Ритам

SNUFF, I STAND TO FALL, KUD FRANCE PREŠERN, 23.3.

U poslednje dvije-tri sezone, britanska nezavisna scena, tokom 80ih godina uglavnom nezanimljiva I pretenciozna, uspjela je izbaciti nekoliko imena nad kojima se treba zamisliti. I dok se najviše pisalo o House Of Love, Stone Roses, Spacemen 3, Loop, My Bloody Valentine, i ranije Wedding Present, a (i-sprika nenabrojanim a kvalitetnim grupama) nešto manje zapaženo, ali ipak dovoljno glasno što je i osnovna karakteristika bukadke rock-press mašinerije Otoka, iskodili su Megacity 4, Snuff i u zadnje vrijeme Senseless Things, te Bomb Dysneyland, bandovi ponili u nešto drugačijoj školi od gore nabrojanih. Krećući se po tankoj bijeloj liniji što spaja i razdvaja termine pop, rock i punk. Megacity 4 i Snuff maestralno uspijevaju pomiriti naoko oprečne osobine navedenih muzidkih vrsta u dvo-tro minutna remek djela, istovremena žestoka, britka i tvrda, ali raspjevana, melodićna, iskričava. Svoje alkemičarske sposobnosti Snuff su u potpunosti dokazali pred ljubljanskom publikom iz koje pod hitno treba odstraniti izrazito glupo i fašistoidno skinheadsko smeće. Ali, prije Snuff, život su nam malo zagordali Stand To Fall iz Linza, Austrija, do zla boga dosadan i nekreativan band čiji je crossover tup, mlak, samqponavljajud, gitarski i ritmidki krajnje siromašan, bez one potrebne težine i razome snage (vidi pod White Zombie). No, Snuff su, ako ne briljirali, onda doista sjajili izgarajuéi u želji da prenesu raspjevanost, pozitivnu energiju, užitak i

veselje sviranja, pa makar im to bio i dvjestoti koncert u karijeri, i peti tjedan na evropskoj tumeji u turski nakrcanom kombiju. Posebno kvalitetni u ved spomenutim pjesmama na granici popa, rocka i punka, negdje na tragu Buzzcocksa i Stiff Little Fingersa transplatiranih u moderno okružje kraja 80-ih godina, Sjiuff su bili sasvim O.K. i u kraćim, blago metaliziranim, nabrušenim stvarima, kao i pri izvodenju obrada pjesme Purple Haze, I Think We’re Alone Now i City Babies, te jednog folk pjesmuljka kojim su ležemosti i veselosti svog nastupa pridodali štih pubske atmosfere. Daleko od toga da se zalažem da svi bandovi tako počnu svirati, no u već poslovićno sivom engleskom umjetničarenju štoje u 80-im godinama svelo kreativnost velikog dijela britanske scene na ustajalost baruštine, svakako raduje pojava Snuffa (London) i Megacity 4 (Manchester) kao dokaz da siva radnička svakodnevnica rađa i nešto drugo osim lumpen proleterijata, nogometnih navijača, pijanica i suicidalnih manijaka, a što se Engleske tide i darkerske depresije dublje od Marijanske brazde, I dok sam se desto Ijutio što je agresivna britanska reklamna rock mašinerija desto od buhe radila slona, odnosno u visine uzdizala bandove koji to nisu zasluživali, ovaj put mi je drago što su bandovi Snuff i Megacity 4, koji bi, da su se pojavili u Americi ostali underground, katapultirani u overground (copyright Marjan Ogrinc) dobivajući mogudnost da se njihove syjetle melodije žestok ritam duje dalje nego što je to inade sludaj s dobrim bandovima, dija je odlika da odlidno sviraju i malo manje laju po štarapi od nekih drugih.

Aleksandar Dragaš

D.I. I GENERALI KSET, 28.3.

U plimnom valu koncerata stranih bandova koji je Bogu hvala zahvatio Zagreb, na kraju mini festivala Rock Inkubator (u stvari koncertnog programa KSET-a) nastup su održali kalifomijski D.L pred solidno ispunjenim klubom, što znadi da se publika nije zasitila ponudom većje stekla pozitivnu naviku dolaženja na koncert kao najsmisleniju klupsku zabavu. Konadno su se stekli uvjeti i za nešto oštrije prosuđivanje s obzirom na stvarno kvalitetnu koncertnu ponudu u posljednjih 6-7 mjeseci. D.L su nastali na zgarištu nekadašnjih legendi kalifornijskog i ameridkog punka, grupi Adolescents diji je debut album iz 1980. godine jedan od inicijalnih kapsli koje su praskom zapodele stvaranje ameridkog novog rocka kao najznadajnijeg zbivanja u 80-im godinama. Na žalost ovi urbani punk heroji nikada vise nisu dosegli svoj prvobitni bljesak, bez obzira da li se radilo o istoimenoj reinkamaciji ili o solo istupu gitariste Rikk Agnewa te pokretanju death rock idiotarije Christian Death ili osnivanju grupe D.L koju je pokrenuo bubnjar Casey Royer, S obzirom da je u D.L bilo nekoliko izmjena možda bi ih i trebalo navesti, ali s druge strane, s obzirom na videno i odslušano D.L takav napor svojim (ne)kvalitetom ne zaslužuju. Osim što je bio predug, nastup D.L patio je i od destih i dugotrajnih, namjerno smišljenih pauza izmedu pjesama u kojima fino osundan i blago nabildan pjevad klasidnog beach boy izgleda (falila mu je daska za surf, ali i pokoja u glavi) lamentira o Ijubavi, drogi, samoubojstvu, živolu i

prolaznosti ispadajudi pri tome vrlo neuvjerljiv i dosadan (kladim se da u životu grijanje platio nije) što je porušilo i ono malo kvalitetnih i solidno sklepanih stvari. Pa, ipak i te bolje pjesme neodoljivo liče na rane Adolescents što su D.L potvrdili odsvirajudi na kraju hit Adolescentsa, pjesmu Amoeba, dok one druge su prosjedan HC dija je jedina pozitivna strana uvježbanost. Jednostavno, melodije D.L nemaju onu snagu i nosivost kakvu imaju neki drugi kalifomijski punk bandovi od ved spomenutih ranih Adolescents, preko Agent Orange do Descendants i All npr., pa dak i superiomo bahovitih Angry Samoans itd. Odito je da D.L nisu klasici, ved klonirani nasljednici diji Stil ostavlja dojam da ih je vrijeme pregazilo. No, vrijeme nije pregazilo zagrebadke veterane Generale koji su nakon duze pauze ponovo dojahali na scenu, ali ovaj put kao trio (nema vise pjevada Dina i gitariste Šineca). lako sam prije nekoliko brcjeva Poleta napisao da su kod Generate primjetni utjecaji od Rhythm Pigsa i slidnih jazz/punk/funk tvorevina šire oznadenih kao post HC, uz dodir hendrikovštine, nakon ovog njihovog drugog nastupa u kratko vrijeme zamijedeni su i neki drugi, tipidno lokalni, zagrebadki koloriti. Netko je rekao Vještice na HC-u? Ne bih se do kraja složio s torn tvrdnjom, ali ako de im to pomodi da ih publika prihvati, onda O.K Generali su bili predgrupa D.i.-u, ali se to ni po demu nije dalo registrirati. Naime, za vrijeme nastupa Generate publika barem nije odlazila iz dvorane u predvorje pod otvorenim nebom.

Aleksandar Dragaš