Књижевне новине

| ESEJ |

Mriza političkosg sistemz: partijci i nepzrtijei

POLITIKA NIJE ni mauka ni umetnost, vec igra za vlast i igra sa vlašću. Ta igra nije zabava, već smrtno važna stvar i zato se u nioi smrt, fanatizam i kalkulacija češće javljajet nego humor i smeh. Pod njena pravila i ee konitosti podležu me samo oni, koji žele da prave politiku i bore se za vlast, već i oni koji samo posmatraju ili stoje po strani i okreću glavu. Ravnodušnost prema politici još nikom nikada nije jamčila da neće biti pogođen mnjenim posledicama. Nepolitičnost je sastavni deo. politike. Politika je bezobzirna igra ı ne važe u njoj semtimentalni prigovori onih koji, su verovali i osećaju se prevareni niti detinjasti izgovori onih koji su imali vlast i »nisu znali«, »nisu bili na vreme informisani«, ali su se jedmostavno »prevarili s vremeDoma: BrOpataia OOTOIaeIJA spada u odreenu vrstu politike isto ka a i ij taa p isto kao fraze i karije-

Moderna politika istupa s apsolutnim zahtevima i želi sve da potčini. Nije nauka, ali odlučuje o nauci i njenim rezultatima. Nije poezija, ali u ljudima razbuktava strasti i skrivene instinkte. Nije religija, ali ima svoje idole i žrece. Politika je postala za moderno čovečanstvo sudbina i svaki čovek kroz mpolitička pitanja, u izvesnoj meri, razjašnjava smisao svoje egzistemcije.

Naša „današnja kriza nije samo politička kriza, već je istovremeno kriza politike: stavlja upitnike ne samo određenom političkom sistemu, „Vec istovremeno, i pre svega, sm islu politike. Današnji politički sistem je sve mistifikovao i zamračio je ne samo svoju BOJ ec a SETU. politike uopšte. Prvi ko-

u savlađivanju Kkrize jes itranjivanj misbfikacije j Jeste odstranjivanje

„Prema „poznatoj karakteristici, itič kriza nastupa onda kada oni koji visu i Š mogu dalje da vladaju, a podređemi više ne žele biti podređeni. U političkoj krizi pooštrava se konflikt između »ne mogu« jednih i ne želim« drugih. Priroda i rešenje krize zavise od toga kakav sadržaj daju obe strane toj nmevoljnosti i toj nemoćnosti, Zato što svaka vladajuća grupa želi da se održi na vlasti i dobrovoljno se nikada ne odriče vlasti, obiašnjava krizu po svome i trudi se da je tako odstrani da zameni stare, diskreditovane i nedelotvorne metode gospodarenja

novim, prikladnijim. Za povlašćene je, u tre•nucima. krize, odlučujuće da prozru mistifika· iju vladajuće grupe i da znaju da daju prak'tičan izraz svojoj odlučnosti da ne žele da 'budu pokoreni ni starim ni novim metodama — zato Što ne žele da budu pokoreni uopšte.

Uzrok naše političke krize leži u tome što građani više ne žele da žive kao bespravne ili nepunopravne partijske i nepartijske m ase, a nosioci vlasti više ne mogu primenjivati svoju vodeću ulogu u sličnoj ppolicijsko•birokratskoj diktaturi, tj. kao isključivi monopol vladavine i odlučivamja koji se oslamja na samovolju i nasilje. Radikamo rešenje krize je moguće samo onda ako sistem policijsko-birokratske diktature bude zamenjen sistemom socijalističke demokratije. Razlika između ova dva sistema je načelna. Osnova jednog sistema jeste politička bespravnost ili nepunopravnost partijskih i nepartijskih m asa, osnova drugog sistema je politička pumopravnost | ravnopravnost socijalističkih građana.

Mase i politička mamipulacija međusobno su povezane. Ko kaže mase — svejedno partijske ili nepartijske — pretpostavlja odrečđem sistem, u kome se velikom broju liudi (»masa«) osporava vlastita politička volja, da bi mogla biti nametana spolja tuđa volja, u kojoj čovek ne postoji kao subjekt političkih događaja, tj. političkog mišljenja i odlučivanja, građamskih prava i dužnosti, već samo kao objekt polutičke manipulacije. Ljudi se ne rađaju kao mase, već to kasnije postaju, Postaju to u sistemu, koji vrši praktičnu podelu društva na dve grupe: na kategoriju anonimne većine i kategoriju manipulatora. Anonimne mase su ljudi bez vlastitog lica i odgovornosti. U sistemu masa vlada anmonimnost i. meodgovornost ne samo na jednoj strani nego na obema stranama. Anonimmosti 1: sa odgovara neodgovornost .manipulatora. Sistem masa i manipulatora je sistem sveopšte neodgovornosti. To je istovremeno sistem SsVeopšte mistifikacije: pošto je političko mišljenje zamenjeno političkom frazom, sistem nkcloniše samo tako što stvara masovnu lažnu svest kao pretpostavku svoje egzistencije i bilo kakav pokušaj kritičkog rasuđivamia odbacuje kao krivoverstvo i svetogrđe. Dijalektički razum, a takođe i zdrav razum, isključeni su u odlučivanju. „PE . Taj sistem funkcioniše a da me zna Šta je njegova suština, i njegovi pojedini delovi često žive u iluziji o sebi i o drugima. Nepartijske mase misle o partijskim masama da su jedimstven kolektiv koji sve zna i o svemu odlučuje. Partijske mase misle o političkom vođstvu da je sveznajući i svemoćni vladar koji odlučuje na osnovu preciznih i potpunih informacija. Političko vođstvo smatra partijske mase večni m žutokljuncima koji nemaju. vlastiti razum, zato ne mogu sami odlučivati šta smeju ı treba da znaju, šta mogu i treba da rade. Političko vođstvo je ubeđeno da su nepartijske mase u većini zadovoljne svojim pravom da ništa ne znaju i da ni o čemu ne odlučuju.

Tai politički sistem sc sam okaraktenisao .

kao sistem Trenosnih poluga, ali mu_je očigledo] i akao stisab njegovih vlastitih reči. Sistem transmisija, zavrtanja i točkova, inženjera ljudskih duša, gvozdene discipline i gvozden

ENJIŽEVNE NOVINE

tih ma- '

POLITIČKA KRIZA NASTUPA KAD PODREĐENI NE ŽELE VIŠE DA BUDU PODREĐENI

istorijskih zakonitosti funkoioniše i može funk'cionisati samo zato i samo dotle dok s ve svodi 'na zajednički imenitelj političke tebmike i tehmologije. U sistemu transmjsija i poluga sve mora biti transmisija i poluga. U sistemu tramsmisija i poluga i partija je takođe transmisija i poluga. Pamtijske mase su prenosna poluga, pomoću koje se stavlja u pokret prenosna poluga zvana mepartijske mase. Sistem prenosnih poluga jeste sistem sveopšte političke deformacije koja pretvara komuniste u partijske mase, a mekomuniste u nepartijske mase. Sistem premosnih poluga je sistem masa i amonmimmosti. Sistem ne stvara ljude, niti njihove osobine i sposobmosti. Samo iskorišćava i koristi ome sposobnosti, strasti i interese koji su neophodni u njegovom funkcionisanju. Ako u određenom političkom sistemu izbija »prirođan izbor« tako da ma vodeća mesta dolaze liudi prosečne imteligencije, iskrivljene kičme, labilmog karaktera, ljudi poslušni i vemici, opterećeni predrasudama i puni zlovolje, jasno je da ne proističe da čovek od prirode ima samo te kvalitete; problem je u tome da uvedeni sistem zahteva za svoj tok i fumkcionisanje upravo takve osobine i upravo takve sposobnosti. Svaka druga osobina sa gledišta njegovih potreba |e suvišna ili štetna.

Sistem zasnovam fla odmosu PDpartijaca i nepartijaca formira i deformiše ma odgovarajući način i sadržaj i smisao političkog vođstva. Zato što su i partijci i mepartijci politički bespravna ili nepunopravna manipulisana masa, lišena

olitičke subjektivnosti i, prema tome, i slobode i odgovornosti, dolazi do poistovećivanja političkog vođstva, sa monopolom vlasti. Biti vodeća sila toga sistema znači imati monopol vlasti i obratno: ko momopolistički vlađa, već samim tim igra vodeću ulogu. Ta stvarnost ima svoju logiku, čije posledice nosioci vlasti ne žele da uvide: ko ima svu vlast, ima takođe i svu odgovornost; ko može odlučivati o svemu i svačemu, snosi odgovornost za sve, za svakog.

Vreme je već da se pristupi realnom ispitivanju koje bi se pozabavilo problematikom vođstva u politici, smislom i funkcijama s t v a rne i navodne vodeće uloge u društvenom životu. Svaka vođeća uloga Ppretfpostavlia ome koji stoje na čelu i one koji je slede. Kada se zasniva njihov odnos ma uzajamnom priznanju i poštovanju, a kada je zasnovan na jednostranoj zavisnosti, pa, prema tome, i na iznuđenoj podređenosti? Kakve intelektualne, moralne i karakterne osobine moraju imati pojedinci i grupe da bi uopšte mo gli igrati vođeću ulogu u društvu?

U sistemu prenosnih poluga vodeća uloga je istovetna sa vladajućim položajem i ne može se sprovoditi drugačije nego kao komandovanje, pogled i ograničavanje, kao pritisak i politički momopol. Poistovećivanjem vodeće uloge sa vladaiućini položajem nastaje jedna od najmračnijih mistifikacija u istoriji socijalizma. Političari govore o vodećoj ulozi partije, ali pod tim podrazumevaju vladajući položaj vladajuće grumpe. Ta dvojnost i dvojakost samo potvrđuju činjenicu da se u sistemu transmisija partija raspada na vladajuću manjinu, koja sebi prisvaja isključivo pravo da govori u ime partij= i radmištva, ı na partijske mase, koje objektivmo igraju ulogu premosne poluge, ..,

„U mistificirajućem poistovećivanju vladajućeg položaja sa vodećom' ulogom gubi se uznemirujuće pitanje: šta je upravo avamgardmost i kako se realizuje? Da li u vodeću ulogu spadaju zrelost političkog mišljenja, sposobnost formulisanja istinite ideje, moralna veličina i hrabrost, ukus i otmenost? Da li vodeći sloj treba da istupa kao mosilac takvog mivoa mašljenja, takvog sadržaja raspravliamja, takvog kodeksa morala, takvog načina ličnog ponašanja, da može postati uzor slobodnom društvu i svakom odgovornom pojedincu? Ili se društveni uzor takođe realizuje u negativnom vidu i društvo je stavljeno pred pitamje šta mu može i želi reći privilegovana grupa, koja svoje unutrašnje sporove vlasti rešava ubistvima ili intrigom, čiji su mmogi predstavnici opterećeni gubitkom razuma i stida i ističu se co prosečnošću mego razumom i plemenmitoću? Mriza političke ličnosti

KAO šTO KAŽE pesnik, jezik je istovremeno najnevinija od svih ljudskih stvari, a takođe najopasnija stvar. Najneviniji zato što sve što jezik jeste i može jesu reči i samo reči, spoj reči, puko izražavanje i iskazivanje i zato vladami reči, pesnici, ne mogu mikada da zagospodare svetom. Jezik je ipak istovremeno i nmajopasniji, jer sve otkriva i od njegove razjašnjavajuće moći me može se ni pobeći ni skriti. Jer, jezik takođe odaje tada, i pre svega tada, kada reči na prvi pogled ništa naročito ne govore, a izgledaju obične i jasne, Jezik govori uvek više nego što govore omi koji upotrebljavaju reči; u ljudskim rečima je izraženo ne samo što zmaju (i kažu), već takođe i šta su (a što ne znaju i ne kažu). Zajedno sa izgovorenim, jezik izražava uvek i meiskazano i dolazi u mjiemu na određen način do reči nerečito, nedorečeno, podsvesno; zatajeno i neželjeno.

Zato analiza Žargoma i slenga, deviza i rečnika svakog političara i svake političke grupe ima upravo ključni značaj. Političar izgovori banalnu rečenicu: »Oslanjamo se ma mase« 1 nije svestan da je, u tih nekoliko reči, izdao svoju koncepciju čoveka i sveta i da je tada rekao daleko više, nego što je znao i hteo. Političar jzjavi: »Pri vrednovanju maših istorijskih uspeha ne možemo prevideti i očigledne deformacije«, a izmiče mu da njegova »kritička« rečenica ima apologetski smisao, jer zamagljuie osnovu onoga što se stvarno dogodilo. U prikvrivačkoj terminologiji se ipak istovremeno ispoljav-_a mehanizam mistifikacije i njegovo spoznanje omogućuje razotkrivanje političkog žargona kao (želienog ili meželienog, svesnopg ili nesvesnog) Mprikrivania suštinskog i odvlačenje pažnje od najvažnijeg. Ako političar ne zna šta se stvarno odigralo u prošlosti i šta se stvarno događa u sadašnjosti, kakvu budućnost mogu pripremiti njepova dela i proklamacije? Šta mora. zmati i kakav treba da bude političar, da bi bio na visini vremena i mogao rešiti mjegove političke probleme? Izgleda da, pre svega, mora biti svestan duboke i nepremostive krize, u koju

je kao političar ovog veka bačen.

Karel KOSIK

————————=K

Istaknuti „češki filozof Karel Kosik, čija je knjiga »Dijalektika konkretnosti« izišla nedavno kod nas, objavio je pre kratkog vremena ovaj tekst u praškim novinama »Literarni listi«. »Književne novine« će ga, zbog izuzetne aktuelnosti, objaviti W dva nastavka, Kosik je na XIV, vanrednom kon• gresu KP ČSSR izabran u Centralni komitet,

Ma koliko da su udaljeni svojom klasnom pripadnošću, pogledom na svet i političkim programom, Masamik, Roza Luksemburg, Lenjin, Gramši pripadaju istom tipu olitičara mislioca. Nijedan od njih n'je pragmatik i čisti praktičar koji »pravi« politiku, brani svoju političku poziciju, zbori o političkoj situaciji i gleda na čitavu stvarnost samo OočIma svoje politike. Svi — iako raznim i suprotnim putevima — žele da dokuče osnove svoje delatnosti i zato se pitaju šta je po'itika uopšte, šta je smisao vlasti i nasilja itd. Ne koriste rezultate naučnog ispitivanja drugih u sprovođenju svoje politike, već se sami posvećuju nauci i istraživanju, da bi mogli da stvaraju promišljenu politiku. Svaki od njih ie lično jedinstvo praktičnog političara i političkog mislioca, pa zato otelovljuju ne samo j edinstvo, već i razliku obeju sleva. Zato niko od njih ne meša naučno istraživanje sa političkom taktikom i svako od njih zna ne samo za povezanost društvenih mauka i filozofije sa politikom, već takođe i za njihovu samostalnost i posebnost.

Da li je taj tip političara-mislioca izuzetak ili pravilo, pripada li samo određenoj istorijskoj epohi ili svim epohama, ili, pre svega i posebno: da li je svejedno ili važno za politiku, i dobija li politika drugačiji sadržaj i smisao prema tom:ž da li je stvaraju mpolitičari-mislioci ili političari-pragmatici? Ne pripadaju li s vi — Masavik isto kao Roza Luksemburg ili Gramši pre »devetnaestom veku« (o kome se damas svako izražava s prezirom. kao o veku preporoditelja), dok modemo doba zahteva ı stvara drugi tip političara? Mora li političar biti mislilac ili je dovoljno, i u okviru neviđenog razvoja informacija i znanja, komplikovanosti odmosa i razvijene podele rada, čak potrebno, da političar bude samo praktičar i za svoje potrebe koristi samo rezultate naučnih institucija, eksperata, savetnika?

Možemo konstatovati da se sa Masarikom, Gramšijem i Lenjinom završava određena epoha molitičkih ličnosti, političara-mislilaca i počinje epoha političkih pragmatičara. Praktična politika i političko mišljenje se kreću jedno pored drugog i, ukoliko se sreću, njihov susret dobija karakter sudara i konflikta, kao što je to očito iz istorije socijalističkog pokreta (jedan klasičan primer za sve: sudbina Đ. Lukača). Svemoćna mpragmatistička politika zamenuje mišljemje ideologijom, tj. sistematizovanom lažnom svešću, a nemoćno kritičko mišljenje šivotari s istinom vam političke stvarnosti.

Političar je onaj ko stvara odluku i svaka odluka je čim kojim se ostvario iz bor između nekoliko mogućnosti, „činjenica i tendencija. Svojim činom političar istovrememo daje interpretaciju situacije, tj. daje svemu određem smisao. Političkim činom sve dobija određeno osvetljenje, zato jer se mjime sprovelo praktično razlikovanje između suštinskog i sporednog, igmeđu omog što se ne može odgoditi i Onog što će pničekati, između hitnog i onog Što,se može zamemariti. Za razliku od naučnika, koji tako dugo istražuje problem dok me dođe do rešenja, za razliku od umetnika, koji tako dugo sedi nad delom dok ga ne počne smatrati završenim i savršenim, političar se stalno nadmeće sa vremenom i priroda svakog njegovog čina zavisi od toga da li je ostvaren u

ravom trenutku (pravovrememo), ili prerano, ili sa zakašnjenjem. Vreme političkog odlučivanja je drugačije nego vreme maučničkog istraživanja i umetničkog stvaranja, Političar je prepušten opasnosti da postane rob vremena i da njegovo odlučivanje bude samo nakmadna reakcija ma tok događaja, a mjegova delatnost se menja u političko madničarenje, u politiku od danas do sutra. Političar pada u ropstvo vremena, ako samo sprovodi, realizuje, primenjuje, zakliučuje i razrađuje, jer beskrajni miz privremenih mera mu, pre ili kasnije, zasenjuje čitav smisao delatnosti. Kako, dakle, političar može »savladati« vreme? Time što će preteći doba i postati vizionar? Time što će pokušati da predviđa i gata i postati prorok? Utopista, vizionar i prorok ipak misu političari. Političar može opstati u trci s vremenom samo tako što neće izmicati niti se istrčavati, već se okrenuti osnovnom, a u svojoj politici polaziće od sigurme i obrazložene osnov e. U tu osmovu spada takođe osvetljavanje s misla i mogućnosti politike.

U tipu političkog pragmatičara, koji je zamenio političara-mislioca, s jedne strame se otelovljuje i razjašnjuje kriza modeme ličnosti, a s druge strane se produbljuje i zamvačuje kriza politike, Politički pragmatičar razume i sprovodi politiku kao tehničku manipulaciju, tj. kao primitivno ili inteligentno raspolaganje i pomeranje čovekom-masom, a i sam se zatvara svojom aktivnošću, svojim mišljenjem, svojim osećanjem i izražavanjem u tako stvoren sistem sveopšte manipulacije koja se tiče ljudi i pnirode, živih i mrtvih, reči i dela, stvari i osećanja. Politički pragmatičar nije sposoban da prekorači vidokrug sistema koji je svojom aktivnošću stvana i čija je žrtva i sam, Može zato rešiti samo ona pitanja, koja ulaze u njegov vidokrug, ili koja su 'tako prilagodljiva da ih može razumeti. Zato politički rečnik, sastavljen od izraza kao aparat, prenosna poluga, stranputica, deformacija itd., nije samo gomila reči koje postoje van stvamosti i pored stvamosti, nego tačan izraz onoga kako stvarnost postoji za političara, kako je vidi i doživljava, i na koji način se kao javni faktor u nju uklapa. Ako se najstrašnije i najpotresnije varvarstvo, koje je ikada u istoriji češkog naroda njegov vlastiti vladajući sloj dopustio, označi rečju »deformacija«, onda neizbežno proističe ne samo određeno shvatanje i vrednovanje, već i ishodište. »Deformacija« isparava iz sveta isto tako tehnički i utilitarmo kako je došla na svet.

Politički pragmatičar teži da sve prenese na svoi nivo, u oblast tehnike, korisnosti i meposrednog efekta. Zato misli o stvarnosti u shemama manipulacije, utilitarmmosti i gospodđare-

Nastavak na 9. strani ye.