Ритам

renoviranju nagriženih sistema. Lazar Stojanović (Tlastični Isus") i Joca Jovanović ("Izrazito ja") glavni su predstavnici te struje u našem fflmu. Globaino gledano, njihovi fflmovi se u potpunosti uklapaju u postavku trež estetike koja se upravo u to vreme stvarala u Americi. Siučaj Stojanovićevog fflma, međutim, sadrži i druge elemente. Tlastični Isus" je rađen principom asamblaža (skupljanje arhivskih materijala, eksperimentalnih fflmova, stvaranja fikcije...) po uzoru na Brusa Konera ("Film", "Kosmički zrak"), a ne na Makavejeva ("Misterije organizma"), kako se najčešće navodi. Stojanovićev fflm malo toga duguje "crnom talasu", egzistencijalističkoj bačenosti u život glavnih junaka, promovisanom u scenarijima Mihića i Kozomare - zbog kojeg je Tlastični Isus" poslužio kao sredstvo za najdrastičniji rez u posleratnom jugoslovenskom fflmu. Time je prekinut prirodni razvoj jednog fflmskog mišljenja, a "roza cal" je postao dominanta u poslednje dve decenije. Problemi koje je imao Glm Tlastični Isus" prolaze od identiCkacionog središla - lažnog Boga, plastičnog Isusa koji je zamena za instant religioznost. Kraće rečeno, radi se o

Josipu Brozu, središtu Glma, koji svojom nadprisutnošću obeležava život glavnog junaka (Tom Gotovac) čak i onda kađa se ovaj odluči za marginalnost. Stojanović je napravio jeres: izjednačio je eiemente koji Cine sređište sa potpunom opozicijom. Zapravo, središte fflma Tlastični Isus" samo je bledi odsjaj jednog drugog središta nacističke propaganđe kao vrhunskog dostignuća na tom području. Pojavljivanja pokojnog Maršala u igranim Glmovima (otelotvoravali su ga Ričard Barton, Marko Todorović, Rade Šerbedžija, I. Bersenjev i đrugi) podrazumevala su da ne postoji ideja o središtu - ono je jedinstveno, predstavlja upravo onu stvar unutar strukture koja upravlja tom strukturom, a da pri tom ono samo izmiče strukturalnosti, o čemu svedoče brojne misterije o delu i poreklu dotične osobe. Stojanović je u Clmu Tlastični Isus" produbio tu misteriju skrivenu u konspiraciji takoštoTom Gotovac stalno izbegava istinu o sebi, a s druge strane, vidimo ga kao glumca u nečijim tuđim Clmovima. Time se potvrđuje paradoks da je središte i izvan strukture i unutar nje. Vođa strogo gleda i kaže da ovde шога biti reda, ali

njegovo prisustvo upotrebljeno \iready-made maniru nagoveštava da je pravo središte negde drugde, van iskustvene spoznaje Toma Gotovca, koji izbegava da iznosi svoje ideološke poglede u vreme kada je to smatrano uljudnom konvencijom. Lazar Stojanovićje, dakie, kontradiktorne elemente (moć i marginalnost) prikazao na veoma koherentan način, što svedoči o snažnoj želji za subverzijom. U tom smislu on je relativizovao pojam središta, sveo ga na funkciju brišući njegovo prirodno mesto. Otuda želja za decenlriranjem, jer je pojam istine zamenjen pojmovima igre, interpretacije i znaka lišenog postojanosti istine. Pri tome Stojanović nije poput Makavejeva težio nadrealističkim efektima, već je sa godarovkom strašću evocirao "miris Clmske trake" pokupijene sa đubrišya ili predodređene da posle izvesnog vremena završi па đubrištu. Zatim, Stojanovićje stvorio sistem prepun referenci koje ukazuju na travestiju i dubliranja: nacistička propaganda sa pratećim ovdašnjim propagandama i socijalističkom propagandom, pornograCja u krugu porodice, Ljubiša Ristić koji ima građansku fasadu a bavi se špijunažom, umnoženo Ijubavno neverstvo; Tom Gotovac je u ovom Clmu reditelj koji glumi reditelja koji glumi, čak je i Josip Broz prikazan u trenucima dok se priprema za svoju ulogu - govor koji su "naručioci" (šezdesetosmaši) smatrali svojom pobedom, a zapravo je rečo varci. Religiozni ključ dao bi svakako proširenu predstavu o jedinom jugoslovenskom Clmu u čijem se naslovu pominje Isusovo ime. Tom Gotovac je u trenutku snimanja "Plastičnog Isusa" bio u godinama u kojim je bio Isus kada je razapet. Trideset i tri godine označavaju vreme prinošenja žrtve. Tomislav Gotovac je pokušao da izbegne istinu o bolnom odrastanju (još uvek to čini), ali je u ovom Clmu kažnjen übistvom od strane, što je paradoks, Vukice Đilas - kćerke ranijeg otpadnika od vlasti. Filmska struktura, istina, ima svoju zakonitost, privatne ličnosti glumaca i likovi koje tumače ne moraju da budu povezani, iako u ovom fflaru svi glumci nose svoja privatna imena. Sudbina ovog Clma svedoči oStojanovićevim proročkim osobinama, jer se, generalno gledano, malo toga promenilo u životima glavnih likova (neprofesionalnih glumaca) u ovom Glmu. U Tiastičnom Isusu” ima zanemarljivo malo ironije s obzirom da je reč o zabranjenom Clmu iz slovenskog kultumog prostora. Ironija je oružje nemoćnih, a Tlastični Isus" je moćan Clm.

Saša Radojevii