Ритам

EDIE BRICKELL and NEW BOHEMIANS - SHOOTING RUBBERBANDS AT THE STARS (Geffen Records - Jugoton) 10.000 MANIACS - BLIND MAN’S ZOO (Elektra - Jugoton)

U katastrofi svetskih razmera, kada je pop scena preplavljena X i Y nogama, prsicama abnormalnih razmera, ružičastim šljokicama i jezivim falsetima, nastaje logična potreba za intelektualiziranim predstavnicima lepšeg spola koje neće biti puki seksualni objekti, več će imati-i-nešto-da-kažu (ovo zvuči zaista poznato, ali nerna veze). Toj potrebi možemo zahvaliti za Suzanne Vega, Tracy Chapman, Bangles, Salem 66, i uopšte ozbiljnijem shvatanju žena ~u jednom tako surovom i muškom poslu kao što je r’a’r”. Takode

možemo biti „zahvalni” i za Tanitu Tikaram, Robin Beck, Edie Brickell i jo-š neke slične pojave. Koliko sam do sada uspela da shvatim, potreban je unterem seksipil, izvesna doza ranjivosti, a opet i nezavisnosti i odlučnosti (što je recept za ženu 90-tih), učestvovanje u stvaralaékim procesima i - nije neophodno - bar jedna gitara o vratu. Edie sigurno deluje uverijivije od „spookiy" Tanite, što ne mora nista da znači. Devojka ëednog izgleda, sa dovoljno taienta i nežnim glasom, sa gilarom, na sceni bi trebalo da deluje dovoljno übedljivo, ali kada ta ista devojka pokušava da bude Jedna od dečaka” i pritom u prvi plan izbacuje svoj „spontane” stidljiv osmeh, onda to jednostavno ne može biti TO, ipak. Moram priznati da do sada sve ovo zvuči kao ultrafeministicki traktat o ženskoj pakosti, tako da više neću pominjati Ediene rtogé. New Bohemians se oslanjaju na fini pop koji priziva „artie” atmosferu 60-tih na naizgled nepretenciozan naćin. Američka priča o mukotrpnom proboju i borbi sa sedmoglavom aždajom pop mašinerije u ovom slučaju se pojavljuje u svoj svojoj ispranosti. Kolekcija d II pristojnih pop pesama, sa povremeno nesto dubljom porukom, relevantna u'okvirma zahteva svih mladih kvazi-intelek- ■ tualaca, sasvim u trendu, i mislim da je to sve. Požeijno za diskretnu atmosferu i pevušenje uz jutarnje teturanje. A ni reči o ženama kamiondžijama... Veliki mesija Mojo Nixon u svojoj antoligijskoj numeri „Elvis is everywhere" imenuje Michael J. Fox-a za „evil opposite of Elvis” (zla suprotnost Elvisa Presley-a). Isto tako bi se Natalie Merchant i 10.000 Maniacs mogli I definisati kao „evil opposite of Edie Brickell and New Bohemians”. Posle ’ preslušavanja E.B. and N. 8., 10.000 manijaka sa svojim petim alburaom zvuće kao da dolaze iz druge galaksije i nema smislagovoriti o tome šta oni nisu sve je to već gore navedeno. Melanholični zvuci i čarobni glas Natalie M. oslikavaju neku drugu planetu na kojoj deçà ostaju deçà i na kojoj ljudi brinu i slušaju jedni druge. Natalie je okosnica grupe, autor svih tekstova i devojka koju bi svako sasvim sigurno poželeo za najboljeg prijatelja. Njen svet je pun sećanja na bolan period odrastanja, dečije osetljivosti i brige za druge (relativno izlizane teme, all nipošto u ovom slučaju). Njenepesme su potresno liène i neposredne, govore o propasti moderne Amerike (ne samo Amerike). kroz teme koje se protežu od njene potresenosti svim užasima izazvanim besmislenom politikom i ratovima do trudnoće tinejdžerki. zagađenja prirode, razlike onih koji imaju i onih koji nemaju. Dirijiva jednostavnost, prisutna i na prethodnim projeküma Maniacsa, prezentirana jena skoro začuđujuće zreo način, provineijski naivan i - divan. Natalie i momci donose oseéanje pripadnosti i topline, predstavljaju slamku iz one fiaze.o davljeniku u moru beznada. Sasvim sigumo jedan od ovogodišnjih blistavijih momenata američke pop scene, u potpunosti na nivou prošlog „In My Trible” LP-ja. Subjektivno do maksimuma, sa razlogom velikim odavde do večnosti. E.B. and N.B. : * * 10.000 M. ;***** (granice su ponekad zaista ograničavajuće, naročito u slu- ; čaju propisanog broja zvezdica)

Јадја Bobić

10.000 Maniacs

LAČNI FRANZ - TIHA VODA (Helidom)

Baš poput najboljih verzija price o Američkom snu, onih sa dugonogim ribama i rude-tipovima kojima boksovi cigareta ispadaju ispod kožne jakne, Lačni Franz su priča o lokalnom bendu koji, nepokolebljivo snimajući za lokalnu firmu, dosledno se crpeci iz isle, lokalne, sredine, poslaju nacionalno nezanemarljivi muzički faklor. Uostalom, šta je bolji pokazatelj za to od beogradske „SHS” - mesamske večeri, na kojoj se ispostavlja da Zoran Predin ima (i to u „Sava” centru!) bar podjednak broj poklonika kao Arsen (D) i Bora (Đ)? Kada bib napisao da je ova ploča, „Tiha voda”, kruna jedne karijere (sem što bi zvuéalo u maniru najneinventivnijih faza mainstream sportskog novinarstva), moglo bi se pomisliti da, iako je u pitanju juvelirsko ostvarenje, Predin i drugovi nemaju u (skoroj) budućnosli šta da kažu. Istinaje, zapra-1(0, u tome, da je svaka njihova ploča kruna karijere - one izmedu tog i prethodnog mu ostvarenja, Snaga ovih „gladnica” je, otprilike, u mogućnosti adekvatnog ođgovora vrmenu u kome se pojedinaćne ploče snimaju. Gledano unazad, svaka njihova ploča je remek-delo za sebe, ali i gotovo nemerljiva sa onom koja joj prethodi i onom koja joj sledi. To sa zanatske strane, a za utisak koji svojom dušom ostavlja na one koji se vežu za nju, opet važi slično - tu je da u datom trenutku pruži sve ono za čim se kroz

R'N'R traga, ne vezujući apsôlutno za sebe, već samo one delove uspomena koji i odgovaraju njenom vremenu. Tako je „Tiha voda” odgovor na vremena koja prethode Sudnjera danu, ali, na svu sreéu, samo odgovon ne i slika haosa i Hada koji trenutno vladaju i oko njih koji sviraju i oko nas koji slušamo. Vrhunac je muzičke artisöke, ali bez doze profesionalne surovosti, tako prisutne kod drugih, „velikih i iskusnih” bendova. Zvuci instrumenata su nabijeni emoeijama bar onoliko, koliko i Predinov glas, podajući se, na momente, vokalnim melodijama, a na momente dajući atmosferski danak kroz onu vrstu napetosti znane kao „nešto divlje je u vazduhu”. Ipak, kontrola ni u jednom trenutku ne izmiče iz ruku, ostavljajući dovoljno vremena da se pohvataju svi putevi Predinovih nevoljnih junaka (ili njega samog). Prepuna je tajnih dubina u kojima se kovitlaju muzička i idejna energy's - posledica, naizgled, izgubljene energičnosti benda, oêigledno svesno žrtovane duhovnijem aspektu. Oseéajno Predinovo pripovedanje ide u dva paralelna toka, ka potpuno antifrustracionim ljubavnim temama, erotiziranim taman toliko koliko treba da se umetnički izraz odvoji od vulgamog („Tiha voda", Varovalke padajo”, npr.), te ka konačnom razrešenju problema oslobadanja od vrmena jednog sveta i njegovih jednoobraznih formi, koje, u suštini, nikada nije uspelo da se nametne, a još manje dokaže C,Tam bi rad bil pokopan”, „Srečno Kekec”, npr.). Jedini prav zaključak je da vi ovu ploču trebalo da ima svaki istinski pokionik domaćeg R’N’R-a, pogotovo kao retko vredan produkt prilično posne ’B9. Mnogo više o Lačnom Franzu pročitajte u sledećem broju istoga časopisa, Dotle, Franja, pridi po lovorikei ocena: (za ovakve stvari treba Čitavo sazvežđe), ipak ***** sve govori

Bojan Žikić

74