Право и привреда

neracionalnim i nekontrolisanim tehnološkim razvojem i na taj način poboljšati čovekovu okolinu i prirodu uopšte. Došlo se do saznanja da zakonodavne mere kao i druge drštvene akcije ne mogu biti parcijalne, već one moraju imati jednu opštu koncepciju razvoja društva koja će u svim oblastima izgradnje i tehnološkog napretka imati u vidu zaštitu prirodne sredine. Isto tako, zažtita prirodne sredine bi prema jugoslovenskoj koncepciji, trebalo da bude briga čitavog društva - duštvene zajednice, (radnih Ijudi, gradjana, društvenih organizacija, preduzeća, političko-teritorijalnih zajednica, državnih organa) koji bi u okviru svojih prava, obaveza i odgovornosti bili dužni da ostvare ovu zaätitu. Kada se govori o zaštiti čovekove okoline tj. prirodne sredine, i u teoriji i praksi se smatra da se ta zaštita odnosi na; 1) zaštitu zemljiäta (zemlje) i prirodnih bogatstava, 2)zaštitu voda, 3) zažtitu šuma, 4) zaštitu od jonizujućih zračenja, 5) zaštitu nacionalnih, regionalnih parkova i prirodnih retkosli (zaštita prirode u užem smislu) i 6) zaštitu od buke, vibracije i sl. Zbog obimnosti materije, u ovom članku, zadržaćemo se samo na zaštiti zemljiäta i rudnih bogastava i zaätiti voda.

Zemlja kao Objekt pravne zaštite

Zemlja (zemljište) je površinski rastresiti sloj zemljine kore nastao kao produkt geološke podloge uz učcšćc klimatskih uslova i živih organizama. Zemljište se karakteriše odredjenim ekološkim jedinstvom. Najšire uzeto zemljižte ima veoma složenu ekološku funkciju: 1) samostalni ekosistem, 2) predstavlja staniate (biotop) prostranijih ekoložkih makrosistema, i 3) značajan ckološki faktor za čovekovu životnu sredinu. Narušavanje ili onemogućavanje funkcionalnosli zemljiänog sistema dovodi u pitanje clemente čovekove životne sredine. U poremećenom zemljišnom sistemu posebno je smanjeno njegovo svojstvo koje se označava kao plodnost. Plodnost je sposobnost zemlje da obezbedjuje biljke potrebnim mineralnim materijama i vodom i da im pruža fizičko uporižte. Stoga zemljišni fond predstavlja jednu od najvažnijih komponenata čovekove životne sredine i od njega zavisi prosperitet Ijudskog druätva. Medjutim, zemljište je i kao prirodna i kao ekonomska kategorija ograničeno dobro. Pored razvoja tehnike i tehnologije fond obradivog zemljiäta se vrlo maio povećava. Potrebe za zemljištem su sve vede. Paralelno sa porastom stanovništva, sve većim potrebama u potroSnim i drugim dobrima i razvojem industralizacije, intenzivnom urbanizacijom rastu i potrebe za zemljižtem. Imajući u vidu narasle potrebe u mnogim zemljama dolazi i do smanjenja zemljišnog fonda. U tim zemljama, uključujući i Jugoslaviju, dolazi do postepenog smanjenja zemIjišnog fonda i to u sledećem: 1) neposrednim smanjenjem povržina koje se koriste za podmirenje drugih potreba a ne zemljiäta kao faktora za proizvodnju životnih namimica, 2) degradacijom zemljiäta ukidanjem njegove funkcionalnsti kao ekološkog sistema i potpuni gubitak zemljižta kao faktora proizvodnje, 3) napužtanjem zemljišta - neobradom. Iz napred navedenih razloga se u skoro svim zemljama postavlja pitanje zaStite zemljiäta i kao sredstva za proizvodnju hrane i kao osnovnog dementa čovekove životne sredine.

28

Januar / ’92.