Народна милиција

ko bi oni koji nas danas napadaju sagledali tu istinu, onda bi našli jasan odgovor zašto su svi njihovi pokušaji propali, zašto naši narodi me mogu danas ni da zamisle sebe bez svoga Tita. No, naši narodi su svijesni da omi, klevetnici, to ne mogu da urade, jer su se i na djelu odrekli istine, odrekli onoga svega što čini sadržinu života ljudi dosljednih nauci marlesizma-lenjinizma,

I ovaj rođendan druga Tita naši narodi proslavljaju u jeku nemilosrdne borbe protiv neprijatelja socijalizma, protiv: neprijatelja naše zemlje, i onih sa Zapada i onih sa Istoka. Oni su duboko svijesni toga da činjenica -— da Partija i drug Tito nepokolebljivo vode naše narode u borbi za izgradnju socijalizma i izaziva takav bijes naročito onih, koji su duboko zagazili u izdaju, koji su se na najlicemjerniji način odrekli nauke marksizmalenjinizma. Drug Tito nas stalno uči da mirno i dostojanstveno, svojim radom, odgovaramo na njihovo neprijateljstvo, 4 naši na rodi sa utrostručenim snagama nastavljaju izgradnju socijalizma u svojoj zemlji, Oni su danas duboko svijesni toga šta mnači »inter-

Vladimir Nazor

Drug Tito jaše na čelu kolone Uz neku stazu planinsku, Visoko,

Na vrhu, led, Krš, blato naokolo, Dolje u klancu, mutan potok šumi, Oblaci tmasti vuku se po nebu, A pramen magle kao div se diže Iz šume jela, bukvi i omorika, — On jaše; sve to ne vidi, ne čuje, Kamo ga Miso prenijela? U kom Svjetu živi? Od čega je bora Na čelu i grč oko tvrdih usta? Al na jednom je stao; trgnuo Se. Avet je pred njim, Sva je od blata smrznuta, Od sn'jega i mraza, Stoji, studen širi I veli:

»Kud ćeš, drzniče? Ja vladam U toj planini. Okreni se, gledaj Te jadne momke, koje ovud vodiš. Goli su, bosi, b'jedno ljudsko meso, Nevoljna krv, što moj je dah smrzava. Kamo ih vodiš u patnju i smrt? Kipove od leda napravit ću od vas, I stajat ćete, kruti, nepomični, U tami noćnoj i u sv'jetlu danjem Na ovim gorskim stazama, znamenje Velje mi moći, ljudma opomena, Da čovjek ne sm'je preko nekih granica, Okreni se i vrati u nizine, Da kosti griješ kod ognjišta svoga, Pokoran i tih; — najveći je zakon Čovječji: živjet, ma i kako bilo!« To avet reče; on očima bljesne I vatru prospe iz plamnih zjenica; Ošinu konja i neman pregazi, Pa viknu s visa: ; »Napr'jed!«

Drug Tito jaše na čelu kolone Stazom sve tvrđom, mrzlijom, Strašilo novo sada pred njim stoji I zatvara mu put, Oh, grdno li je! Mršavo, žuto, Koža na njem visi; Klepeću u njem kosti ko orasi U praznoj vreći, Govori mu:

»Stani!« Gledaj me, Davno već ne znaš, al nikada Čitavi lik mi još ne vidje strašni, Onaj sam, koji već te dugo prati Po opljačkanim zemljama, ko sjena; I sjedi u svakom dvorištu, na svakom

nacionalizam rukovodilaca SKP( b) i rukovodilaca partija injormbiroovskih zemalja. Naši narodi su ih vidjeli na djelu kao sabo-

tere i kriminalce, kao ubice dosljednih komunista u svojim ze-

mljama, kao ljude bez morala i savjesti koji su u tome otišli mnogo dalje od onoga što je svijetu doskora bilo poznato.

Naši narodi u djelo pretvaraju ono čemu ih uči drug Tito, a to je da će izgrađeni socijalizam u Jugoslaviji biti najteži udarac neprijateljima naše zemlje, neprijateljima socijalizma uopšte. Tim putem naša Partija i naši narodi izvršavaju zadatak koji je pred njima postavio drug Tito, da visoko drže neokaljenu zastavu marksizma-lenjinizma, zastavu socijalizma.

Svi neprijatelji naše zemlje, ako hoće da pogledaju, mogu da vide da je drug Tito ne samo naša velika Narodna revolucija nego i naša socijalistička stvarnost, a samim tim i naša srećna budućnost.

Narodi Jugoslavije danas jače nego bilo kada ranije izražavaju, kroz radne pobjede širom naše zemlje, želju za dug i srećan život druga Tita.

Titov „Naprijed!”

Ognjištu, u svakoj štali; i ruku tura U svaku torbu; i zovem se Glad, Sjaši s tog konja; ja ću da ga jašim! Pa neka vodim tvoje b'jedne momke Po šumama i klancima i pustinjom, U kojim samo kos i vjeverica Nalaze hrane. Skini crven-zastavu Sa st'jega i digni erni barjak moj! Pobjedu i slavlje ja tu slavim, Stani! Okani se svih sanja i vrati se Dolje na ravni, Ori, sij i žanji, Jer ništa nema važnije do hljeba, Т najveća je sreća trbuh pun! Te uzde daj mi i nestani!«

Tito Sa konja sidje, a!' se ne okrenu, Prignu se k zemlji, zgrabi grudu blata; U prah je smrvi i u žvalo baci Nemani onoj, kliknu:

»Napr'jed! Napr'jed!«

III.

Drug Tito stiže na čelu kolone Pod vrh planine.

Litica i magla Vrhunac kriju. Ondje, gdje bi mogo” Uz napor proći, nova avet sjedi Na litici i gleda u došljaka. Oči su njene ko u sove, njuška Lisičja, zubi kao u štakora, A svaki zglob je grbava joj t'jela Uglast i dračav. Gleda i govori: »Otkuda dođe, pustolove? Kud ćeš? Znaš li me? Ja sam otac sviju sumnja, Nesreće vjesnik, preteča kajanja. Onaj sam, koji oštre nokte ima, Da njima kopa u savjesti vašoj Grob, gdje će trunut luda sanja ljudska, Što hoćeš? Čemu dignu svu tu čeljad, Da trpi i strada? Ideal je voće, Što zre na grani, koju nikad ne će Dohvatit ruka čovječja; vrhunac Planine ove siže do nebesa, Okreni se i siđi, pustolove, Pa čin svej mjeri prema svojoj snazi Т zemljom hodaj sitnim koracima,« Al grmnu grom na vrhu planinskome; I vjetar duhnu, i magla se dignu, Zakr'ješti oro pod oblakom; zasja Sunce, što slavno sja i hrani i grije; I Titov glas se prosu kao dažd Na izmučenu čeljad, uv'jek žednu Njegovih r'ječi: 3

»Napr'jedle