Ошишани јеж
„Odlazak" Engleza iz Palestine
ILI: ISPRATI NASRTLJIVCA KROZ VRATA, ON CE TI UCI KROZ PROZOR!
Priča o JEDNOM BRIJANJU
Napisao:
Dašcm Kostić
UPeći Sam, u hotelu „StaIjingrad". Lijepo, udobno. Preko ulice šumi Bistrica. A dalje park i prolječe! Jednom riječju lirika. A ja ovakav kakav sam. Prosto deplasiran za ovo proljeće i ovu liriku. Garav od voza. Neobrijan. Može se reći zapušten. Kažu mi drugovi: ~Ama, što se ne obriješ? Vidi kakav si! Mogu Ijudi pomisliti ovo, ono. A osim toga, mlad si, brate, recimo neoženjen! Kakav je to anahronizam!" I sve tako u istom stilu; zaokupib, oka ne daju otvoriti hajde, hajde i hajde! Jeste, zbllja, moram se upriličiti. Osvrćem se lijevo, desno. Naravno, svud berbemica do berbemice, kao da je ovo grad berbera. Cini ti se da nad svaka dva stanovnika stoji po jedan berberin s nasapunjenom četkom. Biraj, ' dakle, dmže! Pcgledam jednu prepuno; u dmgoj isto; treća mala, neugledan neka sobičak, jadan; četvrta neću ni tu. Mislim se, već me polako hvata i panika; pa gdje da se obrijem, sveti Pantelejmone Kolhidski! Idem, dakle, dalje i opet dalje, i još dalje, onda se okrećem natrag ... praznih, što se veli, šaka i pune brade. Već mi je, pravo da kažem, i dosadila ova moja šetnja. I taman da već dignem ruke od ćorava posla i sapunjanja, kad... no pa da eno, baš tu, prekoputa hotela (aj-haj, što sam i ja slijepac!) brijačnica! I to lijepo, kmpno i nametljivo piše duž eitavog zida: Berberski sa. 1o n ~Higijena“. Aha! Tu, tu! Osim toga, vMim, nema ni mnogo da se čeka. Tu, molim. U tri koraka sam na pragu. Dabogme ulazim. Dobar dan, klanjam se, itd. Pobožno sjedam na klupu i, iz dosade, posmatram kako se dvojica, pređa mnom, pjenušaju u sapunu obična berberska procedura! Brojim, računam brzo ću i ja pod brijački nož, do mene sjedi svega jedan jedini individuum, i on
takođe sav neobrijan, prosijed. Njega će prvo, pa ja ... Razmišljam o koječemu, gledam kroz prozor na ulicu koja se razlistava, opet razmišljam i opet gledam kroz prozor. A brijanju, da znate, nigdje kraja. Međutim, razgovor teče, onaj uobičajeni, berberski, dokoni. Razgovor nasapunjenog s onim koji ga sapuna. I ofaratno. Razmotava se, prekida i nastavIja, uz poznato vruskanje britve. ... ja, moj brate! A onda ja priđem, dovatim ga za jaku. Ja za jaku, on za kvaku pa napolje! Aha-ha! Veliš za jaku pa za kvaku! Jes’, ima, zbilja, Ijudi i takvih dosadnih, do-sad-nih! Ne mo’š da ih se otarasiš bijeda jedna! I, ništa je to. Da vidite šta se meni desilo. I razveza se nova prića, pračena kratkim artikur.sanim i poluartikulisanim komentarima. Na pripovjedaču sapuna već skoro i nema, obrijan je dakle. već mu prinose sahan u podvaljak, praše, biče, kolonjskom vodom gotovo! Kod onog drugog mušterije još je u toku neko petljanje, oko kose izgleda. Svejedno, i tako će brzo mogu ja još toliko ... Ali brici, koji završi s pripovjedačem, sinu u glavi, kanda, higijenska misao: treba radnju počistiti, blatna je, vrag je nosi’! Nek ova dva pričekaju, sad ću ja ... Uzme lijepo brezovu metlu i poče... A kiša, drugovi moji, padala je nekoliko dana ranije, i blata pećkog bilo, neću slegati do guše. Pa se nakupilo toga po patosu, sve se cmi, ne, žuti se, u pristojnim naslagama, izmiješano s čupercima ostriženih mušterija neznanih i neviđenih. Diže se, Ijudi braćo, pristojan, đa rečem, oblak prašine. Ne vidiš ga, d'Muše, al’ te prostosrdačno zagolica u grlu, čarne po nosu prosto, tako, utvrđuješ njegovo materijalno prisustvo. i
~Higijena“ je higijena übjeđujem sebe. Okrenem se bradatom komšiji, htio bih da u njegovim očima nađem bar trunku solidamosti. A on, šta mislite, hraknu moćno, übjedljivo, pitajboga s koliko potencija. I zatim: ptu! Možete zamisliti. Gledam: on tako nedužno i tako hlađnokrvno, s nekim uživanjem, bože me prosti, gotovo sadistički razmazuje pljuvačku po podu, pravi mape neke šta li. I onda vraća opet nogu preko noge, nastavIja da drijema, da ponovo prede neku svoju misao možda čak i higijensku. Pa ništa. Patos je, smije se reći, čist, propisno higijenski. Očekujem da komšija uskoči u ~stolicu“ pred bricu“. Ja ču kod onog drugog biće i on, za majku božju, jednom gotov! Međutim, brica-higijeničar ni abera ... Vrag će ga razumjeti i znati eto, opet nešto on snuje, nešto petlja; sagao se kraj ormana punog staklarijama, i kao da čara. Traži, može biti, nove peškire, misliš, i pogled ti, sada, spokojno trči kroz prozor na sunčanu ulicu, na neku vrstu drvoreda. .. . A on, međutim, triumtalno polazi k vratima, preko čitave brijačnice, preko „salona", i nosi pacova! Spodbio ga, nesretnika, lijepo ga uklještio nekom spravom mašicama, je li, i uzdignuvši ga na odgovarajuću visinu, s izvjesnim dostojanstvenim gestom pronosi blagougodno pored naših namrštenih noseva, otvara vrata i paf! u jazu. Smrče mi se, priznajem. Nijesam, da rečete, gadljiv lako je za to. Ali nešto me žacnu po frontovskoj liniji; ta zar mi, Ijudi, toliko kultumo - prosvjetnih akcija učinismo, te o higijeni toliko govorismo, i konferencije tolike ođržasmo po tom pitanju, pa zar da je sve to. — boš! Digoh se, onako frontovski ogorčen. I ni da kažem „Zbogom, drugovi!", ni ~Doviđenja!“, ili .tako što. Naprosto zdimih. Grdno sam se uplašio od berberske higijene. I đa znate: i đan-danji sam još neobrijan. Cekam žilete! i
Prekovremena rabota
Navalio neki posao na naše preduzeće, pa ne dižemo glave. Jeza te prosto obuzima, i po državnoj i po sindikalnoj liniji, kada vidiš šta sve nije riješeno. A ne može se reći da ne radimo da se sie zalažemo. Nego, kratko nam radno vrijeme, pa nikako da otaljamo, Druže Mićo, veli mi upravnik ja mislim da i sam uviđaš da ovako više ne ide. Ne ostaje nam ništa drugo nego da se dobrovoljnim radom otklone zaostaci. Poslije ovog prijedloga sastasrao se mi sindikalci, prodiskutovasmo detaljno stvar i obavezasmo se da ćemo svako poslije podne raditi dobrovoljno po dva sata, dok se bude osjećala potreba. Zapeli smo tako i samljeli sve zaostatke, ali da vidiš, i potreba se i dalje osjećala uvijek ima nešto da se svrši. Danas u statistici škripi, pa treba pomoći drugovima. Sjutra evidencija. pa ni njih ne treba ostaviti na cjedilu. A već kad je u pitanju Plansko, onda se svi lijepo mobilišemo, koliko god nas ima. A upravnik prosto blista, te izvještava centralnu upravu: ~Zahvaljujući zalaganju i dobrovoljnom radu namještenika, plan za iduće tromjesečje je završen o roku.“ A i ja, po sindikalnoj liniji, izvještavam Mjesni odbor: ..Clanovi sinđikalne podružnice našeg preduzeća dali su ovog mjeseca šest stotina časova dobrovoljnog rada, a zahvaljujući tome plan za iduće tromjesečje završen je o roku.“ Istina, izrada tromjesečnog plana uiazl u okvir normalnog radnog vremena, ali, eto, ne stižemo. A dobrovoljni rad podiže svijest kod drugova. Međutim, poneko tek kaže: Ama, đruže Mićo, dokle ćemo ovako svaki dan? Izvanredna potreba umirujem ga. Još ovo da svršimo, pa ćemo opet normalno. A ovamo i meni nekako čudnovato. Prosto ne mogu da budem pametan otkuda te izvanredne potrebe postadoše stalne. Da smo izgubili kadrove, nismo. Naprotiv, više nas je nego
ranije. Da kažete da IJuđi ne znaju posao, nije ni to. Razmišljam; onako po sindikalnoj Bniji; „Mora blti tu neki davo. Ne bi bilo zgoreg zaviriti malo u kancelarije.“ I zađem ti- jedno prije pođne po preduzeću. Ulazim oko deset sati u knjigovodstvo, a drugovi lijep primjer kolektivnog zalaganja onako zajednički i natenane doručkuju. Prijatno! velim ja. Vi ste, svakako, već sve proknjižfh'. Pa i nismo, odgovaraju s punim ustima ali ćemo poslije podne. U Planskom se radi puncan parom. Meni nešto milo, poslije iskustva s knjigovcdstvom, pa pitam šta to rade. Drug planer, vele oni, sprema članak za rtaš stručni časopis, pa mu hitno trebaju neki podaci. A što se redovnog posla tiče, to zašto dolaze poslije podne?.. U operativnoj evidenciji evidentičar hitno završava predavanje o značaju dobrovoljnih radnih brigada, koje će održati u svojoj frontovskoj jedinici. A već podaci operativne evidencije neće mu pobjeći unijeće ih on poslije podne, kađ i o-ngko dolazi, Kalkulant Joca nešto se duboko zamislio pored brda od računa. Razmišljam veli već dva sata o silnom poslu što je na nas navalio. Da ne radimo dobrovoljno poslije podne, zio! Drugarica Jelka iz računovodstva obilazi kancelarije i pravi spisak za pozorište, a platni spiskovi mogu da sačekaju. I sve je to tako išlo dok se ne osnovaše dobrovoljne brigade. Naši omladinci đovedoše u pitanje dobrovoljni rad u kancelariji, a time i opstanak preduzeća. Vele oni: Mi ćemo otsad poslije podne na dobrovoljni rad u brigadu, a posao ćemo završiti na vrijeme. Zakazujemo takmičenje sta”ijim drugovima. I bogme, nastsde preokret. Istina, dvaput nedjeljno rađimo ■dobrovoljno poslije podne, ali ne u preduzeću, već u radnka brigadama. S. J.
Otplaćivanje američke pomoći
TU-TU! KO IDE?
Caldaris; Samo danas otpla tili smo četiri stotlne.
4
15 MA J 1948