničkim granama, jer bez svega toga nema i ne bi moglo biti analize književnih tekstova, a bez nje ne bi bila dostupna čitalačkoj publici dela veće vrednosti.«

Polazeći od toga da su danas pretesni okviri epskog, lirskog i dramskog pesništva, kao tri osnovna rođa, da se u njih smeste svi raznovrsni i bogati oblici današnje književnosti, autor predlaže podelu na pesništvo, dramsku književnost i na roman i pripovetku. Autor obrazlaže ovakvu podelu navodeći i sam primedbe koje bi joj se mogle staviti.

Već je rečeno da autor izlaganje sadržine i analize vrši na delima iz savremene književnosti, a to je retkost u udžbenicima ove vrste, pa to ovom delu daje i posebnu vrednost. Nastavnicima u školama pružena je mogućnost da učenicima tumače pojmove iz teorije književnosti na primerima iz savremene književnosti, a time će se izbaciti stari šablon — uvek isti tekstovi. Pored ostalih ovđe se analizuju prozni sastavi I. Andrića, D. Ćosića, M. Lalića, M. Crnjanskog. R. Marinkovića, B. Pasternaka kao i stihovi O. Daviča, V. Petrovića, S. Kulenovića, T. Mladenovića, D. Kostića, M. Krleže, G. Krkleca, M. Pavlovića, V. Pope, S. Raičkovića i drugih.

Ne možemo a da ne ukažemo i na neke nedostatke ove knjige; oni se u prvom redu odnose na izdavača. I pored dva Rkorektora promakle su ozbiljne greške u tekstu. Na str. 27. ispod stihova Dučića potpis je V. Ilić, a ispod Tlićevih stihova J. Dučić. Javljaju se i slovne greške Koje menjaju smisao rečenog: podvođi umesto podvoji; drumski sastavi — dramski sastavi; i neće zna više pa spava a treba: i ne zna više da spava; stili prozu — stih i prozu. Zatim se sreće pogrešno pisanje imena pisaca Floder — Flober; Oskar Vald — Oskar Vajld (2 puta); D. Vasiljević umesto D. Vasiljev! Ima još i drugih slovnih i pravopisnih grešaka. Dužnost je izdavača da obezbedi tačnost teksta, da ne oštećuje ni čitaoce ni autora.

Autor je propustio da u poglavlju Metodi i pravci književnosti kaže o svima, počeo je od romantizma,

I pored ovih primedbi na kraju treba reći da će Teorija književnosti Vasilija Točanca biti od koristi svima koje interesuje književnost.

Ratko M. SAVIĆ

~

Kuda da zapliva plivač na otvorenom moru?

“~

Za daltonistu je kameleon običan gušter.

+

Osudili su me što sam pisao da se na sudu prima mito, a nisam imao dovoljno novaca da to i dokažem!

KNJIŽEVNE NOVINE