Ритам

KNJIGE

O IСКУОУ i NEIMARBMA Zoran Živković: „Četvrti krug”, roman (Polaris) UTOKU PROŠLE GODINE, u okviru svoje SF izdavačke radionice „Polaris”, Zoran Živković je izdao svoj prvenac „Cetvrti krug”, roman koji zavređuje pažnju posebnog osvrta, i to ne samo zbog toga što je izneđren u zemlji koja akademski naučnu fantastiku tretira još uvek kao egzotični hir jeđne daleke trađicije. Odmah treba reći da je ova knjiga, pisana sa mudrom pažnjom. veliki pomak u domaćem SF senzibiiitetu i da će sigurno dugo ostati delo o kome će se govoriti. Naravno, retko kome će biti čudno to što je čovek, koji je gotovo u čitavom dosadašnjem životu svoju pažnju predano posvetio jednom žanru, konačno napisao štivo kojim je u velikoj meri uspešno pokušao da nadvisi konvencije istog. Pa ipak, meni kao da nije promakao Živkovićev borhesovski manir sagledavanja jedne nove (stare) perspektive kroz dijafragmu mnoštva etabliranih dela koja kao jedna vavilonska SF biblioteka majstorski teku kroz prosede „Četvrtog kruga”. Ali, to je stvar ukusa i nekome ova činjenica nikome ne bi zasmetala kao vidljiva mana, naprotiv. MUDRO je, dakle, prava reč i ja ću je sa zadovoljstvom ponoviti, ističući Živkovićevu dubioznost u čitanju i tumačenju na samo žanr-literature, već književnosti u celini. Međutim, da je samo izvrsni teoretičar, Zoran Živković ne bi mogao da napiše ovakav roman. Za to je ipak nepotrebno biti pisac, i to čak ne ni samo solidan. Najveći britanski SF autor, Artur Klark (Arthur C. Clarke), je pre gotovo trideset godina podario obliku monolita svojevrsni transcendentalni slmbol u kojem je na subrealan način objedinjen makrokosmos jedne nove (stare) inteligencije. U „Četvrtom krugu" ta uloga pripada Krugu. tom mističnom simbolu koji kao alhemijski supstrat bludi kroz svekoliku istoriju Ijuđske misli. bez pravog odgovora i konačnosti svoje misterije, Poređenje sa Klarkovim delom nije nimalo siučajno, jer se već na prvim stranicama ove knjige može osetiti snažan uticaj ovog nožda najmoćnijeg SF ievijatana. Živković Je, kako rekoh, pokušao da izađe iz žanrovskih međa, u velikoj meri koketirajući sa religioznom motivacijom, ezoterijom, pa čak i estetikom misticizma, tražeći nekonvencijalne (ali i najnepretencioznije) odgovore na pitanja koje je Krug ođuvek vukao za sobom, Na neki volšeban način to mu je i pošlo za rukom, sa naznakom da se pri iščitavanju poslednjih strana romana jasno vidl da je auitor možda prenategnuto želeo da ostane neutralan, običan posmatrač, čak puki biograf. Četvrti krug” je. dakle knjiga koja „pronalazi, opisuje i spaja različita vremenako-prostorna bića koja, svaka na svoj način, spajaju mozaik jednog metafizičkog

kruga, da bi se na kraju vaspostavila u njemu, napravivši transcendentalni okvir u kome i religijsko i svetovno, pa i metafizičko poimanje sveta, kosmosa, vremena i realnosti dobija jedan drugačiji oblik. Živković je uspeo da napravi niz odličnih individualizovanih likova koji, pak, па kraju bivaju subordinirani konačnom, idejnom planu romana. Neko će ovo protumačlti kao sjajno ishodište, ali ja kažem „prava šteta jer neke epizode su napisane gotovo majstorski i neodoljivo me vuku ka njihovom produživanju. Najšarmantniji deo romana svakako je onaj u kome veliki Dojlov (Sir Arthur Conan Doyle) detektlv, uz nadrealnu pomoć svog jedinog pravog oponenta Moriartija (genijalno rešenjel), pokušava da uđe u trag mističnom odgovoru Kruga. Ovu Holmsovu pseudoepizodu autor je nazvao „Poslednji slučaj Šerloka Hoimsa', napisavši je. naravno, iz uzdržanog, idolopokloničkog i brižnog vemog vizira doktora Vitsona. Koliko mi je poznato, ni jedan pisac do sada nije hteo da se ponovo uhvati u koštac sa Dojlovom sagom o Holmsu. Lekaj (Alekxis Lecaye) je to otvoreno učinio, ali je svoje tumačenje preneo u usta samom Holmsu, izbegavši tako biografsku perspektivu Votsonovih memoara. Zoran Živković je hrabro izveo ovaj zahvat, iznašavši veštu epigonsku formuiu. Istina, sam Votson je nešto benigniji i prostodušniji nego Dojlov original, ali ova zamerka ostaje prekrivena nizom ostalih rešenja. Jedno ođ njih je briljantno zamišljeno: Artur Konan Dojl je bibliotekar Kraljevske biblioteke i površni Holmsov poznanik; u jednom trenutku pred njime se .materalizuje" knjiga iz „пеке ođ budućnosti” na kojoj je оп naveden kao autor a koja ima nama dobro poznati naslov .Pustolovine Šerloka Holmsa"; u njoj je. naravno, opisana većina avantura velikog đetektiva, ali se u nekim krajnje nevažnim sitnicama (broj kuiće u kojoj Holms živi, prezime njegove domaćice...) razlikuje od „prave stvarnosti”. I idejno je čisto zanatski, ova vinjeta ravna je umeću jednog Dika (Philip K. Dick)! Najzad, par reči o značenjskoj ravni knjige, tačnije transponovanju religijske komponente u književno-umetnički, pa i žanrovski plan. Težići opštosti, Zoran Živković je svoju malu epopeju zamislio kao univerzalno ishodište u kojem se spajaju vremena, sudbine, prostori i religije, a koja svoju emanaciju ima, naravno, u krugu. Pa ipak, autor se opredelio samo za dva religiozna sistema опа koja izlazi iz budizma i hrišćanstva, tražeći, verovatno, u njima bipolarnost. Za razliku od hrišćanstva, budizam je mnogo manje imperativniji a kauzalnost njegovog sistema gotovo da I ne postoji. Pradavno istočnjačko shvatanje cikličnog vremena, kao i sam pojam reinkarnacije posužio je Živkoviću za još jednu ravan koju je

Krug ispunio svojom neuhvatljivom dominantnošću. Međutim. kada je hrišćanstvo u pitanju, pojam Kruga dobija sasvim đrugačije značenje moćnu sjmboiiku ZJa, Sotone, palog anđela. Naime, Živković se sa hrišćanstvom upleo u ezoteričnu klackalicu jedne polurazumtjive pripovesti u kojoj glavni lik (nepismeni slikarski pomoćnik koji poima svet, strahuje i hrabri se u duhu i slogu srednjevekovne magme i miroslavljeve ćirilice), bez volje upleten u „đavolja posla", prolazi krugove hadskih mučilišta i najzad se, u jednoj drugoj dimenziji, spaja sa Bogom ulazeći u Krug, Ista stvar ponavlja se sa gotovo svim hrišćanima u romanu sa hoiandskim duždom koji prodaje dušu Luciferu, i sa kockarem koji je svog đavola odavno već pronašao u priboru za rulet, a naročito u eplzodi sa Hotmsom koji, okružen sunjivim štivom o templarima, rozenkrojcerima i gralskim misterijama, konačno odlazi u drugu dimenziju za Moriartijem, praćem satanističkim određom sa kružnim plamenom i pentagramom. Epiiog postoji, ali je prava intencija, čini mi se, izostala, . Ako je autor zaista hteo da ostane dosledпо implicitan onda zaista fali objašnjenje. Ovako, mogu sao da razaberem mastiljav Luciferov trijumf. I pored svega, .Četvrti krug" Je dobar, zanimljiv roman. Dobar рге svega zbog činjenice da je Živković mnoštvom nijansi pokazao da vlada pripovedačkom tehnikom, a zanimljiv zato što ga ta ista tehnika nije odvela u samosvrsishodnost, otkrivši takojednu novu maštu. Bilo bi nepravedno, na kraju, ne pomenuti i kompletni dizajn knjige, tačnije sjajne iiustracije uvek pouzdanog Željka Paheka, koje svakako zavređuju najvišu ocenu.

Dušan RISTIĆ

76