Народна милиција

botpuho odbaciti, a izvor života potražiti na samoj našoj Planeti. |

Izložene dve teorije su idealističke. Pitanju porekla života prilazili su i materijalisti raznih struja, kod kojih možemo razlikovati uglavnom dve teorije o poreklu života: mehanističku i dijalektičku.

Stari grčki filozof Demokrit (IV vek pre naše ere) objašnjavao je postanak živih bića kao slučajnu, ali sasvim određenu kombinaciju atoma u njihovom mehaničkom kretanju. Prema francuskom filozofu Dekartu (XVII vek naše ere) život ne preistavlja ništa drugo do veoma složenu, ali po svojoj građi sasvim dostupnu mašinu, čije kretanje zavisi od kretanja i sudara raznih čestica materije. Idealisti su govorili da »mrtvu« materiju oživljava neko »duhovno načelo«. Međutim, materijalisti mehanisti, među kojima i Dekart, kažu da se biljke i životinje mogu začeti same od sebe iz materije koja ih okružava, bez učešća bilo kakvog »duhovnog načela«. Samozačeće, kažu materijalisti, pretstavlja prirodni ргоces mehaničkog samoform:iranja složenih mašina — živih bića. Znači cela stvar postanka života, kako to tumače materijalisti-mehanisti, svodi se samo na određenu i to slučajnu kombinaciju čestica materije.

I ova mehanistička teorija nastanka života odbačena je kao netačna. Mnogi naučnici vršili su razne eksperimente da od nežive stvore živu materiju, ali nisu uopšte uspevali u tome. Nikakve kombinacije raznih čestica nisu pomogle. Znači da je i ova teorija materijalista-mehanista isto tako netačna kao i idealistička. Dok idealisti Smatraju da je princip koji formira život »fvoračka volja božanstva«, dotle pristalice mehanističke teorije mogu na mesto toga da postave samo »srećan slučaj«. Jasno je da se time ne može objasniti postanak živih bića. |

Еуојисјопа teorija o postanku života, U XI veku u prirodnim naukama sve više se razvijala teorija о postepenoj evoluciji celokupne žive materije u skladu s evolucijom Zemlje. Naučnici XIX. veka došli su do uverenja da živa materija nije postala putem nekog »srećnog slučaja« ili »oduhovljavanja«, nego putem postepenog procesa iz bezživotnog materijala u životni. Taj proces trajao je milionima godina. Jedinu naučnu teoriju o postanku života, čiji princip primenjuje većina svetskih naučnika, pretstavlja biohemiska teorija porekla života, koja tumači da je pojava života bila samo jedna od postupnih etapa u opštoj evoluciji materije. To je teorija materijalista dijalektičara.

Sad smo došli do pitanja kako je postao život na našoj Planeti?

Znamo da su naučnici vršili svakojake eksperimenite i davali razna objašnjenja o postanku života. Oni su џроznali detaljno građu tela životinja i biljaka i došli do jednog značajnog otkrića. Utvrđeno je da su živa tela sastavljena iz istih hemiskih elemenata koja susrećemo u neorganskoj (neživoj) prirodi. Među tim elementima najznačajniji je ugljenik koji se nalazi u svim materijama koje pretstavljaju osnovni materijal za izgradnju živih bića. Bez ugljenika uopšte nema živih organizama. Otuda da bi shvatili proces postanka života pre svega treba da pristupimo proučavanju istorije ugljenika.

Kada se usijana gasovita masa odvojila od Sumca — od koje je postala Zemlja — prvobitno nije bilo nikakvih jedinjenja. Svi gasovi su bili odvojeni i tek docnije, hlađenjem mase, počeli su da se jedine među sobom. To nam dokazuju i ova naučna otkrića: na zvezdama čija je temperatura preko 15 6000 stepeni nema nikakvih

26

hemiskih jedinjenja. Tek na belim zvezdama sa tem?beraturom od 12000 stepeni moguće je utvrditi spajanje, ugljenika i vodonika. Na Suncu, čija je temperatura oko 6000 stepeni, takođe su primećena jedinjenja ugljovodonika, a pored toga i jedinjenja od po dva atoma ugljenika. I baš ova sposobnost ugljenikovih atoma da se јеdine među sobom i sa atomima drugih elemenata igra izuzetnu ulogu u stvaranju organskih materija. Kada se stvarala Zemlja pored ostalih elemenata odvojio se od Sunca i ugljen k. I u toj prvoj eri začetka Zemlje, pod uticajem tadašnje temperature, došlo je do stvaranja u ogromnim količinama ugljovodomika (ugljenik + vodonik). Ti prvobilno stvoreni ugljovodonici morali su stupiti u hemiske reakcije s okolnim materijama, a pre SVega s vodom. Kada se temperatura na Zemlji još više snizila i kada je Zemljinu koru opasivao isključivo okean, tada su se u vodama tog okeana morale još od početka njegovog postojanja nalaziti raznolike materije, koje su se obrazovale od ugljenika i drugih elemenata i mi te materije s punim pravom možemo naznačiti kao organske, iako su one postojale daleko ranije nego što su se pojavila prva živa bića. To su bila srazmerno prosta jedinjenja. Tako je tekla prva vremenski najduža etapa koja razdvaja rastavljene atome elementa u vrelim zvezdanim atlmosferama od najprostijih organskih jedinjenja rastvorenih u prvobitnom vodenom omotaču Zemlje. Sad da vidimo sledeću etapu na putu postanka života na Zemlji — stvaranje belančevinastih materija.

Pre svega moramo znati da belančevinaste materije imaju za celi živi svet naročito važan značaj. Iz belančevinastih materija sastoji se protoplazma i jezgro u ćelicama. Naučnici tvrde da je život na zemlji počeo s obrazovanjem složenih belančevinastih materija u kojima su se pojavile osobine najprostijih živih bića. Još je Engels govorio da »gdegod ima života, nalazimo da je on vezan za belančevinu i svuda gde ima belančevina, koja se ne nalazi u procesu raspadanja, susrećemo bez izuzetka i pojave života«.

Naučnike je interesovalo kako su se od prostih ugljenikovih jedinjenja stvorile belančevine. Vršeni su oko toga mnogi eksperimenti. Najzad je u drugoj polovini prošlog veka nekoliko naučnika u svetu hemiskim putem dobilo belančevinastu materiju. Ruski naučnik Bah ostavio je mešavinu vodenih rastvora formalina i cijankalija i posle izvesnog vremena iz te mešavine mogao je da izdvoji materiju koja se po Svojim osobinama približavala belančevinama. Tim dobivenim produktom mogle su se hraniti razne bakterije koje se inače pod prirodnim uslovima hrane belančevinama. I naučnici su butem raznih ispitivanja utvrdili da su se uslovi ostvareni u vodama prvobitnog okeana malo razlikovali od uslova koji se mogu stvoriti u laboratorijama. Otuda su se u bilo kojem kraju tadašnjeg okeana, u bilo kojoj bari, koja se isušivala, morale stvarati one složene organske materije koje su se obrazovale u mešavini Baha, ili u drugim sličnim ogledima. Razume se da su se u rastvoru najprostijih organskih materija, kakve su bile vode prvobitnog okeana, ovakvi procesi morali odigravati bez ikakve određene postupnosti, bez ikakvog reda, stihiski, i da su bile podložne čitavom nizu hemiskih promena, dajući veliki broj najraznovrsnijih jedinjenja I kao što su se ugljovodonik i njegova najprostija jedinjenja preobraćala u razmolike organske materije — specijalno u belančevinasta jedinjenja — tako su i belančevine krile u sebi mogućnost složenijih, viših, jedinjenja na putu stvaranja života. Ova jedinjenja koja se stvaraju od belančevina i pretstavljaju viša organska jedi-