Књижевне новине

SLIKE I GRAFIKA ŽIVKA ĐAKA Galerija Doma omladine

VRAĆANJE FIGURALNOJ umetnosti predstavlja jedam prilično složen problem za našu avangardu. Pre svega, to ne sme da bude vraćanje. Za tu svrhu postoje već nekoliko prokrčenih puteva. Jedan od njih je u izvesnoj meri poznat: nadrealizam. Međutim, mlađi su izabrali nešto manje upotrebljavano i mnogo više složeno: pop-art. i figurativnu ekspresiju. Jedan iz tog kruga, slikar i grafičar Živko Đak, izabrao je ovo poslednje. Sama po sebi, figurativna ekspresija je pre pitanje koncepcijje nego stila. Živko (Đak je, međutim, prišao svome

oslu sa druge. zaobilazne strane, preko fabule ı poruke. Iz tih razloga, njegova umetnost, deluje, pre svega, jednim određenim misaonim i humanističkim koeficijentom. On je to mogao da učini jer raspolaže izuzetnim darom za DOsmatranje i ne manjom sposobnošću da svojim vizilama prilazi s najvećom mogućom profesionalnom odgovornošću. To pre svega znači da je on upućen u sve tajne zanata i da raspolaže jednom zavidnom osetljivošću za formu i materiju. Osim toga (a to je mnogo važnije), taj mladi umetnik je našao jedan svoj lični izraz koji se može razložiti na bujnu maštu i strasni okupiranost nemirima „našega vremena. Njegovo prilaženje uopštenim tokovima svesti bezmalo zadivljuje svojom opširnošću i svojom iskrenošću. On svojim slikama i grafikama nameće jednu hrabru odgovornost, a u stanju je da se toliko uzbudi pred iednim zakliučkom da neizostavno mora i nas da uzbudi. Prelazeći sa lakoćom preko teškoća čisto formalne prirode, on svoja platna i svoje grafičke listove naseljava jednim svetom koji ie, uprkos sklonosti ka simbolici ili poetskim mnagoveštajima, blizak svima onima koji pod figurativnim shvatanjem podrazumevaju jedmi određenu tezu. Na taj način, on se osetno približava nekoi VIsti angažovane umetnosti, ali u onom obliku koji ne ide od stvarnosti prema zaključku već obraino. od misaone akcije do vizuelne realizacije. Uprkos izvesmoj hermetičnosti njegovih uzbvfđenja, on deluje veoma prisno, skoro poverljivo, u razmerama jedne neočekivane ali sugestivne objektivnosti. Ako svemu tome „dodamo iskrenost i spontanost ovog umetnika, onda možemo zaključiti da se pred nama nalazi jedan od onih predstavnika mlade generacije čije ime moramo zapamtiti.

AKVARELI · "GRIGORIJA SAMOJLOVA

Galeriia Kulturnog centra

MADA JE VASIL KANDINSKT otpočeo jedno novo poglavlje u modernoj umetnosti akvarelom, ova je disciplina bila, ko zna zašto, zaboravljena, i zanemarena. Možda razlog treba „tražiti u „činjenici da akvarel zahteva isto toliko koliko i nudi, i da je tehnički uslovljen jednom strogom semzlbilnošću prema materiji. Pa ipak se, s vremena na vreme, nađu majstori ovog klasič| nmop načina izražavanja koji ne prezaiu od is| kušenia, nametnutih iskustvima svojih velikih · prethodnika. Jedan od takvih je i Grigorije Samoilov. Arhitekta po mozivu, on je Ovu disciplinu upoznao sa profesionalne strane, 1, kao nastavnik akvarela na Arhitektonskom fakultetu, upoznaje nas sa činjenicom da za njega slikanie vođenim bojama nema nikakve tajne. Sa tehničke strane, njegove, mrtve prirode, njegovi pejzaži, njegovi enteriieri, njegova CVCća i njegove figuralne kompozicije deluiu onom čistoćom i prozračnošću koje predstavljaju najveću draž akvarela. Međutim, bilo bi nebravedno viđeti na ovim delima samo zamatski spretnost i vladanje materijalom. „Samojlov ima, pre svega, veoma izražen smlsao 74 komponovanje. Mada tematika, koju on bira, vuče ka prenatrpanosti, Samojlov zna da izdvoji bilo od sporednog i da svoju kombnoziciont shemu načini jasnom i preslednom. Druga niegova dobra osobina ic osećanie za koloiističkii ravnotežu. On nesumnlvo ima ukusa, i kad bira paletu, on to čini sa preciznošći i merom koje nisu samo posledice iskustva. On dozvoljava, često puta, da ga tema ponese 1, mada se uglavnom kreće u okvirima obiektivsklon je izvesnol

mog, pa i realističnog, : ; i · poetskoi temperaturi, pa čak i nekoj vrsti kolorističke improvizacije. Pa ipak, on Uu-

vek drži na umu da fematika, koju zastupa, zahteva izvesnu uzdržliivost, i on to sprovodi na mačin klasičnih maistora, sa merom koja niegovim akvarelima obezbeđuje vedrimu i O7biljnost neposrednog doživliavanja, i nJePOVOBE i onih koji stoje pred njima.

PASTELI MILANA ĐOKIĆA

Galeriia Grafičkog kolektiva

JOŠ JEDAN SLIKAR koji se obraća zaborayvlienim disciplinama, Milan Đokić. Načinio ic dvadesetak kompoziciia u pastelu, apstraktnih vo sadržaju i besprekomih po načinu izražavanja. On nije zaboravio pedesetogodišnje iskustvo nefiguralista da su u tom stilskom shvataniu osećanje za boju i, estetiziranje od presudnog značaja. O tome je, nema sumnic, mogao mnogo da nauči od svoga nastavnika Nedelika Gvozdenovića, a odlučio se da to pokaže u jednoj tehnici koja je blagorodna isto koliko i opasna. Teškoće ie uglavnom mimo išao, a ono što je odabrao kao dobro, zaista ie dobro. Ponekad, tu i tamo, zazvuci po meki rezak, neočekivani ton, ali ie njegova kolori stička konsfrukciia u celimi savladana sa zna mjiem i osećainošćna koii ovom mladog umetni. ka prikazuju kao čoveka od nesumnjivog uku. sa i ne manje obdarenosti.

Miodrag. Kolarić 6

Premijera filma »Podne« Puriše Đorđevića

MIJA ALEKSIĆ I NEDA ARNERIĆ U FILMU »PODNE«

NAJNOVIJI FILM Puriše Đorđevića može se doživeti na dva načina: kao subjektivna slika događaja vezanih za Rezoluciju Informbiroa i sukob komumističkih partija Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, događaja koji su značili jedno sudbonosno iskušenje u danima naše novije istorije, ili — kao simbolična parabola o sukobu između krute logike političke dogme 1 intimnog treperenja ljudskih osećanja, koja se ne mogu sabiti ni u kakve ideološko-političke obrasce spolja nametnute čoveku. Prvo što nam i posle najpovršnije analize odmah pada u oči, jeste da je Puriša Đorđević pokušao da Ppostavi jedan oštar politički konflikt u mnogo šire okvire od onih istorijskih, pošto je u ovom filmu nastavio sa razvijanjem postupka iz filma »Jutro«, vodeći svoje Junake u nova iskušenja i pokazujući nam kako su se oni u njima pojedinačno snašli.

Jednom reči, »Podne« nam vraća likove iz ranijih Đorđevićevih filmova i uvodi ih u do-

| gađaje ništa manje dramatične od onih koji su

im prethodili, čak u velikoj meri i sudbonosnije. Ovoga puta, Puriša Đorđević je nastojao da dramaturški poveže razvoj i smrt iedne mladalačke ljubavi sa događajima iz 1948. godime u našoj zemlji; početak te ljubavi nam je poznat još iz filma »Jutro«, a do njene smrti dolazi na marginama istorijskog iskušenja sadržanog u danima Rezolucije Informbiroa. Na toj tački prekretnice ne prekida se samo ljubav mladog ruskog kapetana i srpske partizanke, već se prekidaju i mnoge druge ljubavi i stara prijateljstva: ljudska osećanja, nagoni i imteresi pokazuju se u prirodnom svetlu tek kada se ispolje u okvirima jedne konfliktne šituacije, koja ih postavlja pred pravi ispit moralnog iskušenia.

Taj moralni ispit i iskušenje sadržano u

danima Rezolucije Informbiroa, dovoljno je vitalna tema i može da pokrene na razmišljanje i preispitivanje mnogih savesti — pogotovu u vreme kada je doživela svoju aktualiza• ciju događajima u Čehoslovačkoj — ali je, u svakom slučaju, zahtevala mnogo ozbiliniiu obradu od one koju smo viđeli u ovom filmu. Kao i u prethodnim filmovima, Puriša Đorđoe-

vić materiju tretira sa svojstvenom ležernošću ·

i šarmom, i umesto pravila iz dramaturgije, nudi nam ćudljivi, uskomešani mozaik događaja, različito obasjanih jarkim kontrastima. Ovoga puta on je upotrebio jednu teatralizovanu formu Jabave dramaturške i psihološke kauzalnosti da bi postavio u oštar sukob imtimno ljudsko osećanje sa razomom političkom dogmom koja razvejava sve iluzije i ljude svodi na poslušne marionete, čija se prava suština nepovratno gubi pod pritiskom spolja nametnute prisile.

Međutim, sve ipak govori u prilog tome da su ovako naznačena tema i precizno Ppostavljeni sukob zahtevali meposredniji, diskurzivni karakter i čvrstiju dramaturšku fakturu od ovog mozaičkog sklopa u kome logički poredak fabule smenjuju neobavezne digresije, i

gde se na političke teze i citate iz radio-izvešta-'

ja o Rezoluciji nadovezuje muzika Baha i Rahmanjinova, melodiozni valceri i izvormi melos sa seoskih svadbi, Fabula se raslojava u niz situacija u kojima su se stekli. raniji likovi iz filma »Jutro«: mladić Mali, zabim nekadašnji major a sada politički rukovodilac Tadić, nekadašnji kapetan a sada čistač cipela Straja, mlada partizanka Neda, ruski kapetan Miško, koketa koju je zadivljavalo kavaljerstvo nemačkih oficira itd.

Okolnosti novog tematskog opredeljemja Puriše Đorđevića u filmu »Podne«, za razliku

VA KRAJUBALAĐE ||\}|

od ranija tri filma koji su ispitivali, fenomenologiju revolucije, ne čine njegov najnoviji film manje ličnim od ranijih filmova, ali ga me inspirišu u onoj meri u kojoj je to bio slučaj u »Devojci«, »Snu« i »Jutru« »Podne« je, može se odmah reći, film koji ne dostiže emotivnopoetski potencijal pomenutih filmova. Ceo film odsudno obeležavaju operetski ton i vodviljska stilizacija, kao i karikaturalno-farsična šaržiranja — po svemu sudeći, u službi ironičnog distanciranja autora od svega onoga što, predstavlja sušto oličenje političke dogme ı ideologije potpuhe discipline, i onoga što ugrožava ideju o apsolutnoj slobodi i ljudskoi autonomnosti. Osim toga, u filmu se može uočiti jašna muetodološka „namera da se tradicionalni tokovi radnje razbiju teatralizovanim pasačima u kojima se glumci obraćaju publici, zatim viraćahia u protekle događaje iz ranijih filmova flešbekovima u crno-beloi tehnici, i povremeni postupak poetizacije sižea sa nizom slobodnih primisli i asociiacija, verbalnih dosetki i poetsko-literarnih fragmenata, ,

Puriša Đorđević je, očigledno, Rezoluciju Tnformbiroa doživeo kao farsu na istorijskoj pozornici i svoje junake, onemoćale od deziluzija, ostavio pored granične rampe da razmišljaiu o moći političke, dogme i surove iracionalnosti istoriie; završetak njegovo filma kao da je direktni protest protivu svih onih destruktivnih snaga koje tako često stiču presudnu moć u istorijskim događajima. Međutim, akcija koja u njegovom filmu treba da ilustrije tu ideju nikako ne uspeva da se grupiše u jedinstven fokus, već se težište filma stalno pomera od sekvence do sekvence i od lika do lika koji kao marionete prikazuju svoje sudbine: ruski mladoženja se vraća u svoju am: basadu, politički rukovodilac gine na grani iza koje su ruski tenkovi, mlada nevesta biva optužena za saradnju sa Rusima — da bi se na kraju svi, kao protagonisti jedne leharov-• ske operete, poklonili gledaocima pored otvorenih graničnih rampi, a film završio poetičnom igrom Psa u travi!

Tako smo, u krajnjoj limiji, s obzirom ha skoro preovlađujući elemenat operetske stili.. zacije i anegdotskog u dramaturgiji, dobili film u kome je poremećena ravnoteža između zamisli i realizacije i u kome se, kao u nekom raznoboinom kolažu, naizmenično smenjujt političke aluzije (anegdota o Buđoniju), literarma sećania, autobiografski elementi i muzički lajtmotivi. Jedan složeni političko-đruštveni fenomen predstavljen je kroz šareni mozaik reči i slika u kome simboli slobode, ljubavi i svih oblika ljudske autonomnosti nisu dobili svoju konkretnu materijalizaciju ili su, naprosto, uleteli ıı melodramsko-patetične obrte (Crnogorač koji gine noseći našu i sovjetsku zastavu na zahuktaloj lokomotivi koja ulazi u tunel), i sami po sebi nisu bili dovolini da predstave eksplozivne sudđare između dogme i emocije, racionalnog i osećajnog, ideološkog i životnog.

»Podne« je čudna mešavina: političkog ?1lmna i operetskog kolaža, čiji je autor nastojao “da sve elemente (političke, ironične, vodviljske) što reljefnije istakne i da im da što celishodniju izražajnu vrednost, a otkrio je sve slabosti do kojih niegov prosede iz prethodnih filmova može da odvede: do neđostatka kritičke distamce u tretmanu materije i odsustva suštinskog, konceptualnog jedinstva njegovih filmova.

Bogdan Kalafatović

Predlog

[TRIBINA]

>m rmerenije tržišta Kultur nim vrecimnmosti

U PROŠLOM BROJU »KNJIŽEVNIH NOVINA« rečeno je da se pri razmišljianjima o materljalnom položaju kulture u društvu, posebno u uslovima sistema društvenog samoupravlianja, odmah nameću dva pitanja. U kojoj meri kulturu tretirati kao sve druge oblasti liudskih delatnosti u društvu? Ili je, zbog njenih »oset-

| ljivih« specifičnosti i dalje pomagati sredstvi-

ma fondova zajednice bez obzira na tržišni efekat njenih dobara, njenih vrednosti. Drugim rečima, u kojoj meri se njen materijalni položaji može i dalje regulisati administr'ativnim putem i kako kulturu uključiti u Proces razvijania samoupravnih društvenih odnosa. Na jednoj strani samoupravni procesi sve više kidaju i negiraju postojeću praksu naglašenog

\ budžetsko-administrativnog finansirania i VO:

đenia kulturne delatnosti. Na „drugoi strani

M opet nerazvileme norme adekvatnog ocenjiva-

i no saobražavania

nja ostvarenih rezultata ove delatnosti. posebtop ocenjivania postojećoj situaciji ma tržištu, uz nedostatak razvijenih društvenih transmisija za dovođenie u sklad estetskih vrednosti sa tržišnim vrednostima, onemogućavaju radikalno i brzo rešavanje Ovog problema. |

Tom zadatku trebalo bi pristupiti krainic obazrivo i postupno. U prošlom broju Ovog lista takođe smo govorili o rezultatima ankete Centra za istraživanje javnog mnenia SFRJ pri Institutu društvenih nauka u Beogradu. Poka: zalo se da je gotovo četiri petine, ili, tačnije,

| 77% upitanih građana SFRJ iziavilo da za no

Ua az i aa

sledniih godinu dana nije pročitalo TU iednu iedinu knjigu. U nainerazvijeniim našim TC gionima kao što su Kosmet ili SR Makedonija najmanje se čita (na Kosmetu 850/ upitanih nije za godinu dana pročitalo ni iednu iedinu knjigu, a u SR Makedoniji 88% upitanih). Gle-

| dano prema zanimanju ispitanih građana, nai:

manje čitaiu — kako se iz ankete Centra vidi — _ privatnici-zanatlije (nepoljoprivrednici), od kojih je 96% iziavilo da ne čita kniige. Iza njih dolaze domaćice na selu (domaćice bolioprivrednika) među kojima 93% ne čita. Iza domaćica na selu dolaze nekvalifikovani i polukvalfikovani radnici od kojih 91% nije u po-

slednje vreme pročitao ni jednu jedinu knjigu. Malo čitaju i poljoprivrednici — niih 89% je izjavilo da ne čita knjige.

Studenti i đaci najviše čitaju (73"!/), a zatim službenici sa višom ili visokom spremom (fakultet), među kojima je 62% navelo pročitanu knjigu. Procenat ljudi koji čitaju znatno» je veći među politički angažovanijim nego među neangažovanim ljudima. Tako je taj procenat znatno viši među članovima SKJ (gotovo 40%), nego među onima koji nisu članovi SKJ (18%).

Istovremeno sa postavljanjem pitanja o Čitanju knjige, Centar je uputio građanima SFRJ i pitanje koji im je jugoslovenski umetnik ili pevač zabavne i narodne muzike najdraži, koga oni najviše vole. Sem u našem najrazvijenijem regionu, SR Sloveniji, gde je svega deseti deo prađana izrazio naklonost za protagonište zabavliačke a ne prave umetničke sfere, prađani SFRJ u celini su u manjini pokazali naklonost za umetnike ozbiline umetničke sfere. Svepa jedna četvrtina, zapravo mešto manie od iedne četvrtine (24%) građana SFRJ opredaelilo se za slikare, vajare, književnike, muzičare ozbiline muzike, dramske umetnike, itd.

Zanimljivo je i svakako da nije slučaino da ie ovaj procenat (24%) veoma blizu onome koji je odražavao broj građana kod nas koji čitaju dobru knjigu, a koji je iznosio 237. Dakle, manje od četvrtine građana SFRJ čita dobru knjigu (23%) i manje od četvrtine lju. di kod nas je naklonieno umetnicima iz ozbili· ne sfere umetnosti (24%) Ovo ie podatak koji takođe može da bude važan u konačnoj oceni tržišta autentičnih vrednosti kulture u Ju noslaviji. Jer ovo istraživanje moglo bi da bu de jedan uvod, bolje rečeno proba za sistema: tičnije merenje tržišta pravih vrednosti kultu: re kod nas, koje bi nas možda uputilo kako i kojim tempom se pri uvođeniu samoupravnih procesa kod nas u kulturi mora ići, ako se u našem samoupravnom i demokratskom sistemu zaista želi da ostvari ravnopravan položaj svih oblasti liadskih delatnosti.

Vrlo instruktivno bilo bi ispitivanje našeg javnog mnenja o izvesnim vrednostima kultu-

re, naime, u kojoj meri su povezani sa pravim teta povezivanja naših liudi sa nekim već poznatim i priznatim ili |oš neđovolino priznatim vrednostima kulture i umetnosti. Nameće nan se jedno kompleksno istraživanie mišlienia i stavova našep javnog mnenia o materijalnom položaju kulture, odnosno daljem finansiranju kulture u našem društvu, dovedeno u vezu sa stepenom njegovop boveživahja sa autentičnim vrednostima ove oblasti liudskih delatnosti. Takvo istraživanie dalo bi možda najzad iasan odgovor na čemu smo i od čega treba DOčeti bri stvaraniu društvenih tramsmisiia za bezbolnije i osmišljienije dugoročno i sistematsko uklapanje kultume delatnosti u samotupravne društvene procese kođ nas.

Centar za istraživanje javnog mnenja ri Tnstitutu društvenih mauka u Beograđu bfHipremio je jedan upitnik za sondažu iavnog mnenja po ovim mitanilma. Ona bi, kako ie rečeno, najpre dala odgovor u kom stepena naši ljudi usvajaju autentične vrednosti kulture; naime, u koioj meri su povezani sa pravim vrednostima kulture i umetnosti. Nadalie, odgovori treba da pokažu da li su i u koioi meri građani spremni da usvajaju takve vrednosti, odnosno šta ih sprečava da ostvare čČvršću i češću povezanost sa svelom autentičnih vrednosti kulture i umetnosti.

Upitnik Centra nameni»n ice standardizovanom uzorku ma reprezenfativnom principu, Uzorak {e ponderisan, a amketiranie bi vršila stalna anketnrska mreža Cemtra. Prva grupa pitanja iz upitnika odnosila bi se na tipološku skalu usvaianja kwnltrm'h vredmosti Primera radi navešćemo ovde samo neka ođ ukupno 32 mitanja pomenutog upitnika.

Na pr. pitanje l.a) Ako ste u poslednje vr&me (do godimu dana) čitali knjige lepe književnosti (roman,

pripovetke, poeme, pesme, drame, eseić, putopise, 1 sl.) koja je od njih ostavila na Vas najdublji uftisak, koja Vam se majviše opala?

(navesti naslov knjige ı ime pisca);

Pitanje 1. b) Ako niste čitali razlog tome? (zaokružiti, ako je odgovora)

— Čitam

— Nemam vremena

— Nemam novca da kupim knjigu

— Nemam novca za članarinu pozajmne biblioteke — Ne zanima me

— Nema dobro napisanih knjiga

— Nema pozaimne biblioteke u mestu

— Pozajmna biblioteka ima malo knjiga (loš izbor)

— Iz zdravstvenih razloga'

knjige koji ije potrebno, više

KNJIŽEVNE NOVIME