Право и привреда

je sedište na tcriloriji Republikę Hrvatske, Službeni glasnik RS br. 6/92. stoji obaveza radnika da deo preduzeča organizuju kao pređuzeća u đruštvenoj svojini što su radnici u konkretnom slučaju i učinili.

Komentar autora

Očigledno je da je prikazani slučaj tipična posledica raspada naše države i ocepljenja pojedinih njenih delova. U normalnim prilikama i odluka radnika poslovne jedinice "Slovenijalesa" u Novom Sadu i Uredba Republikę Srbije o organizovanju delova preduzeća bile bi protivustavne i nezakonite, jer su protivne odredbi iz čl. 3b Zakona o preduzećima po kojoj delovi preduzeća ne mogu nikako da imaju svojstvo pravnog lica, te ne mogu nikako da samostalno olučuju o svom statusu, već to mogu samo radnici društvenog preduzeća kao celine putem statuta iii na neki drugi naćin u składu sa čl. 3 Zakona o preduzećima. Medutim, kako usled ocepljenja nasilnim i protivustavnim putem prestaje da važi svaki ustav i pravni poredak, te dolaze do izraźaja odnosi političkih snaga, svaka država nastoji da zaśtiti svoje ekonomske interese ovakvim nužnim merama. Ipak, sa stanoviäta prava może da se postavi pitanje da li ono treba da popuśta političkoj i ekonomskoj nuždi, jer se onda ono pojavljuje kao obična "sluškinja politike i ekonomije".

VIŠI PRIVREDNI SUD U BEOGRADU Rešenje od 8. jula 1992. g. u predmetu PŽ-4758/92 povodom isplate bankarske garancije Činjenično stanje

Građevinar, kao tužilac, i investitor, kao tuženi, zaključili su ugovor o građenju kojim se tužilac obavezao da izvede osnovne ugovorene građevinske radove do 31. januara 1990. g. i da pribavi, u cilju obezbeđenja te svoje obaveze, garanciju određene banke. Na osnovu ugovora o izdavanju garancije za dobro izvršenje posla, tužilac je ovu garanciju pribavio tuženiku. Garancija je glasila na iznos dinarske protiwrednosti sume od 3.940 dolara SAD, koji bi banka garant bila dużna da isplati investitoru - korisniku u slučaju neizvršenja građevinskih radova u navedenom roku. Garancija je bila neopoziva, bezuslovna i plativa na prvi poziv, sa rokom trajanja od dve godinc od dana padanja gradevinara u docnju sa osnovnom obavezom. Investitor je kao korisnik blagovoremeno podneo band zahtev za isplatu garantne svote pre 30. januara 1992. g. Medutim, gradevinar sc tome usprotivio podnosed tužbu Privrednom sudu u Beogradu, tražed da se utvrdi da je prestala važnost garandje, jer je svoju obavezu u vezi sa posłom za koji je izdata garancija uređno izvršio. Istom tužbom je predloźio da provstepeni sud izrekne privremenu meru zabrane garantnoj banci da isplati garantnu svotu korisniku. Prvostepeni sud je usvojio posebnim rcścnjem predlog tužioca da odredi privremenu meru i zabrani banci garantu da isplati korisniku, tuženom, garantnu svotu. Isti sud je po prigovoru tuženog na ovi rešcnje ukinuo navedeno prvobitno rešenje o privremenoj meri u celini i odbio predlog tuźioca za njenim odredivanjem. Protiv tog reäenja tužilac je blagovremeno izjavio žalbu VPS-u u Beogradu iz svih žalbenih razloga ZPP-a, tvrdcd da se nisu stekli uslovi za napiatu bankarske garancije jer je on izvrSio svoju obavezu, te da bi zato u regresivnom postupku pretrpeo nenadoknadivu materijalnu Stetu.

118

Pravo i privreda 1/2 1993. vol 31