Књижевне новине

Pesnik

bezpoezije

IRI TINA

Aleksandar Vučo: »ALGE«, »Prosveta«, Beograd 1968

SVOJEVREMENO, kada još nisu bile sasvim jasne konačne pesničke sudbine naših bivših nadrealista, Borislav Mihajlović-Mihiz je za Aleksandra Vuča rekao da je niegov pesnički opus sav u fragmentima mnogih mogućnosti sa kojima se poigrao, pa ih sve pustio nedokrajčene. I to ie zaista tačno. Teško je u savremenoj poeziji srpskoj naći tako tragičan primer poradoksalnog paraliteta svih stvaralačkih moći da se nešto do kraja, do egzistencijalne granice dela, dovede i ispuni. Ako iz uzmemo Marka Ristića koji i niie pesnik, Vučo je, rekao bih, najbolii primer apsolutne duhovne lenjosti da se bilo šta učini za vlastitu poeziju, za sve Ono Što se u iznenadnim refleksima svesti i podsvesti još tako može nazvati. Mi odista danas više ne možemo da prihvatimo, niti da uzimamo kao presudno, Ono nekadašnie nadrealističko preziranje »lepe književnosti« jer tai prezir očigledno ima sudbinu bumeranga: kad se jedan prazan bunt iscrpi i stiša pobunjemi postaju smešni i nmepotrebni. Kao da ie tai bunt bio, u stvari, neka vrsta alibiia niihovog konformizma, Žživotnog i književnog, koji će doći mnogo potom do pravog izražaja!

Čitajući ponovo raniie pesme Aleksandra Vuča nemoguće je prevideti izvesne, ne tako boznačajne, pesničke impulse koji su i danas retki u našoj poezil. Humomu dimenziiu stvari i poiava gotovo, jedini je u mefđuratnoj poeziji Vučo umeo tako ludo da nasluti i iskreno doživi. I jedini ie tu dimenziju usnešno proigrao. Ne samo da miie usneo u jednom takvom sasledavanju života da koncivira čitavu jednu filosofiiu, nego ic čak muoge Dpoctske preokupacije koie su izvitale iz tog središta, napuštao nmrcisoidno zadovoljan iznenadnom lepotom otkrića.

Neobičan ie to prizor videti pesnika koji ie bio predodređen za intenzivni dinamizam humorne poezije, za kult jednog zdravog neređa u životu i pesmi, kako se kreće ka jednom ispovednom pesništvu čija namera logička nepovezanost treba da sugeriše slobodu impvrovizaciie, nadmoćnost jedinstvene kakofonije i slikovitost nekakve uzvišene katarze. To više nije ni ona obuzetost katastrofom koja je u »Mastodontima« poorimala proročanske akcente, i od jedne alegoričko-simboličke ·'scene stvarala ovrostor za Zaista NOVO pesništvo. Postoii očioledan nesrazmer između sveca što je nekad Vučo u voeziji. i oko nice, proehlamovao i ovog sada što radi: ironična sudbina dovela ie nekadašnjeg žestokog negatora u situaciiu da »stane u red« i da zapeva, ali ne iz dubine života već iz niegovih prizemnih, lirskih pritoka. Tli bi možda trebalo kniigu Vučovu »Alge« shvatiti kao ponovni izazov poeziji i vlastitim poetskim otkrićima? U svakom slučaiu regresivni mentalitet poeziie Aleksandra Vuča ie više nego izvestan. Ma kolika bila pesnikova ambicija da nam prvži jednu viziiu stostruke starosti alga, ma kolika, kažem, bila pesnikova namera da u nlecorično-simboličkom vidu premese iskustvo iednog metaforičkos subiekta. niegov rezultat je zaostao na nivou jednoćeliiskog poetskog vlutania. Vučov napor da u njegovoi Ppooz!i »mesec polivalentno osvetliava« recimo t1O »ljigavo runo samoće« i te »algine plotune budućnosti ismaliene na padine globusa«, neshvatliivo je infantilan i ne izdržava ama baš nikakvu analizu. Jer sve što bismo u ovakvoi pesmi-alegoriji i mogli da pojmovno odredimo irelevantno ie za samo biće poezije. Nikakve taine tu nema: prisustvuiemo iednoi ispovesti koja možda ima izvesnog ŽivotnoE značaja za pesnika, ali za. poeziju sigurno ne! ·-

Verbalne asociiaciie (recidiv nekadašnje madrealističke tehnike) toliko su zamutile Vučovu pesničku misao da niegove pesme, pre liče na nekakvi verbalistički alhemičarski koloplet nego na poeziju. Ako ie svojevremeno takav poetski eksperiment i imao neku estetsku funkciju, i izvestan emocionalni spontanitet, danas racionalno traženie bizarnih iezičkossintaktičkih sklopova zvuči odveć tužno i nemoćno. Psihološki efekat takve pesničke aktivnosti završio je u nostalgij za jednim Životnim oblikom u kome se poetska stanja 17dvajaju kao apartna ispovest. Da ije ta ıSpovest, kao plod ovesnikove neproduktivne mašte, dovela pojedine poetske preokupac1Je do vrata banalnosti niie teško otkriti na mnogim

nivoima knjige. Bilo da su u pitanju stihovi:

Odiednom ulovim sebe perforiranog

u leglu vitopernih želja | ili, pak, čitave strolc (koje nisu posebno birane): Kičmu treba ščepati za struk

i saviti u luk

od zeca do mladog meseca

tj. od pršliena na početku vrata zastrašenih liudskih vratova

do pršljena koii zatvara vrata na početku ljudskih repova.

psihička izgublienost iednog ovakvog, stvala; laštva je suviše vidliiva da bismo Je mogli zaobići. U stvari, ta psihička izgubljenost ı JE ste jedna od poznatijih osobina nadrealističke iđeo-afektivne strukture, i ona ovde u knjizi »Alge«, doživliava svoiu reinkarnaciiu. baradoksalno je samo to što u Vučovoj novijo] poeziji ta izgubljenost nikada nije prerasla granice pesme, pa se zbog toga u nama nc DI morao stvarati neki poseban sentiment.

Ima nečega tragičnog u pesnikovim napo-

1 : Će : : iga r la s etagenezi »falangičnih« a a EP. aa aj ine Života,

KĆI it prepozna rugobna lepota jednc 15 u ili, Bo bodete iednop iskustva života. Pesni kova alegorična slikovitost. koja nije, bez DOovremcnih astičkih ecefektnosti, stalno

likovno-p! ktnc ) se-zaivarala! u Čvrsti OklOD rasejanih govornih

iskaza i mi smo, bez izuzetka, svaku pesmu

KNJIŽEVNE NOVINE

tako primili: kao lirsko svedočenje jedne bizarne teme, ili bizarne sentimentalne drame. Šta je podstaklo Vuča da posle toliko godina dođc na trag intimističke lirike teško je UutvIditi. Izvesno je samo to da sudbina njegove poezije nikada nije bila toliko bespomoćna kao danas. Od pesnika koji je svojevremeno napisao »Humor Zaspalo«, »Most nad prozorom« i druge pesme, očekivala se pesnička sinteza, poenta jednog bogatog životnog iskustva. A dobili smo pesme koje čak ni svoje prve redakcije ne mogu da dostignu. Naime, pojedine pesme (kao na primer »Dan«, 1932) ni u kom slučaju ne mogu da se porede sa novom redakcijom u knjizi »Alge«, ali ne samo po arhitektonici stiha i strofe nego i po samom pesničkom smislu,

Stilsko-jezička analiza Vučove poezije de skribuje na svoj način njegovo stihotvorstvo. Ne samo da ova poezija nema svoga pesničkog jezika nego se u pravom smislu reči jezik kojim se ona služi pretvorio u jedno paušalno govorenje koje opterećuje svaki senzibilni sluh. Sva ta »konkavna usta«, »konveksna pluća«, »hlorofilne oči«, »vegetalne udice ruku« i sl. nisu ništa drugo do li očajnički pokušaj da se makar u egzotičnim i bizarnim sintagmama nadoknadi ono što mora b ti talentom i strašnim pesničkim radom osvojeno. Sve ovo što smo navomenuli daie nam za pravo da zakliučimo: Aleksandar Vučo je, može biti, pesnik po svojoj prirodi, on to možda i jeste ako se imaju na umu nekolike njegove ranije pesme, uključujući tu i dečju poeziju, ali danas, u njegovoj knjizi »Aige« teško da bi se mogla pronaći i jedna pesma zaista vredna pažnje i razumevania. To je iedno dosadno štivo koje me ne uzbuđuje. To je tužni bilans nadrealizma: strugotine humora, polet detinje mašte, rasejano pisanje.

Miodrag Jurišević

Do klice

LJ | e VASKOLIKA POEZIJA jeste slika života i smrti, vremen4 i prostora4 između njih: slika čoveka kao velikog neba po kojem se sudaraju ti oblaci i njihove senke, njihova plodnost uzajamna i, možda, pustoš konačna. Jeste — najosobenije tumačenje čoveka, ali ne čoveka kao verovatne mogućnosti i energije, Već čoveka kao stanja i ostvarenosti, tačnije: kao negativne mogućnosti i nekakve anti-energije. Poezija je najstrožiji posmatrač, i odvajkada postavlja pitanje koje pogađa u srž; ne izbegava, ne zamagljuje, ne maskira; pita: zašto čovek nije dobar? Odgovara takođe lucidno: nije dobar, jer nije rođen, već je stvoren. Zbog toga je

poezija svojevrsna i najpotpunija pobuna. Ne prestajući da traži čoveka u čoveku, presrećna kad naiđe ma i na senku veličine i junaštva, ona, istovremeno, ustaje protiv svoritelja sveta (protiv svih deusa i deizovanih čudovišta), ustaje, naime, ne protiv sveta samog po sebi, već protiv smisla koji mu pridajemo, protiv tumačenja kojim ga oblažemo, protiv namera kojima ga sužavamo i sputavamo.

Poezija Maka Dizdara, budući da je uistinu poezija, nije odstupanje od tog jedinog i preširokog pravila. Ona saopštava: ljudstvo je polovična volja, polovična hrabrost, polovična ljubav, polovična mržnja. Ljudstvo je besprimeran jad polovičnosti. Sve je došlo do kraja, ostvarilo sebe do potpunosti, do punoće, i tako traje; i biljka, i životinja, i kamen. Samo čovek nije, Hoće se »vođenica koja uvijek melje Žžito«, a dobivaju se »konture trotoara i razapetih mostova i kioska i vaze bosioka u najamnim kućerinama«. Sanja se jedno, a živi drugo; može se čudo, a mora glupost i sitnica. Groteske smo: smešimo se bez osmeha, govorimo „bez ljudske reči, razmišljamo bez misli, činimo bez dela, još malo pa, možda, i bez nedela. Sterilni smo. Ima što se može, i ima što se ne može. Prebrojati to može i ne može -— znači saopštiti nam naš tačan položaj i pravu rnogućnost. Ali, ko da prebroji, ko bi se usudio da bude smešan i ismejan? Zato ono što možemo jeste naš ponos ili nesreća, a ono što ne možemo — ostaje tajna. Tako: stvaramo oruđa; pa stvaramo oruđe i od čoveka. Sva istorija

gotovo da je jedno jedinstveno opustošenje, misao uprošćavanja i logika razaranja, volja da sudbinu stvari ima i čovek. Tu je i sav čvor. Uništiti tu analogiju, tu vezu, odnose koji su ih uslovili, duh koji ih, i dalje, smišlja i izmišlja, stvari dati njenu sudbinu, čoveku posvectiti njegovu, izboriti je, kao božanski dar. To je, istovremeno, smisao svih revolucija, utopija i zanosa, kao i, nasuprot, svih eksploatacija, zakona i kanona ljudskih, Rečju: opak svet, pa je opaka i majka kad uspavljuje sina:

Kako si nježan i krhak

A treba da živiš

Treba da živiš međ ljudima a riječi nemaš Treba da živiš med vucima a zuba nemaš

Kako li će tek sin biti opak! Nema duše! Zbi lja, kao ono kaluđersko: nema hleba! Kako, dakle, živeti? Nije li nam smrt već tu, u predvorju naših mozgova, ne ulazi li već, Zimogrožljiva i ravnodušna? Nije li bivalo: koliko pohoda — toliko poraza, koliko pobuna — f1oliko pogibija? Nije li: poći s hrabrošću — znači izgubiti sč, straćiti negde, zauvek; dići se u ZG nosu — znači biti srubljen i sravnjen? Najbolje je: nogu pred nogu,/i razumno; ali, ima li smisla, i hoće sc daleko, može li se, tako, izvan pro&ušanog, u drukčije, novo?! Može li

Dodir saiskonskim

Pavle Ugrinov: »ELEMENTI«, »Prosveta«, Beograd 1968.

POSAO KNJIŽEVNOG HRONIČARA liči pomalo na tumaranje jer on ne odabira sam svoj put; taj put mu nameće mnoštvo novih knjiga koje ga privlače svaka na svoju stranu. Idući od iedne do druge, neprestano se sreće sa različitim temama i stilovima, sa književnim svetovima često sasvim suprotnim.

U prošlom broiu »Književnih novina« pisao sam o romanu Slobodana Selenića »Memoari Pere bogalia«, iednoi angažovanoj, kritičkoi, antikonformističkoi Knjizi, ispunjenoi aktuelnim životnim sadržajima. Sledeća knjiga koja mi je došla do ruku ovih dana, »Elementi« Pavla Ugrinova, predstavlia naiveću moguću suprotnost prozi kakvu neguie Selenić. Stvarnost za Ugrinova gubi svaku društveno-istorijsku dimenziju. Niega privlači stvarnost vegetaciie, minerala; čovek je tu uronien u svet koji doživljava svoiim čulima. On je suočen sa prirodnim elementima, izložen bujici spoljnih utisaka koii ga preplavliuju. Sve ie u tim pričama kao skamenjeno. One fiksiraiu mojedine životne trenutke, ali ne na psihološkom, dramskom, tradđicionalno-humanističkom planu. Glavne teme razvijaiu se i razrešavaiu ne u dušama ljudi ili u niihovim međusobnim konfliktima, već u okviru odnosa priroda- čovek. Svet naiboliih proza Pavla Ugrinova ie pust. U niemu se kreću ličnosti koje nemaiu potrebu da stupaiu u prisniji dodir sa ljudima. Niihova usamljenost nije izvor patnie, već niihovo prirodno stanie. Jedino u samoći one su u stanju da obnove vezu sa ambijentom koji karakteriše prvenstveno prostorno-fizički element. Na omotu ove knjice čitamo napomenu izdavača: »Prostor, pesak, kiša, siai, to su DĐrozno-poetski trenuci ovog dela, koii se unekoliko dodiruje sa sličnim nastoianjima novog francuskog talasa u prozi, posebno sa mastojanjima Alena Rob-Grijea«. Ova tvrdnja je samo

e Taru zaraza

Mak Dizdar: »POEZIJA«, »Veselin Masleša«, Sarajevo 1968.

do ništavila

se tako: nogu pred nogu? Po svemu sudeći: može. Ako nastojimo da odemo dalje i dublje od drugih, da budemo drukčiji, rizikujemo jedmo čudno dobro — banalnost svakodnevnog, gde sve ima svoje mesto i vreme, svoj poreda i svrhu, svoju dosadu i jalovost, ali gde je prijatno i toplo, sigurno, čarovito, čak — nadežno. Zato se je te banalnosti najteže odreći. Zato je, između ostalog, čovek biće paradoksa. Oni, pak, koji su spremni da neizvesnost šuma i bogaza pretpostave izvesnosti pošljunčanih vrtova, ne budući paradoksalni, nisu ni tajanstveni; kratkovečni su. Zato, možda, junaci malo žive, bivaju ne zadugo, mladi umiru. I zato smo svi — jedno prostrano i neugaslo čekanje, u lucidnosti kao i u bunilu, očekivanje razrešenja sveopšte sudbine. Oči su nam uprte u objavu smisla. Ali: kad će je, ko će je, koji to ljudi, kakvo delo, koji čin — objaviti? I da li će, ikad? Saznanje svet je zlo jeste, neminovno, jedan graničan kamen, međa. Kad je u pitanju umetnost, da li polazna ili završna — i nije tako bitno. Glavno Je: duhovni napor, celovit, da ne bude ono što mora biti, to otimanje od beznađa, ne priznavanje znanja o ništavilu, Osećania nesreće. Glavno ie: rvanie,s čavolom, koštac s nečistim silama sumnje i nevćrovanja. Dizdar ie postao pesnik kad mu je puklo pred očima licemerje svakog traženja smisla izvan čoveka, kad ie uhvalio u podlosti moderni krstaški pohod za tzv. čisti odnos subjekta i univerzuma. Kad je otkrio — da pouzdan znak da smo Živi jesu svedočanstva ljudi oko nas: žene koje volimo, deca koju sanjamo, ljudi protiv kojih vojujemo; kad

Nastavak na 4. strani

Dragoljub S. Ignjatović

unekoliko tačna. I Rob-Grije opisuje veoma često realnost viđenu očima glavne ličnosti; i on izbegava psihološku analizu i fabulu. Ali, s druge strane, Rob-Grije piše ledenu, geometrijsku, neutralnu prozu. On opisuje predmete jezikom lišenim metaforičnosti, jer metafora ie, po njegovom mišlienju, izraz prevaziđene antropomorfističke vizije sveta, Pavle Ugrinov dovodi ljudsko biće u neposredan dodir sa svetom objekata, naičešće izvan liudske zajednice, ali ga prikazuje lirskim, metaforičnim stilom. Ličnosti Ugrinova imaju izoštrena sva čula, ali isto tako i svest i maštu. One se predaju spolinom svetu, elementima, deistvu iskonske prirode, ali ioš nisu izgubile moć da se ushićuju, da sanjare. Ugrinov zanemaruje tradicionalnu humanističku sliku realnosti koja podrazumeva primat psiholoških činienica i epizodni značaj orirodnog ambiienta samo kao pozadine, ogledala, itd. društvenih i drugih zbivanja u čoveku i društvu. Niegove proze su isuviše opojne, lirske i senzualne da bi se mogle svesti na ijednu apstraktnu shemu, ali, uprkos tome, čini nam se da bi se one mngle, najopštije govoreći, označiti kao proze koje nastoie da ožive fenomenološku filozofsku misao. Odnos subiekta i obiekta ie glavna tema »Elemenata«. Čovek otkriva svet u niesovom prvobitnom, „elementarnom, nepromemliivom vidu, ono što je u niemu, u isto vreme, najdublie, večno, metaknuto i ono što se neDmosredno nudi čulima. Svest ie usmerena kn čulmoj realnosti, i to onoi večnoi: moru, kameniu, svetlosti, oblacima. Gradski peiznži ne privlače u ovoi kniizi Pavla Ugrinova, ier su oni tvorevina ljudskih ruku. a nieoa uzbuđwic svet prvobitnih. osnovnih elemenata koie čovek u mnotpunosti niie pokorio. Utisci čela su npibolii ut do srži stvari. Stoga su priče u »Elementima« prenune opisa kratkotrainih, intenzivnih, mnogobroinih impresiia koie doživljavaiu ličnosti spontano i eozaltirano ofvorene prema okolnom svetu. Ugrinov ne slika lepotu ili taianstvenost prirode na trađicinmalnn način. On želi da otkriie iskonske veve između čoveka i prirodnog ambiienta koii miecov pronalazački duh ioš niie pretvorio u mnoštvo korisnih i upotrebliivih predmeta: da otkriie duboke saglasnosti između dva različita sveta; liudskog i fizičkog. da ukaže ma pmnstoianic iedne kosmičke celine u kojoj čovek nije stranac.

Veći deo proza u ovoi kniizi nemoguće ie ispričati, jer one nemajiu fabulni, ili, ako ie imaiu onda ic ona lišena svake dramatičnostt. U stvari, Ugrinov je naibolii u onim pričama koie podsećaiu na pesme u prozi, u koiimn radnie uopšte i nema. U svoiim posledniim kniijgama (u prvom redu u »Vrtu« i ovoi nainnvV!)joi, »Elementima«) on ie krenuo putem koii niie uobičaien. U »Vrtu« ioš su prisnftnmi elementi tradicionalnog pričania (fabnla i diialozi), mađa se i oni već nalaze na gramici! nestaiania. U »Elementiman« ranjie stečeno 'iskustvo ie produblieno. Dijalozi, nnalize psihičkih stania i tradicionp!ni opisi zbivnnin su VEĆ likim delom sasvim iščev7li. Pavle Uorinov ie ambiciozno krenuo u tešku i neizvesni avanturu: hteo ie da stvori čisfn nro?l koia će se držati snagom svojih estetskih kvalitetan. koia neće ništa dugovati Vanumetničcim Kateroriiama. Kao da ie hfeo da konstruiše priče koie će u mnogome podsećati na prirodne obiekte svoiom čvrstinom i kommaktnošću. On se inak uzdržao od voslednjeg koraka: niegove Drozč ne deluiu hladno i neutralno kno neki mineral. Zahvaliuiući jednom inak lirskom odnosu autora Đrema svetu, ome odišu liudskom toplinom. Da li će i ta tomlina biti eliminisana u sleđećoj knjizi đa bi, bila ostvarena najveća čistota i autonomnost izraza?

U svakom slučaju, put koiilm ie krenuo Pavle Ugrinov je veoma neobičan u našim „uslovima, prepun rizika, ali i obećania Idući ni ma on je već postigao rezultate koji se ne mosu mimoići ili potceniti Niegova oriientaciia koja ie došla do izražaia u posledniim kniigama još niie u pravoi meri uočena i oceniena, Mi smo skloni da se pre oduševimo nekim bliežštavim, površnim i lakim eksmarimentom., ili da se lenio predamo zavodliivim čarima fabuljrania nego što smo u staniu da se udubimo u jednu literaturu kao što je ova Pavla Ugri• nova, koja niie zanimliiva i dopadliiva u uobičajenom smislu tih reči. Ona nam sporo i teš-. ko otkriva svoja unutrašnja značenja. Nieni gusti rečenički spletovi u početku odbiiaiu, Nutorovo insistiranie na iednom zraku sunčeve svetlosti, na trunčici prašine, ma šumu lišća može nam se, želinim krupnih reči i velikih ideja, učiniti nevažno, zamorno i bespredmetno. Ali piščeva preokupiranost detaliima nije nimalo proizvolina. Iza nice se nalaze određeni estetski cilievi o koiima moramo VOditi računa ako želimo da shvatimo obilic DOdrobno opisanih čulnih utisaka. Ugrinov pokušava da otkriie neke suštinske vrobleme u naoko sitnim, prolaznim, nimalo dramatičnim ili uzbudliivim stvarima. On pomera težište SVOje proze sa iedne tradicionalne misaonc i kniiževne ravni (antropomorfizam, klasična psihologija likova, radnja, itd.) u pravcu iedne novije i svežije oriientaciie koia idc za tim da uspostavi izgublieni dodir čoveka sa iskonskim elementima. Možda njegova nastoiania još nisu izvedena do kraja, možda ioš nisu odstranjene sve protivrečnosti ili polovična rešenja u: postupku, ali je van svake sumnie da ona zaslužuiu mnogo veću pažnju no što im književna kritika u. ovom času poklanja.

»Elementi« su rečiti primer dezangažovanone literature. Možemo mi priželikivati u načelnim razgovorima iednu otvoreniju, konkretnim životnim sadržajima puniiu prozu koliko god hoćemo, ostaie činienica da se u oblasti te — nazovimo ie uslovno — dezangažovanc literature ostvaruju i te kako vredni rezultati.

Pavle Zorić

3