Ритам

organizma muzičke industrije (pa i publike) nije bio ni približno tako brzometan kao u slučaju engleske ili američke scene. Osnovni uzrok tome je što je u pitanju muzika malog naroda i izmučene zemlje kojoj je istorija, kao "učiteljica života", najčešće delila packe, te je ponovni procvat irske muzičkebaštine svakako pre posledica grčevitog nastojanja za očuvanjem kultume svesti i. identiteta, nego trenutni hir razočaranih i buntovnih pripadnika društva izobilja. Irska, uključujući i njen sevemi deo, nikada nije oskudevala u zanimljivim i samosvojnim rock izvođačima, bilo da se radi o virtuoznom blues rock gitaristi Roryju Galiaghem, melodičnim hard rockerima Thin Lizzy ili blistavom teenage-punk sastavu The Undertones. Ipak, zajednička crta većine Iraca koji su obezbedili mesto u enciMopedijama pop muzike je da imaju vrio maio biisMh dodira sa muzičMm nasleđem svoje domovine. Bob Geldof, nekada lider new wave hitmejkera Boomtown Rats, tek se na ovogodišnjem singluzl Great Song Of Indifference poslužio folk motiviraa. U 2 su svoje irsko (zapravo

katoličko) zaleđe iskoristili samo kao poželjnu kulisu "velike rock n roll predstave" mesijanstva, sa glavnim motom "Ne mogu promeniti svet, ali mogu promeniti svet u sebi", a dotaMi su se tradicionalnihsazvučja jedino u pesmi Tomorrow sa albuma October. I veliM barđ Van Morrison je svoj dug korenima odradio tek pločom Irish Hartbeat posle ne sasvim doslednih folk projekata Veedon Fleece i Inardculate Speech Of Heart. Njegovo remek delo Astral Weeks, ploča koja teško podleže racionalnim razmatranjima oko svrstavanja u neku kategoriju, donosi folk kao samo jedan od uticaja uplelenih u tu sagu, irsku do srži, ali samo duhovno. Uglavnom, "dugi marš" na koji je irsH folk krenuo još početkom šezdesetih, sa formiranjem The Chieftains i The Dubliners, okončan je trijumfom u vidu drugog albuma grupe The Pogues Rum, Sodomy And Lash koji je 1985. obeležio njihov defmitivni ulazak na svetsku pop scenu. Značaj ove ploče nije u njenom ulasku na liste populamosti - još 1967. su Dubliners sa pesmom Seven Drunken Nights stigli do drugog mesta u Britaniji, niti samo u modemizovanom naslanjanju na pub-folk tradiciju, već u tomešto su Pogues ovim albumom nedvosmisleno pokazali da je, izvodeći u osnovi stničku muziku, moguće nadrasti elničM geto. Uprostimo li stvari, oni se u tm pogledu mogu

porediti sa Bobom МаНеујеш: koristeći urbanu vanjantu tradicionalnog melosa sa snažnim uticajem okruženja (američki soul i R&B kod Marleyja, britanski punk kod Pogues) ponudili su svetu neođoljiv koktel koji se samo mogao ispiti "na eks". Urbana dimenzija muzike Poguesa je takođe je takođe jedan od ključeva njihovog značaja. Naime, prvobitni pub-folk je bio sirovia i agresivnija varijanta tradicionalne irske muzike. Svirana u krčmama lučkih gradova, bavila se mogo "opasnijim" temama negi što su čežnja za dragom ili rodnom grudom (u emigranlskoj varijanti), , neuzvraćene Ijubavi ili drevni mitovi. Pijanke, noževi i pištolji, kurve i i kafanske tuče su zauzimali centralno mesto u tematici Ijudi kao što su i Clancy Brothers, The Wolfe Tones i, najvažniji od svih, The Dubliners. . Ipak, u pitanjuje pre bila "samo" razuzdanazabava obesnog društva nego < nepokolebljivi stav otpadnika kao modus vivendi bilo kojeg od ovih i sastava. Pogues su, ipak, u tom "filtnu" do кгаја, pridodavši mu i i smrlonosnu dozu vclegradskog ncpatvorenog spleena i ambivalenlnog j odnosa Ijubavi i mržnjeprema gradu, , izuzetno iskazanog u Dark Streets Of \ LondonHiun]\ho'Jo']ven.ijiDirtyOld i Town. Naravno, svako c shvatanje Poguesa isključivo kao c bande pijanih buntovnika bilo bi ii suviše pojednostavljeno, mada, пе.з sasvim pogrešno stanjestvari. Uzsvu u sirovost, grubost i gotovo o neolesanost, Shane McGowan nam n je sa svojom đružinom pružio neke o od najromanličnijih trenutaka u u muzici osamdesetih. Uistinu, svaka e. muzika u čijem je ishodištu folki poseduje već u svom zvuku izvesnu u dozu romantike, ali to samo po sebi ic malo znači ukoliko joj se ne udahnesj ona retka iskra usamljeničkog prkosaei koj u poseduj u samo rođeni gubitnici. .i; McGowan ili Grant Hart, na ргјшег.л The Pogues suu; s\ojom pojavom gotovo zatekliiL medije naspavanju, te su ovi bržc-boljeobratili pažnjuna anglo-irsku scenu sa koje su masovno počela da niču nova ili novootkrivena imena i par zanimljivih (Магу Coughlan), dosta prosečnih (The Oyster Band) ii ( većina loših. (The Men They Couldn't Hang). Jedini kojima језј transformacija u irske folkije donela nešto nalik slavi bili su Waterboys,,2' čiji j e LP Fisherman’s Blues i pored svih manjkavosti bio jedna od boljihdi ploča celog trenda. Već i sama činjenica da se po krealivnoj snaziia Poguesima nije približio ni jedan od novijih sastava folk usmerenja,fij dovoljno govori o tome da su se oni već svrstali u red klasika, rame uziu rame sa Chieftains i Dubliners, mada je ono što Pogues sviraju nasn poslednjim pločama sve manje folk, a sve više njihova osobena granasn "world music" usmerenja. Po tome se jedino mogu poredili sa Nevillesi; Brothers, jersu kao i oni, počevši od etničkih korena, došli dojedinstvenei: i fascinantne mešavine najraznovrsnijih mogućih stilova i uticaja koji činean prirodnu celinu. Posle odličnog ovogodišnjeg albuma Hell's Ditch dalji jj potezi Poguesa su neizvesni i prvenstveno će zavisiti od zdravstvenojjc stanja pesnika-mučenika Shanea McGowana. Nadajmo se da je on, poputi* svakog pravog bludnog sina, konačno našao svoj put kući.

Tornislav Gruji&\\:

36