Ритам

SOULED AMERICAN FLUBBER (Rough Trade) VOLCANO SUNS - FARCED (SST) FAITH NO MORE - THE REAL THING (Slash Records)

Četvoročlani bend iz Čikaga Souled American je svojira prošlogodišnjim debi LP-jem „Fe” izazvao priličnu pometnju na folk seen! sa one strane Velike Vode. Neki su tvrdili da je u pitanju same još jedna gomila dugokosih pijanih kauboja, a neki da se radi o nečera ozbiljnijem (ovaj deo teksta je ukraden). Ovogodišnji produkt Rubber je pokazao da su i jedni i drug! bill u pravu. „Fe” (skraćeno feeling) je u NME-u opisan kao (citiram) „Meat Puppets i Captain Beefheart koji okupljeni oko logorske vatre sviraju pesme Neil Younga” (citât završen). -Ma šta ovo značilo, Rubber se daje đefnisati na sledeći način; zamislite slićan prizor, samo što su akteri u ovom slučaju jedan Ukrajinac, Italijan, Irac, Grk i flaša Hear Of The Dog, a sviraju gorštačke pesme sa Apalačija pri čemu svako doprinosi opštem haosu na svoj način. Ovo nisu plodovi nikakvog bolesnog uma; lider benda Chirs Grigoroffje ziasta poreklom iz Ukrajine, i on je tek druga generacija u obećanoj zemlji (što je slučaj i sa ostalim članovima benda). Ta pripadnost različitim etničkim grupama je važna za njihov zvuk isto koliko i njihovi uzori (Dylan, Morrison, John Prine i Hank Williams). Na zaključak da nisu sasvim trezveni upuéuje (osim jedne pijane fotografije Chris Grigoroffa) i éinjenica da je Rubber stvar iz Disneyevih crtanih filmova pomoću koje se može skakati 20 stopa uvis (?!). Ukoliko postoji nešto blisko eksperimenlalnom folku, a zvuči kao križanac Giant Sand i Boiled In Lead, onda je t 0... svida mi se ova stvar. „Ziveti po tudim pravilima znači biti svinja.” Ova rečenica Tomasa Bergera se nalazi na omotu četvrtog albuma Volcano Suns. V.S. nipošlo ne žive po tudim pravilima, a još manje tako sviraju. Frontmen Peter Prescott je nekada bio clan mahnitih Mission Of Burma i od lada se, preko personalnih promena i prelaska iz Homesteada u SST, malo šta promenilo u loj mahnitosti alter ega grupe, autora većine pesama i jedinog originalnog člana, gospodina P.P. Bend koji je pre par godina napravio pesmu o Jednom od boss-ova Ariste kako proždire kolač u obliku slona” je prolazio kroz nekoliko različi, tih faza izmedu kojift se na prvo slušanje ne primećuju značajnije razlike. Tri prethodna albuma zvuče kao tri različita jam-sessiona; „Bumper

Crop” sa Steve Aibinijem i Das Damen, „All Night Lotus Party” sa momcima iz Great Plains, „Bright Orange Years” sa Thurston Moore-om. „Farced” je jam-session V.S. sa V.S., snažni psihodelični noise. Duh Mission of Burma se nije izgubio, što je poželjno, ali sada ne zvuče vise kao jedan od HC derivata (samo nemojte ovo shvatiti kao negativnu ili bilo kakvu kritiku prošiosti). „Farced” je Volcano Suns koji rade ono što najbolje znaju - JAMMING. Treći LP onoga što je nekada bilo okarakterisano kao heavy metal rap može razočarati dosadašnje fanove. Grupa čiji su se članovi više nego mrzeli i pevač Chuck Mosely koji je izmedu ostalih mrzeo i sam sebe, nije imala bas velikih izgleda za blistavu karijeru. Situacija je izvadena iz (pustite mašti na volju) dovodenjem mladog Mike Pattona na Moselyievo mesto. L kao čarolijom, momci koji su do juče izgledali kao gomila psihopata koji ce se medusobno poubijati, sada funkeioniše po „happily everafter” pravilu. Novi album „The Real Thing" je okrenut heavy metal zvuku i tek se povremeno nasluéuje F.N.M. sa „Introduce Yourseir. Mikeov glas je anđeoski kreštav u poredenju sa Moselyjem i uprkos tome što je ovo u biti solidna ploča, dovoljno je prisetiti se blistavnih trenutaka kao što su „We care a lot” ili „Chinese Arithmetic” da bi se došlo do pojma - MLAKO. Jecmii način za prihvatanje ovog HM-popa je mirenje sa činjenicom daje ovo sasvim nova grupa koja je raskrstila sa prošlosću. Eto šta se sve morn žrtvovati radi mira i harrnonije, Uostalom, zar „drugo leto Ijubavi” nije upravo ostalo za nama...

Јацја Bobić

TAR BABIES - HONEY BUBBLES (SST)

lako već spomenuta kovanica jazz-punk-funk postoji odavno (sjetimo se Rick Jamesa i mnogih drugih), ovu kreativnu mješavinu na zavidnom nivou uzdigle su tek grupe iz atara araeričkog nezavisnog rocka 80-ih godina, od Beefeatera, Rhythm Pigsa ili lIREHOSE npr, (neke moramo izostaviti, htjeli to ili ne), a negdje uz bok njima, na ovim prostorima nešto manje eksponirani u rock-pressu nalazili su se i Tar Babies. „Daleko od velikogradskih trend setera” Tar Babies su u dobrevoljæj izolaciji uspjeli kroz tri albuma (Fried Milk SST 101 i No Contest SST 169) usavršiti glazbeni izraz kao maštovitu igraonicu ili čak ludnicu ritmova i stilova. 1 dok su na Fried Milk, Trade Babis funkcionirali kao bazièni rock sastav s netipičnom, fuzionističkom svirkom za male bandove, na No Contest ostvaren je pomak, prije svega uključivanjem saksofona i još jedne gitare što je obogalilo i osnažilo sound. Novi album Honey Bubble i dalje predstavlja Tar Babies kao trio s dodatnom upotrebom saksofona i trombona, nudeći 10 inspirativnih, otkačenih, snažnih i brzih pjesama što jazz-punk-funk fuziji Tar Babiesa daje potrebnu snagu, mahnitost i vrelinu koja manjka i mnogim cmačkim sastavima, koji na žalosl ostaju često ograničeni na samo jedan muzički stil sustežući se alkemičarskog miješanja komponenti (izuzev nekolicine samplističko-kompilatorski raspoloženih rap majstora). Fascinira umješnost i rasviranost svakog pojedinog instrumenta, od gitare koja bez imalo napora, gotovo nonšalantno, a opel strahovito enegično pršti od soul-funk rifova zlatnih 60-ih, pa do heavy težine i punkerske nabrijanosti, preko poliritmične, razigrane ritam sekeije, pa do saksofona i trombona koji funkeio-

nalno, a na trenutke i vrlo lijepo boje bazičnu melodiju ili se jazzistički odmiču od nje, dajući tako potreban štih oslobođenosti. 1 na kraju, ali rie i posljednje - vokal, sam ili potpomognut pratnjom, rockerski glasan, punkerski brz a na trenutke i glitterski svjetlucav, čime postojećem zvuku daje glam-look 70-ih godina. Meni nepoznati producenti Doug Colson i Steve Gassen izuzetno uspjelom produkeijom nisu ugušili niti jedan od pomenutih instrumenata, veé su svakom osigurali dovoljno prostora i slobode za individualnu j originalnu kreaeiju. Na žalost, jrropušteni nastup u Kfllnu bio je prilika da se ovi duhoviti i pozitivno uvrnuti moraci provjere i na sceni, a s obzirom na kvalitet ploče vjerujem da bi Tar Babies iz Madisona, Wisconsin i ovu provient prošli lako i na opće oduševljenje sretnika u klubu.

Aleksandar Dragaš

BARRY ADAMSON „MOSS SIDE STORY”

„In a black and white world, murder brings a touch of c010ur...” Barry Adamson je glazbenik nesumnjiva talenta i reputaeije, no većinu onih koji pažljivije prate zbivanja na rock sceni pomalo je iznenadila pojava njegovog solo albuma „Moss Side Story”. Odličan basista, Adamson je počeo u zasigumo najozbiljnijem novovalnom bandu „Magazine”, da bi karijeru nastavio ao pridruežni član „The Birthday Party”, a kasnije i kao redovni 6an Caveovih „The Bad Seeds” (na prve tri ploče), gdje je uvijek ostavljato svoj upečatljiv trag, ali bez većih autorskih pretenzija. „Moss Side Story” donosi njegovu novu dimenziju. Ploča je njegova posveta jazz i filmskoj glazbi pedesetih i šezdesetih godina, ali naravno odsviranih na posve novi način. Heklronska oprema, ritam mašine, synthesizeri, sampleri cine okosnicu koja je pojačana akustičnim limenim duhačiraa, dajući demonski prizvuk cijelom projektu. Prica sa tamne strane života, iz mračnih krčmi, droga, nasiije, beznade, atmosfera američkih cmih krirninalističkih filmova šezdesetih provlaëe se kroz sve pjesme, a èak i sam Adamson na izvrsnom spotu „Man with the Golden Arm” (tema iz istoimenog filma O. Premmingera) ostavlja dojam zadrtog kriminalca. Sve u svemu, odlična realizaeija zanimljivog glazbenog materijala, koja pokazuje da se suvremena glazbena tehnologija može upotrijebiti i za suvisla ostvarenja.

Dražen Valentić

PREDLOG ZA LICENCE!