Ритам

HORROR ili OČIGLEDNO, VOLIM DA ME PLAŠE

STO NIPOŠTO NIJE LAK ZADATAK za pisca ili reditclja - a ovo, opet ne znači da sam ja naročito hrabar čovek. Ako se teško i retko plašite gledajuči neki horo filtn ili čitajuči takav roman, to nipošto ne znači da ste junak kao što, ako pogađate übicu posle prvih desetak slrana nekog krimi romana, nipošto ne znači da ste talentovani za detektiva. To, jednostvno, znači da dobro poznajete pravila žanra i da onaj koji vas želi iznenaditi, bilo strahom, bilo neočekivanim übicom, mora učiniti nešto uistinu neočekivano. A nevolja je Što se to „neočekivano” mora kretati u okvirima očekivanog, to jeste mora biti upravo u okviru žanrovskih pravila. Jednostavno rečeno, onoga koji je video ili pročitao više dela iz horror žanra, nije, nimalo jednostavno uplačiti. Največi deo filmova ili romana koje sam video bi mogli biti smešni da nisu odveč dosađni i stnpidni. Izazivanje one jeze kod Ijudi, koji mora prizvesti svaki dobar horror nije lako proizvesti jer neophodno je dobro ovladati nekom vrstom „očekivanog iznenađenja”. Pokušaču na piimeru da objasnim šta mislim. U jednom od, po meni takvih najboljih filmova - Karpenterovoj „Magli” - dvoje junaka stižu na napušteni ribarski brod. Gledalac zna, jer je več video, da su Ijudi sa broda irnali susret sa vampirskim jedrenjakom, da su pobijeni i, logično, sve vreme očekuje da negde iskrsne leš. Muškarac i žena se muvaju po brodu, vide mnogo toga čudnog, na kraju sednu u kabinu i razgovaraju. Iznad njih, usled Ijuljanja broda, jedan plakar počinjc lagano da se otvara i svi smo sasvim sigurni da če odatke ispasti mrtvac. Razgovor traje, plakar se otvara, devojka vrisne, po njoj padaju neke sasvim obične stvari, ona izgovara jeđnu banalnu rečenicu, i tada, konačno, na pod iz plakara pada sve vreme očekivani leš.

То је ono što је u suštini efekta „očekivanog izuenađenja”. Da bi se proizveo nekakav utisak na gledaoca, njega morate pripremiti; preterano iznenađna, a to znači krajnje neobrazložena pojava uekjog vau-vau čuda, ma koliko kostimografski ili kompjuterski dobro kreiranog, uajverovatnije če ispasti smešna. Upravo je to svrha onih jako dugih kadrova - pre nego što če se desiti nešto kojima se služio Hičkok. AH, što zvuči sasvim kontradiktorno, tako pripremljenog gledaoca (ili čitatelja, svejeđno, jer se sve ovo odnosi i na literaturu) treba iznenaditi i za ovo scena iz Karpenterovog filma, čini mi se, može poslužiti kao školski primer. Gledalac, sve vreme pripreman, a pogotovo laganim otvaranjem ormana, da se „nešto” desi, biva u trcnutku malo razočaran ispale su nekakve tričarije, ništa se nije desilo - da bi se očekivano „nešto” desilo uipravo tada, kada se najmanje očekuje. Takvim efektom se kod gledaoca rađa ona nesigumost, jeza koja mora da prati svaki sisret sa dobrim delom iz hotror žanra. Sve ovo su, naravno, razlozi zbog kojih poštujem stvaraoce takvih dela, ali nimalo ne objašnjavaju zašto - na prilično zgražavauje onih koji taj žanr preziru kao izraz „niže kulture” - takva dela volim. Priznajem đa mi nije jasno, ue zbog podele na „višu” i ,uižu” kulturu, koju inače ne odbacujem ali smatram đa nije tako jednostavna, to jeste da se ne može povlaeiti po granicama nekog žanra. Ali zaista; zašto gledamo takve filmove, šta nas privlači knjigama Stiveua Kinga - njegov roman „То” iuače smatram jednim od najboljih romana koji sam posledujih godina čitao, ne samo u žanrovskom smislu, mada on i nije dobar primer žanra - ili Barkem? Zašto smo spremni, Štaviše, zašto želimo da se sretnemo sa tim licem strave od kojeg bismo, u životu, vrišteči pobegli? Možda zato što slutimo ujegovo prisustvo, u svetu oko sebe, ali i sebi samima, i što ovakvi susreti predstavljaju nekakvo oslobađanje od napetosti koju u životu osečamo, čak i uesvesni njc, a očekujuči da to „nešto” napokon iskrsne. Jer, ono če nemiuovuo iskrsnuti, makar u licu smrti, a očekivanje je uvek, i po pravilima žanra, gore od samog dogadaja. Ako je ovo tačno, onda uam horror o паша i našem svetu saopštava i više nego što smo svesni.

Radoslav PETKOVIĆ

(Aulor teksta je književnik. Njegov proslogodisitji, četvrti roman ~Sudbina i komentan" osvojio je sve bitne hijiževne nagrade u ovoj zemlji)

81